Religija je ponudila svoj odgovor na
problem jednakosti i neki poredak u određenom sistemu, s tim da ljudi vole riječ
apsolutno kada o sebi pričaju, o ljudskom rodu mislim
Recimo moral. Bilo koji moral. On mora biti duboko prihvaćen od strane određene zajednice koja na njemu zasniva neka prava i pitanja ne/jednakosti. Uzmemo li predislamsku Arabiju i moral te zajednice tog doba, prava je imao samo "onaj koji jaše i sablju paše". Starije čimpanze, ženke-čimpanze i male čimpanze, u odnosu na zdrave i jake mužjake-čimpanze nisu imali ista prava, odnosno nisu imala nikakva prava skoro, nisu mogli ništa naslijediti. Prirodni zakon ne/jednakosti: onaj ko je jači
ima pravo da tlači. Priroda ga obdarila tom snagom koju mu niko ne smije ograničiti, to je njegovo pravo. Sve dok ga neko jači ne umlavi dokazujući time da ima veće pravo od njega.
A onda, rekao bi Brko, doolaaaaziiii hrišćanstvo da sve za**be pričom o slabim, nemoćnim, obespravljenim kojima bi trebalo pružiti ruku, da su i onaj jaki i onaj slabi jednako vrijedni kod Boga, i sve te protuprirodne, protuživotne religijske trice i kučine...
Iz tog hrišćanskog nauka nastaje moral i temelj svakoj zapadnoj nereligijskoj priči o jednakosti pa i onoj današnjoj koja je zaboravila odakle je došla, potekla i nastala, a priča o
apsolutnoj jednakosti muškaraca i žena...