Forum Klix.ba

Muhamed Đakmić wrote:Ko da je suvremenik Alexa Fergusona, a ne Gerrarda

Tomahawk11 wrote:Michel Platini priznao: “Namjestili smo finale Svjetskog prvenstva 1998.”

http://radio-krajina.com/michel-platini ... stva-1998/

cyprus wrote:

Tomahawk11 wrote:Michel Platini priznao: “Namjestili smo finale Svjetskog prvenstva 1998.”

http://radio-krajina.com/michel-platini ... stva-1998/

Da novinari nisu bagra, istinit naslov bi trebalo izgledati ovako:

"Namjestili smo da se Brazil (branilac naslova) i Francuska (domaćin) ne mogu sresti prije finala ukoliko završe prvi u svojim grupama"

Čuj 'namjestili smo finale'

°u° wrote: Mogao bi Barcu, ili bilo koji drugi tim, poredit s tadašnjim Realom da su pored Maradone doveli još par megazvijezda. Barem 3-4. Pojam galacticos je Real s tom generacijom uveo u moderni fudbal, kao i Bosman pravilo. Prije Reala smo imali slično s Milanom, s holandskim trojcem Gullit, Van Basten i Rijkard. I Inter s njemačkim Mattheus, Klinsmann i Brehme.
Ali Real s nekoliko proglašenih najboljih na svijetu kao Figo, Zidane i Ronaldo, plus superstar Beckham. I nekoliko mega imena kao Raul, Carlos, Casillas... je do tad neviđeno.

Logovan wrote:http://ba.n1info.com/a274582/Sport-Klub ... rnetu.html

NAJLIPŠE STVARI U ŽIVOTU SU DŽABE

Svibanj 2001. otac je sjedio pred televizorom.Pred njim dva Kaltenberga i cigarete Croatia. S pepljarom je prekrio listić iz PSK. Tada još Tina Katanić nije bila zaštitno lice. Mirna Berend je bila u najužem izboru.

U sobi iste obiteljske kuće kćer je lijepila postere. Podrapane traper gaće i velika ''Bad Mad'' majica s kapuljačom. Na zidovima tada 13 – godišnjakinje sljedeća postava. Posteri 3-5-2: Justin Timberlake na golu. U obrani: Saša, Tin i Kedžo. U sredini: Malcolm u sredini, Goran Višnjić, Denis Latin, Glup i Gluplji i Steven Gerard. Napad: Melania Trump i Ana Kurnjikova. Trener: Josip Bepo Bajlo. Bulji ona u Bepove brčine i misli si…

''**** te Andy Warhol, Picasso i bakrači - ovo je umjetnost'', divi se tinejdžerka sama sebi. Cijeli je život htjela da joj dojaše neki princ u Lotto Estadio kopačkama na krilima divljih gusaka na centru Parku Prinčeva ili barem Hampden Parka i odjašu u suton na njegovoj mazgi. Jahanje kroz snove prekinuo je glas nervoznog oca.

''Ovaj Gary MacAllister je bio iskusan još kad je Tito umro.''
Liverpool sve teže zauzdava napade momčadi Johana Jordija Cruyffa i Jurice Vučka. I ona se sjela pored oca. No pogled joj seže daleko negdje dalje. Na čarobni broj crne biljarske kugle.

''Pa meni je sladak…''

Otac se prenu. Lupi limenkom o stol i šokirano pogleda kćer.

''Gary MacAllister ti je sladak????''

''Ma ne tata ovaj drugi''

''Danny Murphy? Kćeri moja pa Ljubinko Drulović je ljepši od njega''

''Ma neee tata…ovaj…broj osam.''

''Aha taj…zabio je za 2:0…'' otac stručno podvlači i još jednom baci pogled na hendikep na lisitiću.

Ponovno je na trenutak odlutala. Smješak joj je pobjegao kao Gareth Bale Marcu Bartri.

''Zna i zabijati…'' rekla je to u sebi i sramežljivo podvukla resice podrapanih traperica. Naravno otac to nije smio čuti.

Svibanj 2005. otac je sjedio pred televizorom. Koja sjeda više na
glavi, koje razočaranje više manje u životu. Pred njim dva Kaltenberga i cigarete Pall Mall. Croatia se više ne proizvodi. S pepljarom je prekrio listić iz PSK. Tada još Tina Katanić nije bila zaštitno lice. Mirna Maras je bila u najužem izboru.

Posteri su ostarili neke su se postave promijenile. Justina Timberlakea je zamijenio Boris Mikšić a Sašu, Tina i Kedžu su zamijenili naravno braća Berezucki i Ignjašević. U sredini terena na zidu više nije bilo Denisa Latina. Prešao je u Energie Cottbus. Glup i Gluplji su se oprostili, Goran Višnjić je ostario, Malcolm u sredini se posvađao s navijačima i zamijenio ga je Ferdo Milin. Ostao je jedino Steven Gerrard. U napadu se iskusnoj zabijačici Melaniji Trump pridružila Natali Dizdar umjesto Ane. Trener je naravno ostao Josip Bepo Bajlo.

Kćer je natočila šljivovicu sebi i ocu na poluvremenu. Liverpool gubi 3:0 od Milana.

''Vidio sam ih kako bahato pozdravljaju svoje žene i prijatelje po tribinama kada su ulazili u svlačionicu. Mislio sam si u tom trenutku: **** se'' opisao je godinama kasnije u svojoj biografiji Steven Gerrard najteže trenutke mitskog finala.

''Ovaj Sammy Hyypia je bio iskusan još dok se raspadao Sovjetski savez''

''Meni je on prelijep…''

Otac ponovno skoči kao i prije četiri godine na sve četiri noge lupi limenkom o stol i pogleda zamišljenu kćer.

''Taj Eskim ti je prelijep???''

''Ma ne tata ovaj drugi''

''Jon Arne Riise? Kćeri moja, anđele moj…što je pošlo po zlu''

''Ma neee tata…ovaj broj osam…''

Ponovno je na trenutak odlutala i u glavi vrtila onu uspješnicu Maje Šuput…''17 mi je godina još se nisam ljubila, baš bi probala.'' Smješak joj je pobjegao kao Miralem Sulejmani Joeu Šimuniću. Umalo. Opasne su godine, otac ne smije ništa posumnjat.

Srpanj 2018.

Otac je sjedio pred televizorom i gledao vijesti. Pred njim dva Lowenbrau piva i cigarete Marlboro. Krenulo ga na kladari. Može se, neka. S pepljarom je prekrio listić iz PSK. Sada je Tina zaštitno lice. Žanamari Lalić vreba iz zasjede.

U međuvremenu ''godine su pomele vragove i anđele''. Kćer je porasla, želja je ostala. Bogu je tog dana bilo dosadno jer je završilo Svjetsko nogometno prvenstvo. Papa Franjo je otišao na godišnji pa nije imao s kim gledat ni San Lorenzo.

Ona je i dalje cijeli je život htjela da joj dojaše neki princ u Lotto Estadio kopačkama na krilima divljih gusaka na centru Parku Prinčeva ili barem Hampden Parka i odjašu u suton na njegovoj mazgi. Jahanje kroz snove prekinuo je…ni manje ni više nego tvrdi škotski naglasak glasnogovornika Glasgow Rangersa.

''Press conference is finished. Thank you all see you tommorow after the game.''

Pogledala je prema čovjeku koji silazi s ''press katedre''. Bio je to njezin čarobni broj osam…

Kretao se uspravno, uzdignuto i lordovski priklanjao svakom pažnju približavajući se njoj.

''To je on…'' shvatila je.

''To je ona…cura od oca s PSK listićima…'' shvatio je.
Krenuo je prema njoj kao na krilima divljih gusaka. Prema centru Gradskog vrta. Skoro kao u snovima.

''Prelijep je'' pomislila je. Baš kao i one svibanjske noći 2005.
Jahanje kroz snove prekinuo je…tamnoputi novinar tiražnog Guardiana koji je došao izvještavati o utakmici. Ispala mu je bilježnica i broj osam se poskliznuo na nju.

Smješak joj je pobjegao kao Demba Ba broju osam prije četiri godine na Anfieldu. Steven ''broj osam'' Gerrard se pridignuo, obrisao prašinu sa sebe i prišao djevojci.

''Deja Vu ha? Možda sam tada izgubio trofej ali dobio sam priliku da se slikam s tobom i….''

''Ne brini donijela sam ga…''

Smješak mu je pobjegao kao nama kad smo vidjeli fotografiju. Izvadila je list papira s kojim se želio slikati cijeli život.
A na njemu ''smješak dječarca, duša bećarca''. Moj Stevene, znamo kako ti je.

Odjahali su u suton na njegovoj bijeloj mazgi. I živjeli, zar je bitno…

Ej, Steven Gerrard braćo i sestre! A tebi sestro najveća hvala.