Svi mi razvedeni - tuspasimo se :)

[superiska]

Mustafa, čekamo te da se tuspasiš

[Paco]

To, sefice...to

[Nastasia]

Pročitah temu od korica do korica što se kaže. Imam neku blesavu potrebu da ostavim svoj doprinos, realno, više zbog sebe, da se olakšam, nego zbog vas.

Nisam razvedena, nisam nikad ni vjenčana bila, dijete sam roditelja koji su ostali u braku "zbog djece". Sada, nakon skoro 40 godina braka "zbog djece" i nakon što su djeca odrasla u takvom braku, nesretnom prije svega, sumiraću vam situaciju.

Nas je troje, drugo dvoje je dosta starije od mene, pa se na njima još više vide posljedice odrastanja u takvim okolonostima. Najstarije dijete, je sa 20 godina spakovalo nešto svojih stvari u ruksak i zaputilo se u bijeli svijet. Samo. Nakon 17 godina u tuđini, jedini komentar na upit: zašto ode? je bio: "Nato, ja nisam otišao što mi je bilo lijepo, nego što nisam mogao to više da gledam". Taj njegov korak, da sebi stvori nešto bolje i ljepše je uticao i na moj odnos sa njim. Meni je bilo 7 godina i bila sam ljuta godinama, gnjevna na njega, jer me ostavio, a nije imao drugog izbora.

Oboje imaju 35+ godina i o braku i vlastitoj djeci ne pomišljaju, kao ni ja. Sve troje imamo averziju prema braku, ozbiljnim vezama, ljubavi i svemu što to donosi sa sobom.

Jedan je otišao, drugi je pažnju na sebe pokušavao skretati praveći probleme, a ja sam krenula nekim drugim putem. Učenik generacije u osnovnoj školi, učenik generacije u srednjoj školi, prvak na takmičenjima matematike, prvak na takmičenjima bosanskog jezika i književnosti, dobitnik pune stipendije perzijskog koledža, dobitnik Francuske stipendije (bila sam primnjena na jedan od boljih francuskih koledža), govorim engleski, francuski i arapski ... ali su sva moja dostignuća ostala nezapažena. Njih dvoje su bili suviše fokusirani na vlastite sukobe i nesreću da bi mogli primjetiti ijedno od nas dvoje.

Da li mi je nešto falilo u životu? Nije. Krov nad glavom uvijek, hrana na stolu, odjeća, sve što mi je srce moglo poželjeti dobila bih. Ali mi je falila pažnja, falila mi je sretna porodica, falilo mi je zajedništvo i osjećaj doma.

U svemu tome, otac je bio najveći krivac, to znamo svi. Znam da ga sada boli kada uđe u neku sitnu razmiricu sa majkom (njih dvoje zadnjih godina imaju korektan odnos) ja sam na njenoj strani. Znam da ga zaboli kada izjavim da ću uvijek biti na njenoj strani, i kada je kriva i kada nije kriva. Zato što koliko god on bio dobar otac prema meni, ja ne mogu iz svoje glave izbaciti svoje djetinjstvo, njega pijanog, mamu uplakanu i teške riječi udarce.

Mama je bila dobra majka, najbolja. Ali suviše ušuškana u ulogu žrtve. Nikada nisam mogla iznijeti svoj problem, a da sam dobila samo savjet, umjesto toga, svaka priča o mojim problemima i boljkama bi se pretvorila u priču o njenom nesretnom životu. A i ja sam insan, sebičan i pokvaren, trebalo mi je da nekada fokus bude na meni, da plačem i bolujem, da me se grli, tješi i savjetuje.

Sada, imam 23 godine, anksioznost, napade panike i blagu depresiju. Blagu, ali konstantu.
Jedino što mogu ostvariti sa osobom suprotnog spola je seks. Sve što dublje ulazim u neku priču, sve me više guši, zatvara i imam sve veću potrebu da to razjebem, da pobjegnem, da se ispalim. A fali mi ljubav, nježnost, fali mi ono maženje u krevetu poslije odnosa, fali mi da zaspim u nečijem zagrljaju, ali ne mogu. Jer ne znam da dam ljubav i ne znam da ljubav primim. Ja ne znam šta je ljubav.

Ja sam žena (djevojka) koja se kad on zaspi išunja iz kreveta i spava na kauču u dnevnom boravku.

Zato, razvodite se. Ako ne možete živjeti skupa i biti sretni, prvo jedno sa drugim, pa onda sa svojom djecom, razvedite se. To je najbolje što možete učiniti za dugoročnu dobrobit svoje djece.

Too long, didn't read: pustite mene, š'a ja znam.

[Paco]

Pročitah temu od korica do korica što se kaže. Imam neku blesavu potrebu da ostavim svoj doprinos, realno, više zbog sebe, da se olakšam, nego zbog vas.

Nisam razvedena, nisam nikad ni vjenčana bila, dijete sam roditelja koji su ostali u braku "zbog djece". Sada, nakon skoro 40 godina braka "zbog djece" i nakon što su djeca odrasla u takvom braku, nesretnom prije svega, sumiraću vam situaciju.

Nas je troje, drugo dvoje je dosta starije od mene, pa se na njima još više vide posljedice odrastanja u takvim okolonostima. Najstarije dijete, je sa 20 godina spakovalo nešto svojih stvari u ruksak i zaputilo se u bijeli svijet. Samo. Nakon 17 godina u tuđini, jedini komentar na upit: zašto ode? je bio: "Nato, ja nisam otišao što mi je bilo lijepo, nego što nisam mogao to više da gledam". Taj njegov korak, da sebi stvori nešto bolje i ljepše je uticao i na moj odnos sa njim. Meni je bilo 7 godina i bila sam ljuta godinama, gnjevna na njega, jer me ostavio, a nije imao drugog izbora.

Oboje imaju 35+ godina i o braku i vlastitoj djeci ne pomišljaju, kao ni ja. Sve troje imamo averziju prema braku, ozbiljnim vezama, ljubavi i svemu što to donosi sa sobom.

Jedan je otišao, drugi je pažnju na sebe pokušavao skretati praveći probleme, a ja sam krenula nekim drugim putem. Učenik generacije u osnovnoj školi, učenik generacije u srednjoj školi, prvak na takmičenjima matematike, prvak na takmičenjima bosanskog jezika i književnosti, dobitnik pune stipendije perzijskog koledža, dobitnik Francuske stipendije (bila sam primnjena na jedan od boljih francuskih koledža), govorim engleski, francuski i arapski ... ali su sva moja dostignuća ostala nezapažena. Njih dvoje su bili suviše fokusirani na vlastite sukobe i nesreću da bi mogli primjetiti ijedno od nas dvoje.

Da li mi je nešto falilo u životu? Nije. Krov nad glavom uvijek, hrana na stolu, odjeća, sve što mi je srce moglo poželjeti dobila bih. Ali mi je falila pažnja, falila mi je sretna porodica, falilo mi je zajedništvo i osjećaj doma.

U svemu tome, otac je bio najveći krivac, to znamo svi. Znam da ga sada boli kada uđe u neku sitnu razmiricu sa majkom (njih dvoje zadnjih godina imaju korektan odnos) ja sam na njenoj strani. Znam da ga zaboli kada izjavim da ću uvijek biti na njenoj strani, i kada je kriva i kada nije kriva. Zato što koliko god on bio dobar otac prema meni, ja ne mogu iz svoje glave izbaciti svoje djetinjstvo, njega pijanog, mamu uplakanu i teške riječi udarce.

Mama je bila dobra majka, najbolja. Ali suviše ušuškana u ulogu žrtve. Nikada nisam mogla iznijeti svoj problem, a da sam dobila samo savjet, umjesto toga, svaka priča o mojim problemima i boljkama bi se pretvorila u priču o njenom nesretnom životu. A i ja sam insan, sebičan i pokvaren, trebalo mi je da nekada fokus bude na meni, da plačem i bolujem, da me se grli, tješi i savjetuje.

Sada, imam 23 godine, anksioznost, napade panike i blagu depresiju. Blagu, ali konstantu.
Jedino što mogu ostvariti sa osobom suprotnog spola je seks. Sve što dublje ulazim u neku priču, sve me više guši, zatvara i imam sve veću potrebu da to razjebem, da pobjegnem, da se ispalim. A fali mi ljubav, nježnost, fali mi ono maženje u krevetu poslije odnosa, fali mi da zaspim u nečijem zagrljaju, ali ne mogu. Jer ne znam da dam ljubav i ne znam da ljubav primim. Ja ne znam šta je ljubav.

Ja sam žena (djevojka) koja se kad on zaspi išunja iz kreveta i spava na kauču u dnevnom boravku.

Zato, razvodite se. Ako ne možete živjeti skupa i biti sretni, prvo jedno sa drugim, pa onda sa svojom djecom, razvedite se. To je najbolje što možete učiniti za dugoročnu dobrobit svoje djece.

Too long, didn't read: pustite mene, š'a ja znam.

Ovaj post bi trebalo da bude negdje u vrhu teme, kao opomena, kao nauk, kao "must read" svima onima čiji je izgovor i opravdanje za ostanak u trulom braku ono klasično - "zbog djece".

Pisao sam već da je moj brak okončan bez trzavica, bez svađa i bez nekih većih odugovlačenja. Sporazumno i civilizovano je sve prošlo a takav odnos među nama je i danas. Ne znam šta se dešava u glavi djeteta. Iako mu ne nedostaje obostrane pažnje i ljubavi, iako je uglavnom nasmijan i vedar vjerujem da ima stvari koje ga tište, a o tome ću pričati s njim kada dođe vrijeme i kada sam bude htio da pričamo. Ali ne bih volio da se osjeća ovako kao što si opisala da ste se osjećali i osjećate tvoja braća i ti.

P.S. Nije ovo "too long". Pročitao sam više puta. Kao što napisah, ovo je odlična lekcija svima nama koji bismo, barem po godinama, trebali da budemo zreliji od tebe. Hvala ti!

[triconja]

Pročitah temu od korica do korica što se kaže. Imam neku blesavu potrebu da ostavim svoj doprinos, realno, više zbog sebe, da se olakšam, nego zbog vas.

Nisam razvedena, nisam nikad ni vjenčana bila, dijete sam roditelja koji su ostali u braku "zbog djece". Sada, nakon skoro 40 godina braka "zbog djece" i nakon što su djeca odrasla u takvom braku, nesretnom prije svega, sumiraću vam situaciju.

Nas je troje, drugo dvoje je dosta starije od mene, pa se na njima još više vide posljedice odrastanja u takvim okolonostima. Najstarije dijete, je sa 20 godina spakovalo nešto svojih stvari u ruksak i zaputilo se u bijeli svijet. Samo. Nakon 17 godina u tuđini, jedini komentar na upit: zašto ode? je bio: "Nato, ja nisam otišao što mi je bilo lijepo, nego što nisam mogao to više da gledam". Taj njegov korak, da sebi stvori nešto bolje i ljepše je uticao i na moj odnos sa njim. Meni je bilo 7 godina i bila sam ljuta godinama, gnjevna na njega, jer me ostavio, a nije imao drugog izbora.

Oboje imaju 35+ godina i o braku i vlastitoj djeci ne pomišljaju, kao ni ja. Sve troje imamo averziju prema braku, ozbiljnim vezama, ljubavi i svemu što to donosi sa sobom.

Jedan je otišao, drugi je pažnju na sebe pokušavao skretati praveći probleme, a ja sam krenula nekim drugim putem. Učenik generacije u osnovnoj školi, učenik generacije u srednjoj školi, prvak na takmičenjima matematike, prvak na takmičenjima bosanskog jezika i književnosti, dobitnik pune stipendije perzijskog koledža, dobitnik Francuske stipendije (bila sam primnjena na jedan od boljih francuskih koledža), govorim engleski, francuski i arapski ... ali su sva moja dostignuća ostala nezapažena. Njih dvoje su bili suviše fokusirani na vlastite sukobe i nesreću da bi mogli primjetiti ijedno od nas dvoje.

Da li mi je nešto falilo u životu? Nije. Krov nad glavom uvijek, hrana na stolu, odjeća, sve što mi je srce moglo poželjeti dobila bih. Ali mi je falila pažnja, falila mi je sretna porodica, falilo mi je zajedništvo i osjećaj doma.

U svemu tome, otac je bio najveći krivac, to znamo svi. Znam da ga sada boli kada uđe u neku sitnu razmiricu sa majkom (njih dvoje zadnjih godina imaju korektan odnos) ja sam na njenoj strani. Znam da ga zaboli kada izjavim da ću uvijek biti na njenoj strani, i kada je kriva i kada nije kriva. Zato što koliko god on bio dobar otac prema meni, ja ne mogu iz svoje glave izbaciti svoje djetinjstvo, njega pijanog, mamu uplakanu i teške riječi udarce.

Mama je bila dobra majka, najbolja. Ali suviše ušuškana u ulogu žrtve. Nikada nisam mogla iznijeti svoj problem, a da sam dobila samo savjet, umjesto toga, svaka priča o mojim problemima i boljkama bi se pretvorila u priču o njenom nesretnom životu. A i ja sam insan, sebičan i pokvaren, trebalo mi je da nekada fokus bude na meni, da plačem i bolujem, da me se grli, tješi i savjetuje.

Sada, imam 23 godine, anksioznost, napade panike i blagu depresiju. Blagu, ali konstantu.
Jedino što mogu ostvariti sa osobom suprotnog spola je seks. Sve što dublje ulazim u neku priču, sve me više guši, zatvara i imam sve veću potrebu da to razjebem, da pobjegnem, da se ispalim. A fali mi ljubav, nježnost, fali mi ono maženje u krevetu poslije odnosa, fali mi da zaspim u nečijem zagrljaju, ali ne mogu. Jer ne znam da dam ljubav i ne znam da ljubav primim. Ja ne znam šta je ljubav.

Ja sam žena (djevojka) koja se kad on zaspi išunja iz kreveta i spava na kauču u dnevnom boravku.

Zato, razvodite se. Ako ne možete živjeti skupa i biti sretni, prvo jedno sa drugim, pa onda sa svojom djecom, razvedite se. To je najbolje što možete učiniti za dugoročnu dobrobit svoje djece.

Too long, didn't read: pustite mene, š'a ja znam.

Sto se tice nemogucnosti odrzavanja veze mogu reci par stvari, naravno observacijom okoline i porodice.

Sve je to fino jedno vrijeme, mozda do 40e ili 50e godine a onda kad godine pritisnu onda se postaje ili "cat" ili "dog" (kako to vjesalica kaze keroljubci) zena (ne mora biti bas borac za prava zivotinja ali postane radikalni pratioc neke struje) i veoma neprijatna zena za bilo kakvu komunikaciju. Naravno okolina doda i etiketu lahke zene, jer joj muski samo kroz kucu prolaze, kae spavala sa po carsije i tako to.

Dodao bih da singl muskarci nisu nista bolji, znam jedan primjer gdje je musko bilo bez ikakve veze do 45e godine, uso u ugovoreni brak (braca ga nagovorila) i eto ga sad kad se prica o bilo cemu ima ogromnih primjesa vjere i negativnog o zenama.

[Nastasia]

Sto se tice nemogucnosti odrzavanja veze mogu reci par stvari, naravno observacijom okoline i porodice.

Sve je to fino jedno vrijeme, mozda do 40e ili 50e godine a onda kad godine pritisnu onda se postaje ili "cat" ili "dog" (kako to vjesalica kaze keroljubci) zena (ne mora biti bas borac za prava zivotinja ali postane radikalni pratioc neke struje) i veoma neprijatna zena za bilo kakvu komunikaciju. Naravno okolina doda i etiketu lahke zene, jer joj muski samo kroz kucu prolaze, kae spavala sa po carsije i tako to.

Dodao bih da singl muskarci nisu nista bolji, znam jedan primjer gdje je musko bilo bez ikakve veze do 45e godine, uso u ugovoreni brak (braca ga nagovorila) i eto ga sad kad se prica o bilo cemu ima ogromnih primjesa vjere i negativnog o zenama.

Idemo totalno u off topic, ali oke..

Pazi Trico, ja nisam rekla da NE ŽELIM ozbiljniji odnos niti da imam u planu ostati sama u 40-tim i biti cat lady. Definitivno bi bila cat lady.
Koliko god mi nedostaje to u životu i koliko god ja to želim, ne mogu. Rekoh već, čim odnos krene zalaziti u neke dublje vode, ja tražim načina da to sjebem i da se ispalim.

Jednom sam bez mogućnosti da nađem drugo opravdanje, koprcala se u stegama jednog momka (ne mislim bukvalno, nego eto, haman me uspio "zarobiti") jednostavno skočila sa kauča i rekla: "Ja moram ići kući" k'o uragan pokupila svoje stvari i trčeći otišla. I povraćala kad sam došla kući.

Tako da, zašto moja podsvijest funkcioniše tako, ja ne znam. Svjesna sam da nije dobro i da se tako ne može čitavog života, ali ne mogu ni "pomiriti se" sa tim da "trebam" ostariti sa nekim, pa živjeti neki poluživot i svijetu ostaviti djecu koja će biti onda jednako nezadovoljna kao ja.

[Nastasia]

Ovaj post bi trebalo da bude negdje u vrhu teme, kao opomena, kao nauk, kao "must read" svima onima čiji je izgovor i opravdanje za ostanak u trulom braku ono klasično - "zbog djece".

Pisao sam već da je moj brak okončan bez trzavica, bez svađa i bez nekih većih odugovlačenja. Sporazumno i civilizovano je sve prošlo a takav odnos među nama je i danas. Ne znam šta se dešava u glavi djeteta. Iako mu ne nedostaje obostrane pažnje i ljubavi, iako je uglavnom nasmijan i vedar vjerujem da ima stvari koje ga tište, a o tome ću pričati s njim kada dođe vrijeme i kada sam bude htio da pričamo. Ali ne bih volio da se osjeća ovako kao što si opisala da ste se osjećali i osjećate tvoja braća i ti.

P.S. Nije ovo "too long". Pročitao sam više puta. Kao što napisah, ovo je odlična lekcija svima nama koji bismo, barem po godinama, trebali da budemo zreliji od tebe. Hvala ti!

Naravno da ima stvari koji ga tište, ljudsko je biće, ali kada dođe trenutak u kojem on to bude želio podjeliti sa tobom, tvoje je da budeš tu i da mu daš svoju maksimalnu pozornost, ako ništa drugo ne budeš u stanju uraditi.

Naravno da ni u našem životu nije sve tako crno, bilo je i lijepih momenata, neminovno, ali je u svima nama očito ostala gorčina i strah.
Znam da to moja braća neće priznati, ali nije lahko imati blizu 40 godina i ići kroz život sam. Meni nije lahko, a vjerujem ni njima. I znam da postoji u svima nama neki odbrambeni štit kojeg se ni jedno od nas nije još uvijek uspjelo osloboditi i prepustiti.

Rekoh, mi ne znamo šta je ljubav. Ne znamo prepoznati ljubav u sebi prema drugoj osobi, i ne znamo prepoznati ljubav koju nam daju.

Jedina moja veza je bila sa momkom koji je, haj sad pogađajte triput, i mene emotivno i fizički maltretirao, jer ja nisam znala za bolje i drugačije. I trebalo je dosta vremena da shvatim da taj čovjek mene ne voli. Jako puno vremena mi je trebalo da to shvatim.

Tako da, bolje da vas gleda pojedinačno, sretne i zadovoljne, nego da vas gleda skupa, nesretne.

[ho oponopono]

...šta je ovo pobogu, sunce vam poljubim...

[zoomba]

Sto se tice nemogucnosti odrzavanja veze mogu reci par stvari, naravno observacijom okoline i porodice.

Sve je to fino jedno vrijeme, mozda do 40e ili 50e godine a onda kad godine pritisnu onda se postaje ili "cat" ili "dog" (kako to vjesalica kaze keroljubci) zena (ne mora biti bas borac za prava zivotinja ali postane radikalni pratioc neke struje) i veoma neprijatna zena za bilo kakvu komunikaciju. Naravno okolina doda i etiketu lahke zene, jer joj muski samo kroz kucu prolaze, kae spavala sa po carsije i tako to.

Dodao bih da singl muskarci nisu nista bolji, znam jedan primjer gdje je musko bilo bez ikakve veze do 45e godine, uso u ugovoreni brak (braca ga nagovorila) i eto ga sad kad se prica o bilo cemu ima ogromnih primjesa vjere i negativnog o zenama.

Idemo totalno u off topic, ali oke..

Pazi Trico, ja nisam rekla da NE ŽELIM ozbiljniji odnos niti da imam u planu ostati sama u 40-tim i biti cat lady. Definitivno bi bila cat lady.
Koliko god mi nedostaje to u životu i koliko god ja to želim, ne mogu. Rekoh već, čim odnos krene zalaziti u neke dublje vode, ja tražim načina da to sjebem i da se ispalim.

Jednom sam bez mogućnosti da nađem drugo opravdanje, koprcala se u stegama jednog momka (ne mislim bukvalno, nego eto, haman me uspio "zarobiti") jednostavno skočila sa kauča i rekla: "Ja moram ići kući" k'o uragan pokupila svoje stvari i trčeći otišla. I povraćala kad sam došla kući.

Tako da, zašto moja podsvijest funkcioniše tako, ja ne znam. Svjesna sam da nije dobro i da se tako ne može čitavog života, ali ne mogu ni "pomiriti se" sa tim da "trebam" ostariti sa nekim, pa živjeti neki poluživot i svijetu ostaviti djecu koja će biti onda jednako nezadovoljna kao ja.

Pa potrazi strucnj pomoc ne odustaj..

Jedan moj prijatelj iz losega braka nikad nije pomisljao na zenidbu , dok drugi isto iz losega braka je divan muz i otac svojoj dijeci i pruzio im ono sto nikad nije imao i za cim je zudio..

[triconja]

Sto se tice nemogucnosti odrzavanja veze mogu reci par stvari, naravno observacijom okoline i porodice.

Sve je to fino jedno vrijeme, mozda do 40e ili 50e godine a onda kad godine pritisnu onda se postaje ili "cat" ili "dog" (kako to vjesalica kaze keroljubci) zena (ne mora biti bas borac za prava zivotinja ali postane radikalni pratioc neke struje) i veoma neprijatna zena za bilo kakvu komunikaciju. Naravno okolina doda i etiketu lahke zene, jer joj muski samo kroz kucu prolaze, kae spavala sa po carsije i tako to.

Dodao bih da singl muskarci nisu nista bolji, znam jedan primjer gdje je musko bilo bez ikakve veze do 45e godine, uso u ugovoreni brak (braca ga nagovorila) i eto ga sad kad se prica o bilo cemu ima ogromnih primjesa vjere i negativnog o zenama.

Idemo totalno u off topic, ali oke..

Pazi Trico, ja nisam rekla da NE ŽELIM ozbiljniji odnos niti da imam u planu ostati sama u 40-tim i biti cat lady. Definitivno bi bila cat lady.
Koliko god mi nedostaje to u životu i koliko god ja to želim, ne mogu. Rekoh već, čim odnos krene zalaziti u neke dublje vode, ja tražim načina da to sjebem i da se ispalim.

Jednom sam bez mogućnosti da nađem drugo opravdanje, koprcala se u stegama jednog momka (ne mislim bukvalno, nego eto, haman me uspio "zarobiti") jednostavno skočila sa kauča i rekla: "Ja moram ići kući" k'o uragan pokupila svoje stvari i trčeći otišla. I povraćala kad sam došla kući.

Tako da, zašto moja podsvijest funkcioniše tako, ja ne znam. Svjesna sam da nije dobro i da se tako ne može čitavog života, ali ne mogu ni "pomiriti se" sa tim da "trebam" ostariti sa nekim, pa živjeti neki poluživot i svijetu ostaviti djecu koja će biti onda jednako nezadovoljna kao ja.

Drustvo ne funkcionise tako da se povinuje nasim pogledima na zivot nego se mi moramo povinovati drustvu. Za srecu i zadovoljstvo niko i ne pita, nego vec postoji dobro uhodani sablon po kojem se moraju svi kalupit, ili ako ne uspiju budu gledani drugacije.

Razumijem te na sta mislis kad govoris o nemogucnosti nekih dubljih osjecaja, imam slicnih problema i ja a na slican nacin je i pocelo.

[Nastasia]

Sto se tice nemogucnosti odrzavanja veze mogu reci par stvari, naravno observacijom okoline i porodice.

Sve je to fino jedno vrijeme, mozda do 40e ili 50e godine a onda kad godine pritisnu onda se postaje ili "cat" ili "dog" (kako to vjesalica kaze keroljubci) zena (ne mora biti bas borac za prava zivotinja ali postane radikalni pratioc neke struje) i veoma neprijatna zena za bilo kakvu komunikaciju. Naravno okolina doda i etiketu lahke zene, jer joj muski samo kroz kucu prolaze, kae spavala sa po carsije i tako to.

Dodao bih da singl muskarci nisu nista bolji, znam jedan primjer gdje je musko bilo bez ikakve veze do 45e godine, uso u ugovoreni brak (braca ga nagovorila) i eto ga sad kad se prica o bilo cemu ima ogromnih primjesa vjere i negativnog o zenama.

Idemo totalno u off topic, ali oke..

Pazi Trico, ja nisam rekla da NE ŽELIM ozbiljniji odnos niti da imam u planu ostati sama u 40-tim i biti cat lady. Definitivno bi bila cat lady.
Koliko god mi nedostaje to u životu i koliko god ja to želim, ne mogu. Rekoh već, čim odnos krene zalaziti u neke dublje vode, ja tražim načina da to sjebem i da se ispalim.

Jednom sam bez mogućnosti da nađem drugo opravdanje, koprcala se u stegama jednog momka (ne mislim bukvalno, nego eto, haman me uspio "zarobiti") jednostavno skočila sa kauča i rekla: "Ja moram ići kući" k'o uragan pokupila svoje stvari i trčeći otišla. I povraćala kad sam došla kući.

Tako da, zašto moja podsvijest funkcioniše tako, ja ne znam. Svjesna sam da nije dobro i da se tako ne može čitavog života, ali ne mogu ni "pomiriti se" sa tim da "trebam" ostariti sa nekim, pa živjeti neki poluživot i svijetu ostaviti djecu koja će biti onda jednako nezadovoljna kao ja.

Pa potrazi strucnj pomoc ne odustaj..

Jedan moj prijatelj iz losega braka nikad nije pomisljao na zenidbu , dok drugi isto iz losega braka je divan muz i otac svojoj dijeci i pruzio im ono sto nikad nije imao i za cim je zudio..

Pa nisam ni rekla da sam odustala.
Problem možeš rješavati, samo ako si svjestan da on postoji.

Naravno da smo svi drugačiji, ali taj drugi bi vjerovatno i bez odrastanja u lošem braku bio dobar muž i otac, jer je to do čovjeka.
Dok bi možda taj prvi isto tako bio dobar muž i otac da nema "traume" iz djetinjstva.

[triconja]

Sto se tice nemogucnosti odrzavanja veze mogu reci par stvari, naravno observacijom okoline i porodice.

Sve je to fino jedno vrijeme, mozda do 40e ili 50e godine a onda kad godine pritisnu onda se postaje ili "cat" ili "dog" (kako to vjesalica kaze keroljubci) zena (ne mora biti bas borac za prava zivotinja ali postane radikalni pratioc neke struje) i veoma neprijatna zena za bilo kakvu komunikaciju. Naravno okolina doda i etiketu lahke zene, jer joj muski samo kroz kucu prolaze, kae spavala sa po carsije i tako to.

Dodao bih da singl muskarci nisu nista bolji, znam jedan primjer gdje je musko bilo bez ikakve veze do 45e godine, uso u ugovoreni brak (braca ga nagovorila) i eto ga sad kad se prica o bilo cemu ima ogromnih primjesa vjere i negativnog o zenama.

Idemo totalno u off topic, ali oke..

Pazi Trico, ja nisam rekla da NE ŽELIM ozbiljniji odnos niti da imam u planu ostati sama u 40-tim i biti cat lady. Definitivno bi bila cat lady.
Koliko god mi nedostaje to u životu i koliko god ja to želim, ne mogu. Rekoh već, čim odnos krene zalaziti u neke dublje vode, ja tražim načina da to sjebem i da se ispalim.

Jednom sam bez mogućnosti da nađem drugo opravdanje, koprcala se u stegama jednog momka (ne mislim bukvalno, nego eto, haman me uspio "zarobiti") jednostavno skočila sa kauča i rekla: "Ja moram ići kući" k'o uragan pokupila svoje stvari i trčeći otišla. I povraćala kad sam došla kući.

Tako da, zašto moja podsvijest funkcioniše tako, ja ne znam. Svjesna sam da nije dobro i da se tako ne može čitavog života, ali ne mogu ni "pomiriti se" sa tim da "trebam" ostariti sa nekim, pa živjeti neki poluživot i svijetu ostaviti djecu koja će biti onda jednako nezadovoljna kao ja.

Pa potrazi strucnj pomoc ne odustaj..

Jedan moj prijatelj iz losega braka nikad nije pomisljao na zenidbu , dok drugi isto iz losega braka je divan muz i otac svojoj dijeci i pruzio im ono sto nikad nije imao i za cim je zudio..

Jest, strucna pomoc odes na indoktrinaciju da te vrati pravim "vrijednostima"

[Nastasia]

Sto se tice nemogucnosti odrzavanja veze mogu reci par stvari, naravno observacijom okoline i porodice.

Sve je to fino jedno vrijeme, mozda do 40e ili 50e godine a onda kad godine pritisnu onda se postaje ili "cat" ili "dog" (kako to vjesalica kaze keroljubci) zena (ne mora biti bas borac za prava zivotinja ali postane radikalni pratioc neke struje) i veoma neprijatna zena za bilo kakvu komunikaciju. Naravno okolina doda i etiketu lahke zene, jer joj muski samo kroz kucu prolaze, kae spavala sa po carsije i tako to.

Dodao bih da singl muskarci nisu nista bolji, znam jedan primjer gdje je musko bilo bez ikakve veze do 45e godine, uso u ugovoreni brak (braca ga nagovorila) i eto ga sad kad se prica o bilo cemu ima ogromnih primjesa vjere i negativnog o zenama.

Idemo totalno u off topic, ali oke..

Pazi Trico, ja nisam rekla da NE ŽELIM ozbiljniji odnos niti da imam u planu ostati sama u 40-tim i biti cat lady. Definitivno bi bila cat lady.
Koliko god mi nedostaje to u životu i koliko god ja to želim, ne mogu. Rekoh već, čim odnos krene zalaziti u neke dublje vode, ja tražim načina da to sjebem i da se ispalim.

Jednom sam bez mogućnosti da nađem drugo opravdanje, koprcala se u stegama jednog momka (ne mislim bukvalno, nego eto, haman me uspio "zarobiti") jednostavno skočila sa kauča i rekla: "Ja moram ići kući" k'o uragan pokupila svoje stvari i trčeći otišla. I povraćala kad sam došla kući.

Tako da, zašto moja podsvijest funkcioniše tako, ja ne znam. Svjesna sam da nije dobro i da se tako ne može čitavog života, ali ne mogu ni "pomiriti se" sa tim da "trebam" ostariti sa nekim, pa živjeti neki poluživot i svijetu ostaviti djecu koja će biti onda jednako nezadovoljna kao ja.

Drustvo ne funkcionise tako da se povinuje nasim pogledima na zivot nego se mi moramo povinovati drustvu. Za srecu i zadovoljstvo niko i ne pita, nego vec postoji dobro uhodani sablon po kojem se moraju svi kalupit, ili ako ne uspiju budu gledani drugacije.

Razumijem te na sta mislis kad govoris o nemogucnosti nekih dubljih osjecaja, imam slicnih problema i ja a na slican nacin je i pocelo.

Društvo se povinuje pogledima većine na život.
To ti može biti dovoljno da shvatiš da je većina nas u kurcu

[ho oponopono]

...ovi sa "tegobama" jer svi smo pak sjebani na neki način svoj...udružite se, jebuckajte se...možda razumijevanje i klikne...ovi hi hi pi hi replike/duplike što bičarima/bičarkama daju...dajte im malo i mesa...

[zoomba]

sve zavisi koliko je zelja jaka i me takni sklop da pregrmis lose i nastavis dalje, ne treba sjebavati zivot radi tudjih greski vec izvuci pouku i nastaviti dalje..

[Nastasia]

Joj hvala ti zumbić, evo rješio si sve moje probleme
Ne treba dozvoliti da utiče na tebe i ići dalje. Wow. Pa kako to dosad nisam shvatila

Naravno da ne treba, ali u čovjeku postoji nešto što se zove podsvijest koju baš i ne možeš kontrolirati tako što joj zaveliš: haaaalo? nemoj da utiče na tebe.

[zoomba]

Joj hvala ti zumbić, evo rješio si sve moje probleme
Ne treba dozvoliti da utiče na tebe i ići dalje. Wow. Pa kako to dosad nisam shvatila

Naravno da ne treba, ali u čovjeku postoji nešto što se zove podsvijest koju baš i ne možeš kontrolirati tako što joj zaveliš: haaaalo? nemoj da utiče na tebe.

Pa zato ti i govorim da potrazis strucnu pomoc ljude koji su ucili da ti olaksaju u pomognu..

[Nastasia]

Joj hvala ti zumbić, evo rješio si sve moje probleme
Ne treba dozvoliti da utiče na tebe i ići dalje. Wow. Pa kako to dosad nisam shvatila

Naravno da ne treba, ali u čovjeku postoji nešto što se zove podsvijest koju baš i ne možeš kontrolirati tako što joj zaveliš: haaaalo? nemoj da utiče na tebe.

Pa zato ti i govorim da potrazis strucnu pomoc ljude koji su ucili da ti olaksaju u pomognu..

Pa zato ti i rekoh da ne zaključuješ da je ne tražim i da je nemam.

[zoomba]

Sretno

[Nastasia]

Usput, nije tema da li mi i kakva pomoć treba.

Ja imam pomoć, ali je poenta u tome da ne treba vlastitu djecu dovesti do toga da joj ta pomoć uopšte treba. E u tome je fazon.
Što ne trebam ja ispaštati, zato što moji roditelji nisu bili dovoljno veliki ljudi da žive u harmonije, a bili su dovoljno velike pizde da se ne razvedu.

[zoomba]

Usput, nije tema da li mi i kakva pomoć treba.

Ja imam pomoć, ali je poenta u tome da ne treba vlastitu djecu dovesti do toga da joj ta pomoć uopšte treba. E u tome je fazon.
Što ne trebam ja ispaštati, zato što moji roditelji nisu bili dovoljno veliki ljudi da žive u harmonije, a bili su dovoljno velike pizde da se ne razvedu.

Jbg covjek kad bi znao gdje ce nogu slomiti nebi prosao tim putem.. zato ti budi bolja..

[Nastasia]

Usput, nije tema da li mi i kakva pomoć treba.

Ja imam pomoć, ali je poenta u tome da ne treba vlastitu djecu dovesti do toga da joj ta pomoć uopšte treba. E u tome je fazon.
Što ne trebam ja ispaštati, zato što moji roditelji nisu bili dovoljno veliki ljudi da žive u harmonije, a bili su dovoljno velike pizde da se ne razvedu.

Jbg covjek kad bi znao gdje ce nogu slomiti nebi prosao tim putem.. zato ti budi bolja..

Pa svako ko ima imalo mozga može shvatiti da neće biti dobro za djecu ako se ostane u braku punom netrepeljivosti, nerazumijevanja i nesloge. Stvarno ne moraš biti genije da ti to bude jasno

Neću više na ovu temu, nit sam razvedena nit udata. Haj ž.

[Ramzess Veliki]

Joj hvala ti zumbić, evo rješio si sve moje probleme
Ne treba dozvoliti da utiče na tebe i ići dalje. Wow. Pa kako to dosad nisam shvatila

Naravno da ne treba, ali u čovjeku postoji nešto što se zove podsvijest koju baš i ne možeš kontrolirati tako što joj zaveliš: haaaalo? nemoj da utiče na tebe.

Da ... ljudi ne razumiju druge ljude.
Kad te nesto dugorocno handri dugorocno ostavlja posljedice. I ili ce proci ili nece.
A svi bi mi htjeli da to prodje, normalno ... niko ne uziva u svojim nesrecama.

[Nastasia]

Joj hvala ti zumbić, evo rješio si sve moje probleme
Ne treba dozvoliti da utiče na tebe i ići dalje. Wow. Pa kako to dosad nisam shvatila

Naravno da ne treba, ali u čovjeku postoji nešto što se zove podsvijest koju baš i ne možeš kontrolirati tako što joj zaveliš: haaaalo? nemoj da utiče na tebe.

Da ... ljudi ne razumiju druge ljude.
Kad te nesto dugorocno handri dugorocno ostavlja posljedice. I ili ce proci ili nece.
A svi bi mi htjeli da to prodje, normalno ... niko ne uziva u svojim nesrecama.

Naravno, ali ove floskule: ma kreni dalje, moraš nastaviti i to, tačno k'o da mi zub čupa. Kakvo prosvjetljenje

[Ramzess Veliki]

Naravno, ali ove floskule: ma kreni dalje, moraš nastaviti i to, tačno k'o da mi zub čupa. Kakvo prosvjetljenje

Koliko sam savjeta cuo i koliko sam puta rekao "kad budes u mojoj kozi tad mozes davati savjet".
Ljudi hoce da pomognu, a ne znaju kako i to postane jos gore.
Jedno vrijeme nisam uopce imao interesovanje za zene, skoro tri godine. I drugovi skontaju da ce mi pomoci tako da su me optuzili da sumnjaju da sam gej. E pomagaca gluho bilo ...
Vrijeme mnogo toga olabavi, nije samo do nase zelje. Da je do zelje niko ne bi bio nesretan, svi bi bili veseli, pozitivni, puni energije. Ali nije tako i jebi ga. Samo se nadati da ce proci I da cemo se vratiti u neko stanje koje nas cini srecnijim.