Forum Klix.ba

kakonako wrote:Je li Dervis Susic jedan od najboljih BiH knjizevnih stvaralaca? Jeste.Je li Susic partizan i antifasista ? Jeste. Je li napisao "Parergon"? Jeste.Je li ga danas rijetko,ili nikako spominju u redovima nove bosnjacke intelektualne klase? Jeste. Odgovor je PARERGON gdje je do kosti ogolio mladomuslimansku ideologiju.

salik79 wrote:Nemam puno vremena, a ionako sve pisem sa mobitela. Evo njegov zarobljenicki karton, na njemu pise sve:

https://upload.wikimedia.org/wikipedia/ ... record.jpg

Ipak, Njemci su, kao niko drugi, poznati po svojoj preciznosti. Zato i crpim sve te informacije sa njemackih izvora...

VjecitiStudent wrote:Nevolja je što je zaista rijetkost da neko za "svoje" prizna da su se u nečemu zajebali, pa onda na sve strane teku ti bezgrješni narativi. A odabir i među svojima je najčešće po tome koliko su nekoj od strana, za koju se vežu neki od tekućih političkih aktera, gurnuli prst u oko.
Najgora zloupotreba Istorije zarad dnevne politike, otud i izbor baš Busuladžića, baš sada.

dale cooper wrote:Nema ba ovdje ispravne ili pogrešne strane, gubitnika ili pobjednika. Svi smo gubitnici, manje ili
više. Koliko god ja žalio za određenim stvarima iz onog sistema svjestan sam da je bilo ikakve
šanse da opstane on bi opstao. Isto tako sam svjestan koliko je ono što danas imamo loše.
Meni je ovdje zasmetala činjenica da se za propast bivše države spominju stvari koje gotovo
da nisu imale nikakve veze sa njenom disolucijom, pa sam zato i reagovao.Mađarska, Poljska i
Čehoslovačka su sve redom bile komunističke zemlje koje su izvršile transformaciju iz komunizma
u kapitalizam i tržišnu ekonomiju, a imale su mnogo lošiju situaciju i startne pozicije nego Jugoslavija.
Pa ni jedna nije doživjela krvave sukobe i raspad zbog lošeg ekonomskog stanja. Razlog raspada Jugoslavije
je bio nacionalizam, plain and simple.

Ali slažem se da ne treba gledati nazad, jer nema povratka na staro. I to obje "strane" treba da shvate.
Niti treba prizivati druga Tita iz groba, niti davati imena školama po ljudima upitne prošlosti iz
davne istorije ovih prostora.

kakonako wrote:Dobro.Ja sam mislio na Jugoslaviju i u njoj Bosnu i Hercegovinu,ti,vidim,gledas iz ugla Bosnjaka,eto,nisu se nista pitali,sve im dolazilo iz Beograda.Dabome da se Bosnjaci nisu pitali nego Bosanci i Hercegovci pa samostalno stvorise Univerzitet,TV,Olimpijadu,"Energoinvest",hiljadu skola i hiljadu kilometara asvaltnih puteva itd.

piupiu wrote:

kakonako wrote:Je li Dervis Susic jedan od najboljih BiH knjizevnih stvaralaca? Jeste.Je li Susic partizan i antifasista ? Jeste. Je li napisao "Parergon"? Jeste.Je li ga danas rijetko,ili nikako spominju u redovima nove bosnjacke intelektualne klase? Jeste. Odgovor je PARERGON gdje je do kosti ogolio mladomuslimansku ideologiju.

Ku'š njega.

Izuzetno nepodoban.

http://thebosniatimes.ba/clanak/1523

I jako dobar pisac, što mu Latić (koji je izuzetno dobar pjesnik), ne može priznati. Aliji Izetbegoviću se mora priznati jedna velika i bitna stvar - on je stvarno bio suštinski demokrata i čovjek koji svoj integritet nije kompromitovao zarad gorčine i ideoloških obračuna, bar koliko ja znam. Ja mu za to skidam kapu. To je baš golemo.

John Cleese wrote:

salik79 wrote:Nemam puno vremena, a ionako sve pisem sa mobitela. Evo njegov zarobljenicki karton, na njemu pise sve:

https://upload.wikimedia.org/wikipedia/ ... record.jpg

Ipak, Njemci su, kao niko drugi, poznati po svojoj preciznosti. Zato i crpim sve te informacije sa njemackih izvora...

Tu nema podataka koje sam ja naveo - rekoh ti da me zanimalo vrijeme koje je proveo u borbi.
Osim toga i to je engleski izvor - pogledaj kako se fotka zove

Salim se, naravno - tvoj izvor jeste engleski, ali oni su to preuzeli sa ove adrese:

http://www.spiegel.de/kultur/gesellscha ... 84084.html

A vec rekoh i da nije bitno

A_A_AKCIJA wrote:

dale cooper wrote:Nema ba ovdje ispravne ili pogrešne strane, gubitnika ili pobjednika. Svi smo gubitnici, manje ili
više. Koliko god ja žalio za određenim stvarima iz onog sistema svjestan sam da je bilo ikakve
šanse da opstane on bi opstao. Isto tako sam svjestan koliko je ono što danas imamo loše.
Meni je ovdje zasmetala činjenica da se za propast bivše države spominju stvari koje gotovo
da nisu imale nikakve veze sa njenom disolucijom, pa sam zato i reagovao.Mađarska, Poljska i
Čehoslovačka su sve redom bile komunističke zemlje koje su izvršile transformaciju iz komunizma
u kapitalizam i tržišnu ekonomiju, a imale su mnogo lošiju situaciju i startne pozicije nego Jugoslavija.
Pa ni jedna nije doživjela krvave sukobe i raspad zbog lošeg ekonomskog stanja. Razlog raspada Jugoslavije
je bio nacionalizam, plain and simple.

Ali slažem se da ne treba gledati nazad, jer nema povratka na staro. I to obje "strane" treba da shvate.
Niti treba prizivati druga Tita iz groba, niti davati imena školama po ljudima upitne prošlosti iz
davne istorije ovih prostora.

Sve se slažem, osim boldiranog.
Jugoslavija nikad nije bila prihvaćena kao ideja i uvijek je bila ideološki slabija od ideje velike Srbije.
Nemam link na gostovanje srpskih istoričara kod Lazanskog, gdje natenane objašnjavaju da je Jugoslavija uvijek bila plan b za veliku Srbiju.
Samo se čekao momenat slabosti, koji se i desio poslije Titove smrti.

Da je Jugoslavija bila jača, ekonomski i politički, da je štitila ljudska prava, narod bi je odbranio od pokušaja razbijanja iznutra. Ovako, vrlo lako su se našli saveznici za rasturanje.

prog321 wrote:Sve stoji, ali Juga se ne bi raspala da nije bankrotirala.
Isto vazi i za Cesku +Slovacku, Rusiju, itd

prog321 wrote:Sve stoji, ali Juga se ne bi raspala da nije bankrotirala.
Isto vazi i za Cesku +Slovacku, Rusiju, itd

dale cooper wrote:

prog321 wrote:Sve stoji, ali Juga se ne bi raspala da nije bankrotirala.
Isto vazi i za Cesku +Slovacku, Rusiju, itd

O kojem bankroptu govoriš?

dale cooper wrote:

prog321 wrote:Sve stoji, ali Juga se ne bi raspala da nije bankrotirala.
Isto vazi i za Cesku +Slovacku, Rusiju, itd

O kojem bankroptu govoriš?

In the 1990s, IMF effectively controlled the Yugoslav central bank. Its tight money policy further crippled the country's ability to finance its economic and social programs. State revenues that should have gone as transfer payments to the republics and provinces went instead to service Belgrade's debt with the Paris and London clubs. The republics were left on their own to survive. From 1989 through September 1990, more than one thousand companies went into bankruptcy. By 1990, the annual GDP growth rate had collapsed to a negative 7.5 percent. In 1991, GDP declined by a further 15 percent, while industrial output shrank by 21 percent.

The reforms demanded by Belgrade's creditors struck at the core of Yugoslavia's system of socially-owned and worker-managed enterprises. The objective of the reforms was to privatize Yugoslav economy and to dismantle the public sector. Yugoslavia was desperate and could not refuse their demand. With external pressure, Markovic's government passed legislation stating that if a business was unable to pay its bills for 30 days running, or for 30 days within a 45-day period, the government would launch bankruptcy proceedings.

In 1989, 248 firms were declared bankrupt or were liquidated and 89,400 workers were laid off. During the first nine months of 1990, another 889 enterprises with a combined work-force of 525,000 workers suffered the same fate. The total industrial workforce was 2.7 million. A further 20 percent of the work force, or half a million people, were not paid wages during the early months of 1990 as enterprises sought to avoid bankruptcy. The largest concentrations of bankrupt firms and lay-offs were in Serbia, Bosnia and Herzegovina, Republic of Macedonia and Kosovo. Real earnings were in a free fall and social programs had collapsed, creating within the population an atmosphere of despair—a critical turning point in the Yugoslav tragedy.

A_A_AKCIJA wrote:

dale cooper wrote:

prog321 wrote:Sve stoji, ali Juga se ne bi raspala da nije bankrotirala.
Isto vazi i za Cesku +Slovacku, Rusiju, itd

O kojem bankroptu govoriš?

In the 1990s, IMF effectively controlled the Yugoslav central bank. Its tight money policy further crippled the country's ability to finance its economic and social programs. State revenues that should have gone as transfer payments to the republics and provinces went instead to service Belgrade's debt with the Paris and London clubs. The republics were left on their own to survive. From 1989 through September 1990, more than one thousand companies went into bankruptcy. By 1990, the annual GDP growth rate had collapsed to a negative 7.5 percent. In 1991, GDP declined by a further 15 percent, while industrial output shrank by 21 percent.

The reforms demanded by Belgrade's creditors struck at the core of Yugoslavia's system of socially-owned and worker-managed enterprises. The objective of the reforms was to privatize Yugoslav economy and to dismantle the public sector. Yugoslavia was desperate and could not refuse their demand. With external pressure, Markovic's government passed legislation stating that if a business was unable to pay its bills for 30 days running, or for 30 days within a 45-day period, the government would launch bankruptcy proceedings.

In 1989, 248 firms were declared bankrupt or were liquidated and 89,400 workers were laid off. During the first nine months of 1990, another 889 enterprises with a combined work-force of 525,000 workers suffered the same fate. The total industrial workforce was 2.7 million. A further 20 percent of the work force, or half a million people, were not paid wages during the early months of 1990 as enterprises sought to avoid bankruptcy. The largest concentrations of bankrupt firms and lay-offs were in Serbia, Bosnia and Herzegovina, Republic of Macedonia and Kosovo. Real earnings were in a free fall and social programs had collapsed, creating within the population an atmosphere of despair—a critical turning point in the Yugoslav tragedy.

prog321 wrote:Sve stoji, ali Juga se ne bi raspala da nije bankrotirala.
Isto vazi i za Cesku +Slovacku, Rusiju, itd

prog321 wrote:Kada jedna zemlja ne može otplatiti svoje dugove to se inače zove BanKroT !

Mislim na Antu Markovića i njegovo moljakanje USA da im odobri dodatni dug kako bi preživjeli sljedeći kvartal.
Sve je bilo naopačke.
Jedna čvrsto komunistička zemlja moljaka za dug jednu čvrsto kapitalističku.
Kraj je tu zaključen.

A_A_AKCIJA wrote:Iako je off, da ti odgovorim.

Ako je preko 600.000 radnika otpušteno, od 2.7 zaposlenih, u pitanju je ekonomska katastrofa, a ne kriza. Više od 20% radnika je ostalo bez posla. A početkom 1990. još pola miliona ne prima platu. Dakle, od 2.7 miliona, za godinu dana milion ispada iz radnog odnosa. Sve ovo je bio vrhunac krize započete krajem 70ih.

E sad skontaj, kako su ti otpušteni bili spremni da se bore za državu. Kako su njihove porodice razmišljale? A sve se dešava u jeku raspada komunističkih sistema, pao Berlinski zid...

U svemu ovome se pojavljuje Milošević i ... ostatak znate.

dale cooper wrote:

prog321 wrote:Kada jedna zemlja ne može otplatiti svoje dugove to se inače zove BanKroT !

Mislim na Antu Markovića i njegovo moljakanje USA da im odobri dodatni dug kako bi preživjeli sljedeći kvartal.
Sve je bilo naopačke.
Jedna čvrsto komunistička zemlja moljaka za dug jednu čvrsto kapitalističku.
Kraj je tu zaključen.

Kako je to drugačije od bilo kojih drugih moljakanja od strane recimo Grčke ili nas danas. Pa čak i Hrvatske
koja je prema mnogim pokazateljima u sličnim govnima kao i Grčka. Svi žive od prekomjernog zaduživanja,
a članak koji sam postavio prije par stranica pokazuje da je Jugoslavija do zadnjeg momenta uspjevala
servisirati svoje dugove.

Poenta svega je da ekonomska kriza u Jugoslaviji nikako nije bila uzrok rata, već jedan od izgovora koji
je korišten. Ako ćemo gledati po tome koja je zemlja u dubokoj krizi ili blizu bankrota i da je to okidač
onda bi pola slobodnog, demokratskog svijeta svijeta bilo do koljenima u krvi.

A_A_AKCIJA wrote:Iako je off, da ti odgovorim.

Ako je preko 600.000 radnika otpušteno, od 2.7 zaposlenih, u pitanju je ekonomska katastrofa, a ne kriza. Više od 20% radnika je ostalo bez posla. A početkom 1990. još pola miliona ne prima platu. Dakle, od 2.7 miliona, za godinu dana milion ispada iz radnog odnosa. Sve ovo je bio vrhunac krize započete krajem 70ih.

E sad skontaj, kako su ti otpušteni bili spremni da se bore za državu. Kako su njihove porodice razmišljale? A sve se dešava u jeku raspada komunističkih sistema, pao Berlinski zid...

U svemu ovome se pojavljuje Milošević i ... ostatak znate.