#826 Re: Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))
Posted: 31/01/2016 15:28
Nema na čemu, Jelo ...


Mirisni plodovi duše
"Kad god sam popio gorku čašu, imala je talog meda. Kad god sam savladao neku sumovitu prepreku, dospeo sam u zelenu ravnicu. Kad god sam izgubio prijatelja u nebeskoj izmaglici, našao sam ga u osvitu jutra.
Koliko puta sam svoj bol i jad pokrivao trpeljivošću nadajucć se da za to sledi nagrada! Ali, kad bih ih otkrio, video bih da se bol u radost preobrazio i da je jad bodrost postao. Koliko puta sam sa prijateljem prolazio pojavnim svetom misleći da je glup i nerazuman, ali sam uvek u tajnome svetu sebe smatrao tiranom i nasilnikom, a njega mudrim i pronicljivim.
Koliko puta sam, opijen nektarom vlastite duše, sebe i svoga sagovornika smatrao jagnjetom i vukom, a kada bih došao k sebi vidio bih da smo obojica ljudi. I ja i vi, ljudi, očarani smo onim što se iz nas javno ispoljava, a prenebregavamo suštinu u nama skrivenu. Ako neko od nas posrne, kažemo da pada; ako polako ide, kažemo da je slabić koji propada; ako zamuca, kažemo da je nem; ako uzdahne, kažemo da je u samrtnom ropcu i da umire.
I ja i vi strasni smo poklonici ljuštura koje zovemo '' ja '' i površnosti zvanih ''vi '' – zato ne vidimo tajne duha u svome '' ja '', niti tajne duha u '' vi ''.
Šta možemo učiniti kada smo, zbog vlastite uobraženosti, nemarni prema istini u nama?
Kažem vam, a možda su moje reči veo koji prekriva lice istine u meni, kažem i vama i sebi:
Ono što vidimo očima samo je oblak koji nam zaklanja ono što treba da vidimo dušama; ono što čujemo ušima samo je buka koja zaglušuje ono što treba da usvojimo srcima. Ako vidimo policajca kako hapsi čoveka, ne treba da mi sudimo ko je od njih prestupnik. Ako vidimo čoveka oblivena krvlju, a drugoga okrvavljenih ruku, razumno je da ne presuđujemo ko je ubica, a ko žrtva. Ako čujemo čoveka kako peva, a drugoga kako plače, valja da se strpimo dok ne utvrdimo koji od njih je veseo.
Ne, brate, ne sudi o istini u čoveku prema onome što on ispoljava, niti uzimaj njegove reči ili neko delo kao simbol njegove nutrine. Jer, ima mnogo onih koje omalovažavaš zbog njihovog teškog jezika i oskudna govora, iako su prepuni umnosti i osećanja. Takođe je mnogo onih koje nipodaštavšs zbog ružna izgleda i nedolična života, a oni su jedan od nebeskih darova, jer u ljudima ima božanskog daha.
Katkada u jednome danu posetiš i dvorac i straćaru. Iz prvoga izlaziš zadivljen, iz drugoga tužan, ali kada bi mogao zanemariti pojavnosti koje čulima opažaš, tvoje divljenje ne bi bilo tako veliko, već bi se u tugu pretvorilo, a na drugoj strani bi se tvoja tuga do divljenja vinula.
U toku dana možeš sresti dva čoveka. Jedan ti se obraća glasom što liči na bes oluje i pokretima kao u vojnika dostojna strahopoštovanja, a drugi ti govori bojažljivo i stidljivo, drhtavim glasom i isprekidanim rečenicama. Ali, kada bi ih mogao videti na iskušenjima, ili u činu žrtvovanja u ime principa, znao bi da napadna plahovitost nije hrabrost i da nemušta stidljivost nije isto sto i bojažljivost.
Katkada pogledaš kroz prozor i među prolaznicima ugledaš monahinju kako ide na jednu stranu i prostitutku koja ide na drugu stranu te odmah pomisliš: Koliko li je dostojanstvena jedna, a koliko li je ružna druga. Ali, kada bi zatvorio oči i za trenutak oslušnuo, čuo bi šaputanje u vazduhu: Jedna se za me moli, a druga mi bol želi; u duši svake od njih je senka Duha.
Katkada ides svetom tragajući za onim što se zove civilizacija i razvijenost te uđes u grad sa velelepnim palatama, divnim hramovima i širokim ulicama. Narod u njemu hita na sve strane: neki kao da bi kroz zemlju prodreli, neki kao da bi poleteli, neki kao da bi munju uhvatili, neki kao da bi sami vetar dohvatili, a svi su u prelepoj odeći, sa sjajnom dugmadi – kao da im je praznik ili festival.
Posle izvesnog vremena, put te dovede u drugi grad sa bednim kućama i tesnim sokacima koji, kada kiša padne, pretvore se u glinena ostrva u moru blata. Kada ih sunce ogreje, pretvore se u oblake prašine. Meštani su prosti i jednostavni, kao tetiva na luku: idu lagano, rade polako, gledaju te kao da kroz tebe gledaju negde daleko te napuštaš njihovu zemlju osecajući odvratnost i ogavnost, govoreći:
Razlika između onog što videh u jednom i u drugom gradu je kao razlika između života i smrti. U prvom gradu je snaga na vrhuncu, a u drugom krajnja nemoć; u prvom je prolećna i letnja mladost, a u drugom jesenja i zimska apatija; u prvom je upornost mladosti razigrane u vrtovima, a u drugom je staračka nemoć što iščezava u pepelu.
Ali, kada bi oba grada mogao pogledati božjim očima, video bi da su oni kao dva srodna stabla u jednoj basti. Kada bi tako mogao duze pronicati u njihovu suštinu, video bi da ono što ti se činilo naprednim u jednome samo su kratkotrajni, sjajni mehurići, a da ono što si smatrao apatijom u drugome je nevidljiva, postojana vrednost.
Ne, život se ne sastoji od svojih pojavnosti, već od onoga što se ne vidi; sav vidljivi svet nije sadržan u svojim ljušturama, već u suštinama; o ljudima ne treba suditi po licima, već po srcima.
Ni vera nije sadrzana u izgledu bogomolja, u onome sto grade sveštenici i tradicija, već u onome što se krije u dušama i što postoji u namerama.
Ni umetnost nije u onome što čuješ usšma, bilo da je to tiho zvučanje pesama, zvonjava reči u kasidama, ili linije i boje koje na slici opažaš očima. Umetnost je u onim nemuštim, treperavim distancama između tonova u pesmama; u onome što do tebe dospeva posredstvom kaside, a što je u duši pesnika ostalo neizgovoreno, mirno, samotno; u onome čime te slika nadahnjuje, gledajući je, vidiš nešto dalje i lepše od nje.
Ne, brate, ni dani ni noći nisu sadržani u svojim pojavnostima; ni ja, koji sam samo putnik u vremenu, nisam sadržan u ovim rečima koje ti izgovaram, osim tek toliko koliko su reči u stanju da ti prenesu moju mirnu nutrinu.
Zato me ne smatraj neznalicom pre nego što dokučiš moje tajno biće, a ne smatraj me ni genijem pre nego što oslobodiš moje biće onoga što sam od drugih preuzeo. Ne reci:
On je škrtica tesne ruke, pre nego što moje srce sagledaš, ili da sam plemenit i blagodaran pre nego što saznaš šta me podstiče na plemenitost i blagodarnost. Ne smatraj me ni zaljubljenikom dok ti se moja ljubav ne objavi u svoj svojoj svetlosti i zžru, niti me smatraj praznim dok ne dotakneš moje krvave rane."
____________________________________
"Najčudnija i najbezočnija vrsta robovanja na koju naiđoh jest ona što sadašnjicu ljudsku neraskidivo veže za prošlost predaka; što im duše tjđera na klanjanje tradicijama djđedova; što im u mladićka tela uvodi drevne duše, kao u sveže grobove kosti stare.
Videh nemušto robovanje - trajno vezivanje muškarca za ženu koju potcenjuje; telesnu vezanost žene za postelju supruga koga mrzi te im ni jednome nije stalo do života.
Videh nemo robovanje - kada su pojedinci prinuđeni slediti svoju sredinu, krasiti se njenim bojama, njenim se ruhom odevati, te se oglašavaju poput odeka i tela su im nalik senama.
Videh nakazno robovanje - šije moćnika upregnute u jaram obmanjivača, odlučnost jakih ljudi u službi pohotnika što žude za slavom i znamenitošću te se ponašaju poput marioneta što se prstima pokreću, zaustavljaju i razbijaju.
Videh prastaro robovanje - kako duše dečije padaju sa prostranih nebesa u nesretne domove gde nužda i maloumnost druguju, gde poniženje i očaj idu ruku pod ruku te deca stasavaju nesretna, žive kao prestupnici i umiru poročni.
Videh odvratno robovanje - prodavanje predmeta u bescenje i naopako imenovanje stvari: obmanjivanje se naziva oštroumnošću, brbljanje umnošću, slabost blagošću, bojažljivost gordošću.
Videh surovo robovanje - kada se nejaki strahom teraju da govore, pa kazuju ono što ne osećaju, predstavljaju se suprotno svome biću te se nesreća s njima poigrava kao s krpama.
Videh ogavno robovanje - kada jedan narod živi po zakonima drugoga naroda.
Videh nakazno robovanje - kada kraljevski sinovi krunišu kraljeve.
Videh crno robovanje - kada prestupnici svaljuju sram na nedužne.
Videh robovanje samom robovanju, a to je inercija.
Kada sam se umorio prateći generacije i kada mi je dojadilo da gledam prohod naroda, sedoh osamljen u dolini silueta, tamo gde se skrivaju senke minulih vremena i gde počivaju duhovi budućih vekova. Tamo videh slabunjavu siluetu kako osamljena ide zureći u sunce te je zapitah:
- Ko si i kako ti je ime?
- Sloboda je moje ime.
- Gde su ti potomci?
- Jedan je umro razapet, drugi je umro u ludilu, a treći se još ni rodio nije.
Potom mi se izgubi iz vida, u magli."


