madner wrote:
To je tvoja teorija, moja je da je stanje na terenu diktiralo uslove. Da je pao Bihac, mozda bi postalo prihvatljivo 60 40. Mozda bi RS bila nezavisna. Mozda bi doslo do intervencije. Sasvim sigurno ne bi bio sporazum kakav jeste.
To nisu ofrlje procenti dobri čovječe. Izračunali su da je srpski etnički prostor prije rata bio oko 50% BiH i eto radi simbolike oduzeli 1% da bude manji od Federacije (jer Federacija je ipak entitet 2 naroda jelte). Tako se došlo do 49% za Srbe i to je od avgusta 93-će SVETINJA.
-po OS planu augusta 93-će Srbi dobijaju 49,1%
-U decembru 93-će Tuđman i Milošević se dogovaraju i predlažu da pripadne Muslimanima 33,3 %, Hrvatima 17,5 %, a Srbima 49,2 %
-U maju 94-te velike sile dogovaraju omjer 51-49
Dogovore se najveće svjetske sile, pristane parlament SRJ, pristane parlament Federacije, sve izjave međunarodnih zvaničnika govore da se ide na to da se dođe do 51-49. Ali eto to je moja teorija
13.05.1994.
Na ministarskom sastanku u Ženevi (SAD; Rusija, Velika Britanija, Francuska i Njemačka) postignuta je saglasnost o zajedničkoj strategiji u rješavanju BH konflikta. Predviđena je teritorijalna podjela po kojoj bi Bošnjaci i Hrvati dobili 51% a Srbi 49% teritorije.
18.05.1994.
Krajišnik: »Najnovija Ženevska deklaracija i podjela BH na dva dijela u principu je prihvatljiva za srpsku stranu, ali će biti velikih poteškoća oko predviđenih procenata. Mi branimo svoje etničke prostore u bivšoj BH i sljedeći taj princip srpska strana je spremna da se odrekne jednog dijela teritorije koju drži u korist kompaktnosti države»
(kao što je na kraju i bilo)
18.07.1994.
Poslanici parlamenta FBH prihvatili plan Kontakt-grupe sa 303 glasa za i 46 protiv.
26.08.1994.
U skupštini Srbije usvojena deklaracija o mirovnom planu Kontakt grupe za BH sa 126 glasova za i 2 protiv.
02.11.1994.
Predstavnik State Departmenta Majkl Mekari je izjavio da legalna bosanska Vlada ima razloga za pokretanje ofanzive s obzirom na srpsko odbijanje plana Kontakt-grupe. «
Vlada u Sarajevu ima legitimne razloge da ostvari neke svoje ciljeve na vojnom polju. On je ocjenio vojne akcije bosanske strane «kao korak u službi mira»I austrijska štampa pozdravlja ofanzivu ARBH u Bosni: «Bosnu očekuje treća uzastopna ratna zima –
ovog puta uz prećutno odobravanje međunarodne zajednice» piše bečki «Standard»
19.12.1994.
Ministarsko vijeće EU: "Pristajemo na posredništvo Jimmy Cartera, ali po planu 51:49."
16.08.1995.
Holbruk je izrazio mišljenje da će novonastala situacija na vojnom polju, uz vjerovatnu upotrebu zračnih udara NATO-a, biti od ključne važnosti za iznalaženje jedinstvenog vojnog i diplomatskog pristupa u pravcu rješavanja sukoba u BiH.
01.09.1995.
Predsjedavajući Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović iskazao optimizam prema operaciji NATO-a i njenom uticaju na mirovni proces. Izetbegović je također naznačio da je bosanska vlada, nakon pada Srebrenice i Žepe, povoljno gledala na mogućnost »razmjene« ovih područja za dijelove teritorije koje oko Sarajeva kontrolišu bosanski Srbi (Izvještaj Kofija Anana o Srebrenici).
17.09.1995.
Državni sekretar SAD Warren Christopher: "Ofanziva na Banja Luku će biti zaustavljena. Mi smo Muslimane i Hrvate poticali da se radije zaustave
do tačke koju trenutno fokusira mirovni proces, nego da osvajaju nove teritorije."
19.09.1995.
Na pritisak zapadnih sila, posebno SAD, ofanziva se zaustavlja, jer je napredovanje ARBiH i HVO/HV premašilo ranije zadani teritorijalni odnos među "entitetima" s odnosom 51:49.
12.11.1995.
Republika Hrvatska je s pobunjenim Srbima iz Baranje, istočne Slavonije i zapadnog Srijema (UN sektor Istok, oko 4,5 % od ukupnog teritorija Hrvatske) u Erdutu potpisala sporazum o mirnoj reintegraciji tih krajeva u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske (Erdutski sporazum).
21.11.1995.
Daytonski sporazum. Srpskom entitetu pripalo je 49 % teritorija BiH a Federaciji BiH 51 %.
14.12.1995.
Potpisan Dejtonski sporazum.
Supotpisnici i "jamci" za njegovo provođenje su: SAD (predsjednik Bill Clinton), Rusija (premijer Viktor Černomirdin), Francuska (predsjednik Jacques Chirac), Njemačka (kancelar Helmut Kohl) i Velika Britanija (premijer John Major) te španjolski premijer Felipe Gonzales u funkciji predsjedatelja Europske unije.
Ali ne, to je samo moja teorija
