Jasenovac i Srebrenica
Piše: Gojko Berić
25/03/10 12:36
http://oslobodjenje.ba/index.php?id=5770
Genocid u Srebrenici nije stvar nečijeg "mišljenja", interpretacije, relativizacije ili smještanja u nekakav rašomonski kontekst, niti je stvar nečijeg priznanja ili nepriznanja da se taj strašni zločin dogodio. Genocid u Srebrenici je neporeciva historijska činjenica, a rezolucija koja tu činjenicu potvrđuje dobro je došla iz drugih razloga - ona je potrebnija dželatu nego žrtvi
Kako javljaju beogradski mediji, zvanična Srbija bi naredne sedmice, nakon višegodišnjeg izbjegavanja, najzad trebalo da se suoči sa najtraumatičnijom epizodom svoje bliske prošlosti. Riječ je, naravno, o genocidu u Srebrenici, najvećem zločinu počinjenom nakon Drugog svjetskog rata u Evropi, događaju koji je već godinama predmet žestokih sporenja u srpskoj javnosti. Pravednici koji smatraju da pokolj osam hiljada Bošnjaka treba nazvati pravim imenom i nikako drukčije, ušutkani su vikom nacionalističke većine, sve je dakle postavljeno na svoje mjesto i biće onako kako je, navodno, jedino moglo biti: Skupštini Srbije će biti ponuđene na usvajanje dvije rezolucije kako bi se izglasala jedna koja je "sporna". Prvom bi se osudio zločin u Srebrenici, uz izostavljanje termina "genocid", a drugom bi bili osuđeni zločini učinjeni nad srpskim narodom u proteklim ratovima na tlu bivše Jugoslavije, pri čemu se u prvom redu ima u vidu Jasenovac.
Za kontroverznog Vuka Draškovića, lidera nekad moćnog a danas marginaliziranog Srpskog pokreta obnove, osuda genocida u Srebrenici nije sporna. Drašković kaže da je obaveza srpskog naroda, kao žrtve genocida u Pavelićevoj NDH, da osudi pokolj osam hiljada Bošnjaka. On je optužio Miloševićev režim što je, pedeset godina nakon Jasenovca, i svoj narod učinio genocidnim. To dobro zvuči, ali takva poruka ne dopire do svijesti većine Srba. Neko će reći kako je i priznanje da je u Srebrenici učinjen zločin ipak nekakav korak u evoluciji srpske kolektivne svijesti. Bolje je da se zločin prizna, nego da se i dalje prešućuje ili čak negira. Međutim, puko priznanje zločina nije na nivou istine o njegovom genocidnom karakteru.
Imajući u vidu praktične posljedice ovog iznuđenog kompromisa, moglo bi se reći da je predsjednik Srbije na mostu dobio, a na ćupriji još više izgubio. Kao inicijator rezolucije o Srebrenici, Tadić je uknjižio nekoliko novih poena koje mu je udijelila međunarodna zajednica, ali je na drugoj strani doveo u pitanje svoju državničku reputaciju. On je tekst rezolucije prilagodio Miloševićevim socijalistima, maloj stranci u Vladi Srbije, koji se nikad nisu izvinili za užase koje su napravili, niti su ikada preuzeli odgovornost za to. Danas, bez imalo stida, uživaju u ponovo stečenoj vlasti. Potežući Jasenovac, Tadić je pristao na ponižavajući ustupak ostacima nekadašnje crveno-crne koalicije i time je praktično još više udaljio od krivice za krvave događaje iz 90-ih godina prošlog vijeka.
Tadić jako dobro zna da je genocid u Srebrenici upisan u anale dvaju haških sudova - Tribunala za ratne zločine i Međunarodnog suda pravde, ali sve ukazuje na to da je bliži odluci da falsifikuje historiju, pored ostalog i zato da ne bi ojadio Dodika i Srbe u Republici Srpskoj. To više nema veze sa političkim pragmatizmom, nego je riječ o karakteru Tadićeve ličnosti. Lako je bilo podići parolu "Kosovo je Srbija" i ignorisati konferenciju na Brdu kod Kranja, neuporedivo je teže smoći državničke hrabrosti i suprotstaviti se nacionalističkoj bulumenti u Skupštini Srbije, koja sjedi u poslaničkim klupama i koja je podržavala Miloševića, Karadžića i generala Mladića u njihovim zločinačkim poduhvatima s ove strane Drine. U istim klupama sjedi i opskurni Vojislav Koštunica, tu je i čuveni Aleksandar Vučić, u ratu novinar paljanske televizije, a potom desna ruka najmoćnijeg opozicionog lidera Tomislava Nikolića. Vučić je prije samo dvije godine držao poster sa likom Ratka Mladića u Skupštini Srbije i vikao da je ona "sigurna kuća za njega".
U zabludi su oni koji misle da se u Tadićevoj Srbiji nešto bitno mijenja. Politika je prošle subote objavila komentar Miroslava Lazanskog pod provokativnim naslovom "Ko je režirao Srebrenicu". Tekst je već svojim naslovom privukao čitaoce najuticajnijeg srpskog dnevnika kao pekmez muhe. Prema podacima interneta, imao je čak 20.620 "otvaranja". Na drugom mjestu po čitanosti u tom broju, sa tri puta manje "otvaranja" bila je informacija o sahrani ubijene pjevačice Ksenije Pajčin. Lazanski u svom komentaru ne poriče da je u Srebrenici učinjen "zločin protiv Bošnjaka", ali ga pripisuje zavjeri Zapada, prvenstveno Amerike. Pa kad je tako, "Srbija nema nikakvu preku potrebu da nečiju lošu savest naknadno leči". Tekstopisac potom cinično zaključuje: "I Srbija bi mogla da tuži Tursku zbog oduzimanja dece. Po definiciji, i to je bio genocid."
Narodi i države teško priznaju vlastite zločine, pa Srbija nije u tom pogledu nikakav izuzetak. Međutim, to ne mijenja istinu o zlu koje ljudi ostavljaju za sobom. Genocid u Srebrenici nije, dakle, stvar nečijeg "mišljenja", interpretacije, relativizacije ili smještanja u nekakav rašomonski kontekst, niti je stvar nečijeg priznanja ili nepriznanja da se taj strašni zločin dogodio. Genocid u Srebrenici je neporeciva historijska činjenica. Svaka rezolucija koja tu činjenicu potvrđuje stavlja se na stranu istine i dobro je došla iz drugih razloga, ali ona je potrebnija dželatu nego žrtvi.