Sve češći dunavski ili savski poplavni val umjesto da plavi gradove i mjesta u Mađarskoj, Hrvatskoj, BiH i Srbiji s lakoćom se mogao preusmjeriti u navodnjavanje tla za što EU plaća pola eura po kubičnom metru vode. Toliko, naime, EU plaća kako vode ne bi plavile njene članice i do sada je taj novac uzimala jedino Nizozemska. No dok naši političari tu svetu ideju koriste za stjecanje jeftinih predizbornih poena, Austrijanci grade efikasne sustave koji spašavaju živote ljudi i njihovu imovinu.
Iako se ponekad čini kako ideja o gradnji kanala Dunav - Sava datira još od vremena dolaska Hrvata na ova područja, prvi dokument o povezivanju Dunava i Save je iz daleke 1737. godine. Od tada do danas izrađeno je 14 varijanti rješenja kanala Dunav – Sava. I dok su prvi projekti razmatrali samo kanal za plovne svrhe, kasniji su predviđali izgradnju višenamjenskog kanala, u dužini od 61,5 kilometara, koji trebao povezivati Dunav kod Vukovara s rijekom Savom kod Šamca. Trebao je, ali nije.
Tu su temu, rabili mnogi vladari, počevši od nepismene Marije Terezije pa sve do današnjih dana. U posljednje vrijeme ta je priča gotovo nezaobilazna tema svih predizbornih kampanja, no kanal - koji za slavonsku ravnicu i ljude život znači - nikada nije napravljen. I vjerojatno ni neće.
Posljednji koji su izvukli taj projekt bila je vlada Jadranke Kosor nekoliko mjeseci prije zadnjih parlamentarnih izbora. Čak je ideja došla i na dnevni red Sabora, pa su svi saborski klubovi poduprli prijedlog gradnje kanala u četiri faze, no nije se otišlo dalje od početka. Doduše, Sanaderova je vlada sredinom 2000-tih od 61 kilometra kanala Dunav-Sava iskopala nekih 8 km, ali od tada nije više zakopana ni jedna lopata. Nažalost, danas se najbolje vidi što bi takav jedan kanal značio za Hrvatsku, ali i okolne zemlje.
Inače, u neovisnoj Hrvatskoj, još 1991. godine donešena je Odluku o pripremi za izgradnju višenamjenskog kanala Dunav – Sava, koja ni 23 godine kasnije nije realizirana. Budući kanal Dunav – Sava kao višenamjenska građevina uvršten je i u Strategiju prostornog uređenja Republike Hrvatske, Strategiju razvitka riječnog prometa u Republici Hrvatskoj (2008. – 2018.) te Srednjoročni plan razvitka vodnih putova i luka unutarnjih voda Republike Hrvatske (2009. – 2016.). No sve uzalud.
Umjesto katastrofe mogli smo zarađivati
Usprkos različitim mišljenjima, nakon najteže katastrofe koja je pogodila istok Slavonije u zadnjih 100 godina, vidljivo je koliko je pitanje kanala zapravo važno geostrateško, sigurnosno i egzistencijalno pitanje za Hrvatsku. Osim prometne povezanosti i navodnjavanja, taj je kanal trebao služiti i za ispuštanje vodenih viškova, a prihodi koji bi se od toga dobili veći su iznosom od polovice vanjskog duga RH, uz uvjet dakako da imamo izgrađeni kanal.
Retencija je, u hidrološkom smislu veća površina tla ispod nivoa mora, pogodna za ispuštanje vodnih viškova. Takve su primjerice šume Spačvanskog bazena, ali i Lonjsko polje kod Siska. Za one koji poznaju fondove EU, retencija međutim ima i drugo značenje. Hidrolozi drže da svakogodišnje zimske, jesenje i proljetne padaline mogu biti blagovremeno preusmjerene u sustav retencija i umjesto šteta proizvoditi recimo struju. Sve češći dunavski ili savski poplavni val umjesto da plavi gradove i mjesta u Mađarskoj, Hrvatskoj, BiH i Srbiji s lakoćom se mogao preusmjeriti u navodnjavanje tla za što EU plaća pola eura po kubičnom metru vode. Toliko naime EU plaća kako vode ne bi plavile njene članice i do sada je taj novac uzimala jedino Nizozemska.
Žalosna je činjenica da su još Habsburgovci znali kako je Dunav tijekom čak 10 mjeseci u godini približno pet metara niži od Save, a sve slavonske rijeke na trasi kanala pogodno su postavljene za navodnjavanje. Prirodnim padom, kanalska voda bi natapala dvije trećine Slavonije, dio Zapadnog Srijema te dobar komad Banovine! I to potpuno besplatno. A uz sve to, donosila bi novac iz EU. Koliko je ideja aktualna pokazuje i gruba matematika: štete od godišnjih suša u spomenutim zemljama dvostruko su veće od cijene jednog takvog kanala, a da o katastrofalnim poplavama i ne govorimo.
Jesmo li zaista sami sebi neprijatelji?
- Klimatski ekstremi u slijedećim godinama biti će sve češći i sve izraženiji, istiće danas Zoran Grgić, neovisni analitičar. "Da smo imali kanal, spasili bi i sebe i susjednu BiH", smatra on, ali i niz drugih stručnjaka.
Dosadašnji sustav obrane, naglašavaju poznavatelji, više nije funkcionalan. Zemljani nasipi ne mogu odgovoriti izazovima 21. stoljeća, pa je potreban sustav prevodnica, kanala i crpnih postaja, uz aktivno klimatološko praćenje i predviđanje, u čemu su sve hrvatske vlade od osamostaljenja drastično zakazale.
Da li bi kanal Dunav - Sava zaista spriječio tragediju koja se dogodila, sada je teško kazati, no dok Hrvatska i njene političke elite koriste jednu "svetu" ideju isključivo za stjecanje političkih poena, druge zemlje ozbiljno rade na sprečavanju biblijskih potopa kakvih smo svjedoci zadnjih godina.
(rano ste se sjetili)
