Petak, dan za gumeni metak
Objavljeno od Faruk Sehic dana Veljača 13, 2014
Kada pobijediš strah, veći neprijatelj od njega ne postoji. Valjda su ovi gore shvatili da oni dole nemaju ništa, i da oni koji nemaju ništa, ništa ne mogu ni da izgube.
Piše: Faruk Šehić
Dan nakon sada već famoznog 7. 2. ulice Sarajeva su bile puste, a centar oko Predsjedništva BiH bio je pokriven ostacima uličnih borbi vođenih satima, sve dok nije pala noć, i dok se obje strane nisu umorile. U banci je bila neobična gužva za subotu, stariji ljudi su dizali novac sa računa bojeći se anarhije i ratnog stanja. U ljude se uvukao strah, i nevjerica da je zapaljena zgrada Kantona i djelomično zgrada Predsjedništva. Psihoza ni rata ni mira će se nastaviti narednih dana. Protesti bi počinjali oko dvanaest sati pred Predsjedništvom i masa demonstranata bi se kretala iz Titove do zgrade Vlade Federacije, sa zadržavanjem na raskrsnici Alipašine i Titove ulice. Uslijedila bi cjelodnevna blokada saobraćaja u centru. Dok bi napetost svoj vrhunac dosezala među masom demonstranata, dalje od Predsjedništva prema Vječnoj vatri ljudi bi šetali kao da se ništa ne dešava. Što govori o strahu ljudi pred nadolazećim događajima u kojima ne žele učestvovati, ili onom najglupljem poricanju: ništa se ne dešava, sunce sija, ptičice pjevaju, a potočić žubori. Po gruboj procjeni dnevno bi se okupljalo 1000 – 2000 demonstranata, dok je famoznog 7. 2. u petak bilo 5000 – 6000 ljudi, ali to su samo odokativne procjene, jer ti brojevi nisu realni, pošto je odlučnost i snaga ljudi učinila da se medijima u strahu povećaju oči i brojke.
Da se nije desio ovakav nadetnički socijalni bunt, bez obzira na dežurne pljuvače bilo čega što prevazilazi etničke podjele, nikada ne bih saznao da već godinama živim u policijskoj državi. Skepsom i cinizmom neka se bave ljudi zaduženi za to, oni koji ne vide da su se stanovnici ove zemlje socijalno osvijestili i artikulisali svoj bijes na ulicama neka ostanu u svojim brlozima, jer im je tu i mjesto.
Tokom dnevnih protesta u centru Sarajeva nemoguće je ne uočiti ljude u kožnim jaknama, sa velikim izbrijanim glavama, koji sa prezirom gledaju na sve nas koji izađemo na ulice. Ili barem taj prezir i mržnju malo sakriju, pa izgledaju kao taksisti kojima je neko oduzeo licencu i vozilo pa sada sjebani hodaju ulicama voljenog grada. To su policajci u civilu, policijski doušnici, zatim različiti stranački plaćenici, provokatori, koji na sve načine pokušavaju izvršiti psihološki pritisak na ljude kako bi se obeshrabrili i odustali od protesta.
Bilo je jasno isto veče nakon završetka uličnih borbi da će mediji početi demonstrante predstavljati kao narkomane, huligane i propalice, da bi zgrozili malograđane koji vjeruju televizijskim ekranima, novinama i portalima. Zatim vijest o 12 kg spida, pa nesretni Arhiv koji se našao na krivom mjestu u krivo vrijeme. Niko nije plasirao vijest o demonstrantima koji su gasili taj isti Arhiv, dok je njegov direktor, bivši savjetnik Alije Izetbegovića ronio gorke suze za nestalim istorijskim blagom ne poduzimajući ništa da se Arhiv spasi. Gorjeli su i ljudi u ratu, pa čini se da ih se niko ne sjeća sem rodbine.
Iz dana u dan se povećava broj vijesti koje treba da zbune ljude i da u njih unesu užas ratne psihoze. Pa se tenkovi pojavljuju na granici BiH i Hrvatske, što je dovoljno da ljudi sa slabijim živcima počnu pucati. Jedna od legendarnijih izjava je svakako ona Sadika Omerovića iz SDA koji je nadošao na genijalnu ideju da su za paljevine u Sarajevu krivi navijači FK Slavije iz Lukavice. Ova izjava je direktan poziv na rat i nastavak etničke mržnje iz ratnih godina. Zatim Bakir Izetbegović plače na federalnoj televiziji pošto Zara sada neće otvoriti svoj prostor u Sarajevu, jer su se prepali nemira. Zatim iz SDP-a vijest na njihovoj službenoj stranici da je za nemire kriva SANU. Dragan Čović i portali iz Hercegovine uporno ponavljaju da je to bošnjačka pobuna u kojoj je zapaljeno sjedište njegove stranke i kao stradala nejač navodi se i jedno raspelo, kojeg je ožalio i premijer Hrvatske Zoran Milanović. Bakirovim Bošnjacima stiže Davutoglu, da se pokaže da i oni imaju svog Milanovića, ili Vučića kao Mićko Dodik. Puno etnički čistih suza na sve strane.
Ne postoji nijedan normalan čovjek u državi koji je javno pozvao na razum, na stišavanje strasti, na dijalog i razumijevanje. „Ko je sijao glad, žanje bijes“, ovaj grafit se ostvario u petak 7. 2. u užem centru Sarajeva. I onda se pojavi specijalac Zoran Čegar sa idejom da bi on mogao srediti sve za nekoliko minuta, ako mu dopuste, što je, kao i svaki mudar general, izjavio nakon izgubljene bitke. Da nisam i sam bio u ratu, puno zajebanijem nego onom u kojem je on bio, možda bih mu mogao i povjerovati, ovako njegova priča je na razini mozga kojem je bajka o Ivici i Marici vrhunski realizam.
Dokaz koliko su se vladajuće elite prepale za svoju nelegalno stečenu imovinu, takođe jedan od razloga opšteg bunta, jesu policijska obezbjeđenja njihovih privatnih velebnih rančeva na Poljinama. Pošto se još u famozni petak među demonstrantima kao vjetar širila ideja da se ide na Poljine i da se gore spali sve sa zemljom. Ne znam nijednog čovjeka koji je imao suprotno mišljenje. Zato sada gore stoje policajci da štite privatnu imovinu bahatih političara od građana ovog grada, koji su do prije neki dan još poštovali navodnu „pravnu državu“. Na sjednici kantonalne skupštine donešena odluka da se MUP Kantona Sarajevo opskrbi štitovima otpornim na kamenice, i gumenim mecima, čime će se, izgleda, uvoditi u suru demonstranti i izgrađivati nanovo, nekog ponedjeljka, „pravna država“.
Nadam se da je neko od ljudi iz vlasti pročitao kakvu knjigu ili barem pogledao dokumentarac na temu kako završavaju represivni režimi, i da neće doći do većeg krvoprolića od onog u vatreni petak. Jer je nemoguće ugušiti pravo ljudi na to da iskazuju svoje građanske slobode. Zapravo se dosta ljudi tome upravo uči, da smiju i da mogu izaći na ulicu. Kao što sam prisustvovao sceni na travnjaku ispred Vlade Federacije gdje je skupina sredovječnih građana držala transparente gledajući kako ih snimaju novinarske i policijske kamere, dok jedna od žena nije rekla: „Ma šta me briga, ne bojim se više!“ Kada pobijediš strah, veći neprijatelj od njega ne postoji. Valjda su ovi gore shvatili da oni dole nemaju ništa, i da oni koji nemaju ništa, ništa ne mogu ni da izgube.
Mog'o je izmijenjat podatke iz austrijskog katastra 
.
....jestel vi normalni ili se samo zajebajete?!
