toska wrote: ↑14/03/2026 03:11
Vrlo prosto, sve što opažamo je tu tek onako, samo od sebe, slučajem koji ni SF ne može zamisliti...ili ima tvorca.
Vracamo se na kauzalnost. Pojam uzroka i posljedice duboko je usadjen u ljudskoj intuiciji. Svijet intuitivno dozivljavamo kao niz dogadaja gdje jedan vodi drugom. Ipak, kauzalnost nije fudamentalni sastojak stvarnosti. Ona je prije nacin na koji opisujemo paterne (pravilnosti) koje vidimo na makroskopskom nivou stvari oko nas. Drugim rijecima, to je emergentan / efektivan koncept, koristan za opis svijeta, ali ne nuzno i ontoloski fundamentalan.
Kada se pitanje postavi ontoloski, cesto se pretpostavlja da samo postojanje zahtijeva objasnjenje. Ali zasto - cemu asimetrija. Zasto bi postojanje moralo imati objasnjenje, a nepostojanje ne bi? Ta pretpostavka nije ocigledna. Ona vise govori o nacinu na koji ljudi razmisljaju nego o samoj strukturi stvarnosti.
Moguce je da u jednom trenutku lanac objasnjenja jednostavno stane na necemu sto samo postoji. Ne zato sto ima dublji uzrok, nego zato sto je to dio osnovne strukture svijeta. U tom smislu pitanje zasto postoji nesto mozda nema kauzalni odgovor.
Razum će uvijek reći da mora biti neki tvorac, zovi ga kako hoćeš, tek isključivanjem opcije da moramo i možemo sve saznati, da shvatanje svega nije ni potrebno, stvara se prostor za ateizam (ima i drugih razloga). Naravno da to rade i teisti, ali oni to pripišu Tvorcu i mirna Bosna.
Hm… To zavisi od pretpostavke da sve sto postoji mora imati uzrok izvan sebe. Takav princip mora vrijediti na najfundamentalnijem nivou. Lanac objasnjenja negdje mora stati. Teizam ga zavrsava u Bogu, naturalizam u zakonima prirode i stanju univerzuma. U oba slucaja postoji tacka gdje vise nema dubljeg “zasto”. Razlika je samo u tome sta uzimamo kao fundamentalno. Ne vidim razliku izmedju teiste ili naturaliste u smislu da moraju sve znati da dodju do zakljucka.
Eto nas na početku, tada sam izrazio sumnju da si možda vjernik u nauku.
Kasniji upisi su me razuvjerili, ali ovim se vračaš na tu poziciju (mada mi se čini da si agnostik, ne izjašnjavaš se).
Nemam pojma sta je “vjernik u nauku”
Ako mi das definiciju, mogu komentarisati.
Kada kažeš da ne vidiš šta su granice uma, ti u stvari kažeš da ne vidiš granice nauke.
To je samo još jedna ideologija ili vjera.
Ne, nisi razumio. Granice nauke i granice ljudskog shvatanja nisu ista stvar. Nauka je metoda, i naravno da ima ogranicenja u tome sta trenutno moze istraziti ili testirati. Ali to ne znaci da su to automatski i granice ljudskog uma.
Uzmimo i vjerski primjer. Ako postoji drugi svijet, moguce je da ga ljudski um moze razumjeti kada ga direktno iskusi. Ali iz toga ne slijedi da ga nauka moze istraziti dok smo ovdje. To je ogranicenje metode, ne ogranicenje razuma.
Neko veliko ime koje kaže isto ili u nekom kontekstu ovo tvoje: "Isto tako ne vidim sta bi bila granica uma."?
Poprilicno cest stav. Radnom ime - David Deutsch (The Beginning of Infinity). Problemi su ili rijeseni ili jos nisu rijeseni, ali nema razloga misliti da postoje pitanja koja su u principu izvan dometa uma. Ali evo i sa vjerske strane - sta je ikre za covjeka, sta je “ucenje imena svih stvari”. Ne vidim problem cak ni sa “vjerskom akidom”.
Ne vidjeti naša ograničenja je hmm, nikakvi milioni godina budućeg napretka tu ne mogu ništa učiniti.
Dobro, da ne budem isključiv, možda evoluiramo u super-čovjeka, a opet šta sa tim, ovo nisu pitanja inteligencije.
Mislim da nisi razumio. Govorimo o principu. Kao sto sam rekao, “ne vidim sta bi bila granica ljudskog uma”, i dalje ne vidim. Sta je to sto je principijelno nemoguce da ljudski um shvati? Ne mislim na to da li ce ga covjecanstvo ikada stvarno shvatiti, nego da li postoji nesto sto je po samoj prirodi stvari izvan moguceg razumijevanja.
p.s. vjernik u nauku nije vjerovanje nauci, drugi pojam.
Ok - ne znam zasto je i jedno relevatno za ovu diskusiju, niti na sta tacno mislis pod pojmovima - ali hajde mozda bude jasnije kada das definicije i pojasnjenje.
).