Anwar El Sadat -
Memoari (U potrazi za identitetom)
Za ljubav prema miru.
Epilog
Nije to povijest arapsko – izraelskog sukoba ili oslobođenja Egipta od britanske okupacije ili dostignuća i promašaja revolucije od 1952. godine. Moglo bi to biti sve to i još nešto više, no to je ipak uglavnom povijest potrage za identitetom i mojim vlastitim, i identitetom Egipta. Oni su jedno te isto, jer sam se od svog djetinjstva identificirao sa svojom zemljom i narodom.
Da li je potraga bila uspješna' Jesam li uspio ostvariti sliku samoga sebe i sliku svoje zemlje koja je bila u meni još od mog najranijeg djetinjstva? To prepuštam čitatelju da sam zaključi. Sve što ja mogu reći i sve što znam jest ovo:
Nikada me nisu privlačile čari ovoga svijeta, niti sam ikada pokušao graditi svoju sreću na račun drugih. U svakoj odluci koju sam donio, u svakoj akciji koju sam poduzeo, vodila me je moja čvrsta vjera u dostojanstvo čovjeka i u njegovo pravo na slobodu., mir i jednakost.
Pronašao sam samoga sebe u prijateljstvu, u ljubavi, u radu koji pomaže onima oko mene da žive bolji život, u trijumfu istine nad laži. Ukratko, u svemu što mi je omogućilo da vidim kako se moji ideali i ideali moje zemlje ostvaruju.
Nikada nisam težio moći jer sam već u svojoj mladosti otkrio da moja snaga leži u meni samome, u mojoj potpunoj odanosti onome što je pošteno, pravedno i lijepo.
Hvala Bogu, danas sam ist8i kakav sam bio prije mnogo godina kada sam po izlasku sunca išao na polja raditi zajedno s drugima tako da se u zemlji može probuditi život i da stabla donesu plodove.
Međutim, ni do sada potraga nije okončana, a ne vjerujem ni da će se ikada okončati, jer sa svakim djelom koje poduzimamo da bismo ostvarili sami sebe, mi ispunjamo volju Boga a njegova volja je vječna. Još je dug put preda mnom i mojim narodom prije no što postignemo život u kome će prevladati ljubav, mir, napredak i poštenje čovjeka. Neka Bog vodi naše korake i korake drugih ljudi na cijelome svijetu.
PUT PREMA MIRU
I dan – danas sam najsretniji kada sam na obalama Sueskog kanala, kada ondje satima bez prekida sjedim u maloj drvenoj kučici i promatram napredovanje radova.
Svaki put kada posjetim grad na Kanalu, navru mi sjećanja na 5. lipnja 1975. godine. Toga sam dana letio helikopterom zatim sjeo u automobil o odvezao se za tu prigodu uređene pozornice s koje sam proglasio da je Sueski kanal nakon osam godina ponovo otvoren za međunarodnu plovidbu. Nikada neću zaboraviti taj dan. Napokon su se nakon dugih godina izgnanstva kao ljudi bez vlastita doma i lišavani najosnovnijih ljudskih potreba ponovo vratili..
Nitko ne može shvatiti tu radost i način kako ona uzdiže ljudsku dušu od onih koji su i sami bili preseljeni u neku drugu zemlju, koji su bili prisiljeni napustiti svoje vlastite domove, ulice i poznata lica svojih prijatelja, svoga grada i svoje zemlje, zemlje koje su dobro poznavali i koju su toliko voljeli, kojoj su pripadali i bez koje nisu mogli živjeti u pravom smislu te riječi.
Naša egipatska civilizacija, koja potječe iz onog davnog vremena od prije 7000 godina i najranija je u ljudskoj povijesti, uvijek je inspirirala ljubavlju čovjeka prema zemlji i njegovom vezanosti za zemlju. Odatle je i iskra radosti na licima ljudi bila drugačija od onih običnih ljudskih radosti. Višeli negoli radost zbog materijalnog dobitka bila je to iznenadna ekstaza, nešto poput očaja koji se najednom pretvorio u nadu; nešto poput biljke koja je dugo ležala osušena i uvenula, a sada je najednom procvala. Oni su ljudi kao izbjeglice živjeli osam dugih godina i za to vrijeme mnogi su umrli, no jš više se novih rodilo. Nad njima je godinama visjelo pitanje koje kao da nije imalo odgovora: Hoćemo li se ikada vratiti? Činilo se da se čak i nada u mogućnost nekog odgovora povukla u nedohvatljivu daljinu.
Ako tome dodamo i činjenicu da se ljudi što žive uz Kanal razlikuju od svih drugih Egipćana zbog osobite vrste pomorske trgovine i da su oni potpuno ovisni o Kanalu koji je otvoren za plovidbu, postaje nam jasnije zašto su se oni toliko radovali svom povratku. Za njih je to značilo više običnog povratka svojim kućama. Za njih je to bilo kao da su ponovo dobili svoj pravi identitet. Oni su promatrali Kanal i more kao nešto gotovo sveto, kao simbol svoje pripadnosti. Oni su gledali more i Kanal na isti način kako su stanovnici doline Nila gledali na zemlju. Kanal je odredio njihov način života a prema tome i njihovu svijest, i to pokoljenje za pokoljenjem, i to u tolikoj mjeri da se Kanal gotovo identificirao sa samom njihovom sviješću.
Toga osobitog dana, 5. lipnja 1975. godine, koji se zauvijek urezao u moje srce, desio se događaj koji se teško može opisati riječima.
Moj se auto polako približavao Upravi Kanala kada se na cesti iznenada pojavio neki čovjek i počeo mahati vozaču da se zaustavi. Bio je to neki starac, visok i mršav a duga bijela kosa padala mu je na ramena; lice mu je odavalo duboko poštovanje dok su mu oči jasno sjale u jutarnjoj izmaglici. Stražari su ga pokušali ukloniti, ali sam im rekao da ga ostave na miru i naredio šoferu da zaustavi auto. Čovjek mi je uputio dug pogled a zatim se posve neočekivano spustio na koljena da bi izgovorio kretku molitvu zahvalnicu upućenu Bogu. Zatim je ustao i dao znak koloni automobila da nastavi svoje putovanje. Nakon toga se u tren izgubio u okupljenom mnoštvu.
Čitav taj događaj kao da je trajao jedva minutu, no činilo se kao da su se u njemu sažele mnoge godine, godine očaja i bolne težnje. A ta je minuta, ma kako kratka bila, značila sve onom čovjeku. Živio je dovoljno dugo da ponovo ugleda svoju domovinu, da zna da se vratio. Možda više neće dugo živjeti, ali će biti ondje, u toj dragoj zemlji pokopan. Odatle njegov osječaj sigurnosti, njegova vedrina i duševni mir; stoga je morao kleknuti pred Bogom da bi mu zahvalio što je poslao to neočekivano svjetlo kojim je raspršio onaj dugotrajni mrak koji je on s toliko muke preživio.
Ostavio sam tog starca vrijednog poštovanja iza sebe i pošao da izvršim ceremoniju ponovnog otvaranja Kanala. No, njegova slika ostat će zauvijek u mom duhu.
...
Te izbjeglice, njih oko 700.000, gotovo da su prestale biti ljudska bića, i to ne samo zbog teških životnih uvjeta u već i tako prenapučenim gradovima u unutrašnjosti, već i zato (to je bilo mnogo važnije) jer su izgubile nadu, a to je ona životna ljudska snaga bez koje nijedan čovjek ne može stvarno živjeti.
Anwar i Jehan
pogledaj i ti pa sama procijeni.
vise mucenje nego citanje, samo da mi je preci prvih 50, valjda ce biti zanimljivija 
) i gotovo završila, ali nikad kompletno. Pa sam onda ispočetka zadnjih dana i napokon je gotova.
