http://moodswinger.blogger.ba/arhiva/2006/01/30 wrote:Liga starih lingvista
Desi se, s vremena na vrijeme, da me poneko priupita o jeziku kojim govorim i zatraži da se očitujem o njegovom nazivu. Bez ikakva premišljanja odgovaram da mi se materinji jezik, ovaj kojim zborim i na kojem 'sujem, na kojem nemušto sričem pisma i na kom po hartiji škrabam, na kojem sanjam i na kom me muče košmari, zove bosanski.
Strancima obično pridodam da je bosanski gotovo identičan hrvatskom ili srpskom i da je, zapravo, posrijedi jedan jezik koji je dugo vremena nosio jedan naziv i koji je, iz političkih razloga, preimenovan u tri različita jezika. Svako od korisnika ovog troglavog jezika, stoga, bira sebi kako će ga zvati, ovisno o etničkim, kulturnim i drugim afilijacijama. Ja svoj jezik nazivam bosanskim, iz prostog razloga što dolazim iz bosanskog kulturnog podneblja, što se mahom oslanjam na bosanskohercegovačko kulturno i književno naslijeđe i koristim se karakterističnom bosanskom leksikom.
Birajući sebi pravo da svoj jezik zovem onako kako želim, ja, logično i drugima prepuštam isto; ostavljam im pravo da svoj maternji jezik imenuju kako žele. Iz nekog nepoznatog, ili pak predobro poznatog razloga, drugi (a pri tome ne mislim na strance) to isto pravo niječu meni. Usto obično budem izložen tvrdnjama da "bosanski jezik ne postoji", da je posrijedi "varijanta srpskog" (ili hrvatskog, ovisno o davatelju izjave), niječe mu se postojanje gramatike, historije, leksike; rječju, uskraćuje mu se cjelokupan identitet.
Takvi drski poduhvati dakako idu uz dlaku jednom tersu i zavrijeđuju dostojan odgovor. U skladu s tim, ja sam svoje odgovore dugo vremena zasnivao na slijedećem principu:
Pokaži mi, tačku po tačku, po čemu se to hrvatski i srpski razlikuju jedan od drugoga da bi, lingvistički, zavrijedili nazive različitih jezika i ja ću ti, po tim istim tačkama, pokazati po čemu se bosanski jasno razlikuje od srpskog ili hrvatskoga i, stoga, zavrijeđuje posebno ime.
Do danas mi to niko nije uspio zorno istumačiti, a da ja ne budem u stanju, po istom principu, odijeliti bosanski od ostala dva. Sasvim dobar i uspješan pristup za jednog jezički neizobraženog tersa, ali iz nekog razloga meni nije davao odgovarajuće zadovoljenje. Uvijek sam se osjećao kao optuženik, kao da, iz nekog razloga, moram pravdati samo postojanje i ime svoga jezika.
Mora se priznati, situacija sa negiranjem bosanskog jezika je poprilično radikalna, a pošto radikalne situacije zahtijevaju radikalna rješenja, ja sam stoga pribjegao jednom. Već neko vrijeme, kada me počnu daviti sa političko-jezičkim začkoljicama i kada mi kažu kako bosanski ne postoji, ja, tobože čudeći se, kažem:
"Šališ se? Bosanski jezik ne samo da postoji, nego su od njega nastali i hrvatski i srpski."
Ovakva izjava obično privuče tri stvari - pažnju, glasne proteste i zahtjeve da obrazložim svoj stav. Što ja, s merakom, i učinim.
Krenimo, prvo, sa srpskim jezikom. Njega je, početkom XIX stoljeća, standardizirao Vuk Karadžić. Ters iz Tršića je jednostavno, putujući po južnoslavenskim prostorima, odabrao jezik istočne Hercegovine, Bosne i, dijelom, Crne Gore i proglasio ga za 'standardni srpski jezik', preuzimajući time odrednice bosanskog govora (sve sa ijekavicom) i uvodeći ga kao književni jezik za srpski narod. On nije otišao u Pirot ili Negotinsku krajinu, nije čak uzeo ni govor svoga rodnoga kraja, nego je otišao tamo gdje je smatrao da se govori najčišći narodni jezik u Južnih Slavena i, sasvim ispravno, poslužio se njime.
Neko može, dakako, reći da je i to srpski jezik, jer njime govore Srbi iz tog dijela Bosne i Hercegovine. Tačno, ali je taj govor određen regionalno, a ne etnički, jer isto tako, ili veoma slično, govore i nesrbi, druge etničke skupine iz tog područja, a i Crnogorci. Helem, Vuk je Karadžić Srbima srpski jezik donio iz Bosne i tako je srpski nastao od bosanskog.
Još jasnijem razdvajanju je poslije pomogla zlosretna jezička politika koja je bila na snazi za vrijeme Vukovog zloglasnog prezimenjaka, a kojom je iz srpskih medija i školstva prognana ijekavica i latinica, čime se srpski jezik, barem privremeno, de facto odrekao i latinice i ijekavice kao svoje kulturne baštine, olako ih prepuštajući drugim jezicima, kao što je bosanski. Hvala na tome.
Hrvatski je jezik donekle slična priča. I on je standardiziran na sličan način u prvoj polovici XIX stoljeća od strane Ljudevita Gaja i Ilirskog pokreta, te usaglašen sa srpskim jezikom Bečkim sporazumom iz 1850. Kao književni jezik, hrvatski je vrlo lijepo i uredno uređen na principima bosanskog govornog jezika, ali je problem hrvatskog jezika u tome što njime ne govore tri četvrtine hrvatskoga puka.
Jezik koji u školi uče mali Istrijani, mali Zagorci, mali Splićani i mali Zagrepčani nema puno veze sa jezikom koji oni govore kod kuće, tako da, nažalost, moram primijetiti da se većini Hrvata književni hrvatski uveliko razlikuje od kolokvijalnog maternjeg jezika u Hrvatskoj, onog govora kojem ih uče njihove mame. Kada mama iz Zagreba svojoj djeci kaže da idu u posjet rodbini u Bosnu, oni se zapitaju: "A kaj bumo tam delali?" Prevedeno na književni hrvatski, to bi glasilo : "A što ćemo tamo raditi?" Ni nalik.
Nadalje, ako su hrvatski i srpski dva različita jezika, onda sam hrvatski ne postoji kao jedinstven jezik, već su to u stvari tri jezika - kajkavski, čakavski i štokavski. Službena hrvatska politika ih naziva narječjima, ali ja, ruku na srce, kajkavski ili istarski razumijem jednako koliko i slovenački i češki. Meni je to posve strani jezik. Hrvatska, dakako, ima pravo voditi svoju jezički politiku kako hoće, ali ja osobno podržavam inicijative koje se zalažu za priznanje, recimo, kajkavskog jezika.
Književni hrvatski, s druge strane, jako nalikuje običnom govornom jeziku iz Bosne (i, dijelom, Slavonije, sa izuzetkom slavonske sćakavštine). Njime govore bosanski Hrvati, ali, opet, i druge etničke grupe u Bosni. Iz toga se jasno vidi da je hrvatski, kao i srpski, preuzet i prenesen iz Bosne na opću korist hrvatske pismenosti.
Dakako, završim ja svoje izlaganje sa naznakom da nema potrebe za bilo kakvim zahvaljivanjem, jer smo mi Bosanci (a, vala, i Hercegovci) široke ruke, još šire duše i uvijek spremni pripomoći.
Nemam ja ništa protiv da mi beru šljive i dunje iz bašče, naprotiv. Bujrum, rodilo je, i rodit će opet, grehota je da istruhne, a sevap je da se podijeli. Ali da mi bez pitanja pomjeraš međe, da mi zajmiš i samu bašču, e to ne može! Ne dam! Ni komšijama, ni susjedima. Jasno? 
I ne, tada nisam govorio "nogomet" nego "fudbal", baš kao što nisam govorio "kahva" nego "kafa". Kao i svoj ostaloj djeci, vokabular mi je oblikovala okolina, a ne logičko zaključivanje ili neka lična uvjerenja. Stoga sam kao mali na asfaltu znao izustiti i "najprvi" i "htjeo", što sigurno nema smisla.
Kako je bosanski? 