Analizirati Andrića tačku po točku. Još nikome se nije dalo. Toliko o njegovoj veličini. Čovjek poslije čitanja njegovog mračnog vilajeta ostaje bez riječi. zaista je volio svoje komšije na Drini, i one od Foče (Srbinja), ... Srspkog cara Stjepana (ajme, nije ni Stepan nego Stefan)... S jedne strane razumijem, s druge

Pa da je znao pomoci Bosni, ucinio bi to na Drini, a ne u nacionalističkom opusu i pretvaranju muslimana u nesvjesne mračne otpadnike cara Dušana. Ne brinite se, o njemu, uzoru tipa Njegoš, srpski ustanci,... propričao je Michael Sells. Kad Amerikanac kaže, onda to i ima težine. Bošnjak može pisati kolko hoće, džaba. Rizvić je naravno pretjerao u analizi "mračnog Andrićevskog vilajeta". Rizvić Andriću na osnovu opisa vezira, begova i "domaćih" Turaka pripisuje "mržnju prema muslimanima". Iz istoga se ne može izvesti mržnja već neupućenost Andrića u historiju, mitologizacija cara Dušana, srpski nacionalizam na Drini nakon Ustanaka. Evo primjedbi Andriću, pripovjetke za d/j/ecu: "igra Srba i Turaka" (koje normalno dijete da čita ovakve majmunluke - povodom srpskih ustanaka u Srbiji, koje su gušili Bošnjaci, bilo je starih turskih zanata zastrašivanja "kolcom", samo kolac iz prošlosti Andrić je razumio kao patnju drinskog naroda), drevni srpski narod, janjičarstvo (o čemu nije imao pojma) ->
jeničari (mladići od nekih 10 do 22. godine školovani i vojnim vještinama učeni na dvoru u Carigradu, po prosjeku mladići u sposobnom životnom dobu), kadije, efendije, zanatlije, derviši. O jeničarima je u bivšoj Jugoslaviji stvorena najveća i najneukusnija narodnjačka mitomanija (poput neke izopačene patnje kršćanskog naroda). Već u 16. stoljeću ovaj strateški i etički zaista neprihvatljiv osmanski običaj nestaje. Andrić je ovo zamislio kao "krađom djece", izgleda "beba" opisusjući to jezivim detaljima. ISTINA: Jeničari se vraćaju iz Istanbula, žive kod svojih roditelja i redovno ih posjećuju. Ova institucija tiče se prvenstveno muslimana jer su takve porodice gotovo uvijek u cijelini preuzimale novu vjeru. Poznato je da su muslimani rado ali i grčevito davali svoje mladiće za ovu instituciju (korist: školovanje, vojna sposobnost, bogatstvo i slava), i ne samo kao jeničare. Mladići će s drugim učenim ljudima odlaziti u Carigrad i okušavati se tamo u vojsci, nauci, zanatu. U 19. st. od ovog običaja napravit će se jedan ritual kršćanske patnje - patnje koja se nije ticala kršćana, ali s obzirom da susjedne zemlje nastojale na svaki način muslimane posvajati, onda je jasno da je sudbina muslimana jednaka njihovoj. Iako kršćani s ovom institucijom nemaju nikakve bliže realne veze, osim što su ponovo u 19. stoljeću saznali o ovom ritualu iz 16. stoljeća, u književnosti će se od ovoga napraviti mit patnje onih koji nisu muslimani. A jeničari cijelo vrijeme prisutni. Mora da su svoje roditelje tlačili. Kakva logika! Ova institucija održat će se do 19. stoljeća kao zasebna vojno-administrativna jedinica kojoj pripadaju stari potomci i vojnici koji će joj se pridruživati od 16. do 19. st.
Prikazivanje Bošnjaka u svjetlu mraka samo je sredstvo Andrića da Osmansko carstvo svrsti u "najneplemenitije" društvo i negativni uticaj na duhovni život ljudi u BiH. Donekle je u pravu. Međutim, providna je ta konstrunkcija Turske u Andrićevom svijetu. Ona ne odgovara realnosti a čita se kao takva. Ona otkriva kolektivno shvaćanje svoje prošlosti od ljudi koji su tek odnedavno postali nosioci državnih, moralnih i kulturnih ideja, a do tada bili raja jednog teškog feudalnog sistema.
Andrić u svojoj disertaciji pohvalno govori o katoličkoj instituciji u BiH, kao uostalom i o katolicima u svojim djelima. Za bošnjačke pisce poput Bašagića reći će da su "islamski orijentirani". Da nije bilo Bašagića, Andrija ne bi znao ni ko je "Mehmed-paša".
Njegova djela vrte se oko identiteta Srba, katolika, Turaka i poturica. "Mlada bosanska nacija"(kako piše u svojoj disertaciji) doći će ponovo na probu u njegovom Pismu.
Kao diplomata bio potpisao je da se "Turci turskog jezika" doduše "bez maltretiranja" protjeraju u Tursku.
Svi muslimani Srbije, feudalci begovi, davno su protjerani u Tursku i Bosnu, kao i mnogi muslimani Crnogorci, tada Bosanski vilajet. Interesantno je kako su današnji iseljenici u Turskoj (većinom iz Sandžaka i Crne Gore) od davnina okupljeni oko "Bosne". U jednom intervju jedna 90-godišnja nena iz Plava govori nekakvim "bosanskim jezikom". Čudo, najveće čudo je što ne govori turski, pa ni crnogorski, pa ni srpski već bosanski. Ali, znate i sami, onoliki Bosanski vilajet (odnosno Turska) i same je Bošnjake koštao.
Bosna-Herzek
Manse Andrića, Srbadije, Bošnjadije i Turaka, napiši nešto pametno, lukavo i lijepo
http://jezikbosanski.blogger.ba/arhiva/ ... 13/3482902