Škobo Habu wrote:arzuhal wrote:Od trojice ponuđenih jedino mi je Đikić dovoljno autentičan, uvjerljiv i dosljedan. Ćatić ima i pjesme u kojima je isto tako i Hrvat i Bošnjak, tako da...Musa živi i radi u skladu s kur'anskim ajetom o pjesnicima
Meša se izjasnio kao Srbin, poštujem to, ali i on je, po meni, više izraz (spleta) okolnosti (koje je dijelom objasnio i Bazdulj: komunistički period- koji je skrajnuo uticaj SPC-a i njenog "nauka" o izjednačenosti srpstva i pravoslavlja - stvorio je atmosferu koja je pogodovala i takvom raspoloženju kojeg je izrazio, recimo, i Meša Selimović) nego nekakvo autentično nacionalno otrežnjenje...
Nakon Đikića ja bih prije istaknuo Hasana Rebca, on je bio idejni borac za tu stvar do kraja života, dolazio u Mostar da agituje, itd...
I kako se zvaše onaj Dražin četnik, muslimanskoga imena, što ga vlastita mu braća Srbi zaklaše skupa sa stolačkim muslimanima koje je pokušao da odbrani od četničkoga noža?
Oko Meše ima mnogo spora - no on je autentičan bosansko-hgercegovački pisac, muslimanske provijencije, koji Srbima služio kao smkovin list kada treba prekriti svu vulgarnost srpskog šovinizma.
U biti ga Srbi i ne razumiju. Mislim na tematiku koja se dotiče muslimanske tradicije i načina života.
Ne znam za tog (naprvu, možda i znam al' ne gumo da se sjetim), ali znam za Mustafu Mulalića koji je bio odmah do Draže, u Dražinom štabu. Zajedno s američkim pukovnikom Robert Harbold McDowellom (vizantologom, dobrim poznavaociem turskog jezika) bezuspješno hoda po muslimanskim selima uvjeravajući muslimane da se trebaju priključiti četnicima, braći pravoslavcima, da se zajedno odupru "crvenom đavolu" koji širi ateizam.
Mustafa je sa šajkačom i kokardom, prvi s desne strane:
...a pukovnik Robert odmah do Draže, desno.
Iza Mulalića su u rukopisu ostali memoari pod naslovom "Hronika Drugog svjetskog rata iz aspekta mojih doživljaja i rasuđivanja". U njima je i epizoda u kojoj Mulalić opisuje jedan svoj beogradski doživljaj. Došavši jednom prilikom s Ravne gore u Beograd, u nekoj kafani se susreo s nekoliko simpatizera četničkog pokreta. Dočekali su ga sa dobrodošlicom. U jednom trenutku ga, međutim, jedan riđokosi prota odvede za zaseban sto i reče mu: "Zdravo, kume." Mulalić se začudio jer je ovoga vidio prvi put, pa ga je upitao: "Otkud smo kumovi, kad se prvi put vidimo?" Pop je odgovorio ovako: "Eto, ja sam ti kum! Kad se budeš vraćao u pradjedovsku vjeru, nemoj da tražiš kuma, ja sam ti se prvi, i to od sveg srca, javio za kuma."
Prisjećajući se toga godinama kasnije, Mulalić bilježi: "Bilo mi je jako teško. Taj šovinistički prepad me je duboko vrijeđao. U svojoj vjeri ja nisam bio kolebljiv da ne bi takvom ataku odolio, ali me vrijeđalo što ovakvi ispadi nanose štetu nacionalnoj stvari."
Mulalić se tada upušta u raspravu s popom pa ga pita na koju pradjedovsku vjeru misli, a prota odgovora da misli na pravoslavlje, naravno. Mulalić kaže da je njegova pradjedovska vjera bogumilstvo, a da je i njemu i popu zajednička pradjedovska vjera Perun, odnosno slovenski politeizam, pa pita popa da se on vrati Perunu. Pop na to pobjesni te kaže kako su mu draži muslimani-Hrvati od muslimana-Srba jer prema njima "nema obzira u provođenju naše politike". Nesretni Mustafa izlazi iz kafane jako ožalošćen. Ovako se toga sjeća: "Pukla mi je pred očima realna slika naše stvarnosti, naših neiskrenih odnosa. Mjesto borbe protiv okupatora, vidjeh da nam predstoji međusobna borba." Mustafa Mulalić je bio Srbin, što se kaže - sa dna kace, ali nekima, eto, ni to nije bilo dovoljno, samo jer je bio musliman.
Naoko paradoksalno, ali upravo je u socijalističkoj Jugoslaviji pojedincima koji su porijeklom iz muslimanskih porodica bilo najlakše da se osjećaju kao Srbi. Razlog za to je marginalizovanje religije u javnom životu. Veliki broj istaknutih političara i umjetnika sa imenima orijentalnog porijekla u SFRJ su se izjašnjavali kao Srbi. Meša Selimović i Skender Kulenović su samo najistaknutniji među njima.
Ratni raspad Jugoslavije, a naročito rat u Bosni, učinio je gotovo nemogućom širu i masovniju identifikaciju južnoslovenskih muslimana sa srpskim nacionalnim osjećanjem. Mržnja s kojom su rušene džamije i praktično svi simboli islamske kulture, intenzitet i okrutnost zločina, a naposljetku i izjava Ratka Mladića data baš u Srebrenici 11. jula 1995. da je poslije bune protiv dahija došlo vrijeme za još jednu osvetu Turcima - sve to ukazuje na odbacivanje muslimanske komponente vlastitog identiteta iz srpske perspektive.
http://www.nedeljnik.rs/nedeljnik/porta ... usliman-1/
narodna kola 
