#804 Re: Ima li za BiH rjesenja koje ce "zadovoljiti sve tri strane"?
Posted: 19/10/2010 20:26
by 1gorstak
juznije wrote:također može da se u nazivima, javnoj upotrebi itd nigdje ne naglašava "hrvatstvo te regije". nek kompletna simbolika javne uprave bude neutralna
je li ovo salonski ustašluk
Nije, nego je to revolucionarni zaokret u odnosu na velikohrvatsku politiku zbog koje je posta postala 'Hrvatska posta', sportski klub postao hrvatski sportski klub a i pozoriste ne moze biti samo kazaliste nego mora biti hrvatsko kazaliste. Decentralizacija nikad nije bila problem, problem je svojatanje administrativnih jedinica nametanjem "svog" identiteta kao jedinog sluzbenog. Herceg Bosna, prvo kao hrvatska zajednica, a zatim i kao hrvatska republika, je zamisljena kao
"politička, kulturna, ekonomska i teritorijalna organizacija hrvatskog naroda". Zato je porazena a slicnu ce sudbinu dozivjeti i manji entitet.
Naravno, to se moze izbjeci; sutra da se manjem entitetu promjeni naziv, praznike i obiljezje, bilo bi skoro pa nebitno na kojem je nivou koja nadleznost.
Kako god, ove rijeci Nike Lozancica sada treba popratiti konkretnim djelima, kadrovi HDZ-a u drzavnim organima
(Ustavni sud, parlament, itd) trebaju podrzati Sarajevo protiv velikosrpskog faktora, umjesto sto Covic nastavlja insistirati na koaliciji sa Dodikom. Hrvati se mogu izboriti za svoja prava u okviru svoje Bosne i Hercegovine ali im je za to potreban saveznik. Dodik im apsolutno nista ne moze dati, Sarajevo moze. To je jednostavna jednacina i savez umjesto sa Dodikom protiv Sarajeva treba sklopiti sa Sarajevom a protiv Dodika. Tek se tada kao reakciju na konstruktivnu politiku moze ocekivati prekid prakse preglasavanja. Ne mozes insistirati na rezervatu za Bosnjake izmedju Vrapcica i Maoce, a cuditi se jer te preglasavaju.
#805 Re: Ima li za BiH rjesenja koje ce "zadovoljiti sve tri strane"?
Posted: 19/10/2010 21:21
by -Gospodin-
Krivo ste nešto razumili, za Čovića hrvatska federalna jedinica oduvijek i jeste multietnička, a naziv je nebitan. Opet je on nakon ovoga rekao da će tražiti hrvatsku federalnu jedinicu sa središtem u Mostaru, koja će naravno biti multietnička. Njemu je nebitno hoće se to zvati entitet, regija, republika ili nekako drugo, bitno je da ima jake ovlasti i obuhvaća većinu Hrvata.
Jednom je Čović rekao da nije nikako za treći hrvatski entitet, nego za multietničku federalnu jedinicu sa hrvatskom većinom, u kojoj će biti Hrvati srednje Bosne, Hercegovine, Žepča i Posavine. Rekao je da nije za tri republike, nego četiri federalne jedinice od kojih je jedna distrikt Sarajevo i pritom naglasio da je RS neupitna. Znači, nije šija nego vrat.
Ovaj tekst o odustajanju od etničke podjele je propaganda portala dnevnik.ba koji je inače sklon devedesetki, pa kao hoće pokazati da HDZ nešto mjenja u retorici, da ocrni stranku pred Hrvatima. Kako god bilo, vidićemo uskoro taj Čovićev zaokret u politici, ako se on stvarno desio.
#816 Re: Ima li za BiH rjesenja koje ce "zadovoljiti sve tri strane"?
Posted: 22/10/2010 20:14
by osa
itovremeno humoristična, tužna, lijepa i ružna priča, ovdje je dvoje našlo rješenje, preneseno s bljeska...
Mostarski susjedi i komšije
Bore na čelu su se podizale kako se mrštio. Nije volio da mu ga spominju, pogotovo ne tamo neki novinarčić iz jebenog svijeta gdje svaki čovjek ide svojim putem i za svojim narodom. Gledao je mladog novinara kao lav antilopu prije nego će je rastrgnuti.
– I tako, dakle, pitaš me za Muharema?
– Da – kratko odgovori novinar te nastavi – pravim istraživački rad na temu „Susjedi“ pa sam došao u Mostar jer su moji korijeni odavde i...
– A je li? – prekinu ga Marko pogledavši ga sa zanimanjem – A tko ti je odavde, kako se zovu?
– Moj otac je porijeklom odavde, tj. moj djed je iz Ljubuškog, T. su se prezivali...
– A-ha, a sada, kako se sada prezivaš? – nestrpljivo upade Marko.
Ako je naš, još ću mu i dati priliku, pomisli dok je u ustima žvakao cigaretu koja je skoro dogorjela.
Sjedili su u skromnom dnevnom boravku Marka Z. jednog kolovoškog poslijepodneva nakon što se novinar uredno najavio treći put otkada je došao u Mostar. Ispred njih kava, domaća loza iz Markova sela i cigarete. Televizor u kutu bio je upaljen na jednom od kanala Hrvatske televizije iz kojeg se orio tvrdi bas čovjeka s mačem u ruci. Na zidu raspelo i slika nekog sveca.
– Pa T... – zbunjeno odgovori novinar još jednom proklinjući u sebi zadatak koji je prihvatio.
Otkada je došao u Mostar nailazi samo na prepreke. Čak i sada dok je pokušavao razgovarati s Markom pomislio je da su mu mangupi iz njemačkog kulturnog centra opet namjestili klijenta sličnog onom koji ga je skoro isprebijao nakon što ga je upitao za komšiju iz susjednog stana. Srećom prošao je samo s povrijeđenim ponosom i prijetnjom koju je dobio pri izlasku iz garsonijere prepune tespiha i sura iz Kurana.
– Pa reče prezivali, zato te upitah – prenu ga iz razmišljanja Marko koji ga je ovaj put gledao manje strogo.
– Moj srpsko-hrvatsko-bosanski je slab pa...
– Šta? O čemu ti to? Koliko to jezika nabroja? U ovoj kući se govori hrvatski, je li jasno? – zapjenjeno naglasi Marko staklastih očiju.
Pri samom spomenu miješanja jezika tlakovi bi mu se poravnali te bi mu mrak padao na oči.
– Dovoljno je bilo što sam pedeset godina morao govoriti srpsko-hrvatski, majku im jebem četničku! Kako si tako zastranio? – završi više za sebe.
– Oprostite, nisam imao namjeru vrijeđati...
– Dobro, dobro, u redu je, naš si čovik, malo te je ta Njemačka otupila, zaboravija si korine, ali najvažnije je da si naš, e da, to je najvažnije... Još kad bi se htija oženiti za našu, e to bi već bilo pravo. Imam ja jednu za tebe, haha – pokaza dvije stative od kutnjaka koje su se isticale u praznoj šupljini kao svjetionici u maglovitoj noći.
– Ovako – nastavi Marko još uvijek s osmijehom na izbrazdanom licu građevinskog radnika – Muharem i ja se ne pozdravljamo ima evo već sedam godina, točnije otkada se on vratija iz izbjeglišta. Bija je u nekoj Norveškoj ili Danskoj, lipo mu bilo, moga je i ostati, ali eto ko biva kako sam čuo od žena iz trgovina ispod zgrade, uhvatio ga mostarluk pa se vratija, đava bi ga zna. Ja sam mu nudija da mi proda stan, ne ščede, a i ne mora, ko ga jebe! Samo ću ti reći nešto. Ne valja brate da se mišaju vjere i nacije, ma koliki god grad bio ili država. Treba se znati koje je čije dvorište, pa ja! Eh, lako je vami strancima, vi ćete nama pričati o susjedskim odnosima, ali nećete ni vi baš svašta u tom susjedstvu. Kao na primjer džamiju, je li tako?
Zaustavi se Marko i zapilji u novinara. Feđa mudro zaključi da je bilo pametno preskočiti upoznavanje s imenima, jer iako se sugovornik napokon otvorio, bile su to riječi koje Feđa T., od oca Zdravka i majke Alme, nije volio čuti.
Odluči da je najbolje ne potvrđivati Marku ništa i nadati se da će svoju nacionalističku litaniju nastaviti. Mladić bi u pravu, kao i onda kada mu je podvalio priču o tri jezika na ovim područjima. Bio je to trik kojem ga je naučio njegov mentor i profesor Fritz Schutzel, dobar poznavatelj Balkana.
– E, pa da, vi ne date, ali zato nas sa svakim gurate! Ma znaš šta, mladiću? Da sam znao tko su Muslimani i Srbi do ovog rata, nisam. Bili smo susjedi i prije, radili smo skupa, djeca su nam se skupa igrala i odgajala, i ja nisam moga ni pomislit da bi se moglo ovako nešto dogoditi – reče Marko ovaj put manje koristeći ikavicu.
– Što? – još jedno provokativno pitanje profesora Schutzela izleti iz Feđe.
– Kako što? Pa srpska agresija i muslimanska izdaja, čuj što? Od tada ne želim čuti ni za kog od tih prelivoda i agresora. Niti im virujem! A to što vi zapadnjaci trabunjate da smo mi agresori, to nije istina! Mi smo se samo branili! Mi smo bili branitelji, momak! A Muharem... Muharem je pojava koja će nestati onda kada se opet vrati naša država.
– Pa koja država?
– Herceg-Bosna, eto koja! Nju ćemo povratiti kad-tad! Možda ja neću biti živ, ali moja kćer hoće, ona će to doživit! – završi Marko s ponosnim izrazom lica dok je sanjivo govorio o svojoj jedinici.
– Dakle – nastavi Feđa ovaj put odlučan da napokon završi s prvim sugovornikom – vi nemate najbolje mišljenje o vašem susjedu Muharemu K.?
– Ja sam vjernik, momak, istinski vjernik, idem nediljom u crkvu, molim Boga svaku večer, pogotovo nakon što sam doša iz balinskog logora, i samo jedno pitanje imam za Njega.
– Koje?
– Zašto mi je Muharem K. susid!
--------------------------------------------------------------------------------
2.
- Komšo, moj Marko, pitaš? – suho izgovori Muharem dok se namještao na neudobnoj sofi uskog dnevnog boravka.
Ispred Feđe hurmašica i sok od zove. Domaći, kako mu je rekla Muharemova žena. Feđa pokuša proniknuti u fasadu od čovjeka ispred njega. Bilo kakav izraz lica, bilo kakva emocija. Ništa. Sve mrtvo, samo titravi smiješak. A i taj smiješak je zagonetan, u isto vrijeme sardoničan i srdačan.
- Pa da, znate, pišem jedan rad na temu „Susjedi“ pa...
- Čekaj malo, dečko. Misliš komšije, po bosanskom su komšije – prekide ga Muharem usred objašnjavanja.
- Pa da, moj hrvatski je loš, oprostite – izvali iz Feđe još jedna provokativna rečenica profesora Schutzela.
Naučio je puno od tog uglađenog njemačkog profesora koji je iz dna duše mrzio slijepi i isključivi nacionalizam, pogotovo kada je pomiješan, a rijetko nije, s vjerskom isključivošću. Pred polazak u „rodnu grudu“, dok su dogovarali zadnja pitanja, strogi profesor mu je rekao:
- Budi oprezan, Fjodore, tvoja Vaterland je čudna zemlja. U njoj svakih pedeset godina pametan čovjek ušuti, budala progovori, a fukara se obogati.
- Otkud vam ta izjava, profesore?
- Pročitao sam negdje, no to nije tek obična tlapnja. Bio sam nekada davno u Jugoslaviji. Vjeruj mi, ni kada je Tito najjači bio i kada ih je sviju držao u čvrstoj šaci, nije uspio iz njih izvući mržnju prema susjedima druge vjere, a kako je rat tek nedavno završio, još uvijek su budale te koje govore. Zato drži i oči i uši otvorene, pusti budale neka pričaju, a ti pokušaj pronaći barem jednu pametnu osobu.
- Kakav hrvatski, pobogu, dijete? Zar ne reče da se Feđa zoveš? – prenu ga iz razmišljanja Muharem.
- Da, jesam – kratko odgovori Feđa svjestan da je još jednu budalu nagovorio na priču.
- Pa onda lijepo govori bosanski.
- Zašto ne volite svoga komšiju Marka?
Muharem se dugo zagleda u mladića ispred sebe. Šteta, naš je, ali vjeruje puno ustašama. A ustašama se nikada ne smije vjerovati. Nage se prema niskom stoliću i uze džezvu s kavom.
- Hoćeš još kahve?
- Ne bih, hvala, popio sam već jednu kod g. Z.
- Misliš, u njega si popio kavu – pomalo sarkastično reče Muharem pa nastavi – Ah, ti Vlasi, kad će već naučiti da je ovo Bosna. Pitaš me zašto ga ne volim? Moj Feđa, da ti samo znaš koliko su oni nama zla uradili. Moj Feđa... – teško uzdahnu.
- Pa i Marko Muslimane i Srbe optužuje da su zla učinili. A bio je i u muslimanskom logoru.
- I neka je! – izleti iz Muharema dok su mu oči zvjerski sijevnule. – Bio sam i ja u njihovom! Ne možemo mi jedni s drugima, to smo vidjeli i u ovom ratu. A tko bi rekao da će zaratiti, kažu, za rat je potrebno dvoje. No, dok smo mi tako naivno vjerovali da će nas netko pitati hoćemo li ratovati, četnici su čistili topove iznad Sarajeva, a ustaše osnivale državu.
- Pa dobro, evo i Nijemci i Francuzi su bili ljuti neprijatelji pa su sada predvodnici Europske unije – pokuša Feđa urazumiti Muharema kojem kao da su ispred očiju plesale slike užasa iz prošlosti.
- Ma pusti Alaha ti, kakvi Francuzi i Švabe, to je brate kulturan svijet, u njih nema klanja, a u nas svako malo selo protiv sela pa pokolji šta god diše. Nego da ti nešto još kažem pa da završimo. Kada osvojimo ovo šta je ostalo...
- Koje?
- Pa Republiku Srpsku i ovu nevidljivu Herceg-Bosnu, tek onda će nastupiti mir.
- Pa čekajte, a što će biti s Hrvatima i Srbima?
- Eto im Hrvatske i Srbije, ta i oni su nas devedesetih tjerali u Evropu. A ti lijepo idi u svoju Njemačku, poselami svoje i vrati nam se kada krenemo oslobađati.
Feđa ustade iz sirotinjskog boravka, baci još jedan pogled na televizor na kojem je bio upaljen neki od kanala na bosanskom jeziku gdje se upravo prikazivala emisija o muslimanskim žrtvama u posljednjem ratu. Iznad televizora nalazila se uokvirena fotografija markantnog momka s diplomom u ruci. Kao i kod Marka Z., ni jedne knjige, makar i nekog petparačkog ljubavnog ili krimi romana.
Samo mržnja i vjerska isključivost, pomisli Feđa dok je izlazio iz stana. Makinalno pogleda u susjedna vrata na kojima je mjedeni naziv isticao da je to stan Marka Z. Učini mu se kao da je špijunka na vratima naglo zaklopljena, no uvjeri sam sebe da samo umišlja i poče se spuštati niz stubište.
--------------------------------------------------------------------------------
3.
Nakon što je izišao iz zgrade, Feđa se nasloni na zid zgrade i duboko udahnu. Ne mogu vjerovati što sve čujem. Pa ovi su spremni na nove pokolje!, razmišljao je Feđa paleći cigaretu. Iz zgrade iziđe djevojka ovalnih crta lica. Imala je plavu dugu kosu do ramena i zelene oči koje su se zalijepile na Feđu.
- Izvini – obrati mu se djevojka bez upoznavanja – bila sam u sobi kada si pričao s tatom i sve sam čula. Onda sam čekala kada ćeš izići iz susjednog stana. Ne mogu ti dopustiti da odeš s dojmom da smo svi divljaci koji mrze svoje susjede.
- A vi ste?
- Ivana, Markova kći. Znate, ima nas i koji volimo svoje susjede – reče ona zagonetno, a onda doda i time još više potpiri Feđinu radoznalost – Bez obzira na vjeru... ili naciju.
- Hm – ote se Feđi dok ju je pozorno promatrao.
Bila je simpatična i draga, jedna od onih osoba koje odmah zavolite i s kojima suosjećate.
- Slušam – napokon reče Feđa.
- Ovdje do nas ima jedan kafić. Bi li sačekao tu desetak minuta, u to će i Azer.
- Azer? – upitno reče Feđa.
- Da, Azer, upoznat ćeš ga.
- Ok, nemam što izgubiti. Gdje si rekla da se nalazi taj kafić?
Ivana mu dade upute i isprati ga pogledom, a onda utrča u zgradu te iz svoje sobe pozove Azera. Brzo se dogovoriše te u roku nekoliko minuta sletješe niz stepenice i krenuše prema kafiću u kojem ih je čekao zbunjeni Feđa.
Naručiše piće i započeše s razgovorom koji u Feđi zatemelji mišljenje da ipak ima normalnih ljudi u jednom nenormalnom gradu.
Azer i Ivana razmjenjivali su zaljubljene poglede dok su Feđi objašnjavali kroz što sve prolaze krijući svoju veliku ljubav koje se nisu htjeli odreći.
Između dva gutljaja opore kave iz loše opranog kafe aparata, Azer, momak od kojih dvadeset i pet godina, muževnih crta lica i guste, kao ugljen crne kose, pokuša Feđi objasniti što je njihov glavni problem.
- Ni Hrvati, ni Muslimani ni Srbi nisu naš problem već nemogućnost dobijanja vize za neku od stranih zemalja jer želimo ići odavde, ovo je lud grad, nema mjesta za normalne ljude.
- Hm, razumijem te – složi se Feđa odobravajući kimanjem glave – samo, što će vaši roditelji reći na vašu vezu? Ne znam koliko ste upoznati, ali baš se i ne vole.
- Ma tko ih j... – izleti iz Ivane – Ja volim Azera i s njim želim život, a tata mora to prihvatiti htio to ili ne.
- Ma gledaj, Feđa, nažalost, naši roditelji žive u vremenu od prije 15 godina, u ratnim devedesetim. Svi smo prošli ratne strahote, izbjeglištva, otuđenost u nepoznatom svijetu, nostalgiju, a zatim povratak u krutu stvarnost koja ne dopušta normalan život. Ovdje kao da je vrijeme stalo i kao da se samo čeka nastavak krvavog plesa. A mi želimo živjeti – reče Azer.
- Točno – nastavi Ivana – a mi želimo živjeti u budućnosti, osnovati obitelj ili porodicu, svejedno, ne želimo biti robovi nacionalizma i isključivosti.
- U redu, baš mi je drago čuti da ima i takvih razmišljanja u ovom gradu. Recite mi, mogu li vam ja kako pomoći – iskreno upita Feđa.
Dvoje tragičnih ljubavnika se pogleda ne vjerujući da im spas upravo kuca na vrata.
- Zapravo možeš – reče Azer s nelagodom, nenavikao na traženje usluga.
- Naime – napokon nastavi – ako bi nam mogao poslati garantno pismo za mene, jer imam bh. pasoš, a Ivana ima hrvatsku putovnicu pa joj nije problem putovati. Kada bi ti garantirao za mene, otišli bismo u Njemačku i tamo zatražili azil. Uvjeren sam da bismo ga dobili jer njemačka vlada podržava mlade mješovite brakove i ima sluha za njih.
- U redu, meni to nije problem. Čim se vratim, šaljem vam pismo – potvrdi Feđa sretan jer može pomoći možda jedinom normalnom paru koji je sreo u Mostaru, nekadašnjoj meki mješovitih brakova.
- Hvala ti, Feđa – uz suze radosnice reče Ivana i zagrli ga prijateljski.
- Ma, molim te, Ivana, bit će mi čast da vam pomognem. Očekujte pismo kroz koji dan – reče Feđa ustajući te nastavi – Moram sada ići, imam još jedan razgovor i to je to što se tiče Mostara. Za desetak dana sam u Njemačkoj i šaljem vam pismo.
Još se jednom pozdraviše, razmijeniše e-mail adrese i u dobrom raspoloženju ostaviše jedni druge.
Epilog, nakon godinu dana
Dragi Feđa!
Moramo ti javiti tužnu vijest. Naši roditelji očito nisu mogli prihvatiti našu ljubav i nažalost to je rezultiralo tragedijom. Iako je prošla skoro godina dana otkada smo otišli, zahvaljujući tebi, i na tome ti još jednom hvala, njihova netrpeljivost rasla je iz dana i dan. Obojica su podlegla ranama koje su zadali jedan drugom u krvavom razračunavanju koje je bilo neminovno. Tužni smo i neutješni, no odlučili smo da nećemo otići u Mostar. Ostajemo u Njemačkoj, ne smijemo riskirati azil koji smo nedavno dobili zbog dvojice ludih staraca koji su živjeli u prošlosti.
Do skorog maila i naravno viđenja koje si obećao, primi puno pozdrava od Ivane, Azera i male Vesne, tschüß!
.
