tambourine.man wrote:
Tema: Tri stuba bošnjačke nacije
DRŽAVA: POGLED IZA MASKE
TRI STUBA BOŠNJAČKE MAFIJE
Odbijanjem uspostave pravne države, nečinjenjem i zloupotrebama svog položaja, postavljanjem odanih i kriminogenih elemenata u policijsko-pravosudni sistem, kažnjavanjem policije zbog hapšenja nekolicine nižepozicioniranih uličnih vojnika mafije bliskih bošnjačkim kumovima, neizgradnjom zatvorskih kapaciteta, odbijanjem donošenja Zakona o oduzimanju nelegalno stečene imovine ili upravo donesenim Zakonom o amnestiji, politička mafija stvara haos u zemlji, brani i oslobađa mafijaške bosove iz svojih redova a ubice i sitne kriminalce drži na ulici, zarad dodatnog utjerivanja straha narodu u kosti
Samir Šestan
Laibach, stožerni stub Neue Slovenishe Kunsta, najznačajniji bend bivše nam države i jedan od najuticajnijih evropskih bendova u posljednjih četvrt stoljeća, poznat po eksperimentiranju zvukom, slikom i porukama, preispitivanju stvarnosti, dovođenju u pitanje tabuiziranih vrijednosti i provociranju malograđanskog morala i mentaliteta ideološkog roblja, ima običaj da koncerte započinje s cinizmom ili sofisticiranim vrijeđanjem sredine u kojoj koncert održava, najčešće isticanjem elemenata totalitarnog, fašisoidnog duha, koji ta sredina uglavnom ne percipira kao takve, nego je uvrijedi ružni odraz u ogledalu, koga postanu svjesni kad ih Laibach prisvoji i predstavi kao svoje. Sam izbor imena (njemačkog naziva za Ljubljanu), ideologizirani poluinteligenti su shvatili kao veličanje nacizma, ne shvatajući da se radi o kritici tadašnjeg komunističkog režima; zagrebački koncert, ranih osamdesetih, donio je, tada blasfemično, naizmjenično puštanje govora Tita i Hitlera; serija koncerata po evropskim gradovima nosila je naziv „Turneja po okupiranoj Evropi“; u Beogradu, prijestonici zločina, koncert (nakon NATO bombardovanja) je započinjao Miloševićevim govorom na Gazimestanu i rečenicom „Braćo Srbi niko ne sme da vas bije“; Koncert u Sarajevu 1995., neposredno po potpisivanju Dejtonskog sporazuma, iskorišten je za promociju NSK Države – države koja nema svoju teritoriju; američki koncerti su poigravanje sa vrijednostima bušovske Amerike i valom turbo-patriotizma koji ju je zahvatio, ukazivali na povampirenje nacizma, a nedavni (14.11.2008.) banjalučki koncert, započeo je emitovanjem, tada nezvanične a u međuvremenu odlukom Ustavnog suda stavljenje van snage, himne Republike Srpske.
Štaviše, Laibach je zarad banjalučkog gostovanja odustao od koncertnog prezentiranja svog najnovijeg albuma LaiBachKunstDerFuge i vratio se na repertoar prethodnog albuma Volk (koji u samom nazivu krije Laibachovsku poruku – na njemačkom jeziku ta riječ znači narod, a na slovenačkom – vuk!), albuma obrada 13 državnih himni (od njemačke, preko američke, do izraelske), kojima Laibach na sebi svojstven način, šalje poruku da zlo nije u drugima, nego u svima nama, i da mu je jedan od najčešćih pojavnih oblika veličanje (vlastite) nacije, koje se, da bi stvar bila apsurdna (uostalom, zato se Laibach i bavi ovom temom) i dan-danas tretira kao pozitivna vrijednost, a ne prezira vrijedan relikt prošlosti i animalne prirode čovjeka, koja ga vodi ka čaporu. Odnosno, više ili manje nacističkom kolektivu.
Glupost oslobađa ili nije vam to Dino Merlin
Da sofisticirano zajebavanje domaćina, u prijestonici bh. entiteta čija su nacionalna većina i njen politički establišment opsjednuti nacijom i isticanjem (u svakom trenutku i na svakom mjestu) svojih nacionalnih i vjerskih simbola (sve do toga da svaka trafo stanica i svaki traktor imaju svoju krsnu slavu), kojima drugima žele poslati poruku da su nepoželjni, ne prođe kako treba, pobrinuli su se – a ko drugi – bošnjački idioti. Bastion bošnjačkog nacionalizma, primitivizma i kriminala (jer te stvari na ovim prostorima idu ruku pod ruku) – Dnevni avaz - u svom ograničenom, redukcionističkom, primitivnom poimanju stvarnosti, u kome nema mjesta za bilo kakvu složeniju poruku, ironiju, cinizam, konceptualnu umjetnost, koncert Laibacha percipirao je kao da se radi o Dini im Merlinu. I, shodno nacionalističkom svjetonazoru, čije su kulturni međaši Merlin, Tompson i Ceca Ražnjatović, reagovali uvrijeđenošću (u ime bošnjačkog naroda, valjda) što koncert započinje himnom Republike Srpske, a ne Bosne i Hercegovine. Na takav idiotizam (a Avaz se time bavio danima, glumeći Ministarstvo vanjskih poslova i tražeći objašnjenja od Laibacha i njegovih menadžera) ostali su nijemi i u Laibachu (s jedne strane zaprepašteni količinom Avazove gluposti, a s druge, očito, s još uvijek izraženim respektom prema Žrtvi), a i banjalučki organizator koncerta se suzdržao od bilo kakvog komentara, presretan što su Avazovi idioti priču izokrenuli naglavačke, pa je umjesto lupanja po ušima, od svojih nacionalnih lidera, dobio tapšanje po ramenu.
„Glupost oslobađa“ očito je parola pod kojom djeluje omiljeni bošnjački toalet papir, ne ustručavajući se nikad i ni u kakvom kontekstu, pokazati svoju zadrtost, primitivizam, priglupost i konzervatizam. Epizoda s Laibachom bila je „poslastica“ za upućene (i povod za predugačak uvod, koji ste prisiljeni čitati, kao danak autorovim afinitetima iz mladosti) ali svakodnevno djelovanje tog monstruoznog mehanizma, utemeljenog na kriminalu, sklonog nemoralu, iskorištavanju ljudi, profesionalno nedopustivim potezima, ugrožavanju tuđih života, ucjenama i klasičnom reketu, uvredama i egzekucijama protivnika, huškanju vjerskih fanatika, ugrožavanju ljudskih prava manjina... pruža obilje dokaza o štetočinstvu te kriminalne organizacije, koja ima formu dnevne novine.
No, kao što nacistička ikonografija, koju upotrebljavaju, ne znači da su Laibach-ovci nacisti (upravo suprotno, oni nam, stavljajući u takav kontekst stvari koje mi smatramo normalnim - od himni, preko pop hitova, do govora naših vođa ili samog Boga – upozoravaju da nacizam nije pojam iz prošlosti i da se radi o prijetećoj opasnosti, koja izvire iz prirode čovjeka i temelja naše civilizacije) tako ni Avazovo korištenje forme novine, ne znači da Avaz i jeste novina. Ako bismo morali da damo preciznu definiciju, vjerovatno najbliže istini bi bilo da je to – propagandni materijal jedne moćne gangsterske organizacije, tiskan u po zdravlje zajednice opasnom tiražu. U slobodnijoj interpretaciji, to je oružje s kojim se, prislonjenim na naše čelo, Gazda i njegovi mafijaški partneri iz politike, Islamske zajednice, gangsterskog podzemlja i balkanskog kruga bogataša, ruku do lakata uprljanih krvlju nevinih, igraju ruskog ruleta.
U načelu, teško je razlučiti kad Avaz nešto radi iz gluposti, a kad štetu čini svjesno, ali to, zapravo, nije ni bitno. Konačni efekat je imbecilizacija i gansterizacija ovdašnje medijske scene i sistematsko uništavanje budućnosti naroda čijim se zaštitnikom, ta zvijer u medijskom obliku, predstavlja. Silovanje istine, zlostavljanje nedužnih, genocid nad razumom, pojedinačne javne egzekucije najhrabrijih, najvrednijih pojedinaca (i kao kaznena mjera za njihovo djelovanje ali i kao upozorenje ostalima), trgovanje sa zločincima, političko mešetarenje, stvaranje neformalnih centara moći i upravljanje državom pomoću njih, lažno predstavljanje, obmanjivanje, zaglupljivanje i uništavanje bošnjačke javnosti i svođenje naroda na stoku u dobro ograđenom toru, u kome je Avaz vuk, ne u jagnjećoj nego u koži psa čuvara, samo su dio repertoara.
Sve gluposti i zločine te beskrupulozne organizacije, zapravo, nemoguće je pobrojati. Prisjetimo se samo da su upravo oni najodgovorniji za vehabijsko fašističko divljanje ulicama Sarajeva, za teror i stvaranje atmosfere straha, za ugrožavanje prava manjina, za sramoćenje glavnog grada i prikazivanje njegovih stanovnika, u svjetskim medijima, kao netolerantnih, militantnih ludaka. Jer upravo je Avaz bio taj koji je sedmicama huškao javnost i praktično, iz sjene, organizovao pogrom, čije posljedice, samo pukom srećom, nisu bile mnogo strašnije – srećom sadržanom u činjenici da su se na Avazov poziv na linč odazvali samo najcrnji vjerski ekstremisti (jezgro iz koga s pravom i sa strahom možemo očekivati rađanje prvih autentičnih domaćih terorista, jer je već izrodilo par najstrašnijih mirnodopskih ubica), a da su građani Sarajeva, taj Avazov poziv, zapravo, izignorisali.
Prisjetimo se i Avazovog obračunavanja sa glavnim ljudima sarajevskih nezavisnih medija – obračunavanja čiji se primitivizam, amoralnost, niskost, vulgarnost, odvratnost i ekstremna neljudskost mogu porediti samo sa najodvratnijim komadima četničke ratne propagande zločinca Riste Đoge. Od vrijeđanja na bazi fizičkog izgleda, preko staljinističkog konstruisanja monstruoznih optužbi i njihovog širenja i pored dokazanog nepostojanja ikakvog osnova za iste, sve do, i za Avazovu bagru nevjerovatnog, bavljenja moralnim likom majki žrtava svog terora.
Nacija na kreku ili džaba je stoki objašnjavat
Branioci bošnjačkog mafijaškog političko-vjersko-medijsko-nacionalističkog bratstva, od samog početka tragedije, na kritiku te zločinačke organizacije uzvraćaju upiranjem prstiju u njihove srpske i hrvatske pandane, kao da to ikome izašta može biti izgovor. A ponajmanje onima koji te kriminalce i zločince održavaju na vlasti (Ali džaba je stoki objašnjavati da se protiv srpskog nacionalizma ne bori izborom bošnjačkih nacionalista, nego izborom sasvim drugačijeg koncepta vlasti i odnosa prema svijetu. A da izborom bagre, pljačkaša i zločinaca neće naštetiti nikom drugom do sebi).
No, ako je u političkom smislu i moguće praviti neke paralele, u slučaju Avaza bilo kakvo poređenje sa drugim medijima u Bosni i Hercegovini, što u ovom kontekstu znači „srpskim“ i „hrvatskim“ više je nego nategnuto.
Avaz je, naime, mnogo opasniji od svojih uslovnih pandana u RS-u (dok je hrvatske, u ovom kontekstu, besmisleno i pominjati). Kopanja, ta tragedija bosanskog novinarstva i razočarenje onih koji još vjeruju u temeljne ljudske vrijednosti, naime, tek je blaga sjenka Avazovog gazde. Iako mediji u njegovom vlasništvu namaju, praktično, nikakvu alternativu na prostoru na kome djeluju (i pored herojske borbe par pojedinaca iz tamošnjeg pokreta otpora), za razliku od snažne medijske alternative u Federaciji, on je samo sluga režima, poslušna marioneta koja je tek otkrila slasti pljačke pod zaštitom mafije na vlasti, i zadovoljava se glabanjem kostiju, koje mu gazda, zadovoljan njegovim lajanjem i ujedanjem, povremeno baci. Avaz je, međutim, ravnopravan učesnik u mafijaškoj podjeli kolača, jedna od mafijaških familija koje upravljaju ovim dijelom zemlje i koje se neprestano bore za prevlast. Šta više, zbog specifičnosti kojima su izložene druge familije (prije svega one iz političkoga ali dijelom i vjerskog života), Avaz je povremeno u poziciji da utiče na izbor kumova u tim familijama, ili bar da izaziva ili podstiče sukobe unutar njih, što mu daje dodatnu snagu i značaj. Najnovije Avazovo brutalno i bešćutno razračunavanje sa dojučerašnjim favoritom (koji, istini za volju, ništa bolje nije ni zaslužio, da ne kažemo šta prostije) i podržavanje njegovog konkurenta, taj nevjerovatni, iako već nekoliko puta viđeni, avazovski salto mortale, najbolji je pokazetelj trenutnog odnosa moći između političke, vjerske i medijske mafije, kao najznačajnijih segmenata organizacije, koja unutar sebe sadrži i brojne druge podsegmente kao što su građevinska mafija, energetska mafija, sudska mafija, duhanska mafija,... i ulični kriminal, kao zadnja rupa na svirali i tek „izvršioci fizičkih radova“, kad se za njih ukaže potreba.
Zanimljivo je da Avaz svoju poziciju u mafijaškom nadzemlju, u neformalnom koordinacionom tijelu mafijaških familija koje vladaju federalnim dijelom zemlje, duguje isključivo kombinaciji vlastite surovosti (kojom zastrašuje protivnike) i gluposti i kratkovidosti ostalih igrača (koji su fokusirani na međusobne obračune i preživljavanje).
Avaz, zapravo, uopšte nema izvornu snagu, nego snagu i moć u mafijaškoj piramidi crpi iz sukoba ostalih igrača na sceni i njihove nedovoljne snage za samostalnu pobjedu. Avaz je do savršenstva doveo koncept „zavadi pa vladaj“, pri tome stalno mijenjajući partnere i podstičući nestabilnost i sukobe, da ne bi dozvolio ni jednom igraču da ojača toliko da bi mogao da ga ugrozi.
Slično domaćim kvazinacionalistima (svih „boja“), kojima i sam pripada, kojima je tobožnja borba za nacionalne interese najbolja krinka za pljačku tog istog naroda, Avaz može preživjeti samo u atmosferi permanentne nestabilnosti. Onog trenutka kad bi ostali igrači, naime, uspjeli postići konsenzus, dogovoriti se da prvo završe s njim, a onda nastave međusobne obračune, Avaz bi nestao. Ili bi bio sveden na mjeru specijaliziranog lista za mentalno retardirane i nepismene (koji su, doduše, i danas glavnina njegove publike). No, vjerovatnoća da se to desi je vrlo mala jer se političkom scenom kreću kratkovidi moralni kepeci, sjecikese, kokošari i sitni prevaranti, koji su jedni drugima toliko puta lagali i toliko puta jedni druge izdali i prodali, da, jednostavno, i kada bi takvo nešto iskreno željeli, jedni drugima ne bi smjeli vjerovati (zamislite da Tihić, koji je jedva dočekao da Avaz prestane razvaljivati njega i da pređe na Silajdžića, ponudi Silajdžiću da zajednički dohakaju Avazovoj strahovladi, omogućavajući jednostavno primjenu zakona i na njega. A Silajdžić ode Radončiću, otkuca mu Tihića i sklopi novi pakt sa njim). Zato se ta unutarbošnjačka, politička i mafijaška, ravnoteža straha održava, dajući moć Avazu i njegovom Godfatheru.
Kompleksnost mafijaške scene u Federaciji (za razliku od krajnje pojadnostavljene u RS-u, kojom suvereno vlada jedan boss, što je situacija nezabilježena na tim prostorima, od stvaranja te tvorevine utemeljene na zločinu i pljački), u koju su inkorporirani i politika i religija i najuticajniji printani medij, otežava borbu protiv njih. U Italiji je država objavila rat mafiji i obrušila se na nju svom snagom. Ali, u BiH država je u rukama mafije i ako posegne za represivnim mjerama bit će to ne za obračun, nego za odbranu mafije. A protiv građana. Kao što je već, u više navrata, slala specijalce na radnike koji su samo tražili svoja prava. Kao što štiti političke gangstere od naroda koga pljačkaju. Kao što, uostalom, odbijanjem uspostave pravne države, nečinjenjem i zloupotrebama svog položaja, postavljanjem odanih i kriminogenih elemenata u policijsko-pravosudni sistem, kažnjavanjem policije višemjesečnim kašnjenjem plata zbog hapšenja nekolicine nižepozicioniranih uličnih vojnika mafije bliskih bošnjačkim kumovima, neizgradnjom zatvorskih kapaciteta, odbijanjem donošenja Zakona o oduzimanju nelegalno stečene imovine ili upravo donešenim Zakonom o amnestiji, politička mafija stvara haos u zemlji, brani i oslobađa mafijaške bosove iz svojih redova a ubice i sitne kriminalce drži na ulici, zarad dodatnog utjerivanja straha narodu u kosti.
U čitavoj priči, Avaz, kao i Islamske zajednica imaju izuzetno važnu ulogu. Oni ne samo da bitno (ako ne i presudno) utiču na izbor kuma u partnerskom im političkom ogranku federalne mafije, nego i vrše lobotomiju nad bošnjačkim narodom, ispiru mu mozak i pretvaraju ga u masu zombija, nesposobnu da se bori za svoje interese i bar pokuša nešto promijeniti. Gebelsovski koncept medija kao sredstva za kontrolu mase, kombinovan sa religijskim drogiranjem iste (samo što se ne radi o opijumu, kako je svojevremeno mislio Marks, nego o kreku od koga mozak ostane spržen i koji, kako kaže stručna literatura: „dovodi do kompletnog propadanja osobe u psihičkom i fizičkom smislu, sa upadljivim odsustvom samopoštovanja i samokontrole.“) savršeni su zaštitni mehanizam mafije na vlasti.
To pokazuje i reakcija Sarajlija tokom gasne krize – smrzavanje po stanovima i međusobne tuče oko električnih peći, umjesto da se kolektivno griju na plamenu zapaljenih simbola i imovine mafije koja ih istovremeno maltretira, pljačka i drži kao taoce, ucjenjujući ih, već desetjeće, da će ih, ugroze li joj pozicije, u saradnji sa ogrankom u susjednom entitetu, sve zajedno poslati na klanicu.
P.S. ili djeca su vojska najjača
I da se, na kraju, vratimo na trenutak Laibachu. Ukoliko žele da ostanu dosljedni konceptu provokativnosti i preispitivanju vrijednosti sredine u koju dolaze, sljedeći koncert u Sarajevu počeće s himnom BiH, kako su im i tražili imbecili iz Avaza, ali bez naci-ikonografije (koja bi samo godila domaćim igračima) nego obučeni kao pljačkaši, sa živim zidom od policajaca, vojnika, sudija, birokrata i parlamentaraca i ministara, i s velikim portretima Reisa Cerića, Fahrudina Radonjčića i Bakira Izetbegovića (dotad će nas Silajdžić valjda napustiti) iza sebe, iz profila i anfasa i brojem ispod slike.
A ako već ne žele mijenjati image, onda će biti dovoljno da koncert održe u novoj rezidenciji Reisa Cerića (koja će dotad valjda biti završena) i da uz zvuk ezana, i veliki portret ajatolaha Homeinija, koji bi se u bljeskovima smjenjivao likom Reisa, puste djecu iz obdaništa da, s Avazom u rukama i bedževima bošnjačkih nacionalnih stranaka na prsima, prouče fatihu – nama i Bosni i Hercegovini. Avaz će tad, vjerujem, biti oduševljen. I to u oba slučaja – shvatili išta ili ne shvatili.
