Tajne niti duše

[PurpurHazel]

"Voleo bih da se vozimo tramvajem i onda nestane struje i mrak je i ne može da se izađe iz tramvaja i ljudi se plaše mraka i preturaju po džepovima i traže upaljače, šibice, a nas baš briga mi se ljubimo. Voleo bih da je zora i grad je prazan, nikog sem nas i jedino se čuju naši koraci. Voleo bih da se kao brijem i onda ti odnekud naiđeš i poljubim te i ostavim ti belu bradu od pene, baš si smešna sa tom bradom. Voleo bih da ležimo i slušamo muziku i to je sve. Voleo bih da putujemo na primer vozom i napolju magla ili sneg, a pored tebe toplo i kako se uspavljujemo više nismo sigurni gde smo ni kuda idemo i to je sada manje važno. Voleo bih da sam spavao i sad ležim budan, ne otvaram oči a znam da si tu, tiho jedeš jabuku. Voleo bih da jedemo pečen hleb ili keks i to je bučno pri svakom zalogaju, smejemo se jedno drugom očima jer su nam usta puna. Voleo bih da ne mogu da zaspim i onda ti malo kradem ćebe, a ti da se utopliš priljubljuješ se uz mene. Voleo bih da ti napravim jednu malu pticu od papira a ti mi je posle mnogo godina pokažeš i pitaš me da li se sećam. Voleo bih da zajedno gajimo biljku i da krijući jedno od drugog pričamo sa njom. Voleo bih da sedimo na obali i da kad odemo u pesku ostanu otisci naših guzica. Voleo bih da sam negde miran i odsutan i da najednom negde osetim tvoje usne. Vleo bih da ti tiho govorim na uvo tako o tome šta bih voleo. Voleo bih da manje pričam u sebi jer kad pričam u sebi pričam o tebi, a mnogo pričam. Voleo bih da zatvorim teglu ili bocu najjače što mogu i ti onda tražiš da ti otvorim. Voleo bih da hodamo i načas je staza uža i tih par trenutaka koračam iza tebe i udišem tvoj miris. Voleo bih da pijemo nešto toplo i gledamo se preko šolja i kroz paru u oči. Voleo bih da vodimo ljubav i posle premoreni brzo zaspemo i oboje sanjamo isti san, kao mi vodimo ljubav. Voleo bih da je ovo poslednji put kako ti govorim o tome šta bih voleo, jer kažu što se kaže neće biti."

[Tufna]

zaspala sam na tvom ramenu te noci kada smo si priznali ljubav. i jos se sjecam kada sam ti sjela u krilo i kada je potekla suza iz tvoj zelenog oka. zaustavila sam je svojim prstom i stavila je na svoje uplakano lice. potajno smo treptali u mraku, tisnu bojili pogledima, dodirima palili strast zvijezda. zvala sam te zlato, a ti mene tufnice. i nismo se bojali oblaka ni kise, samo smo se ljubili pozudno, kao da smo na posljednjem sastanku. a iznad nas uzario se mjesec, ispod nas je raslo drvo, u usima su zujali komarci i mi smo se jos vise ljubili.

[PurpurHazel]

"Ona je bila prva i osnovna potreba mog duha. Ona je bila i moja duhovna zaštita i zaklon. Ona je bila za mene zaštitni omotač od metafizičke studeni. Bez Nje ja sam potpuno i direktno izložen kosmičkoj besmislici i noći. Moja usamljenost je sada apsolutna. Sad moje pesme traže moju glavu. Više nema ko da me sa njima pomiri. To je samo Ona znala. A nije znala da zna. Pored nje najopasnije misli pretvarale su se u divne i bezazlene metafore. Sada je sve to podivljalo i besomučno kidiše na mene.

Ako želiš da mi pišeš, piši mi o Njoj. Bilo šta. Ne u vezi sa mnom.
Šta jede, kako spava, da li ima nazeb itd.; ti sve to možeš znati.
Svaka sitnica koja se na Nju odnosi za mene je od neprocenjive vrednosti.
Ako prestanem da mislim o njoj počeću da mislim o smrti."

[neo7]

Voli me ovakvu kakva sam. Voli me kada se tamni oblak nadvije nada mnom, pa sam tužna, teška i nepodnošljiva. Voli me kada vrištim, kada sam nervozna, bijesna i ljuta. Ne uzvraćaj paljbom, samo me zagrli i reci mi da će sve biti u redu...ili bolje ćuti. Da, bolje ne govori ništa. I ne dodiruj me! Voli me kada plačem, onako, bez razloga, voli me kada ne želim da pričam sa tobom i kada ti zalupim vrata. Voli me kada ti kažem da želim da budem sama. To nema nikakve veze sa tobom, samo me pusti i čekaj ludaču da dođe k sebi. Voli me kada nisam sređena i lijepa: u trenericama, pidžamama, sa raščupanom kosom i izraslim korijenom. Voli me kada sam nesigurna i kada ne volim samu sebe. E, tada me najviše voli! Voli moj jutarnji dah, moje nadute oči i podočnjake. Voli moja hladna stopala i ugrij ih. Voli moje pune ožiljaka ruke od vrelih šerpi, tiganja i nespretnog korišćenja noža. Ljubi ih, mnogo ih ljubi... da prođe. Voli me kada me sve mrzi i kada me svi nerviraju, a najviše ti. Znaš da mi tako dođe i da si ti laka meta. Ma, uvijek to brzo prođe, zar ne? Voli me kada ti pravim ljubomorne scene. Znaj da to radim samo zato što te još uvek strastveno volim i želim...samo za sebe. Voli tvoju posesivnu i paranoičnu kučku. Razuvjeri me poljupcima, onako kako samo ti znaš. Voli me kada se malo ili više ugojim. Voli svaku moju oblinu, strije na butinama i stomaku, voli me ovakvu - nesavršenu. Obožavaj moje mane, grli me i reci mi da sam lijepa. Glupi čovječe, zar još uvijek nisi odgonentnuo žensko srce? Voli me kada ručak ne ispadne dobro, voli me kada ti uništim omiljenu majicu u mašini, voli me kada zaturim negdje tvoje šarafcigere, kada nešto slomim, pokvarim i ne uradim kako treba. Voli me kada griješim. Hajde reci, zar čak i tada nisam prosto neodoljiva?

Voli me kada plačem uz glupi film i nemoj da mi se rugaš. Da se nisi usudio! Voli me kada skakućem po kući i blesavim se, iako sam "ozbiljna" žena. Prihvati me ovakvu, nespretnu i budalastu. Voli me kada urlam na sav glas “All by myself” kao Bridžit Džouns ili kada me uhvate bubice, pa pustim Cecu do daske. Voli me kada sam razmažena i zahtijevna. Voli me kada ti se požalim da nemam šta da obučem iako mi je ormar pun. Voli me kada ti kažem da mi "baš te cipele trebaju” i da "bez tog parfema ne mogu da živim". Voli me kada me uhvati nemir i ne znam šta ću sa sobom, pa su mi svi krivi za nešto, čak i ti. Uvijek ti. Optuženik. Dežurni krivac. Klimni glavom, ne shvataj me ozbiljno. Prećuti. Mislila sam da si me do sada upoznao. Voli me kada zacmizdrim čim vidim ranjenu životinju ili čujem vijest o zlostavljanom djetetu. Voli me kada me boli stomak ili glava ili jedno i drugo zajedno. Voli me kada sam slinava, bolesna i bezveze. Skuvaj mi čaj i donesi mi ćebe. Operi sudove. Namiri djecu. To je moj lijek. Već sutra ću ozdraviti. Pa, mogu i ja malo da se mazim, zar ne? Voli me kada ti tjeram inat, kada kažem “ne”, a mislim “da”, kada ti kažeš “bijelo”, a ja kažem “crno”. Znaš da to radim namjerno. Znaš da moja riječ mora da bude posljednja. Voli me čak i tada. Teško je, ali možeš ti to.
Mene je lako voljeti kada sam jaka i zdrava. Diviš mi se kada se lijepo našminkam i dotjeram. Lijepo ti je sa mnom kada sam raspoložena i vesela. Da, misliš da sam neodoljiva kada se smijem, tada mi cakle oči i strašno želiš da me poljubiš...kao onda kada smo se upoznali. Dobro znaš da ne mogu uvijek biti takva. Znao si da vrijeme leti, da dolaze problemi, da ne mogu svaku nevolju odagnati osmijehom. Nisam savršena. Pokušavam. Trudim se. Dajem sve od sebe. Nemam više dvadeset godina. Život danas nije isti kao onaj od pre 15 godina. Nisam ni ja ista, a nisi ni ti. Tvoja ljubav mi je potrebnija onda kada sam zbog nečega namrštena i nasikirana. Jednim potezom možeš magično odstraniti onu brazdu između mojih očiju. Kaži mi nešto lijepo, pomiluj me, izvedi me, skuvaj mi kafu. Nešto. Bilo šta. Znaš ti šta ja volim, kao što i ja znam da voliš čokoladu, pa ti napravim čokoladni kolač kada si tužan. Eto, tako se to radi. Nauči od mene. Lako je mene voljeti kada je sve u redu. Budi frajer, pa me onda kada nije moj dan, kada nisam pri sebi, uhvati oko struka i kreni da me vrtiš po sobi. Pleši sa mnom. Koliko god se opirala, čvrsto me stegni i ne puštaj me. Ipak si jači. Muško si.
Ako me ne možeš voljeti u mojim najružnijim momentima, u mom najgorem izdanju, onda ti ne zaslužuješ ni moje najblistavije trenutke. Ne zaslužuješ mene.

Voli me ovakvu kakva sam: dobru i lošu, ludu i slatku, veselu i tužnu, debelu i mršavu. Voli me, jer ja umijem da volim za hiljadu žena. Jedan tvoj zagrljaj ću ti vratiti hiljadu zagrljajima, tvoje ohrabrenje beskonačnom odanošću, tvoju lijepu riječ najljepšom pjesmom i osmijehom od koga ćeš poletjeti među oblake. Daj mi malo vremena, strpljenja, razumijevanja. Ako ne možeš, onda idi - pohitaj onoj savršenoj ženi koju si zamislio u svojoj glavi. Potraži je. Prevrnućeš brda, doline, zemlje i gradove, ali... nećeš je naći, jer će i ona imati svoje nesavršenosti.
Tvoja sam, blesavi čovječe. Zar to nije dovoljno? Hajde sada, zagrli me i voli...

[zalutala]

I ova noć
Iziskuje svu snagu moju
Vjetar je jak
Zapliće se u haljine
Kao da želi raskinuti
Sve spone onog ponosa
Kojeg ispletoh
Krvavih
Promrzlih ruku..
I noćas doći će
Opet
Slutnja i želja,
Pohititi bi htjele
Ove noge bose
Preletiti sve samoće
I grube noći
A ja ću
Iznova
Pobijediti samu sebe...
I niko vidjeti neće
Kako me ta pobjeda boli...

[PurpurHazel]

"A naša ljutnja je odmah splasnula, postala je smiješna, kao i povod.

Pobune su trajale kratko, toliko kratko, da ih nije vrijedilo ni dizati. Pogotovu što sam znao, ma koliko bio ljut, da mi ništa ne može zamijeniti nju, ovakvu kakva je, uskogrudu u svojoj ljubavi, netrpeljivu prema svemu što bi joj moglo uzeti ma i djelić mene, njene svojine. I brzo sam se, iz traljave pobune i tobožnje želje za slobodom, vraćao u čvrstu tvrđavu njene ljubavi, kao smireni bjegunac koji nije ni odmicao daleko od kapije.

Život nam nije naklonjen, i sami stvaramo svoju malu zajednicu, svoj kosmos, u kojem namirujemo jedno drugome sve što nam nedostaje.

Kad sam bio ugrožen, mislio sam samo na nju, hrabreći se njenim prisustvom. Kad mi je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeći olakšanje. Kad osjetim radost, trčim da je podijelim s njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje.

Dobar je čovjek, i lijepa žena, ali ono što je samo za mene, to sam sam stvorio. Čak i da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao. Potrebna mi je savršena, i ne mogu dopustiti da to ne bude.

Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez čega ne mogu. Čak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veća, i ja pomoću nje. Bogato je darujem, da bih mogao da uzmem. Ja sam osujećen, ona je ostvarena, i tako sam obeštećen. Ona mi namiruje izgubljeno, i dobijam više nego što sam želio da imam. Moje želje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od mašte. Njoj priznajem sve što ja nisam, a opet ništa ne gubim, odričući se. Nemoćan pred ljudima i slab pred svijetom, značajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od njih. Nespokojan pred nesigurnošću svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjećanje. Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova žena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moć. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pećinske vatre, zaštita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoće, da traži od njega obične stvari ali da zahtijeva i nemoguće, da osjeća oduševljenje ali i ogorčenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena, radosti bez trajanja.

Zbog nje, isključive, i ljudi su mi postali bliži."

M.Selimović

volim te.

[Sparkless]

Ako ti nekad u san svratim
bar tu me pusti u odaje svoje,
rasiri ruke i tiho sapni
napokon jedino moje.

Lazi mi kao i prije
vjeruj,nece biti vazno,
samo rasiri ruke svoje
i poslijednji put zagrli me snazno.


Boliiiiiii

[zalutala]

Lako je
stvoriti osjećaj spokoja
kojeg oni,
našem srcu, mili
od nas očekuju..

Traže utjehu
u sjaju oka našeg
Pa nekako,ko čudom stvorena,
Odnekle se pojavi
Ta iskra čista
A mili naši odahnu
Spokojom odjeveni.

I dok se osmjeh i ples
Iskrica toplih igraju
Kao da se utrkuju ,
Ko će više sjati
Ko će više letjeti,
Samo mi osjetimo
Kako se odlama još jedan
Mozaik duše naše
I kako u svjetlu spokoja i očekivanja
Umiremo..

[onako]

Poželim biti Tvoje ime koje šapuce jesenima...

Noc mi je donese iz dalekih daljina, kao nekoga ko ce mi zacijeliti rane srca, ispuniti sve dušine uzdahe nade do svih krajeva i nazad, do svih dubina i snova, do svih tišina vremena koje danju protice i neumitno istice, a nocu stoji zaustavljeno u virovima ljubavi natopljene maglicastim oblacima cežnje...I zavjese stvarnosti klize i sa razmaknutih usana prošlosti slijevaju se žudnje i daljine sa mirisom nje...Mjeseceva jedra amaneta koji nosim u srcu odnesoše me veceras u njene strane svijeta. Na mjesta gdje su se vjetrovi ljepote ljubomorno izgubili sacekujuci trenutak da zalepršajuj njenu haljinu. Tamo gdje se i svaka kiša crnoj svilenoj kosi nadala. Na mjesta gdje su snjegovi na stazama za njenim koracima mehkom bjelinom tepih istkali i za samo nekoliko dodira s njenim licem, najljepše bajke pahuljama ispisivali.

I opet postanem njena nježna misao pripadanja sa bezbroj nadanja, uzdizanja i nemoci nestajanja. Tada me nešto silno dotakne u dubinama duše i opet osjetim svu toplinu i treperavost miline njenih dodira. Uzme me za ruke tako nježno, pa me povede stazom na cijem kraju znam da stoji stvarnost koja ce u bascu duše mi, zasijati još jedan nocni cvijet tuge sa mirisima njenih kceri sjetom i nemoci...Moji dahovi postanu ubrzani i stope se sa vilovitim vjetrovima ljubavi i strasti. Dlanovima duše joj taknem lice iz blizine s necim nevidljivim i toplim i nađem se u slikama življenog, snovima željenog, uzdasima nadanog…Nađem se s njom i poteku tajanstvene, divne obuzetosti, pocnu neprolazni virovi bezbroj nježnosti, umiranja i rađanja u njenoj kosi, mirisu, putenosti, usnama, bedrima…I opet poželim biti nešto više nego samo vlastito ime u tišini noci, poželim biti njeno ime koje šapuce jesenima i kojoj se klanjaju zime.

Ponekad pomislim da je cežnja kao još jedno godišnje doba koje mi dolazi nocima iz svijeta nježnih samoca beskraja i tada u njenoj kosi snivam najljepše snove i prožme me toplina dalekih odbljesaka iz ogledala življenog i sanjanog. Da donosi sa sobom sve neizgovoreno, zatomljeno, sanjano. Istinu. Misao. Dahove. Rijeci. Snove. Korake. Padove i uspone. Letove. Plovidbe rijekama vremena. Sve staze kojima krenusmo. Sve namjere. Sva djetinjstva u našim poljupcima. Sve cime se porađamo i poništavamo. Sve zanose i tamne ponose. Sve blistave tišine lelujavih pašnjaka nade. Sve rastanke i sastanke, dolaske i odlaske. Sve naše plamene dodire, sve življene i nedostajuce vatre predavanja. Sve naše vode osjecaja i misli srca i duše u tananoj košuljici vječnog nadanja u ono jedno sutra u kojem cemo snove odsanjati. Koliko samo radosti i bola…

Lijepo je uci u riznice duše u kome je sebe pohranila i malo zastati, diviti se svom njenom beskraju rijeci, mirisa, pokreta, osmijeha, lepršanja kose, gracioznosti nježnih pokreta, one ocaravajuce stidljivosti, umilnih dodira i vatrenih pogleda....Naucio sam se biti ti, i ne biti ja, rascijepljen u ovim sanjalackim nocima, razdvojen od tepiha stvarnosti vezenog nitima sadašnjosti, opijen tobom, volšebnom ljubavlju i nektarom beskonacnosti. Ponekada sam s stobom samo u tišini i šutnji, ponekada u govoru, a ponekada šetamo zajedno stazama u vremenu kad su nam srca stvarala naša vesla stvarnosti i jezerske ljepote sna. Kada nam je bilo svejedno da li se pijesak života pojacavao ili stišavao i kada su dani punine proticali na našoj niski ljubavi, a mi bili kao jedra u magli života što nikada nece potonuti. Kada si bila kao kraljevna od ružinih latica, tako bijela, divna, plaha i zanosita sazdana od same ljepote snježnoga lišca. Veceras opet plovim rijekom zapisa...Sklanjam se od nevremena tišine i odaberem da ti pišem jer znam da ce ti noci mojih cutnji odnijeti isuviše nemira i bolnih pitanja u kojima se steže grlo u pokušajima da se umakne odgovorima koje donose jata stvarnosti.

Zatvorim oci i dozovem te, i na trenutak me dodirne kosa koju magicnim vodopadima snova predaješ dok ti mali bijeli oblaci topline lelujaju uz lice. Vidim te kako ti prsti blagi pokrivac prema vratu navlace, a noge divne i nemirne, stopalima dotiču nebeske svodove i tada se svijet i sve u ljupkosti tvoje snenosti pomice. Ponekad te vidim sklupčanu kao duga mirisna svitanja u kojima se sve misli i snovi u ljubavne novcice pretvaraju. I znam da se jutrom nakon što te snivah, probudim i nekako topliji i skreniji postanem. Oprosti mi noci kada ne pišem jer ne umijem zapisati najviše osjecaje, one privide beskraja koji se sklupcaju u srcu, onaj trenutak kada sav postanem ti i kada postanem tvoja haljina koju pred spavanje oblaciš, onaj trenutak u kome podrhtavam i mirišem, koji je uvijek caroban i drukciji kao neponovljive slike stvaranja. To su trenuci koji naprosto poprime tajnost misterije u kojima se u sjenama sanjanog i polutami cežnje ucim kako u duši pomaknuti još jedan zastor da je još više natopim tobom. To su trenuci koji ne umijem opisati, u kojima je tako lijepo voljeti te i tako divno se uzdati u jedva cujne nevidljive male otkucaje što mi u grudima zvone i dozivaju tvoje ime...te dahove srca od kojih je svaki i dah i uzdah tvoj osmijeh, a moj korak na stazi cekanja srece u jednom od mnogih sanjanih i željenih nekih naših sutra sa mirisima kaputa naših srca...
To su trenuci koje cutim u kojima ti vilinske obrise dajem i u kojima nam se dušine usne u snovima spoje. Oprosti mi i na mojoj slabosti u kojoj nekada dopustim bolu da u svoj svojoj punini sa mnom u srcu zanoci. I tada cutim i ne pišem jer bol u duši sve mrvi i miri, razotrkiva i ispisuje...kao da u meni sve djecjim dlanovima i majušnim prsticima dodiruje, onim bolom prvog placa djeteta raskinutih pupcenih vrpci. I tada sva naša djetinjstva kao neprolazna proljeca divnih lelujavih dana, sve jeseni prepune poljubaca i sve zime postanu bijela ledena palaca bola sa osjedjelom bascom. I svi zakoni, snoviđenja, slucajnosti, svi amaneti, cežnje i nemoci, sve predaje, odlasci i rastanci, pamcenja, mašte i nade, postanu crvena rijeka bola sa izvorom od snova.
Zabole sva pisma napisana i sva pisma neposlana i ona stotina puta procitana, sve naše fotografije i sve one slike koje niko nije uslikao, sve cutnje, tišine i nemiri. Zaboli i Božija volja i sve stranice Knjige Usuda sa ispisanim našim stranicama i sve bijele nenapisane stranice tišine cutnje, sumnje i nemira...Oprosti što ti tih trenutaka ne pišem jer tada me boli vlažna i tamna zemljana postelja koju životom zovem i snovi satkani od zvjedanih nebeskih svjetala. Tada sve moje postane jedna misao, s kojom se stopim i u tihoj molitvi u jecaju srca izgovaram, misao da li cemo ikada više stazama ljubavi u cežnji srca dospjeti i jedno drugom suzama u najljepšim odsjajima u srcima ispisati...volim te...a potom ponovo dotaknuti nebo i svijet ce opet postojati i pomicati se samo zbog nas...
Vjerujem da ceš razumjeti zašto tada stazom tišine hodim. Tada ti samo pošaljem pozdrav po dalekim rijekama u bolu ponosa i amanetima iskrenosti srca, pozdrav plemenitih sjecanja sa bezbroj plamenova i zatomljenih tišina u grudima.koji se izgovaraju samo duboko u sebi, u trenucima kada se bol razumije samo sa cutnjama, a sva sjecanja se broje tihim molitvima...

I dok mi sanak kuca na kapije srca a oci još gledaju tvoje lice prije nego se duša ka tvojoj uputi, pomislim da li ceš ikada znati kako je zanosno i lijepo zaplakati u takvim nocima tišine i bola i kako je lijepo kleknuti pa te cutnjom u nocima treperave sjete voljeti, dok se srcem prolama grmljavina tišine od koje raste nada, vjera, ljubav u neko naše sutra...u neko naše jutro tihih odsjaja drhtavog sretanja, u kome nam oci nece zaiskriti najljepše tuge prisjecanja...vec neko naše sutra i neko naše jutro u kome ce nam srca ponovo susresti plamene odavno poništenih toplina. I ma kakva bila noc sa svojim cutnjama ili zapisima, sretan zatvorim oci, noseci te u njima i dok duša mi vec dodiruje tvoju, osmjehnem se bez glasa, misli, tuge i bola, snivajuci da ce sutra donijeti neke nove nade, i ljubavlju prazne stranice Knjige ispisati, a potom ih mi kao nagradu za vjernost, kušnje i cekanje u ljubavi živjeti. Zato mi oprosti kada cutim i ne pišem i ponekad oslušni šapate mjesecevih sjena jer cuceš kako ti zbore da ceš uvijek mom srcu biti draga, nježna i voljena...

Ponekad ceznja stegne tako jako da ne znam sta drugo ciniti sem pisati, prepravljati i citati napisano i tako u recenicama i snovidenjima proslog traziti trenutke smiraja......

[onako]

Ljubav poslije Ljubavi

Nisam ti dugo pisao, jer ponekad je teško je išta ciniti s licem i dlanovima kojima prija jedino tvoj dodir. I kada ne pišem tada srcem, dahom, snovima, mislima i svim svojim stojim pred cudesnim uvojcima tvojih njeznosti, pred bajkovitm paprati volšebne šume tvoje ljubavi. Uljepšavao sam i još tananijim cinio sve što ti napisah, želeci da u svaku rijec što jace, snažnije, suptilnije i senzibilnije udahnem svaki svoj san, želju, dah jer i tada kao i sada ne zelim skriti, zatomiti, prikriti, ostaviti ni jedan svoj osjecaj, misao ni stanje jer sve tebi pripada. Ne zelim ni ocima dati ijedan sjaj ni rijecima lomove svjetala iz svoje nutrnine koji ne bi bili tvoji. Jer tako je divno nemati izbora sem beskrajno te voljeti na javi i u snu… Ispricacu ti san iz kojeg ne željeh da se ikada više probudim.
Sanjao sam te i u snu nam je ljubav potala punina beskrajnog voljenja. Vjecna, nedjeljiva, neprolazna.
I bili smo jedno tijelo i dvije duše..
Sanjao sam vodu duše kako tanku koru nade natapa i otrgnuto granje boli što plovi nizvodno. Sanjao sam da se kupola modrine cežnje u majčina korita nakupila i da su se izmiješale sve boje i da su nam usnula cela orošena od znoja. Sanjao sam da smo opet bili zajedno. Bilo je to vrijeme kad se školjke zaljube u glatko podvodno kamenje. Kad sidra prošaputaju da su u hrđama tajne poruke. Kad sve daljine polegnu u površine a valovi ljubavi ponesu jastučnice gdje krivudaju pruge želje i valovi ljubavi ti obloge na ranice od tuge stvaiše i o viđenju našem ti pricu pred noge staviše, pa te melodijom nade šapatom uspavaše, i usnulu te prema morima odnesoše. Morima gdje svi valovi tuge nevidljive konje uzjahaše, a plamsaji sjete i nemoci u puste daljine pobjegoše. I u snu ti tvoja daleka ljubav šaputaše da cemo se opet biti zajedno. Da ce svi naši susreti i snovi ljubavlju ponovo oživjeti. Da ceš divnim plesom srca opet graciozno zaplesatii da ce vilama nježnosti radost učiniti. I Da ce nam se srca zauvijek spojiti i sve sjene daljina sastaviti. Da ce vrijeme i nevrijeme tuge nestati za tragovima prošlog. Da ce svi tvoji strahovi, zebnje i nemiri srca pasti u ništavilo. Da ce sve tvoje nade i snovi koje srcem snivaš dati pristanke. Da cemo se još snažnije i strastvenije zaljubiti. Da ce nam se želje i ljubavi vjencati i opet još snažniji amanet jedno drugom dati. I da cemo spojenih duša bezbroj savršenih krugova nad zemljom kao jedno uciniti. I onda ce nam srca i duše u svim dijelovima svemira zaigrati, zagrliti i melodiju starsti stvarati, i u ljubavnim valcerima nocivacemo u dalekim svijetovima koji nam se ne nadaše. A jutrom cemo djecu svoju nerođenu u krila posjesti i postacemo savršena, vjecna Ljubav…Tako sam jako želio da se nikada ne probudim.

I pišem ti veceras jer iza svih tišina i melodija nježnosti, iza svih java i snoviđenja, iza svih vremena i onog što je bilo i onog što ce biti ostaje i Ljubav poslije Ljubavi. Pišem, jer ceš jednom otploviti našom rijekom Ljubavi vođena strujama svojih snova na krilima srca i u mirisnim nocima obasjanim mjesecinom trazit ceš naše staze i klupe, cemprese i ulice, tražit ceš naše snove i našu bašcu...I tada ceš znati i osjetiti da sam te uvijek volio, iza svih rijeci i odlazaka, iza svih zastora i velova, granica i vijekova na pocetku i na kraju, zajedno i odvojeno...i tada ceš znati znati Šta znaci Ljubav poslije Ljubavi, znaceš da je to nemati izbora sem beskrajno te voljeti…

Na meni su veceras cudesni otvori kroz koje duši dopire svijet tvojih osjecaja i tuge i sjete i ceznje i bojazni i zelja i zudnje i svih tvojih snova i stvarnosti. To su otvori ljubavi i mjesta svih blagosti koja ozive i budu i daleka i bliska. Ponekad je to samo naznaka u kretnji vjetra i miris tebe u njemu. Znaš, ja sam od onih koji srcem ne prihvataju i ne umiju razumjeti sve zamršene razloge daljina, niti kako ljudi mogu biti pomireni s time, da ce svega jednom ili dvaput u zivotu biti blizu svog dalekog voljenog lica? Jero davno su odgovori na pitanja iza mene da li treba vjerovati stvarnosti, ili vlastitim osjecajima? Slijediti ih… Znam da nije smisao postojanja pronaci svoju suprotnost i biti s njom. Niti je krajnji cilj potpuna sreca u krilu savršenih krugova pripadanja. Imati puninu beskrajnog voljenja… Jer tad nemam dvojbi, odluka, namjera, postupaka, nemira, jer tada imam samo jedno stanje misao, san, zelju, svrhu, motiv smisao…Ljubav prema tebi i voljenje svih tvojih postupaka, tajni, tišina, koraka, osjecaja, voljenje tebe u svim stanjima, oblicima i formama…

Postoje trenuci kad se prejako predosjete stvari. Kad ogrtac stvarnosti prejako razmahuje putevima i hodnicima vlastite nutrine. Kad sve znane i ne znane vatre ljubavi gore i plamte u mom oku, a pucketanja i plamsaji podižu čujnost visoko iznad rijeci vrijeme, pocetak i kraj, iznad svih znanih ljudskih poljana prolaznosti i postaje beskrajna punina voljena. Tada uvijek osjetim tvoj dodir mehkoće. I cujem zvuk tvojih koraka kada šetaš. Ogrnem se kabanicom tvoga lika, mirisa, tvojih snova i osjetim sve neizgovorene tajne tvoga srca. I veceras mi nešto nedostaje pa ti pišem a nije iz prošlosti. Nešto što mi pomiče paučinu osjecaja do najpolaganijih treperenja. Nešto u duši što je tvoje, što si ostavila u meni, nešto cime si me svaki moj osjecaj, želju i san zauvijek natopila i želi pasti na koljena pred tebe i ništa ne moliti. Ni pisati, ni slikati. Nešto bez kazivanja i nizanja rijeci. Zvijedzdani osjecaj nutrine koju si natopila sobom…Nego ocima ti kazivati kako se zaogrnem tvojim poljupcima dodirima i pogledima…I kako mi je najveca radost ovako živjeti i ispracati dan…Zaogrnut tobom... I tada si i daleko i blizu sa mnom i bez mene, jer samo tada nestane vrijeme, prostor, I tada vidim svaki tvoj korak, doticanje predmeta, ruku kojom prolaziš kroz kosu, vidim kako se osmjehuješ, vidim svaku savršenost u svakom djelicu tvoje ljupkosti I divim ti se na nacin kako niko nikada nece, jer to je osjecaj beskrajnog voljenja…Znam da ti se ponekad cini kao da pišem nekoj nedostižnoj posebnoj Vili, ali ti to za mene jesi i ovako te volim i cuvam… Želim da osjetiš svu moju nesavršenu nagost duše. Da staviš svoje dlanove na sve moje tinjajući vatre i ojsetiš sva mjesta gdje moji smiraji ljubavi igraju s nemirima cežnje. Da budeš u meni jedan dan, mjesec, život, vjecnost. Da koracaš mojim koracima i govoriš mojim glasom. Da ciniš djela cudna i neshvatljiva. Da osjetiš da je sve moje ustvari tvoje. I još bih ti pustio da sa mnom u molitvi klekneš i da zajedno srcima ispricamo sva ljudska nedjela sebicnosti i okrutnosti, laži i obmana, zahvaljujuci mu na daru Ljubavi. Ja volim način na koji si me prepoznala, osjetila, doživjela, iskušavala priglila i zauijek prisvojila. Cak i onaj na koji me nosiš dalje, kao mahramu na glavu za ljubavne neobicne vjetrove, ili kao sat na ruci na kojoj su kazaljke ljubavi. Volim biti s tobom i dijeliti sve tvoje i tvoje tajne, uzdahe, sve ljubavne ludosti i mudrosti i biti tvoje noćno ogledalo i spavacica koju oblaciš i san koji snivaš i zrak koji udišeš…

I prije nego me san ponovo tebi odvede pomislim da ce možda ljubav koju si odnjegovala i kroz sve kušnje i godine je cuvala, ili zvijezdani mirisni snovi koje ceš kao i ja snivati uciniti da ceš ponekad, traziti naše staze i klupe, cemprese i ulice u mirisnim nocima obasjanim mjesecinom i tada nikada neceš biti previse umorna da mozeš uvijek da vidiš sve sto ti nježno srce ljubavi zaželi. Ucinice da ceš otploviti našom rijekom Ljubavi strujama svojih snova i u tihoj laguni ceš vidjeti sve ono sto snivasmo i sve ce to biti na jednom mjestu, nasmijano, svjeze, nježno i kao djecja suza bistro, sacuvano u mom srcu i bice tada kao da sam i ja vidio svu srecu kroz tvoje sjetom protkane vesele i radosne oci, koje ce opet sjajiti kao nekada. Osjeticu... I sjeticeš se kada smo ljubomorno gledali u ljepotu nebeskog svoda ukrašenog zvjezdanim sjajem i pitali se da li ce nam bilo ko, bilo kada, moci da nam snove oduzme, da li ce bilo ko moci da nam potrga latice osecanja ljepote dijeljenja svega sto imamo. I znaceš tada da niko nikada nije i znaceš tada da sam te volio i volim i da je moj amanet Ljubavi tebi i Njemu dat, bio moj daljni život i poslije mnogo godina, proci ceš ponovo našim stazama, oazama, tihim mirnim lagunama, sa djecom ili sama, i znaj ja cu i tada biti tu, kao i uvijek kada si me trebala, i ponovo cemo ispreplesti ruke, gledati u nebeski zvjezdani ogrtac, smijati se i ocima milovati sve bolne rane cekanja. I tada cu ti reci da sam te uvijek volio, iza svih rijeci i odlazaka, iza svih zastora i velova, granica i vijekova na pocetku i na kraju, zajedno i odvojeno...i tada ceš znati da odlaskom ne prestaje ljubav i da poslije ljubavi uvijek ostaje Ljubav. I proci ce još dan, ili mjesec, godine ali tada ces ponovo biti tu, u našoj basci, na našem mjestu, kraj naše rijeke i kada bi prošao cijeli život u beskrajnosti voljenja, svejedno…ja cu biti tu...cekacu te...

Cekacu, šaputacu, pisacu ti i u usvakom snu prici cu ti tako da nikada ne priđem, doci cu pred tebe da ni jednom ne dođem, taknucu nježno da nicim ne taknem tvoju kosu što amanet tajni vjetru ispunjava. I uvijek cu razumjeti kada te niko niko ne razumije i sanjat cu kada te sanjaju mjesečine. Koracat cu uz tebe da ne osjetiš korake, po stazi sjena, šljunka i vremenske prolaznosti. Plakat ću s tobom da nikada ne zaplaceš i drhtat cu svim tvojim drhtajima da ti ne zadrhtiš. Tonucu u sve ponore da ti nikada ne potoneš u carstvo lelujavih podzemnih struja tuga, boli i sjeta…Nestat cu u tebi da ti ne nestaneš kad radi cežnje umor te ophrva I oslabe svi ushiti, jecaji i molitve gdje blijede se srebra za prazne dlanove, a bliskost nam duša i ljubav srca miriše kao božanska dunja. Strahovacu sve tvoje strahove, onemocacu sve tvoje nemoci, umirat cu nocima sve tvoje smrti da ti ne umireš i rađati se sa svitanjima da ti se sneno lice ljepote veličanstvenog Sunca ne rasani i sjajem ne zastidi novi dan. Jer te volim puninom beskrajnog voljenja, jer te Ljubim i poslije ljubljenja, jer te žudim i polije žudnje, ceznem i poslije cežnje, snivam i poslije snova, jer te volim Ljubavlju i poslije Ljubavi…

[onako]

Zov Ljubavi...


Nocna zasjeda tuga. Nemoc u redovima. Neizgovorene riječi u koracima. Knjiga sjecanja ostavljena i presavijena na mjestu gdje poceše preteška pitanja. Car trenutka ili zov ljubavi? Nabujala rijeka tvojih miomirisa potekla je u meni. Bujnost. Culnost. Putenost. Zavjese cežnje klize i puštaju još sjecanja unutra. Lijepo je ovako ponekad ponovo te u maglicastim snoviđenjma oživjeti, drugovati s tobom i prozorskim tamama. Nekako si mi tada tajanstvene i dostojanstvena žena izvan vremena. Gdje te vidim sa lijepom niskom od nocnih cvjetova šutnje. Osjetim tada simfoniju nevidljivih smiraja. Pomislim, da li i ti nekada osjetiš teško iskazivu radost moga ramena koje sjedi uz tebe, dok nam noć prosipa dragocjenosti iz neizgovorenih zvjezdanih košara naših neodsanjanih snova. Sjetim se da je blizina prokletstvo srodnih duša. Još uvijek sam opčinjen tvojim postojanjem. Još uvijek mi je draga svako sjecanje na tebe. Možda nikada neceš ove rijeci citati, i gdje te moje rijeci ne stignu, neka te dotakne ova carobna zavjesa ponocna. Ispreplicu se značenja, slike, neizgovorene misli, goste se nemiri želje maslačkovim letacima prejako podignutim u vihoru osjecaja. Imam nešto malo mira u koracima prošlosti. To je onaj dio što mi preostane, ma kako se izvrnuli cupovi duše. Jer znam da ce se krhotine i šare snova na tren podudariti. Nešto ce popuniti jasnu liniju crteža mojih želja. Nevidljivi slikar će kistom žudnje oslikati te veceras kao i mnogih noci...

Veceras dubine tuge i trajnosti sjete neće zaglibiti u mehkom zarastajućem tkivu nade. Pjesma sveprisutne neumitne tišine tišine kad more duše nevidljivim krikom izbaci nee biti zapisane. Zapisat cu samo najljepša sjećanja i najbrže kratkotrajne skice. Samo slikovno pamćenje duše. I necu se obazirati na intenzivna ometanja, prekide i upade sadašnjosti. Nagle zahtjeve realnosti Obukao sam svaršenu košulju cežnje i popustit ću na tren samo onome što cini tvoje ime, miris, obris , siluetu... Veceras se u moje srce nece ugnijezditi zaborav. Jer Postoji dio duše koji ce biti budan I iscekati crveni plašt jutarnjeg rumenila koji ce ispratiti ovu noc. To su budna stanja duše u cežnji koja ceka da se noc rastvori i objavi ispunjenje želja strpljivima. Noci u kojima se nauci misliti i udisati pocetak i kraj.

Ogrnuh se toplinom sjete i snenom izmaglicom tvoga lika. Prepuni dah ponocni ispuni mi pluca i neka gordost u stopalima što ne znaju smjerove, ponese me tebi. Smisao prestajanja svih misli i nemisli. Nebeska kocnica snenih snoviđenja. Nabujala srebra blagosti preplaviše mi misli. Oci što poznaju satvarnost veceras ce odšutjeti I utopiti se u nevidljivo. I znam da postoji li žena od cije se same blizine može umrijeti? Sa takvom lahkocom, ja sam zakoracio za tobom. I ni na trenutak ni ne pomislih, niti zastadoh upitati te za cijenu za cijenu srca. Neranjiv sam pošao za da dalekim hridima gdje niko dalje nije mogao pratiti tvoja jutra. Jer sam s tobom ugledao velicanstvenost spajanja kamenja i pjene, koju mjesec šalje kao treperavi splav, dok sam u tvom licu prepoznavao nebeski sklad.


Svake noci ja vjerujem da sam se sklupcao uz tebe. I tada dugo u snovima slušao tvoj nijemi glas nad knjigama. I prekrivam se tvojim disanjem. Mirisima. Dok na kraju nam tijela ne otpove rijekom ljubavi blogo se doticuci u plovidbi…. sada, ovog trenutka dok sjedim pišem i osjecam te posvuda po sebi. Doticem stopalima nešto tvoje na tepihu. Nosim te nježno iz koljena u rame a ti se namjerno ne daš pomaknuti iz podlaktica. Poznaješ sve moje precice i slijepe uglove dodira. Poznaješ sva moja svjetlucanja pred zatvorenim ocima, kad slatka slabost nalik najljepšem prikradanju zavodljive plesacice zaigra tijelom.

Dlanovima tražiš u nutrini pregratke svjetala. Lomove polaganosti. Nosiš me zatvorenih ociju k postelji pšenicnih trava i suncanom zrnju i sjemenju sa zlatnih vlati. Uciš me glazbi ustalasanog klasja. Šumnosti i bešumnosti trenutka iza vjetra. Savršenom dahu primaklih lica. Prinosiš me dodiru koji me cini najstvarnijim. Citaš mi pjesmu ljubavi napisanu za mene. Citaš mi misli ispisane na stijeni vjernosti. Prevodiš mi igru sjena i plamsaja Poj toplih drhtaja. Navikavaš mi oci mi na vatrene uzdahe. Celo na pucketanja u polutami. Ruke na ruke. Prste na prostranstva. Utiskuješ mi u kožu brazdu nebeskog svoda Utiskuješ mi šapat nevidljivih beskrajnih strana. Obznanjuješ mi jecaj prilaženja. Jeku blizina I preplitanja. Odnosiš me i raznosiš u daljine blaženstva i snovitosti ugode Primiceš me i odaljuješ. Bijeliš me magicnom vodom pretocenom u nježnost. Nadnosiš me nad magicnu stvarnost svojih udisaja. U krugove brojeva. U plime nebrojive.

Ti ciniš što nitko nije i nikada nece. Najljepšim amanetom obuzetosti sve mi povratke i odlaske uciniš neizvedivim. Sve moje visece mostove snova i želja privezatuješ uz svoje srce Sve u meni zaljuljuljaši zakovitlaš prah slobode. A potom me raspršiš u sebi. I tada me samo ti možeš ondje sabrati i pronaci. Nocas me je rijeka cežnje opet tebi vratila i opet sam bio tvoj, nevidljiv ali tvoj.

[zalutala]

Bježim...
Znaš kako sam bježala od tebe i od svake sjene i daha onog čudnovatog osjećaja-onog što mu ljudi dadoše ono smiješno ime-ljubav.I kako si se sapleo u kose moje,kako se priljubiše ruke tvoje na ramenu onom što samo teret je bio.Bježala sam i kada si se ugnjezdio duboko u damare koji plutaju dušom izgubljenom.A onda sam zastala.Pustila da mi se uvučeš u svaku poru,da plime tvojih čežnji dotaknu moje ...da postanu moje .Otvorih dušu da primi svjetlo lika tvog....ne onog vanjskog ,ispraznog što svako ga biće na dunjaluku ima...pronađoh ono svjetlo unutar tebe,tamo daleko skriveno a ti....ti si ko dječak maleni što i ne zna koliko svjetla u sebi ima...Dotakla sam svjetlo tvoje ...taman prije nego si pogasio sve laterne..i opet se utopio u nesnošljivu šutnju...
Bježim...
U rukama samo trag svjetla tvoga ...u duši priče neispričane,snovi pokidani ....a ja izgubih glas,i priče pričati ne znam sada..Nemoj...kao da ti nešto za to možeš ,kao da je u tebi moć i nemoć koja ponese drhtavu dušu tamo...gdje niko ne sanja više...Nemoj,lutajuća dušo...i u svakoj tuđoj riječi ,svakoj neispričanoj priči –osjetim tebe,prepoznam opet niti one a srce se raskrili još više...Ne zna ono da svjetla nema više,da moje su samo noći tamne ,utopljene u besmislu ovog bivanja ..bez pola duše ...
Bježim...u šutnju prekrivenu talasima bisernih suza ...

[onako]

Čekaj me i ja ću ti doći...

Vecras cu dok žubori tišina i divna melodija kaplji sa granica nevidljivih svijetova ostaviti nešto tiši trag sjecanja. Šaputacu sjecanja o nama koja nisu ni roman, ni prica, ni bajka s koricama od prvih kišnih dlanova, šaputace o noci u kojoj sam budan osvanuo sklupcan u jednu suzu. Jer ponekada dođu dani kada snena duša klone kraj bolne stvarnosti neshvatljive bjeline papira, pa se onda sjeta prišulja i piše sama i onda nešto u našoj kosi, licu i usnama poželi ostaviti trag, pa ožive sjene zavjesa i zatalasaju se naši snovi u svjetiljkama vjecne nade i sve zadrhti u cudnim zapisima koje tada srcem iznjedrimo, sve sreca i prolaznosti, sva nadanja i stradanja sve vatre u nama, sve oluje vijekova, sve površine, valove i hrapave hridine naše nutrine. I tada se u nama, za nas, rastvore citava carstva carobna, i iz nas poteku rijeke zapisa natapajuci bijelu hartiju onim zatomljenim u nama, kao što i današnja kiša natapa i umiva grad, donoseci slike, mirise, sjecanja i ovaj moj zapis…

Jutros kiša rominja, polagano, lijeno, beskrajno dugo, kao da se dvoumi, da stane ili nastavi, leluja u vazduhu, pa se spušta i budi mi uspomene, lijepe i drage, donosi mirise prošlosti, izviru u meni slike, sjećanja, oživljava odavno zakljucane ljubavi u skivenim dijelovima sehare srca. Kako se uopšte osjecati kada nekog neizmjerno volite, a do nas dopiru snažni impulsi velike tuge? Kako preživjeti daljinu, strpljenje i sveti san pripadanja u noci gdje sve boli i blješti, puca i mrvi sve u nama? Ja sam pisao dugo, cesto, i svaku rijec natapao onim što je u meni, svakim osjecajem, željom i snom….

S kišom sam je upoznao, zavolio. Sklonio sam se pod njen kišobran, ne znajuci ne sluteci da sam skrivajuci se, sklanjajuci se od kiše, našao utocište i ljubav, da sam zauvijek se skrio u njenom srcu. Toliko toga tada nisam znao...Noci bez nje bile su beskrajno duge, bolne, iscrpljujuce. U jednoj takvoj noci ispunjen slatkim neobjašnjivim nemirima, carobnim snoviđenjima i nadama, a nošen željom, slatkim lelujavim mirisnim sjecanjima, slutio sam da cu je vidjeti, da ce mi je kiše kao nekada opet dovesti, osjecao sam je u svakoj kapljici, sve više je snivao, pomišljao na nju, izranjala je iz prošlosti i ne znam zašto i ne znam kako ali sam naslucivao i nazirao siluetu i njene obrise, te noci udisao i svoju i njenu bol, kao na nekoj cudnovatoj raskrsnici vjere u ljubav i stvarnosti koja se surovo smijala samoci i razdvojenosti, cijelim svojim bicem treperio sam slutnju da ce doci, da se nije predala, odustala, pokleknula, da ću je vidjeti, da cemo opet biti zajedno, da je čekala…

Od tada volim svaku kišu, bila mi je milost, natopila me i nakvasila mi srce ljubavlju. Ona nas je spojila i bezbroj kiša bile su samo naše. I godine u kojima su kiše bile i prolazile mnoge sam proveo sa njom u sjecanjima koja mi naviru, u tihim lukama, našim snenim oazama, gdje nam je jedino bilo važno da smo zajedno, suhi ili vlažni, u toplom ili hladnom u utocištima voljenih, utopljen u njene mirise i dahove i nekada bivao dugo razdvojen od nje i da, boljelo je. I tada sam joj pisao o bolnoj potrebi srca i svakog osjecaja za njom. Pisao sam joj o nocima u kojima sam zvijezdama, vjetru i vodi o svojoj Ljubavi c cežnji šaputao, pricao sam joj koliko sam samo noci nijemo gledao praskozorja i rađanje novog dana, tražeći u njemu Njeno lice. Slao sam joj pisma opisujuci svoja šaputanja u molitvama u kojima sam provodio noci, moleći za Nju, za Njeno srce, Njenu srecu, moleći Ga da mene optereti Njenim teretom, Njenim bolom, svakom njenom tugom i svakim uzdahom. Teška i duga bila je moja i njena cežnja. Nekada mi se u mom vapaju duše, u molitvi u kojoj su se miješale suze radosnice i suze tuge, dešavalo da osjetim Njeno prisustvo, Njen dodir i soba bi se ispunila Njenim mirisom i bila je tu kraj mene, bivao sam sa Njom, a onda bi jutrom odlazila. Znam da smo jedno drugome dušom i tijelom pripadali i svake veceri sam lijegao sa Njom i budio se sa Njenim likom. U snovima smo plovili zajedno, duše bi nam se spojile i svaki san je bio naš...I pisao sam joj o svim svojim osjecajima i ushitima, o svojoj radosti i sreci, o Ljubavi prema njoj, o zahvalnosti koju sam cijelim sobom osjecao što je stvorena, što postoji, što sam nagrađen darom njene neisrcpne Ljubavi, nježnosti i blagosti, njenim poljupcima, dodirima, milovanju, uzdahu, jer Ona je rođena samo da voli i da bude voljena. Pisao sam, šaputao, vjerovao, i svaki dašak vjetra, bio mi je kao od njenog srca znak i iako su godine prolazile, smjenjivala se godišnja doba, neke ljubavi se rađale, a neke na police prošlosti odlazile, svaka kiša mi je donosila njen miris i najljepše slike nježnosti koje smo jedno drugome s radoscu darovali. Sve njene osmijehe, tople i vrele poljupce, nježna milovanja, poglede, dodire…

Duga razdvojenost kojoj se nije naslucivao kraj nocima je donosila bolna stanja. Boljela su sve vatre u meni, sva ognjišta od snova i vjetar je bolio pjesmama zanosa i nade. Boljela je duša što se njoj bezimena predala i usud ispisan, razotkriven, postojan i pomiren. I sva djetinjstva od snova satkana, svi susreti, zakonitosti, slucajnosti, cežnje, predaje, pomirenja, pamcenja, mašte, snoviđenja. Sva pisma suzama natapana o ona poslana i ona nikada nenapisana i ona bezbroj puta procitana. Boljele su sve naše zajednicke slike bolio je pogled na njih i na sve one slike koje nikada nismo uslikali. Boljele su sve tišine, nemirne misli, sumnje, ljubomore, sve zamke nebeskog usuda, boljela je ta vremenska provalija u kojoj dane i noci provodismo, bolio je svaki predmet koji smo dlanovima dotaknuli. Boljela je potreba da je samnom, boljela je nemoc da išta promijenim, boljela je želja i htjenje, trgala mi komadice duše u tihim nocnim satima, boljela je daljina, boljela je stvarnost, boljelo je što sam je želio, ljubiti, milovati, držati u narucju,boljela je svaka misao i pomisao o njoj, boljelo je tijelo, tražilo njeno, tražilo toplinu i njenu putenost, boljelo je i kad sam se smijao, da, boljelo je, dugo, dok bol nije postao stanje u kojem se budim i liježim, jedem, citam, družim se, ali u svemu je dominirala bol za njom, njenim kao proljetnim suncem toplim poljupcima, našim nocima, njenim rukama kojima me milovala po licu, ljubeci mi oći svaki put kad bi se vidjeli, tako nježno i dugo kao da je zadnji put. I kada bi se culi nekada kratko, kad-kad duže, na trenutak, samo mali trenutak prestala bi bol od cežnje i kao pahulja snijega kada padne na dlan, rastopi se i nestane, tako i taj tren kada joj slušah glas, po nastaloj neumitnoj tišini postane pahulje koja se na dlanu otopi ostavljajući vlažan trag suza razdvojenosti i cežnja teška i stalna, neodguriva, sveprisutna, kao bolna otvorena rana nastavljala bi pritiskati dušu. Kazivala je da joj je teško, preteško. Da u samoci krši svoje ruke i uzdiše. Da je isplakala svoje lijepe oci i da u njima nema više suza. I da kako vrijeme odmice sve će tužnija biti…

I sada dok se slike kao na filmskoj traci smjenjuju jedna za drugom, prisjetih se se da sam ovakvog kišnog jutra napisao joj pjesmu, u bolu rastrazan strepnjom i slutnjom, da neće moci izdržati, jer sam joj osjecao u glasu tugu, umor od cekanja, bol i trazeci nacin kako da je zadržim, da ne posustane, ne poklekne, da je ohrabrim, uvjerim, znajuci da i nju teški nevidljivi tegovi želje, a neumitne samoce, bolnih usamljenih i tugom zbog razdvojenosti beskrajno dugih noci, sve više i sve jace kako je vrijeme prolazilo rastakaju, u svoj svojoj nemoci da išta promijenim jer tada nisam znao, nisam umio, nisam razumjevao, nisam, nisam, nisam, toliko toga nisam, a cijelim sobom sam želio i u nemoci posljednjoj nadi i vjeri u ljubav, napisao joj pjesmu Konstantina Simonova, kao njen i svoj amanet ljubavi na odanost, vjernost i cekanje...

”Čekaj me i ja ću sigurno doći
Samo me čekaj dugo
Čekaj me i kada žute kiše noći ispune tugom
Čekaj i kada vrućine zapeku
I kada mećava briše
Čekaj i kada druge niko ne bude čekao više
Čekaj i kada pisma prestanu stizati iz daleka
Čekaj me i kada čekanje dojadi svakome koji čeka
Čekaj me i ja ću sigurno doći

Ne slušaj kada ti kažu da je vrijeme da zaboraviš
I da te nade lažu
Nek povjeruju i sin i mati da više ne postojim
Neka se tako umore čekati i svi drugovi moji
I gorko vino za moju dušu nek piju kod ognjišta

Čekaj
I nemoj sjesti s njima nemoj piti ništa
Čekaj me i ja ću sigurno doći
Sve smrti me ubiti neće
Nek rekne ko me čekao nije taj je imao sreće
Ko čekati ne zna
Taj neće shvatiti niti će znati drugi
Nas dvoje samo znat ćemo kako preživjeh vatru kletu
Naprosto ti si čekati znala kao niko na svijetu...”

Prošle su mnoga kišna ljeta, život nas je vodio razlicitim stazama, ali cekao sam je i ona je cekala. Znala je da voli, otvoreno, cisto, znala je da se bori, znala je da je ljubav sve, znala je da je sebe zauvijek u meni pohranila, srce mi natopila i zarobila, da je njeno, da sam njen i cuvao sam je i svake noci je mislima ušuškavao, lice joj milovao, snene oci ljubio, s njom lijegao i sa njenim likom se budio. Divio sam se njenoj snazi, nacinu na koji je cuvala i sacuvala ljubav, jer uvijek je ma gdje bila nalazila vrijeme i nacine da mi se javi da mi kaže da me voli, treba, da me sanja, da sam njen a ona moja zauvijek, da me pita da li je cekam, da li je volim. Nije se bojala rijeci, osjecaja, razdvojenosti, prepreka, sve mi je uvijek kazivala i kada je plakala i kada se smijala, svako svoje stanje svaki svoj uspon i pad, tugu i radost, cežnju i bol dijelila je sa mnom. Nikada nismo prestali vjerovati, cekati, nadati se ponovnom susretu viđenju, našim kišama, našoj buducnosti, životu…Godinama sam dobijao pisma, razglednice, telefonske pozive, fotografije mjesta u kojima je boravila, različiti gradovi, države, ali uvijek je svako završavalo rijecima "Čekaj me i ja ću ti doći…” kao nekada kada sam ne znajuci kako i na koji nacin da savladam vremenske i svjetovne hridi koje su bile pred nama, pisao joj, natapajući svaku rijec molitvom i srcanim suzama...

Vjerovasmo u ljubav, u snove i kiše, vjerovasmo u vjernost koju svakim dahom i dodirom, poljupcem i mirisom vjecno u duše za sva vremena jedno drugom nježno pohranismo, vjerovasmo u amanete srca i molitve koje nocu dušom šaputasmo a vjetar ih na krilima noci u srca nam donosio, u svaki naš dah, vjerovasmo u beskrajne kiše koje danima kao nebeske suze natapaše svaku ulicu, klupu, mjesta u kojima smo konacili i u blaga šaputanja na prozorskim oknima -čekaj je, ona ce ti doci. Da li kiše ili osmjeh koji nam ljubav darova, ili nebeski poklon, ili nova okrenuta stranica iz Knjige sudbine u kojoj je nekada davno upisan naš susret, ili milost našim naporima, strpljenju, vjeri, nakon toliko vremena ili naši snovi koji godinama snivasmo srcem vjerujuci u njih i pretoći se stvarnost, ili njeno srce koje se nikada nije predalo i odustalo, ili snaga amanata ili nešto što nikada necemo pojimiti niti mislima dosegnuti, ali to jutro nešto je meni znalo…

Svitanje docekah budan u cudnoj noci u kojoj joj pisah sklupčan u suzu. Jutrom me je, iza svih strepnji i nemira probudio njen glas. I tada je nešto u meni znalo, znalo je, da ja ne moram više strepiti za Ljubav, da cemo strpljivo cekati naš trenutak, jer mi nismo bili ni avantura, ni zaluđenost, ni igra, ni romansa i da se ponosim svakom suzom kojom pisma natopih suzama ljubavi mojim i njenim u cežnji nastalim.

I ne pitajte me da li je došla, da li je bila, ostala ili otišla, samo slušajte današnje šaputanje kiše, jer sam se opet kao nekada davno sklonio pod njen kišobran Ljubavi…Nas dvoje samo znat ćemo kako preživjeh vatru kletu, jer naprosto ti si voljeti i čekati znala kao niko na svijetu...

[onako]

Izbrisah...Ne vrijedi, ne mijenja se kolorit ljubavi za crno bijeli svijet...Sve i da hocu ne znam u crnom bijelom svijetu zivjeti, a duga ljubavi beskrajna je odnosima, stanjima, osjecanjima, da bi je mijenjao dva crno bijela stanja.

[onako]

Ne znam jesam li ti uspio reci koliko te snazno volim...


Proslo je. Vratio sam se...Sve to nekako prode kroz mene. Svi strahovi, nemiri i nemoci...Sve beskrajno duge, lijepe i bolne ceznje...Kao tama kroz mahovine. Nisu se moje nocne trave bojale gnjevno rasute kisa daljine... Nisu se same od sebe otvarale i zatvarale putne kapije... Nisu letjele stranice sjecanja i listovi moji djecjih snovidenja. Nisu se majcine ruke bojale za mene kad sam istrcao pred prve kocije oluje. Nevidljivi konji ljubavi ne gaze djecake... Nevrijeme ceznje ne cuje ljude.

Osjetio sam. Putovao sam u vremenskoj kociji ceznje....Vrijeme je pomijesalo snove i zavezljaje. Duboko pod zemljom rusilo se jos jednom zdanje carske konjusnice. Prolomio se topot plemenitih arapskih letaca cijelom ravnicom srca sto te dozivase.... Oni uvijek izjure u kad nebesa polude. Sklonio sam se u slike tvojih blagih, njeznih dodira.... Mogao sam dotaknuti hrapava vrata tvoje kuce. Osjetiti glatkocu kamenih stubova s kojih sam ljubeci te na put ispracao oblake. Bio sam njihov kapetan bijele plovidbe. Znas, zaljubljeni i drvece imaju cudne nemire. Valjda zato sto imaju slicno korijenje. Oni koji vole i drvece nikad u dubini sebe ne napustaju zavicaje. Odvezu ih nekako i raznesu svijetom kao trupce, tavanske grede, slikarske okvire, klavirske ploce ili podne daske neke Bogomolje. Ali oni uvijek ostaju ondje. Zaljubljeni i drvece ne mogu pobjeci od sudbine, kuda god rijeke odnijele prve boli u spoznaji ceznje i posljednje zive listove nade... A sada je u iste jastucnice poletjelo i mjesto i vrijeme. Bio sam i ovdje i ondje. U bolu i radosti s tobom...

Zrakom zasumjese neumoljive siline. Nesto sto odnosi, lomi i povija duse strazara tisine. Nesto sto moze usisati svo korijenje, svu otopljenu krv zemlje pa ponijeti u visove. To nije bilo moje nevrijeme bolne ceznje...Ono drugacije dode i ne prate ga tmaste modre jastucnice. Moje nevrijeme je unutrasnje i uvijek zapocne kad se u snu prenem, uvijek u rani sabah, misleci da sam izgubio Tebe. Ja nemam vise ni neba ni zemlje i sve je zapravo tvoje. Imam dane i dlanove i sjecanje na svoje prve price. Jesam li se zaista rodio da ih pisem za Tebe? Da budem listonosa vlastite duse? Jesam, jer i moji nemiri i strahovi dobili su u tvojoj ljubavi smisao...

Ponekad sve vidljivo nase stane u uske retrovizore. Vracao sam se i za mnom su ostajale provincije ceznje...Sumjele nabrekle topovnjace nemira pustene u plahe lugove. Krsile njedra ponosnih hrastova i kinjile moje ohole bukve. Vozio sam cestom posutom slomljenim grancicama, kao rastrganim ruzinim laticama zelene samoce, nenamjerno saginjjuci glavu, kao da ce mi viloviti nemir odjednom nanijeti sve to u lice. S obje strane puta krosnje mojih nemira se u bijesnom plesu doticase. Kako je varljivo ljudsko kretanje. Kako je cudno nemicanje kad svijet ide u virove. Dozivao sam te mislima. Jako...Jace...Najjace...Prizvao tvoje cudesne njezne ruke. Tockovi su se vrtjeli juznom cestom i ja sam nestajao u daljini, negdje gdje putokazi poznase jedino tvoje ime.

Proslo je. Tvoj glas utisao je sve moje oluje. Umirio zavjese ceznje. Zagrlila si me. Uvijek to ucnis kad ruzno sanjam ili me rastuze prejake slikarske duge. Polegla si me u tiho krilo polumracne sobice i pustila proslost da zavrati svoje konje, husarske odore, casničke sablje i bojne amanete, kao moja carica Vjecnosti... Potoci tvoje topline progutase sve moje gutljaje strepnje. Dozvase mora i rijeke. Laganom kretnjom tvoje spavacice, sve nestade, pomiri se s tisinom i sneno utihne. Dugo u noc saptala si mom ranjenom drvecu i zacjeljivala bolno otkinute grancice. Drvece i zaljubljeni imaju iste rane. Iste nemire. Vratila si me u svoje zavicaje Ljubavi...To mozes samo Ti...To moze samo tvoje voljenje...

Postoje trenuci maznih privijanja kad te ne razlikujem od sna kao da si se neznatno pomakla trazeci trenutak treptaja... Probudila si me opijena blagim kistovima disanja u kusnje ranog sabaha...Natopila si mi misli vilinskim svilama nauljene drhtajima zutih svjetiljki u koljenima, ceznjama dlanova natopljenih vizijama savrsenog prekrivanja, namocene u brzim skicama putujucih mastinih majstora. Posakrivala svemire kljucaonica u vremenska jezerca nemira i obavila tkanjima grljenja prvih ljubavnih tkaninara...

Labudi ljubavi su krotko polijegali u nasa privijena krila jer si me njezno uza se polegla i saputala neka jos malenkost odsanjam,neka jos malo budemo omaglice tijela dok se ne zarumeni amanet zavjesa... Dan se poput knjige rastvorene na vjetru pomaknuo za nekoliko stranica kao nesto u pjesmi nad pjesmama.. S korica je pobjeglo medu prste nase osjetne jablane milovanja zaljuljane u praskozorje... Nasa priljubljena lica i slikarski otisak zagrljaja na platnu toplih jastucnica, blagost pripadanja, plahost i nestvarna, neopisiva ljepota primicanja bliskosti dusa...

Ponovo sam usnuo u tvojoj postelji i predao se umornoj drhtavosti s kojom si oslikala moje grudi kao sto vodena ptica pomice vlati u visokoj majskoj travi...Ne znam jesam li ti uspio reci koliko te snazno volim prije no sto me ponesose tvoji valovi...Ne znam jesam li te prije predivna sna uspio usnama jos jednom dotaci... Sjecam se da sam se samo upitao hoce li sve opet biti tu kad opet otvorim opcinjene oci i prhnem u sabahske bajkovitosti... Poput jeza sto viri kroz lisce malkice sam otvorio oci i provirio i dan se polako podizao u tvojoj rasutoj kosi kao maleni pauk po plahoj prozirnoj zavjesi dok si ustajala pazeci da me ne probudis dok si milovala topla mjesta moje umirenosti pazeci da se treperenjem ne pozlijedi ovojnica mene...usnulog...zaljubljenog djecaka kojom si natopila sve moje misli...

I vidio sam kako je nespretno bio uganuo stopalo mazni polumrak jutarnji na tvojoj bedrenoj bjelini dok se pokusavao za tobom iskrasti. Stavila si pod jastuk granice tisine da me niposto ne probudis, jer sam nekako djetinje vjerovao da cu se probuditi prvi i necim te dragim iznenaditi...I još su samo jagodicni rasljari trazili nešto u mehkoj udubini koju smo tezinama tijela i lahkocama voljenja bili ucinili...

Vratila si se s necim tako njeznim, mehkim i mirisnim... Dlanovima skrivenim, dotakla si moje jedrenjake miline u mojoj nadlanici i sve moje zelje, sv moji snovi se prenuse u tvojoj postelj...Njezno se privih k tvojoj toplini...Proslo je. Tvoj glas je opet utisao sve moje oluje. Umirio zavjese ceznje. Zagrlila si me. Potoci tvoje topline progutase sve moje gutljaje boli. Dozvase mora i rijeke. Laganom kretnjom tvoje spavacice, sve nestade, pomiri se s tisinom i sneno utihne. Dugo u dan saptala si mom ranjenom drvecu i zacjeljivala bolno otkinute grancice. Drvece i zaljubljeni imaju iste rane. Iste nemire.
Vratila si me u svoje zavicaje Ljubavi...
To mozes samo Ti...
To moze samo Tvoje Voljenje...

[PurpurHazel]

"Nismo se slikali, nismo putovali.
Ne znam u stvari ni šta smo.
Znam samo da mi fališ kao vazduh, kao zagrljaj, kao neko najbliži na svetu.
A nemam ni jedan dokaz da sam bio tvoj neko..."

[onako]

Uvijek ces znati....

Nikada nisam s ovoliko svetosti prišao nekome. A stajao sam i klečao, padao i trčao i letio. Ranama sam svojim nebesa iznutra oslikaoi ožiljcima tijela znakove nove svijetu ostavljao.Nikada nikoga nisam ovako volio. Nikada veći i plemenitiji nisam bivao. Nikad neznatniji zemlji korake puštao i nebu otkucaje silnije nisam podavao. A kucao sam u grudima i s olujama gromio i iskočiti iz sebe u bunilu prijetio.

Predivna je noć nježnosti moja. Slušam te u svakoj pjesmi, jer noćas sve pjesme o tebi pjevaju. Posvuda si voljena moja. U svemu si ljubljena moja. Beskraji se s tobom ravnaju. Čudesni se andski viseći mostići ljuljaju jer Tvoja će treperava duša na putovanju i njih obići. I njima stići u platnu lelujavu. Plamenim plaštem vodene nježnosti mora se ljuljaju jer Ti po njima umijetš koračati ne dotakavši ih.
Znaš li da noćas pjevaju valovi o Tvojoj spavaćici i čarobni umiveni svodovi ovog mistićnog nam šeher grada.
Eufrat i Tigris noćas se u Tvoje more ulijevaju i mi smo sada njihovi Prvi Ljubavnici Budućnosti.
Mi smo sada nježnosti moja hodočasnici koji ni od čega ne strahuju
i svetište je naše Hram Ljubavi.

Niko me nikada nije ovako snažno nadahnuo. Volim Te sveto, iskreno, bezmjerno. Evo Ti svijete, sve moje karte oholosti, sva moja članstva i pripadnosti, sve ću ih nesretnim u bijedi razdijeliti. Imam tek jednu viziju, jednu sreću i jednu molitvu.S uvojkom Tvoje kose, brižno odrezane u malenom uvezu što ga nosim na grudima ja koračam kroz dan i kroz noć. Kroz rijeku ljudi i ljude u hitnji. Nad šumama i jezerima, nad sokacima i tabijama ja snatrim i ništa me više ne može zadiviti kao Ti.

A Ti Tugo miruj i pođi k očajnicima bezbrojnim k tužnim i napuštenim staricama svojim. Slikarima se u bunilu ukazuj o ponoći dok znojnim čelom dvoje do bolnosti koji još potez u Tvoju kukuljicu imaju staviti.
Ja sada nemam vremena za Tebe i starim mi pismima mojim zlokobno vrijeme krati, ako ti se mili, a mene s mirom pusti!Ja sada mogu jedino o Njoj pisati.
Oprosti mi Bože jer ne znam koliko je volim...

Rekao sam ti uvijek cu biti uz tebe, uvijek ces to znati i osjetiti.......

[onako]

Duboko ispod Tvojeg jastuka

Bljkama i pticama mora biti prelijepa ova maglena koprena sabaha s
zlatnim prstenima sunčanim u previsokim travama. Ne ustaj prerano, rekao bi veliki Friedrich, mogla bi te snaći rđava misao. Ne znam zašto mi ponekad gode te ljupke pseudo metafizičke besmislice čovjeka kojeg nitko nije shvaćao ni u godini smrti 1900.-te, u onoj umobolnici što mu bijaše dom zadnjih 1000 dana, ni mnogo kasnije. Kako je svijet ili bar onaj njegov književno osviješteni dio mogao povjerovati u nebulozne preinake, zahvate i prepravke učinjene rukom njegove sestre? 14 godina prije 1. svjetskog rata nagovijestiti najgoru katarzičnu klaonicu novoprobuđenog čovječanstva! Zar je on kriv što je prijateljevao s Wagnerom u doba velikog duhovnog preporoda jedne tamne i tajanstvene nacije? Ili što se u njegovu riječ zaljubio opaki Vođa zla omalena rasta? Šta mi uopšte bi, da njega sada prizivam? Za očekivati bi bilo, recimo da ću se prije sjetiti čovjeka koji je bježao pred njegovima. Tvorca Psihoanalize. Sigmunda Bečkog, koji se tako hrabro dohvatio naše nesvjesnosti, omaški i snova, a poglavito seksualnosti. S kojim sam samo strahopoštovanjem iščitavao njegove rečenice o Erosu i Tanatosu. Zamislite, priznati jednom tako nesređenom, sjenoljubivom šesnaestogodišnjaku, intuitivnom tragaču i sanjaču onostranosti, da postoji nagon smrti, ravan onom svekolikom nagonu života, što pokreće stvorenja od etiopskog nosoroga do najsitnije patagonijske bube. Odmah sam kupio svesku s kvadratićima (to mi je uvijek bio posvećeni znak u mladosti, zapisati nešto svečano, neobično i potajno). Kako sam samo bilježio sve one prejake hipoteze o postojanju Ida, Ega i Super-ega. Koliko sam im nalazio uporišta i pribavljao dokaza ondje gdje bijah najslobodniji : u odškrinutim kapijama duše F. M. Dostojevskog i E. A. Poea. Koliko je malo bilo od mojih bosanskih putnih vrata do zagrobnih prolaza Ernsta Theodora Amadeusa Hoffmana (je li iko ikada imao ljepšega imena!?). Serapionova braća i Đavolji eliksir bijahu ta novootkrivena demonska lektira romantizma. Sve se slagalo i poklapalo. Podudaralo i otvaralo. Svijet je glasno podizao svoja nevidljiva pluća. Šume su zlokobno disale, a drveće zborilo o prokletstvima. Carmina Burana, Prsten Nibelunga, Dead can dance... poj gorde smrti, moćan i mističan uzdizao se ponad dječaka što je izrastao s prastarim šeherskim maglama. S kojim sam samo romantizmom ljubovao s vršnjakinjama i poezijom uz odabrane instrumentale noci darovao pozornosti znatiželjnih i ljupkih djevojaka iz komsiluka. Kakve sam si visoke zadavao misije. Obrušavao se na običaje, rituale i površnost uvriježenih odnosa. Ciju svrhu mi niko nije umio objasniti, jer je i nestala kako je nestajalo vremena i ljudi kojima pripadaše... Ostajao i postajao sam. Opijao se tom samoćom i njenim noćnim prozorima u beskrajna neistražena prostranstva. Otišao nepovratno, ondje odakle se niti jedan nikada nije vratio isti.

Ovo nije trebalo biti pismo prošlosti. Jedna kriva misao, asocijacija, lavina prisjećanja i eto nas u svijetu sazrijevanja i odrastanja. A nisam Ti dušo moje duše o tome kanio pisati.
Htjedoh Ti poslati neku vrstu dara koji se može umotati jedino u jutarnju snolijevku šuma. Zaskočiti Te mirisnu i toplu, divnu i nježnu u postelji nekim svježe ubranim neuglednim gorskim cvijetom, čija je sva raskoš u mirisnim i ljekovitim travama, što ga okružuju i štite. I stajati kraj postelje, smrtno ozbiljan, ukočen i svečan, s pogledom hrasta na rubu strmoga luga. Poljubiti Ti čelo i kosu još neuređenu iza svih onih snova koji bi nekomu krhkijem stvoru predstavljali vrhunski napor bića.

I šaputati Ti o, kako sam zadivljen i prestravljen bio kad ugledah Tvoju ljepotu...I kako sam pomišljao tog trena kako zauvijek želim postati, biti i ostati silinom Tvojih snova. Da budem ondje na mjestima najjačih udara gdje se sastaju i razilaze nevremena uzburkane i zaljuljane duše. Iza svjetova, iza zavjesa, duboko ispod Tvojeg jastuka, iza strništa i prihvatišta razumskih, podno veličanstvene Planine Divnosti pod kojom nastaju Tvoje misli, na izvorištima Tvojih otkucaja, iza prelijepog zatvorenog smaragdnog oka, i dalje, dalje u predivima neshvatljive Tvoje ljepote i ženstvenosti što je nalazih samo u opisima Dostojevskog... Tamo ja htjedoh zadesiti se jutros, a malen me spomen ljudi pera i duhovnosti odvukao drugamo. Malo je nedostajalo da Ti šapnem tada kada Te prvi put poljubih da se od ljepote Tvojih usana se ne bih oporavio do kraja života. Kakva me to neočekivana nježnost spopade sada? (Pismo tek sada postaje zanimljivo, a bojim se da ću ga morati prekinuti i zaustaviti sve te bujice, obraniti Te od nježnosti i strasti kojom se budim i liježem, kojom već dugo bojim svaki svoj dan, od opisa prvog Tvog nježnog dodira moga lica- poslije kojih nisam više bio isti, poslije kojih nisam više želio nazad, ni postrane, ni bezbolna uzmicanja gdje je najljepši početak). Znaš Divnosti moja meni bi stvarno trebalo zabraniti svaki oblik ovakvog pisanja. Eno ga, vidjeh i taj svoj odraz na kristalnom izvorištu Tvoje Ljubavi.
I kakav je to, molim Te sad Tvoj osmijeh? I misli: “ Zar se takav dolazi u rana jutra jednoj Vili u stanju djetinje nevinosti iza neupamćena sna”? (Baš me zanima kako ću se iz ovoga izvući. Živo me to zanima!) Hmhm... (jedna vrst nakašljavanja duše, koje se odvija u unutrašnjim portalima grla). Ma neću se izvlaćiti...Volim Te...I zaista mi je lijepo susresti Te ovako još nerasanjenu mirisnu i toplu, divnu i nježnu.

Spletom se okolnosti pronađoh budan i s nešto lijepih pomisli na Tebe (znam da se sada smiješ i pomišljaš ko se javio govoriti o pomislima!). Tako je nježnosti moja nastalo ovo pismo koje i nije drugo do nerasanjenog kamenčića sa sjenovita šumskog puta kojim je Tvoja ljepota koračala. Teško je pisati nešto lijepo i uvjeravati sebe da je to nježno i prihvatljivo u svim onim granicama u kojima Te ljubavlju i strasću neću probuditi već Ti kosu dotaknuti tako da ti pada kao slap po jastuku, poljubiti ti usne tek ovlaš da ih osjetim a da Te ne budim, poljubiti Ti nježni dlan u kojem je sva toplina svijetova, sjesti na rub Tvoje postelje i onom puninom šutnje koja se ćuti srećom zahvaljivati na ljepoti i daru Tvoje Posebnosti i Divnosti.

[onako]

U srcu mi je privjesak s tvojim otiscima usni...


Noc mirisna i topla sa šapatom neke blage sanjive jasne mirnoce u krošnjama. Dašak necujnosti. Kao da su u ovakvim nocima neki davni vitezovi u potrazi za svojim djevama zastajali pod lipama i tražili ognjila, za malen žižak u polutami, kad se jutro u tanke dimove izvija. Kosa ti vijori nad udaljenim gradom (kod tebe je sada dan) dok mi stopala srca poznatim sokakom zaobilaze nabrekle žile korijenova. A nema ni spoticanja prošlosti, niti se neki slucajni prolaznik nakašljao što nakon dugo, dugo vremena sokak miriše ljubavlju i dva srca nježnoscu boje nocne sahate.

Nešto u kosi noci vijori miluje nam i dotice lica. Rijeka ljubavi dotice neobicne plahosti, pomicuci nam neke duboke nježnosti i mora u našim grudima. Mora naše sacuvane prošlosti, magicno lijepe sadašnjosti i radosne nam sutrašnjice. Pođoh u šetnju zapadnim tragom, za necim u suncu, za tvojom toplinom. Pođoh u šetnju za onim zlatnim šapatom kad se zlataste niti svjetala pricine kao Božji znak. Šire se u meni neki cudni krugovi milina. I znam da su to valovi duše koji hite samo u jednom pravcu. U pravcu gdje je nešto divnije i snažnije i toplije od svega što poznajem. Tamo gdje je, tvoja kosa, mašta, ruke, na mjesto gdje je tvoje nemirno, carobno, treperavo srce. Razmaknu se ponekad granice nevidljivih svijetova, pa puste glas nebeskih drhtaja. Pođoh u šetnju tvojom stranom tiši od paucina pa mi šapnuše šuma i njena rijetka ptica da su sve staze i sokaci ocarani tvojim gracioznim hodom. Pođoh za tobom, sretan i sanjiv, lepršav i lahak, jer ondje gdje srcem veceras idem vrijedi samo jedna rijec najslicnija onom cudnom stanju kad bivamo Ljubav, u noc kada shvatih da sjedim sa ženom o kakvima se samo može citati u romanima ili sanjati u nekim najljepšim zimskim snovima kad u duše zađe predvidiva bjelina i nejasna lahkoca snjegova....u noc u kojoj me On darova najljepšom od svih žena što koraknuše u moj svijet ikada i ja se zauvijek naucih da ništa ne može tako predivno zasjati u nama kao Ljubav...U noc kada nam se oci dugo i nježno spojiše u poljubac koji ima pocetak a nema kraj. Lahko je sada ovdje dolaziti i posve lahko voljeti tu cudnu djevojku što je istkala pletenice ljubavi od tama i svjetala. Lahko mi je predosjetiti njen lepet neke rijetke ptice u njenim grudima, osjetiti miris njenih boja, nemir njenih prstiju, ushit njena glasa. Lahko je ovdje ostaviti kaput srca u garderobi posloženoj u milijarditoj galaksiji, ključeve sehara svojih osjecaja, sve sahate prošlosti i cežnji, pa i onaj tajni, rukom pisani ushit srca za sva naša mora nježnosti što se cute i one predivne prožimajuce zanosne valcere i strastvena volšebna tanga što se ispisuju samo u nama...

Veceras pomišljam koliko je još u nama divnih neotvorenih, neiskazanih, neizrecenih osjecaja zlataste nježnosti rasutih u našem carobnom danu koji je nestao iz svih kalendara ispisavši nam i prošla i buduca vremena u srcima. Koliko se srebrnih niti ovog trenutka otapa u travama jer mjesec ne zna otvarati prstima vlastita pisamca, jer jutro ne može otkriti gdje su nestala dugmad tvojih nježnih spavacica, jer sokacima se vec kotrljaju klupka s našim imenima, pjesmama i najljepšim slikama, jer naša topla mjesta u posteljama silaze u bunare meškoljenja i snovi se hitro izmicu od zamki prošlosti, a usne mi ljubomorno cuvaju okuse tvojih nocnih poljubaca i ruke prepune ocaravajuce ti kose, zlatastih ociju i drhtaja, razmicu veceras zavjesu noci za još malo tvojih dodira i raznose paucinu milina za još malo beskraja.

Koliko još u nama beskrajnih neotvorenih osjecaja dragosti u poštanskoj kociji koju nazivamo Ljubav. I nisu to u nama snažna divlja kopita arapskih trkaca vec tutnjava ljubavnih otkucaja u grudima nacinjenim da budu modro more usred zagrljaja, da bude nebeske svodove kad svjetlucava ljepota zvijezda u kiši blještavila obasjava nam lica. Toliko toga u nama neizrecivog, rasutog na jastucnicama, kao da su se svi ushiti u cudnom trenu natisnuli u srce. Zastanem da ti opišem ushite u meni, da ih perom srca prevedem. I zagrmi mi sva nutrina u jeci grmljavina ljepota. I pomislim ja nemam više rijeci, jer samo mi jedna rijec preostade. Samo jedna rijec. Ljubav. Ruke miruju, i osmjehujem se. Cutim srecu i misli koje te grle jer niko ne zna poput tebe kao prerušeno sunce nanijeti zlata na sve moje životne rijecne okuke, premazati ljupkoscu sve sokake i dragošcu darovati prolaznike. Nitko ne zna poput tebe za ruke povesti oblake pa mi ih dovesti kao jutarnje goste. Lijepo mi je i divno i s tobom sam ja blizu, veoma blizu, najljepše ljudske srece. Osmijehni se mila. Zagrli me.

Otpijam gutljaj po gutljaj srece i sve je toplo u meni.. Cuvam te. Cuvam nas. Sve svoje misli i želje, mirise i dahove stavljam u rukav tvoje spavacice. Plavetnim divnim ocima miluješ ove rijeci, osjecaš me i osmjehuješ se. Ovo je prekrasna noc radosna gorenja. Dišu sve vatre ljubavi u nama.. U tijelu mi je privjesak s tvojim otiskom usne. Miris tebe u predivnim nosnicama proljeca. Uranjam u rijeke tvojih nježnosti i puštam se toplim mlazovima bistrina i s tobom se ucim primati najtananije blagosti i ugode. Osjetim tvoje prste na usnama, i pokrete niz lice. Zaboravila si u meni orijentalnu posudicu s miomirisom srece. Namjerno, znam. Htjela si da me veceras ogrne. Da me lijepo prekrije. Da me ispuni, ponese i obavije. I opet se osmjehujem. Lijepo mi je voljeti te. Lijepo mi je cuvati te.
Lijepo mi je biti s tobom, uz tebe u svim stanjima i mojim i tvojim, za tebe se buditi, bitisati, nocu i tebe i tvoje snove cuvati.

Jer si ti beskrajna moja njaljepša ljubavna pjesma, tako lijepo u srcu mi utisnuta da vec su me i mora pitala, ta prostranstva cudna zaljuljana, kad ce se i u njih sliti ljepota rijeke tvojih osjecaja. Jer si predivna moje duše galerija, koju si ljubavlju tako snažno oslikala da se vec i davnim slikarima priviđa da su te sanjali tajanstvenu neoslikanih obrisa kad se pred njima u nadahnutim snovima ukazala tvoja ljepota. Jer si moja carobna pastirska frula iz najljepših bajki, blago u predvecerje zasvirana, od cije umilnosti na trenutak sve zastane slušajuci najljepše ljubavne tonove.... Jer si bila moj najdraži san u kojem te sanjam s kosom preko lica priljubljenog uz moje, dok mi se zavjesa na prozoru tiho leluja a mjesec udvara zvijezdicama, ondje gdje blistave, zlatne poput tebe, žele biti mjesecevim srebrom ljubljene. Jer si najljepša ljubav svijeta, jer su legende sve oživjele i ispunila se proracanstva stara kad si se pred njima razodjenula...

I veceras se osmjehujem tebi, ženi Ljubavi, Istine i Hrabrosti, i ja ništa nocas ne mogu sem pred snagom i ljepotom tvoje ljubavi kleknuti i zaroniti u more tvojih neiscrpnih ljepota koja si stvorila u meni.... živjeti za svaki tvoj san, treptaj i dah…u svakom udisaju mirisati te, zauivjek te kraj sebe imati, pricati te…disati te…šaputati te…živjeti te...

[onako]

Nocas si bila beskrajno lijepa...

Zaplavio se dan i zaboravio svoje ime. Bijaše to nas dan za sretanje, bijaše dan za bliskost, bijaše dan za ljubljenje...bijase dar za sve duge cežnje i sjete...Dan za dvije violine...Negdje u nepcima breza okusne resice cežnje uđoše nam u središte duša. Zatreperio se drhtav lovac na prostrto rublje što u nevidljive prste sakriva tajnu voljena žene u kojoj struje šutnje i u kojoj bljesnu munje kad sretne svoje mijene kad joj na uho šapnu ime glasom što ulazi u tetive... Zasvirao je u harfe nježne poput plahe labudove sjene i zavukao u rukave mehko meškoljenje gordih jablanova...U carobnom danu sve su ceste pogubile putokaze i vijugavi potoci pomiješali strane. Odložili smo torbe cežnje i dirljive razglednice, pisma iz daljine sa stidljivim pitanjem hoce li ovo biti nase sretanje... I sve su travke osjecaja nemirne legle pod tragove, pod drage snove nebesko bijele, pupoljne, djevojacke, lahorne, mladicke, lakomislene ljubavnicke, bezbrižne, sanjalacke, tajne, krišom zagrljene i sve su nam jeke nutrina kao nedostajanje u viru pupkovine polegle u dahove, u divotne ljubavne dahove što prate u sutonske rijeke mirne kapetane i tihe jedrenjake...

Svice... Sve je tako živo, mirisno, toplo...Ne nestaje, ne blijedi...Ne zatvaram oci, nije sjecanje, vidim te usnulu kraj sebe... Cijedila si mi nad usnama trenutak praskozorja ona žuta limunasta svojstva sabaha svježanj ljepota raskriljen u krošnjama stoljetnih lipa, pod krilima tama graju blještavila okusni prah svjetala, žuborni dah bljeskova, miris davnina kao kaplja, kao kap toplih nas. Nocas si bila beskrajno lijepa u tami stotinu nebeskih svijeca. Ruka ti je s kose sklanjala sjajne zrake zvijezda kao da je s nocnog vodopada u tebi strujala jedna carobna violina negdje divno zagledana u tihu nijemost mojih zjenica, jer su nam sve daljine i godine bile vjerne i stoput vec legale nježne s nama u nocima ljepote sanjivih ljupkih melodija klavira, s nama u ljubavne papucice ljupkih balerina s prevrnutom vaznom mjeseceva cvijeca. Nocas si mi bila beskrajno lijepa u plesu drhtavih sjena i svakom si kretnjom stvarala zanos. Doticala si moje usne i stvarala neprolazne sonate milina... Jagodicama si u mene puštala svoja vrela biserja i porađala tutnjave ugode u grudima sa stotinama živih otkucaja kao zvonjave u bedrima, kao klatno u koljenima, kao pomamna mjesecina bojom strasti obojena... I osušila mi nad grudima mjesecevu rosu spavacice vezenu plahim drhtajima, umilnim kretnjama, kao da si za mene u letu šaptala... šaptala... zacarala... zalebdjela... pa zaspala...

Pomisljam da li znas koliko si divna...Vec se i vjetar zamorio od igre sustizanja bosonogih breza. Pucketa svijeca. Nocas si mi bila beskrajno lijepa sada si tako lijepo usnula da mi za nocasnji razgovor ostade samo kosa. Samo treptaj vilinskih java. Zagrljaj. Prsti mi padoše u tvoj divni carobni nemirni slap. Dio mene još ne vjeruje da si ovdje, a još mi srce lupa kako je tutnjio kasni voz. Tvoja torbica se još ljulja kao da su mora krišom u nju stavila pisamca palih zvijezda. Pomaknula se u snu tvoja ruka s nevidljivim klupkom drhtaja. Kao da se bliže privija. Tako sam umoran, a ne želim prestati disati ovaj trenutak. Trenutak nas. Zavežljaj otkucaja polako je pogubio korak sa zidnom kutijicom trajanja. Sretan sam. Kap sam blaženstva u pustinjama. Zaspala je i zavjesa kraj odškrinutog prozora. Mjesec je ranio krilo u jasnim staklima. Puštam ga k nama. Miriše po vlatima jezerskih trava. Blago se podižu topla mjesta na tvojim grudima. To sanjaš nasa široka žitna polja, sokake s mirisom davnina i hrast koji pamti nase prve poljupce.

I dok ti gledam lijepo sneno lice pomisljam da li znas da si me zacarala u kišnu kap mislima, rijecima i šapatima s grancice ružina sna i da sada nosim jeke aksamima, i nudim grudi orlovima, da grcim prste u gnijezdima, šutnjama, kosom i dahovima dok me ne uzme gravitacija dok me ne zagrize pohotna adamova jabucica pobjegla u središte trna kasnih bršljanovih željeznica... I tvoja sam kišna kap opijen tvojom ljubavlju i ljepotom i pomišljam dok mirisem ti kosu kao najljepši vodopad rasutu na jastuku da li znaš da nemam ruke muškarca ni mladice mjesevih lijeska u trenucima dok padam niz stakla prozorska iza kojih se razodijevaš i doticeš culna nad culnima od milina harfina tijela rukama plamna bedra i prstima vrela mjesta u koja si zatvorila sve ljepote i sva topla središta svijeta...

Toliko bih još veceras mogao šaputati divnoga o tebi...što si mi darovala.Jer u tvojoj ljubavi spoznah da noc šapce iz davnina, da šume koracaju k rubovima ravnica, da jesen traži nešto u uglovima vinograda, da sjena ne ide za šutnjom Gospodara. U tvojim poljupcima pojmih da Ljubav sapuce iz daljina onom što je srcem sniva..I sretan cu te nježno poljubiti i tvoj odraz u uglu visokog prozora i stazu kojom mi dođe...Poljubit cu i tvoj osmijeh, zaljuljan u vjetru s mirisom nam carobne noci u zavjesama...

Tvoje ime sada odjekuje do granica najudaljenijih svijetova ljubavi i tek ce ga kapije jutra utišati. I veceras ce ga sve ce rijeke nježnosti nositi i gorski klanci ugoda poznati. Sve ce ga šume u plahim krošnjama ljuljati. Sve će ga vile i carobnjaci snivati. A ja cu sretan stajati i divan šapat slušati. I samo ja i ti cemo jutrom znati kako je vrijedilo srcem voljeti, dušom cuvati, cijelim sobom ljubavi se predavati i kako je vrijedilo, o kako je samo vrijedilo voljeti…

[onako]

Vodis me iza smiraja, iza tisina iza nas...

Tu noc mi nista nisi rekla vec si me samo povela uzanim strmim sokacima dok najednom nije ponestala cesta pred tvojom kucom. Iznad kao da su se vrata cudom otvorila kad si ih dotakla povijenim prstima...Nesto me presjeklo kad si me uvela u zdanje s jekama tvog odrastanja. Mracno je i nekako ugodno pod stopalima dok si mi odlozila kaput s mislima da nas ne oda zveckanje kljuceva i malen zavezljaj negdje u dzepovima. Nisam ni slutio da ce tisina tvog doma biti ovako tajanstvena. Ucis me hodati najtisim koracima drvenim tavanskim stepenistem i godi mi stisak kojim mi stisavas dah. Tvoja je soba visoko...visoko do onog uzanog prozora. Ondje slikas kad si nemirna ili samo stojis nad platnima naga poput praskozorja, neodoljiva nad obrisima sto ih iscrtava tvoja sjena. Imas najnecujniji sapat kojeg znam i najculniji unutrasnji glas zaljuljanog zita u glasu, mehkocu neba na nepcima i lepet leptira na usnama...

Prosla je ponoc ljudi i vozova i tuznih pasa lutalica. Grad se zavukao poput djeteta u grimizne sjene platana na tvojim prvim platnima kao da si na trenutak zastala. Stavljas mi topao i tako njezan poljubac od prstiju preko usana na moja blijeda iscekivanja. Provodis me kroz tajna ogledala pred kojima stojiš neodlucna s haljinama kupljenim za vecernji avgustovski izlazak. Uvijek si gladnim muskarcima bila nesto poput sunca, nesto poput nejasna sna, carobna, divna, neodoljiva...
Kao da me poznajes stotinu rumenih sabaha, dotices mehka mjeseceva mjesta na stolici s osusenim bojama. Kroz prozor udose mirisi srebra s visokih tamnih gorskih dama, sjajni cvorovi krosanja kroz vrele grancice imela kroz mrzle drhtaje brsljana...Osjetih dasak venerinih zavjesa...

Ispijena mojim usnama, iskonom iscijedena, grljenjem grceva iza primicanja, kroz paprat pustanja mjesecevih mijena, mirises mi na vjetar nevidljivih jedara...Tiha si kao jecaj dotaknutih sredista i sumna si poput vodopada sto tece s planina. Moja si svemoc zenstvena, miljenica neba, nijemost snovidenja i zelja, nevjernica si vjernosti. Ti si mi posljednja pamet u koljenima prije surih litica sa slijepim mislima od kanjona svjetala...Prva si i Posljednja prije pucnja praskozorja ljubavnica nistenja u tamnim haljinama, a onda san ili dva. U tebi vec nema duga mirovanja. U njedrima ti je grmljavina rasparala dan ko vlaznu plahtu pod nasim vrelim stegnima.
Osjetih dasak venerinih zavjesa...Ulazis u ramena nauljena zeljama koja nikada tako volsebno nisu bila voljena...
Treperim...Lebdim...Strepim...
O da, strepim da cu prebrzo poletjeti od tvojih toplih dodira dok gasne predivna zrikavcima melodicno nemirno-narandasta ulicna rasvjeta iznad sehera...

Lezis divotna, topla, naga, otkrivena bljeskovima prozimanja.
Iz tebe drhtav pucketa sjever u brezama. Bjelina u tebi. Sjene spajanja, slijevanja lijezu pod nase amanete mirisnog stezanja. Trujes me medom mokrih dlanova, preslicom diranja, prugama davanja i uzimanja, odljevom ugriza, pramom probijanja odapetih strijela na horizonte prepona, u svadbe svih zelja, u rudnike daha, zivice uzimanja...Zestinu uma blazis mi peharima zudnjina vina.
Osjecas se ziva kao ni jedna...
Osjecas se zadnja...jedna...jedina...jedinstvena...praposljednja...
zadovoljna...umirena...ispunjena...voljena...kada se dajes vjetrovima pod mojim prstima pod mojim prsima...U sebi se povijas, pupas, poludis, prekrajas kao vrtnja magicna sviraceva, kao gospodarica ushita pod maljama mojih masti. Drhtaj zila ti pod zubima, pod noktima. Napinjes me i pustas put neba, da zalebdim od visina prije padanja,pa me primas nazad u sebe...Omcama senzualnosti stezes me.
Strunama,silama, strujama samanskih inicijacija uzimas me, ponistavas, rasipas, pa me vodis do krika nad kricima, iza smiraja, iza tisina, iza nas......

[onako]

I samo ti prosaputah S a v r s e n a...

Nadođe trenutak cudan i tajanstven kao ovaj poput jablanove šutnje kada rijeci same naiđu i bez pitanja nas uzmu, pa nas kao mašte djetinje posjednu na konje vilovite i pronesu zapanjene kraj rijeka sred ravnice sve dok u daljini ne postanemo duge... Puno je svjetala tog jutra zablistalo u raskošima treperavih ulica i kao na dlanu pružio se seher, vijekovima od najljepsih dusa tkan, s dahovima tabija i malih starinskih trgovina s izlozima uspomena i sjenama prolaznika, putnika, carobnih, mirisnih sokaka...I ovo ti saputanje kao pecat nacinjen rukom na tvojoj jastucnici danas u tvom danu darujem...

U noci cekanja...
Veceras ne cujem vrijeme i ne mirišu na mojim prstima više zelene korice nedostajanja i u njima davno stavljena stare razglednice iz doba kad su duše vjerovale da se ostvari sve što se srcem na dlanu napiše i da se u životu dobije sve što se daleko pošalje i da se pogubi jedino maštino meko znamenje ko sitne znojne kapljice sa široke kožne torbe...

Ako se ove noci i djetinjeg nestrpljivog iscekivanja osvrnem u ovo sutonsko putno nedeljno prmicanje, u kom se suše bijele košulje njeznosti, stare slike i sve naši sokaci gdje su nam ruke na koži podizale male dodirne hramove blizine, mogao bih vidjeti kako u lice liježu sjene suncane i kako su ruke zapadne i nježne jagodice tame izvorske u tvojoj duši jezero ljubavi nacinile luku njeznosti stvorile i sve su ceznje veceras boljeti prestale poput suze šaptom presahle
Ako se osvrnem nocas u noci cekanja mogao bih vilo moja lijepa cuti more kakvog ga silnog u njedrima nikad nije bilo i kako vjetar komeša nešto u skutu tvoje modre haljine...Jer znam da dok ove rijeci ispisujem ti putujes u spavacici tišine i jutrom cu ti mi rastvoriti mirisne usne, raznijecu sve strahove, razodjenuce sve sjene i dacu ti sve svoje dahove...

**********
U danu u kome je Ljubav darivla niske nježnosti...
Jutros kišni cuvari necujno obilaze tvoje ruke, ti malehni vodeni stražari što na dlanove duše donose nježno sledovanje duge, pa se zaigraju i u hitnji zaborave da niceg na svijetu nema ljepšeg od tvoje plavetne kose. Evo me gdje uvijek radostan pristižem u danu u kojem se cudesne nižu niske nježnosti, kao da se Ljubav zaželjela mirisati na cvjetne ogrlice, kao da se nježna prediva mašte, pustiše u naše prste, pa pucketaju tišine, pa srca drhte i šapucu da je nadošlo naše voljenje proljeca. Dođoh ti u ovo mirisno jutro, još bosonog i pun cudnih mirisa postelje, kao da ruke mi i sada tvoje ljupke pregibe ljepote doticu. Sakrio sam ruke iza leđa da ne moraš žmiriti dok pogađaš šta sam ti danas donio i evo me stojim pred tobom nježniji od labuda u cekaonici strepnje da li ce ti se dopasti...

To je nešto s breze što se otkida i lebdi i za najnježnijeg povjetarca, nešto što se odaslalo sa samih visina na moj dlan kao prethodnica junskih žubornih nebeskih sjajeva, nešto što raste u sjeni mirisnih lipa, pa uzme sunca samo pod rijetkim uglovima, kad se krošnjata raskoš namiriše svjetala, nešto što raste jedino u njedrima u narocitom i neobicnom ljudskom danu, nešto nalik željama za nježnim sutonima, kad zlatna se lađa propne k zapadnim strminama
a u nama rijeka sjecanja poteče divna...

Mila moja sanjalice, polazim u dan u kojem cu skriti ljudima izvor moje radosti i nosit cu tvoju posteljinu jutra svuda, jer u subotnjoj noci jedan mladic ce razmaknut zastore duše i u nježnim komešanjima kad se snovita tkanja zaljuljaju u njedrima i prelijevaju u dugama, otplovicemo ondje gdje stanuju pjesme naših pjesama i naše neispisane mašte, mašte naših maštanja, gdje plahi drhtaji jutra kao rumeni poljupci sunca kosom sklanjaju sa usana morska svitanja i alge s jastucnica, u najljepša naša sjeverna praskozorja pripadanja s poljupcima s propupalim pupoljcima i stdljivim privijanjima naših duša...

**********
Vrijeme vise nije bilo ondje...
Gledam te usnulu i pomisljam kako su samo njezna komesanja kad se snovita tkanja zaljuljaju u njedrima i prelijevaju u dugama, ovdje gdje stanuju sve nasi snovi, pjesme, prica, pisma, na se nenapisane maste i maste nasih mastanja, ovdje gdje plahi drhtaji jutra kao poljupci sunca kosom sklanjaju sa usana morska svitanja i alge s jastucnica i daleka tako željena praskozorja pripadanja...Kako ti je lijepo lice sto usnu s propupalim poljupcima i pripijanjem nasih dusa...

Nešto me prenulo. Carobni suncevi alarmi u razmaknutoj zavjesi odjeknuše na vjetru. Možda nije vjetar. Još si ovdje, volio sam i vjerovao u nas... Dio mene je mislio da ces se iskrasti da je sve lijepo snoviđenje, da cu otvoriti oci i ceznja ce mi se osmjehnuti kao mnoga jutra... Osjecam da je među nas leglo Dijete Ljubavi. Lijepo je. Punašno. Savršeno. cujem ti disanje dok ga nježno dodiruješ. Pomicanje kose. Vidjeh ti grudi na zidu i sjenu koja se nadnosi. Zatvorih oci. Tako te bolje osjetim i puštam da se dublje razliješ u mene. Nikad nisam pomislio da cu to zvati razlijevanje. Iza svake tvoje kretnje ono se blago prene, kao da u snu cuje tvoje misli. Kao da oko nas niceg drugog i nije. Zrake u dopiranju uciniše sa sjenama onaj neponovljiv trenutak polutame.
Obnaženo tijelo naprosto ti je gorjelo od neke fine artisticke ljepote. Zamirisaše tvoje u ponoc pogubljene bijele tkanine, a tek je praskozorje, ni san ni buđenje. Upitah se, kako bi bilo unazad proživjeti, trenutak, po trenutak svo ono prožimanje, sve mirisne dahove i mastovite njeznosti. Pred ocima mi zaigraše pecine pradavnih. Cudnovat osjecaj. Nešto je tajanstveno iz nas ušlo u crteže. Kao da se moralo vratiti prije jutra. Jesam li uspio reci da te volim prije no što me poniješe tvoji valovi, jesam li te prije predivna sna uspio usnama još jednom taknuti...

Nocas si me bila povela gdje snivaju tutnjave. Prošla si mnome kao kasna željeznica stoljetni most iznad nagluhe kanjonske rijeke. Probudila u gipkim pokretima kaskade siline. Savijali su se u svojoj srži napregnuti lukovi cvrstine. Padale su u tu uzavrelu nocnu rijeku metalne mahovine žudnje, kao tanke ljuske kad se tjelesnost uzdiže u dimove duše. Kotrljaše se u nama gromke energije, olujne opruge iz daljina mašte. Pod nama se culo plamno podrhtavanje
i gladno primicanje, kao da su se sjene pretvorile u ogromne spojene okove koje ništa na svijetu više raskinuti nece. Vodila si me u svoje krugove, onim polaganim pokretima miline, sve dublje i dublje. Grudi su nam gutale jeke sabijene praznine, kao da su kovaci tijela i duše iznova uzeli one nevidljive cekice, pa otkivali tetivne drhtaje i zglobne zakovice. Tekla je u nama krv svete ljubavne vrste.

Ne sjecam se kada smo klonuli. Vrijeme više nije bilo ondje. Stavila si mi na usnu prst mjesecine, ovlažen tek maloprije, ili se nad njim satima cijedilo milje. Visoko gore, kroz obrise lipove krošnje gledao nas je Mjesec. Nasmijala si se. Nisam se mogao pomaknuti, a ti si ga mislima odnijela, to nagriženo srebrno izvorište, još više pod borove, razmrvila prstima i pustila u zjenice divokoze, u jezersko mreškanje, u riblje kretnje. Kao kad si sa zadnjim odbacenim komadima odjece prekrila vrijeme i poništila satove, raspustivši im one smiješne fluorescentne oznake među krhkosti....

Podizala si me nocas opet i opet. Budila si u meni beskrajnu glad pod skutima okreta cudesne nage plesacice, posjedala me na vihore da nebom i zemljom natapamo jastucnice. Naucila si me gospodariti svime, baš svime pod našim spajanjem. Napinjati lomne ljudske strune. Odapinjati grimizne strijele nutrine. Mlazove energije. Vrelišta bijele simfonije. Letjeti visoko u oblake i pri tom plesti prste. Voljeli smo se lahkocom lahkoce, kao da je disanje i ništa više. I iznjedrila si nase dijete Ljubavi.

Jos si ovdje...Zapucketaše široki smeđi parketi pod tvojom posteljom, jer osjetiše slutnju prvih vatri. Stresoh se, znam da danas odlazis...Kako da ucinim da ne odes, da zaustavim tok vremena, zivota...nasu dugogodišnju neumitnost... Ne znam, ne mogu sada misliti o tome...Ionako ce noci koje cu budan docekivati donositi pitanja na koja nikada nisam imao odgovore...

**********
Nije ono bila kisna kap krisom otrta s tvojih usana...
Ponesoh ti torbe nista ti ne pricajuci i išao sam uz tebe ne pitajuci ništa... Sjedili smo i vidio sam pred ocima sjenu konobara, mrlju sa stolnjaka iza preduga neizgovorenog pisma kojeg smo oboje tog trenutka mislima ispisivali, sa okusom radosti i tuge, sa mirisima osvrtanja nasih dana i sve je bilo u nama, trenutak pepela, okrajak neba i kišni koraci do prvih smrekovih sjena planinarskog doma...Ponio sam i tišinu komad puta i išao mila moja uz tebe ne pitajuci te ništa, kao što haljine u tami ormara šute o mirisu muškarca. Smaknuo sam ti kosu s lica popravio ti nešto na rubu košulje i pravio se da ne vidim da ono nije bila kaplja kišna krišom otrta sa tvojih usana...

Pratio sam te pogledom jos dugo i ponio sam u suton zveket tvojih kljuceva ljubavi i pošao niz vrijeme u pusta pamcenja i bio sam kao dijete što polazi niz ulicu bezimenog grada kada mu prošapnu da je otišla majka jer bio je to onaj dan o kome se nikada glasno ne prica, jer tada je moje srce i duša, sve moje otišlo s tobom....
Dok sam lutao ulicama pomišljao sam koliko putuje zraka praskozorja do tvojih bijelih istocnih prozora, koliko kolijevki potocnih žubora treba zaljuljati u vodenim snovima dok se ne prene dušin sjaj, umiljata rijeka sa svim osjecajima mira i nemira, pružena iznad uzglavlja i zavjesa, preko šaptavih vrtloga i plavih brzica, preko planinskih izvora i vodopada i žurnih kaskadica, do cvjetnih uzica s kojih treperi noc julska tvojom dugom divnom kosom omirisana, prstima privijena u prošnje usana, pupcanim krugovima odaslana
kao malen val do nutrine...

Pomišljao sam koliko cvijeca treba nabrati tebi boginji sna sto smrtnica za ljubav postade i pod kolikim divnim usnuti vodopadima a da ima ljepši bosonogi trag, da ima nježniji probuđeni glas od tvog...Pomišljao sam koliko si mi samo srece i ljepote darovala i kako je samo lijepo i divno voljeti te...

**********
Tvoja je sjena sada u svemu...
Sinoc sam dugo stajao pred tvojim slikama i slikom što su je tamne ptice letom oblikovale u noci... Stajala si ondje, naslikana pod zvijezdama kao da su ti svi božanski draguljari ponizno darivali sjaj «savršena si», prošaputah...
S a v r š e n a...

Nikada nisam znao lijepo izreci ona unutarnja divljenja tobom kroz sve nase godine pa bih u svemu cesto ostajao nedorecen kao zadnja putena bršljanova kretnja na hrapavom zidu tekije... Nikada nisam vidio ono što su vidjeli drugi, valjda nisam bio ni stvoren za takve stvarnosti ili mi oci nisu htjele prenijeti svo ono pogubljeno znamenje i naopake kristale rasute po kamenim stubama samoukih sanjara što ustaju u praskozorja nanijeti još stidljivih rosa na svoja stopala sa stvrdnutim ostatcima prelomljena trnja. I znao sam da niko vise ne mari za mala tabanska mjesta i vijugave linije na mekim dlanovima...

Gledao sam tvoje savršeno lice i divio sam se toj neobjašnjivoj slici nad slikama tim nadnaravnim sjajnim letacicama sklada, tom opcinjenom sebi što koraca kao mjesecar nad lukovima mostova i bunarskim vitlima s druge obale tvojih carobnih rijeka. Dugo sam te trazio, lutao i padao, u snovima te viđao i vjetrom dozivao zacaran tvojom rijetkom senzualnoscu i magicnom njeznoscu, što nije stvorena za obicnosti, pa sam pisao nedovrsena pisma, pjesme i price, tražeći nježna poređenja toje ljepote u drhtajima breza i snažne simbolike u uspravnosti hrastova, vazdan osluškujuci žubore potoka i bedra sjevera, lepete leptira i okrete škripavih vodenicnih krugova, a savršena moja unutarnja pjesma ljubavi zaticala bi se samo na jedan jedini trenutak postojanja, ondje gdje bi se ti istom bila zaigrala kao ove noci u zvjezdanom dvorcu sa stotinama slikarija. Tvoja je sjena sada u svemu...

Imadoh lijepu vezu dok ti ovo pisem sa stvarnoscu svijetova zaogrnut plastom ceznje, a onda je pogubih u noci opijen zvjezdanom slikom tebe... I željeh ti reci sretan ti rođendan ljubavi moja, željeh ti velicati ovaj dan u kome si ljepotom kao rijetki cvijet uljepšala ovu zemljinu bascu, ali samo stajah pred magijskom zvjezdanom slikom tebe što se rijetko ikad za života ponavlja... Tvoja slika u nebu ogledala se preda mnom kao najljepsa milost, kao neprocjenjiv dar, kao savrsena nasa prica koju vec godinama u ljubavi ispisujemo...
Nocas mi je nebeska rijeka iza sna donijela Savšenu, Jedintvenu, Posebnu Tebe...
Divna mi budi danas radosti moja kako vec biva u snovita jutra kad duša zaleluja kao nježna pjesma, zvijezdana razglednica, pisamce osmijeha, sa usana zaljuljana, svjetlucava, suncana, razdragana, sva ljubljena moja...sva zauvijek voljena moja...


Sapnuo sam ti uvijek cu biti uz tebe, uvijek ces to znati...Jutrom kad se probudis, jos snena mirisna i lijepa ocima pomiluj ove sapate koje si godinama stvarala u meni...

[onako]

Zvijezde joj spusti i mjesecinu daruj svojoj Vili...

I odavno znam da ono što je meni lijepo ne mora biti drugome i obrnuto. I zaista, kada je tematika ljubav i želje svakog od nas pojedinaćno iskreno smatram da nema savjeta, jer je svaka individua svemir za sebe sa bezbroj unutarnjih svjetova, stanja, snova, želja, osjećanja, misli. A kada je odabir u pitanju, ma oduvijek one biraju, ali nama je ljepše da mi mislimo da biramo pa tako nam i dopuštaju.

I ja se poodavno držim ovoga, ne želim i ne pokušavam da je mijenjam niti razumijem, jer je ljepota, draž i sve njene čari upravo u toj njenoj prirodi, koja mi je nerazumljiva i kojoj sam nedorastao da je analiziram i stvraam etalone. Kada je Frojd otac psihoanalize umirao, pitali su ga za formulu ženske psihe. Odgovorio je:"Cijeli svoj život posvetio sam ženama, svo svoje vrijeme misli, znanje, umjeće i svaki svoj osjećaj da je razumijem. Sada kada umirem, pitam se šta žene hoće..." Casanova, u svojim memoarima kaže:"Nikada nisam ulagao napor da ih shvatim, samo sam želio da ih osvajam i da ih volim. I osvajao je volio i bivao voljen. I moje skromno mišljenje stećeno na osnovu ličnih iskustava kroz život, od prvoga poljupca, od prvog ushita i razočarenja, od prvog dodira i milovanja, od prvog mirisa i voljenja, od prvog nestajanja i stapanja u očima žene, od prve sjete, čežnje i tuge, prve ljubavi, pa do danas jeste da istinski ništa neznam i ni u šta nisam siguran, osim da je trebam i želim cijelim sobom uvijek voljeti i sebe u potpunosti predavati u ljubavi prema njoj. I da li će biti uzvraćeno neznam, da li će ona biti zadovoljna neznam, da li ću je usrećiti i od nje načiniti najsretniju i najzadovoljniju ženu neznam, da li će me prevariti, ohladiti se, dosaditi joj samnom, drugi zagrljaj i drugo gnijezdo potražiti neznam, da li će zauvijek ostati samo moja jedina, svu svoju ljubav, sebe samo meni zauvijek davati i predavati neznam, ali znam da je treba voljeti na naćin da je svaki dan kao prvi, da je želiš svaki put kao prvi put, kao da je zadnji put vidiš i znam da ne želim, ne umijem i neznam da je razumijem, ali želim da je volim uvijek i zauvijek da u ocima joj vidimu sjaju zadovoljnog njenog srca da je sretna.
Zaboravljaš da je ona stvorena da ti bude savršena družbenica, saputnica. Jer dok ti misliš da je mjenjaš, da te sluša, dok ti ona tako dopušta da misliš neznaš da je to svakodnevna igra u kojoj si ti nedorastao, prefinjena i suptilna, bez kraja i poćetka, zaćeta još u Džennetu od rijeći, pogleda, postupaka, vruće-hladnog, uzmicanja i primicanja i neznaš da je ikada dala efekta i da si ikada ti u njo uspio u kojoj je sve ulog, srce, osjećaji, misli, tijelo, miris, dah, sve... I da li znaš nekoga da je ostvario svoju namjeru? Ako ti neko nekada kaže da jeste slobodno se nasmij i ovo mi ispricaj. Istina, stvarnost i realnost koju neznaš i nikada nećeš sebi da priznaš, da je ona je to što jeste i zavoliš je takvu kakva jeste i čemu onda napor i svakodnevni trud da je oblikuješ i mjenjaš prema sebi, jer je ona tebe odabrala, a da ti to nisi ni znao, a dopušta ti vjekovima da ti misliš da si je osvojio, da si ti nju izabrao i odabrao. I to je tako od kada je svijeta i vijeka. Da, upamti, ona bira, jer da neće, da ne želi, da nisi odabran s njene strane, nikada ne bi bila s tobom ni minutu a kamoli duže i više. I imaju posjeduju, umiju i znaju bezbroj naćina a da ti neznaš ni jedan da ućine sve da je zapažiš, okreneš se za njom, slućajno sretneš, upoznaš ili nazoveš i priđeš, a da ti svaki tvoj postupak predstave onako kako one hoće. I čuva te a da ti to i neznaš i brine o tebi a da ti ni to neznaš i pazi na svaki tvoj korak, odluku i misao, a da ti to neznaš, jer to ne kazuje tebi, s tobom je ono što ti želiš da bude i voljena i mazna i podantna i bezražlo ljubomorna i sjetna da je tješiš, da zna koliko ti je stalo do nje uvijek iznova i prijateljica i sestra i najvatrenija ljubavnica, sve samo da ti udovolji i da te zadovolji, jer si ti njen i ne da te drugoj, sve dok osjeća da je voliš, makar i malo. I dok joj prićaš o fizici, ribolovu, kladionici, šarafima, autu, o svemu što nju ni najmanje ne interesuje, samo na trenutak pomisli da se ona dva sata spremala da bude s tobom ne da bi to slušala, nego da bi je volio, jer jer je spremajući se za tebe snivala o tvom zagrljaju i poljupcu., nježnosti, rijecima blagim i nježnim kojim ceš joj kazivati o njenoj ljepoti, posebnosti...

Ona vodi hiljadu i jednu bitku na hiljadu bojišnica, za koju ti neznaš ni da postoje iz sata u sat, svkodnevnu. Za nju nema odmora, predaha, sigurnosti. Ono što je tebi sitnica za nju je kosmos, ono što je tebi naizgled bezazleno, za nju je nagovještaj opasnosti, ono što je tebi lahor, za nju je orkan, ono što je tebi ljubav, za nju je tek poćetak ljubavi, ono što je tebi sigurnost, za nju je nesigurnost, kada si ti opušten ona je budna, kada ti kazuje ne i kada te odbija, kazuje ti da, želi te, kada je ljuta na tebe, voli te i beskrajno te želi, ali te uci da je cijeniš i poštuješ, da se boriš za nju, da osjeti tvoju želju, da ti je istinski stalo, uci te da je osvajaš na naćin kako ona želi. I ako nije uspjela danas, nije zaboravila, samo je odložila za neki drugi put kada ona procjeni, kada bude spremnija, kada budu okolnosti koje njoj ici u prilog. Kada misliš da joj je svejedno za tebe, da je hladna i neznaš da gorke suze lije u sobi krijući se od pogleda i najbolje prijateljice. Kada pomisliš da je prejaka, nadobudna, znaj da je tada krhka, plašljiva i ranjiva. Znaj da joj nemoc nutrinu izjeda i sve u njoj plae i odiše tugom. Kada joj ne ide po planu, kada vam je veza u krizi, svima kazuje da je sretna, jer zna ona dobro šta je ljubomora, zna ona kako ne smije pokazati slabost. I za nju nema poraza, nema kraja, ti odeš dalje, misliš zaboravljen si, gotovo je kraj je, bilo pa prošlo, a neznaš da te stotinu njenih očiju prati dalje, da i dalje zna gdje si, s kim si svaki tvoj korak i procjenjuje tvoju novu partnericu i misliš odustala je, a neznaš da ona tada samo procjenjuje momenat i vrijeme, strpljivo čeka svoj trenutak, jer ti si njen, jer te voli. I onda kada se uvečer vratiš nikada više ne reci kako si pokupio, digao, djevojku, jer to nije istina, nije stvarnost ma kako ti se činilo i ma šta ti rekla, jer nikada nećeš znati da si ko zna kada na ulici, u kafiću, u praodavnici, na nekom mjestu, njenim prvim pogledom na tebe poodavno odabran. I kada sav sretan pomisliš kako si je osvojio nikada nećeš znati da ona u sebi uzdahne i pomisli koliko ti je samo dugo vremena trebalo i koliko je suptilnih tebi nevidljivih poteza učinila da se ti večeras vratiš kući misleći kako misliš i koliko li je samo noći dozivala ti ime, od vazduha ti pravila lik. I dok ti sav sretan i zadovoljan svojom muškošću i mirno kao zadovoljna beba spavaš, ona ne spava, jer je za nju i pred njom toliko puno posla oko tebe i ona razmišlja o sutra analizira ti svaku rijeć, pogled, naćin kako pušiš cigaru, kako se smiješ, kako hodaš, oblaćiš, kako razmišljš, svaku tvoju sitnicu, sve o čemu ti i ne sanjaš, sve to u filter svoga stavlja, prosijava, pretresa sve po stotinu puta, poredi, vaga, izvodi zaključke i stvara nove planove za sutra, polagano, da se ne prepadneš, ne ustukneš, da ti sujetu i ego ne povrijedi, neosjetno te usmjeravajući u pravcu u kojem ona želi da vam veza ide, jer si njen, jer si odabran, jer te čuva i svim sredstvima koja su tebi nepoznata nezamisliva i nepojmljiva, brani, čuva i štiti svoj teritorij od drugih, a to si ti. I neznaš dok se zajedno s tobom smije kada joj prićaš o prijateljima i da dok se diviš njenom osmjehu da ih ona dijeli na opasne i dobre za njenu vezu...neznaš dok joj prićaš o bivšima a ona te drži za ruku pogleda punog razumijevanja, da nijednu ne podnosi, da je nijedna ne interesuje i da ih ne voli, ali te razumije, pušta te da koji put to ispliva iz tebe, jer joj treba i tvoja prošlost da je zna, jer si njen i neznaš da maksimalno koristi krilaticu "bolje mala laž nego velika drama", jer si njen, jer te bolje poznaje nego ti sam sebe. Neznaš kada joj prićaš o prijateljicama svojim da su one za nju najgori neprijatelji, nepoželjne u tvojoj blizini. I neznaš da sniva o tebi kao suprugu i da sniva o djeci i gnijezdu s tobom i o zajedničkom životu, neznaš kada joj doneseš cvijeće i sav si sretan što se obradovala i što ti je rekla da je to baš ono što voli, da uopšte ne voli to cvijeće, ali želi te učiniti zadovoljnim da to opet činiš pa će ti slućajno u razgovoru nagovjestiti šta voli i neznaš da ne voli da je pitaš da ona odabere mjesto gdje ćete izaći i zna ona za tvoj ego i sujetu i po potrebi ga nekada hrani, a nekada ga zaobilazi, ili ti puše pod krila sujete. I neznaš da ti prikriva i ublažuje mane a uvećava tvoje vrline i neznaš da je za nju sve opasnost i sve je njena stalna borba da te saćuva, jer si njen, jer te davno odabrala, jer, upamti za sva vremena ona je ta koja uvijek bira i odabire,a ne ti i da sve to ćini jer te voli, jer te želi...jer si njen...Jer ljubav je prijatelju žena i tek kada te ona zavoli i srce ti i sve svoje na povjerenje tebi zauvijek na cuvanje pokloni, onda znaj da je ta žena ona čaarobnica, ona magicna riječ LJUBAV...ona koja svojom ljubavlju, nježnoscu umije sve u tebi, natapajuci te ljepotom, ugodom, blaženstvom i osjecajem srece, ona koja ti potomstvo daruje da bi se ti osjecao ponosnim ocem...

Da je ona ta riječ LJUBAV sa bezbroj imena u svakom je slovu, nema mirisa, a miriše najljepšim mirisima, da nema ukusa a slatko je, da nema početak i kraj a sveprisutno je, da nema dom, a u svemu je. U njenom osmjehu, u njenoj kosi, u njenim očima, trepavicama, u naćinu kako izgovara volim te, želim te, trebam te, u njenom vratu, usnama, bedrima i grudima, u punini i slatkoći usana, u njenom naćinu hoda i kako me grli.U njenom prijekoru i njenoj maznosti, u naćinu kako se oblaći, kako se češlja, u njenom sjaju očiju dok se ljubi, u njenom tijelu sklupčanom uz moje, glave položene na prsa, dok mirno sniva. U njenim rukama, prstima, mehkoći dodira i milovanja. U načinu kako ulazi na vrata, u naćinu na koji sjeda, u njenoj spontanosti i opuštenosti, u njenom povjerenju. U njenom zadovoljstvu i ispunjenosti, u vrelini tijela i daha, u njenom mirisnom znoju, u njenim uzdasima zadovoljstva. U njenom postojanju, pojavi, liku, sjeni, prigovoru, zagovoru. U toplom vlažnom mirisnom dahu, u naćinu na koji me gleda, dodiruje, tješi, uzdiže, u njenoj krhkosti, ranjivosti, predavanju, brižnosti, u ženi koja je rođena da voli i bude voljena, koja živi i diše ljubav, ženi koja je i duga i kometa i zvijezda, ženi koja svemu daje sjaj, ljepotu i čar, ženi, od ćije se ljepote i srca natopljenog ljubavlju i duga se na nebu postidi, a mjesec joj obasjava lice dok sniva, ženi koju i ja ti sanjamo svake noći i u snove nam dolazi, vodeći nas u našu oazu mira, beskrajne nježnosti i ljubavi i prije nego što nas jutrom vrati, nježno nas još jednom poljubi i kaže nam volim te, čekam te mili moj, čekam te i čuvam te...

I želi da joj kažeš da je tvoja bezbroj puta, da joj se diviš uvijek iznova, da je posebna, želi da osjeti da se boriš za nju, da ti je stalo, želi da joj uvijek iznova dokazuješ ljubav prema njoj na hiljade naćina, želi da je sigurna uz tebe, želi da je jedna i jedina, želi da joj zvijezdu spustiš mjesečinu pokloniš svijet joj pred noge staviš, želi da je ljubiš dugo i grliš jako...da utone u tebe, jer te odabrala, jer je hiljadu bitaka morala izvojevati da bi bio njen, dok ti tek misliš, desilo se eto jer te jednostavno zavoljela i voli. I bezbroj toga ja i ti ne znamo i ona i ne traži da znamo, ne traži da je razumijemo, shvatamo, poimamo i analiziramo, ona jednostavno želi da je voliš i da ti je jedina i najvažnija na svijetu....

I zato je poštuj, jer ona je i majka i sestra i supruga i prijateljica i tvoja Vila, cijeni, brini se, budi brižan prema njoj, pazi je, zaštiti, čuvaj je, uvažavaj i voli, voli, voli je cijelim sobom. voli je uvijek i zauvijek u svom okolnostima i stanjima više od života, od svijeta, od samoga sebe...

[onako]

I preplaviše me tvoje divne violine miline...

Noc je u carobnim papucama tišina polegla nježno kcerke sjena u svoja polagana nocna kola, pa zamirisala na neka davna doba, na kašalj dragog starca i nemir među konjima. Prije nego me sanak na krilima k tebi ponese pomislih koliko se samo tvojih svjetala veceras skrilo pod latice nocnih šapata, pa otuda toliko bljeskova u haljinama tama. Otuda toliko mirisnih treptaja jasnijih no mjesecina. Otuda ono nešto lahkoce u vecerašnjim našim koracima i šaputanju...

Cijelu noc je kišilo...Kao onoga dana kada sam se skrio pod tvoj kišobran ljubavi i u svakoj kaplji osjecam tvoj dodir, šapat, miris tebe. Postoje sile vidljive zemaljske i nevidljive sile ljubavi što se ponekada nad nama preobucene u šapate kiše carolije cine da trag tvojih koraka nikada ne nestane, da trag ovih pisama nikada ne presahne, da voljenje naše nikada ne prestane... Postoje sile koje dijele svjetove i uce strpljenju zaljubljene duše, te tihe pripadnike amaneta ljubavi i srece, sile što nam pomažu da istinski srcem volimo i što u naše nejake duše silnu snagu vjere dok snivamo spuštaju...I kada kiši, kada god u kiši On darove i Rahmet našem svijetu spušta, uvijek se prisjetim kako me je s kišom najljepša milost obasula, jer mi On s njom darova tebe, i uz tebe, ljubav, toplinu, nježnost, ljepotu, povjerenje, razumijevanje, darovao mi je da s tobom svi moji najljepši snovi ožive, da koz tebe postajem bolji, veci, plemenitiji, jer me tvoja ljubav takvim cini...Postoje snažne sile ljepoto moja koje jacaju i slabe ljudsku dušu, ali od svih njih zajedno jace je...volim te...

Snivah da sam bio u nekoj cudnoj dušinoj bezbrižnosti dok me trnci u kosi kao vodene zelene vlati u mirnom jezeru dotakoše u tišini, snivah da sam bio u tvojoj ruci u nježnoj haljini koju za nas zaljuljaše rumeni zalasci. I onda sam pisao i pisao neki cudni zapis između jave i sna onako nevoljno, znaš kao kad dlanovi zahvate pod sobom previše bjelina a vršak pera ponestajati pocne u cudnom nizanju prica...Kao da me neka ruka daleka tajanstvena bila prenijela u svjetove prije ovoga u doba, prije jasnih svijetala i samo sam po imenu znao u tom vodenom vilinskom svijetu da si u meni utisnuta urezana u grudima kao džepnim nožićem u koru hrasta, nježna, predivna, draga i dobra, posve moja. Nisam pisao o ljubavi i svojim viteškim zavjetima, zapisah jedan vilinski san, volšebno vilinsko suđenje meni upriliceno jer se ti, jedna od njih, odrece besmrtnosti i zbog ljubavi naše postade smrtnica...

Usnivah, budih se i slušah šaputanje kiše pomišljajuci koliko samo darova i Milosti u njoj nam se spušta... I nisam brojao buđenja. Ni snoviđenja....Svakako je puno mjesecine stalo u krugove ovoga grada, otkad ti srce nad njim prosu kaplju ljubavi. Strahovao sam da li se budiš, da li dobro pokrivena, da li si se ušuškala, jesi li prozor zatvorila. Strahovao sam sanjaš li lijepe snove, cekah te u njima. Voljenje je ponekad nježno malo strahovanje, kao kad šumske mladice pitaju mahovine gdje ce se skriti kad dođe nevrijeme. Voljenje je samo sebi nevrijeme i zaklonište. Voljenje je samo sebi i sklonište ushita i nevrijeme... Zastajem. Pomalo o ljubavi ti šapucem, toliko malo da se sve u meni prelijeva kao u kruženju skrivene fontane ljubavi, drugujem s oblacima jer oni razumiju radost ljubavi u meni, ljubavnu jeku šutnje sjajnih ociju, lice mi plaho, ozareno, umiva se carobnim formulama tajni tvojih mirisnih dahova. Umirio sam sve nekadašnje smjerove srca, a oni polagani trenutni otkucaji u grudima vec se nauciše ne udarati prejako dok tvoj glas ne zacujem. S tobom naucih da u ljudima mogu stanovati mora, valovi i krici galebova. Lijepo je biti tvoje Voljenje. Jer si sva moja mora zavezala divnim ti ocima, obojila ih ljubavlju iz najljepših bajkovitih utroba s modrim povezima s valovima od pjena, s daljinama ucinjenih od najsjajnijih zvijezda, ucinila je dubinama neopisivih beskraja prepunu strasti u meni s nježnim drhtajima, vrucinama, vrelinama, jer si ucinila da su sva mora osjecanja u meni postanu kao tajanstvena vrela mladosti...

Nocas si svojim plavetnim carobnim ocima more zavezala i vadila ljubav iz utrobe s modrim povezima s valovima od pjena od nježnosti i plamenova strasti s dubinama ljubavnog beskraja, s drhtajima, vrucinama, vrelinama kao slana tajanstvena voda. I zadnjom si toplinom tijela sušila spavacicu neba. Pa si mi mirisala kao prva rodilja starija od najstarijih nebeskih postelja s posteljinom od najljepšeg srebra i jastucnicom u ponoc natrganog snoplja, gorjela noktima i platna si parala znojna, drhtala kao konoplja. Nocas si ljubavi rađala Ljubav...I sve se divne nježnosti i prirodne u nama pomaknule sile, kao u snu dijete, kao u jezeru mjesec, što umiva ljupko lice prstima vrbine sjene. Svi moji krugovi osjecaja baceni su kao novcic tame u tvoj drhtaj predaje u neke divne slutnje i kako te samo lijepo osjete moji prsti, tebe sazdanu od mehke paucine, od srece, od ljepote..Ne cuju se ni otkucaji sata koji ponekad tako jako u grudima udara. Osluškujem kako more raznosi davno razbijene dašcice i jedrenjake i kako pjevaju stijene pjesme sjetne vodene vile. I ležim na sprudu tvoje nježnosti, odgurnut valovima, zaogrnut krikom mjesecine i od zanosa tobom nisam cuo ni krošnje ni zvijezde, ni zaljuljane svijetove u modrini iskre, ni lomne odsjajne maslinove grancice. Predadoh tebi sve svoje kljuceve srca i ponesoše me ljepote nježne predaje do savršene cjeline u tvoja mirisna topla njedra. I tada razgrnuše se tame. More nad njima sazda voljenje. Sunce nam pod tijelima taknu oblake. Visoko u grudima zasija tvoje ime. Duboko pod žitnim poljima duše plahost rasu toplo sjemenje. Plamen pred samu ponoc i ti tek što ti nisam pristigao. Zacuh ti dah i disanje. Ocutah ti osmijeh i otkucaje. I preplaviše me tvoje divne violine miline.

Dođoh kod tebe, taman kad se utrnuše sva svjetla šeher grada, jer željeh provjeriti poznam li tebi u tamama doci. I da li mogu tek po mirisu tvog disanja pristici. Po otkucajima koji se blago podižu neosjetni na tvojoj nocnoj haljini. Volim kad si tako lijepo, ženstveno odjevena. Rekoše mi zvijezde što te brižno cuvaju na tvojim vratima da si u daljinu zagledana i da te ne smijem ometati. Rekoše, prepoznaše me i k tebi pustiše. Uđoh. Zastajem kraj tvoje police s knjigama o davnini. Odabirem jednu i ona se sama rastvori gdje je uvojak zlatni pozva lelujati. Glatke su mi ruke od tvoga plavetnila...Nešto nježno i bijelo osmjehnu mi se i ja istom zacuh tvoj šapat da se Ljubav zaželjela da sav moj svijet usni na tvojim grudima. Caruje tvoja kosa nad nebeskim oceanima. Polagan zvuk tvoga disanja. U tvojoj sobi hodam u papucama nježnosti i snova. Plamte i melju se u nama sitna žitna zrnca strasti za neko brašno od kojeg cemo jedno u drugome mijesiti tijesta, za hljebna mjesta u uglovima ognjišta, za neka mirna naša mirisna doba. Plamenovi strasti...vatre ljubavi... u nama se poigravaju kao glasovi življenog i onog što cemo živjeti nestvarni i divni kao djeca. Uranjam u pucketanje plamenova... Osjetim kako se sve okrece. Soba i svijet vrte se oko mene. Opsjednut sam. Zanesen. Rastocen u tvoje carobne žlijezde. Nešto važno i dragocjeno u njedra mi spusti goruci mjesec i prije nego rijekom nježnosti zaplovismo ti mi sa usana procita volim te...

Još samo malo da umine ova noc, posljednji odlazeci šeherski nocni plašt i sve njegove cudne snovite siline, pa da lijepa i mirisna kao ovaj mirisni nadolazeci sabah, pred mene iziđeš, sjajna, velicanstvena u spavacici od sutonske svile, kao najcarobija žena što se ikad prenula pod nebeskim svodovima i nocnim tišinima ovog jedinstvenog lijepog šeher grada i kosom uzmahneš nad sve one rumene krugove, kakve zatonu svijeta može podariti jedino sunce. Još samo da se osmjehneš pa da nas prostranstva današnjeg dana nestrpljivo posjednu u kocije milina, pa nas ponesu u drage beskraje blizina, kojima ni u najluđem pijanstvu duše ne bi mogli pogoditi ime. Lijepo je biti tvoje voljenje, sveto je biti tvoje voljenje...

[onako]

ZA TVOJU LJUBAV POSTAĆE SMRTNICA


Usnuo sam nocas pod plaštem nebeskih leptirica i probudih se lahorast u volšebnom putovanju, uljuljkan s toplinom cudnom zaiskan, u snu suđen i na smrtnu ljubav s tobom dosuđen...Usnuo sam nocas vodenih vila san...
I zapisah ga u onaj sat cudan i tajanstven, kada san postaje java, a java postaje san. Nikada mi tako milo ne bješe ciniti za tebe, čudnovate male treperave zapise. Nikada tako lahko ne koraknuše moje misli sred divne šetnje. Kao da bi i samim nebom umjele za tebe ciniti tragove moje zanesene ruke...

Vrijeme je, ti što ljubav dozivaše, orlov miljenice da izađeš pred nas rašcinjen i nag jer necujnim vec govorom šapuce krošnja brezina, leluja mjesec u virovima i bijelim našim njedrima prepunim mlijecnih usana, silaze ljuske zvjezdanih riba na površinu vilinskog jezera, izdignu se nad bistrine obrisa kamenog stola, modrog prvog stola, vrijeme je, zista je vrijeme, jer krivnja je ocita i ovo je nocas tvoja vodena vilinska sudnica...
Noc je junska, divlja, vodeno-oganjska, tvoja duša lebdi, a tijelo još miruje dok se ne pripravi zelena zemaljska sudnica.

Vrijeme je i ne zanovijetaj, oci ti gladne pitanja, usta suha od tišina, a ovdje nema zbora ni odgovora, zagovora ni prigovora i krikneš li dozvati nekoga sve ce ti biti san i niko ti nece vjerovati, pa ceš isti san svake noci iznova snivati dok se ne izvrši presuda, jer vrijeme je tvoje, vrijeme je da ti se sudi što najljepšu od nah obljubi, vrijeme je kao gluha voda sutonska.
Noc je majska vodeno-oganjska, a tvoja duša lebdi ko mrzla zvjezdana rusomaca i tijelo ti pociva na hridi ko razbijena kocija dok se ne pripravi vodena vilinska sudnica. Ne strahuj, ne opiri se, ne luduj, jer niko još ne umaknu vodenim vatrama i nitko ne krade nekažnjen najmlađu između nas.

Dozivao si nas kao djecak jer ti je o nama carobnima što za ljubav žive kraj pustog bosanskog druma pricala starica s mocima i najljepša se od nas odazvala, zabludjela u klupko ljudskog voljenja. Njezina je nocas kosa odrezana i s tobom bit ce vodom spaljena jer je između nas i tebe, ludo izabrala i ni trepnula nije i izabrala, valjda znaš... A tvoja je krivnja citava niska nabrajanja, osluhni je kroz san i nosi u beskraj, jer tvoja je krivnja prevelika

Dale smo ti iz svete paucine iz vodenih izvora iz jezerskih sehara i molitve naših kljucarica a ti si se igrao svežnjevima i zveckao djetinjim prstima i smijao se ocima i plakao prsima iz vrijeskova grla iz vucjeg trna iz jauka vidovitihh trava. Slutio si da pod mlinove tvoje tajne zakopavama vodenom lopatom tajanstvenom, mislima si bijele vodenicne oprave u ponoc ljubio, mislec da su u njima mirisi naši od kojih se smrtnik nikad ne bi smirio, nikad nas ne bi taknuo, nikad mu srce za našom vilom ne bi gorjelo.
Dale smo ti krila vodenih letaca a ti si nas u snu grabio, neuhvatljivost u pjesme okivao, nedostižnost cežnjom i nemirnim srcem ljubio, bijele imele trtažio, pa se u cežnjama umarao i vizije i utvare zemaljske u vile pretvarat želio...

Dale smo ti muziku djevicanskog luga a ti si srcem urezivao u naše drveće u naše svete haljine, inicijale bludnica, anagrame imena žena koje za ljubav živjet ne smiju, kakva se ne daju djevojcicama grada s tornjevima, komadce zavjeta kakvi se ne nude sveticama kad mine vrucina tijela.
Dale smo ti da dodiruješ prstima mjesecinu na našim grudima, a ti si hitao za bijelim vucicama, igrao se vjerovanja, bludnicio s prorocicama, proricao bludnicama naša prorocanstva. Dale smo ti vodu s obrednog kamena i vatru s vilinskih usana, a ti si plamicke otimao grmljavinama, nocivao na stablima, usnivao danju na izvorima sa crnoskosim sanjarkama i ukrašavao ih cvijetnim vijencima, livadskim dragocjenostima po koje bi svako malo silazio s puta.

Dale smo ti da preskakuješ kanjone jelenskim skokovima, a ti si se stezao bedrima s dvorskim princezama i tresao sjemenje ljekovitih trava i s ustima prepunim kose, umivao svijetlima uzaludnost buđenja i stidnost cuđenja. Dale smo ti tajnu hitrine da ju prošapneš konjima a ti si se nadmetao u hitnjama s oholim sinovima mjesto da jezdiš s nama, mjesto da lebdiš daljinama, ti si se umarao s gordima i srce u cežnji trošio vjereci se s nevjernima u ljubav.
Dale smo ti lijek od tuge i bijeg od nesanice a ti si bancio s cigankama dok ti džepove i rukave ne razdere njihova violinska pratnja, dok ti iz znojavih košulja ne povade i zadnji majcin dukat i raspašu u snu prvi ocev sahat. Dale smo ti rijec najljepše od nas u šapatu samoniklih pšenica, a ti si pekao pogacice želja i nježnost primao u njihovim krupnim ocima.

Dale smo ti neranjivost od strijela tuge, a ti si se momcio s lovcima i kladio se da te ne može dostici metalni iver sjte, pa su te sačekivali u zasjedama i sakatili bi ti srce da ne bješe nas. Dale smo ti jastuk od mahovina, skrivene tragova u gustim papratima, pecinska utocišta, zmijska šaptališta, razdraganu lisičju štenad da ti se pred nogama igra i ludošcu u ponoc zabavlja, a ti si se zavlačio u krzna samoukim glumicama pa se igrao operetnog ljubavnika. Dale smo ti snagu od prve vode s visova i maštu jutarnjeg žubora i ljepotu sabaha i vrisak u jaslama sunca, dale smo ti nijemost dubina i plavost tišina, plahost mrzlina, praiskon jezera, dale smo ti sebe u hiljadu ženskih cežnji, gladnim grčevima grlatim, stazama šumskih vilinskim, a uzalud je sve to tebi bilo, jer tebi se ljudovalo s ljudskima, jer svatko se veseli sa svojima

Dale smo ti plijen iz drevnih bitaka, a ti si bancio s razbojnicima u kockarskim jazbinama i naiskap pio s vampirima u mitskim dvorcima ne pitajuci se nikada, otkud im toliko vina, otkud im tolika jakost slana prvobitna, i prostranstva u ocima. Dale smo ti glas da zadiviš slavuja, a ti si se sladio slikaricama i lijegao rumen pod platna njihova i razlijevao se u sjenama njihovih nježnih boja i lizao nebo s njihovih trbuha i šaputao da ne poznaš ljepšeg ushita. Dale smo ti da usniš pod znojnim konjima s kojih se još pušila para svitanja, da se nasmrtiš junačkim smrtima, da krikom prestraviš mrkog medvjeda, da golim rukama išcupaš srce vuka samotnjaka, a ti si se bratimio i namigivao lovkinjama pod stolovima im doticuci koljena.

Dale smo ti stazu da umakneš od ljudi, pasa, zla i nemira, a ti si ih još vodio za nama i svima im dovikivao trag i hajkama davao konak u pricama izdavao naš stan...opisujuci ljubav i ljepotu najljepše od nas... Dale smo ti da kraljuješ vodenim kraljevstvima da piješ s nevidljivim koscima vodu s ponornica, a ti se ogledao u jazovima u ocima s mladenki na bogatim svadbama, prolijevao vjere i žudnje i vina i potezao mac od rijeci u dvobojima, pa smo te ranjena srca otimale s maglama u nesvjestice i sabahe da te ne dokrajci ljubavna laž. Dale smo ti žezlo kovano na liticama s tajnim muškarcevim mocima a ti si isukivao jarost u ložnicama za gladna ženska ludovanja, svakoj bi se davao kao da si njezina nemirna duša obuzeta... Dale smo ti cini da se dopadneš boginjama, a ti si ljubav davao nevjernoj ženskoj celjadi i punio kosu trunjem u njihovim varljivim zavjetima vjerujuci u sebi da svaka može bit tvoja boginja, a svaka sa vilovitom kosom preko lica, tvoja babilonska prorocica.
Covjek nije ništa nego hrpa kodova od vode i brojeva od krvi i kovina od lijeske i ognjila od šume i vjetrova, od neba i svjetla, od rijeci i bescijenja, i zato pripremi se ti što najljepšu od nas zavede, vrijeme je da se upoznaš, izbavljen od staza cežnje.

Dale smo ti da se spasiš od svijeta, ali tebi nema ni otrova ni lijeka i zato te stavljamo na vodeni kamen da tekucim vatrama raznesemo tvoj žar, da vodenim sjenama izbavimo tvoj dah u svijet bez oblika u oblik bez svijeta, razdužen od virova, rascijepljen od tijela razdijeljen u beskraj svih beskraja...
Dale smo ti, a sad ti srce uzimamo vodenom vatrom, tvoje glineno tijelo spaljujemo vodenim dimovima, tvoj grimizni duh uznosimo vodenim pepelom, tebe niz goru raznosimo, rastvaramo, raskidamo, razbjeljujemo u prozirnost u ništavilo u nestalnost. Dale smo ti da ljubiš najljepšu od nas a ti si se uzoholio i sad si gdje jesi pred vodenim vatrama, dale smo ti da isprosiš jednu od nas i sad si i gdje nisi pod vodenim ognjem...

Dale smo ti da vjecno živiš u našem svijetu s jednom od nas a ti se zaželio smrtnosti i sad si gdje jesi nad vodenim lomačama. I ne pitaj nas tim ocima zašto je kazna preoštra jer dadosmo smo ti najmlađu i najljepšu od nas. S tobom ce ona predivna nocas upoznati svoj kraj... Ni trepnula nije, izabrala je tebe...Za ljubav tvoju, nocas, ona ce postati smrtnica