Ponovno izdanje romana Momčila Popadića
Jurica Pavičić,
Jutarnji list,
05.01.2006
Pjesnik, prozaik i novinski reporter Momčilo Popadić Pop iz splitskog je i hrvatskog novinarstva prerano otišao otprilike u isto ono vrijeme kad sam ja u taj ludi Gutenbergov kutić počeo ulaziti. Na Silvestrovo godine 1989. objavio sam svoju prvu književnu kritiku u Slobodnoj Dalmaciji i time debitirao u jednom pravom, velikom mediju. Samo nekoliko mjeseci poslije, Momčilo Popadić, reporterska zvijezda te iste Slobodne Dalmacije, umro je u 47. godini od raka grla.
Te iste 1990., kad su se u Dalmaciji prelamale dvije ere i dvije ideologije, spletom su se okolnosti mimoišle i naše dvije karijere. Nikad nisam upoznao Momčila Popadića čovjeka, ali odrastajući u medijskom ambijentu Dalmacije osamdesetih nisam mogao ne poznavati Popadićev rad. Popadić je u to doba bio popularni novinar, reporter putnik koji je je reporterski jednako bilježio i umiruća dalmatinska sela i kosovsku krizu, i politička previranja i sportske priredbe. Popadić je bio centralna osobnost svojevrsne novinske boemije, čiji su dio bili i ljudi poput arhitekta i teoretičara Frane Gotovca, te književnika Bože Žige i Jakše Fiamenga. Popadić je u to vrijeme nesustavno gradio danas poprilično zaboravljen pjesnički opus, ali i obilno pisao za popularnu glazbu. Poput mnogih pjesnika koji su pisali za estradu, Pop je doživio da mu uglazbljeni stihovi budu mnogo poznatiji od ukoričenih, a pogotovo od njega samog. "Tonka", "Košulja plava", "Reci mi tiho, tiho" ili "Oprosti mi, pape" s vremenom su postale nešto nalik narodnim pjesmama, nepoderiva i neuništiva djela zaboravljena anonima, a ako mene pitate, to je najljepša sudbina koju pjesnik može doživjeti. Popadić je tako prije smrti, a nešto manje i poslije smrti, živio dvostruki život. Napadali su ga kao jugoslavenčinu, difamirali po imenu i prezimenu, novinski mu je rad zatro zaborav, antologije ga nisu primile, a ostali su tek uglazbljeni evergrini neuništivo usađeni u kulturni korpus. S vremenom su Popov lik i djelo pomalo tonuli u zaborav, a on sam pridružio se krugu prešutno cijenjenih splitskih kulturnih marginalaca kao što su bili i Marko Uvodić ili Toma Bebić.
Kulturalni stid
Momčilo Popadić pao je u zaborav, pa se zaboravilo i mnogo što o njemu, a jedna od tih zaboravljenih stvari jest i to da je Pop pisao prozu. Točnije, sredinom osamdesetih napisao je jednu proznu knjigu koju je kao i sve vezano uz Popadića kulturni establishment propisno ispreskakao. Naslov te knjige je "Život u strpjenstvu ili Momo zašto se kriviš", izlazila je osamdesetih u nastavcima u Nedjeljnoj Dalmaciji, a potom i kao samostalan roman u izdanju splitskog nakladnika Književnog kruga. Na svoju sramotu, taj jedini Popadićev roman u vrijeme nastanka nisam pročitao. Dopao mi je u ruke tek nedavno, kad ga je reizdao zagrebački VBZ, ponajprije na zagovor urednika u toj kući Nenada Rizvanovića. Osječanin Rizvanović tako mi je otkrio dio moje srednjodalmatinske baštine koji nisam na vrijeme otkrio i zbog toga osjećam kulturalni stid. Jer, "Život u strpjenstvu" - svezak koji je drugi put, ali prvi put zaozbiljno pred nama - istinsko je literarno čudo. Ova divna kronika o odrastanju sveščić je koji iz srži mijenja moju predodžbu u hrvatskoj prozi osamdesetih.
Mnogi, uključujući predgovarača novog izdanja Tonka Maroevića, Popadićev "Momo zašto se kriviš" uspoređuju s Novakovim "Izgubljenim zavičajem". Spomenute knjige imaju mnogo podudarnosti. Ali, Novakova knjižica po svom gardu je knjiga razočaranog intelektualca, knjiga koja paradira modernističkom proznom sofisticiranošću i na prošlu kulturu gleda s racionalne distance. Popadićev je pristup sasvim drukčiji. Njegov je jezik infantilan i dijalektalan, naracija namjerno uprošćena, a odnos prema otočkom djetinjstvu kudikamo više obilježen osjećanjem izgubljenog raja nego što je to kod gorkog cinika Novaka.
Izgubljeni raj
Ako bi se Popadiću mogla pronaći kulturalna paralela, onda bi to ponajprije bili filmovi Ermanna Olmija, i to ponajviše veliki, maestralni film "Drvo za klompe". Nije slučajno Ante Babaja - čovjek koji je ekranizirao "Izgubljeni zavičaj" - "Drvo za klompe" zvao "filmom s aureolom". Da je za filmskog djelatnog života upoznao "Momo zašto se kriviš", Babaja bi nesumnjivo i Popadićevu knjigu podario atributom svetaštva. Jer, baš kao i Olmijev klasik, i Popadićev roman isijava nekom razoružavajućom dobrotom, priča o mikrokozmosu koji živi od i s prirodom, odnoseći se prema toj prirodi s franjevačkom skrušenom blagošću.
Popadić - kršćanski romanopisac? Današnji hrvatski katolički mainstream vjerojatno bi s mnogo negodovanja prihvatio da se takvom etiketom obilježava pisac koji se zove Momčilo, koji je za života bio ljevičar i volio Jugoslaviju. Ali, što god o tom mislila biskupska konferencija, "Momo zašto se kriviš" je veledjelo mediteranskog kršćanstva, knjiga u kojoj Pop poput svetog Frane (ne Franje!) propovijeda pticama, gleda čokote kako rastu, osluškuje govor riba i ne može se djetinjim očima načuditi tom čudu. Ono što želim reći teško je reći a da ne zvuči otrcano, ali eto, ipak velim: Popadićev "Momo zašto se kriviš" knjiga je puna ljubavi, ljubavi ljudi za ljude, ljudi za stvari, za prostor, bilje i životinje. Malo je u hrvatskoj kulturi djela koja odišu takvom asiškom blagošću: nađe je se u Dulčićevim slikama, u Šopovoj poeziji ili Testenovim crtežima.
Novim čitanjem, Popadićev "Momo" postat će važna knjiga iz mnogih rakursa. Iz perspektive dijalektalne književnosti, Popadićev se svezak nameće kao gigant hrvatske dijalektalne proze kraja stoljeća. Iz perspektive povijesti književnosti, ta knjiga kao da najavljuje zavičajni intimizam koji će se u idućoj dekadi razgorjeti s ratom, "Šapudlom" i "Sarajevskim Marlborom". Iz sociokulturne perspektive Dalmacije, Popadićev "Život u strpjenstvu" književna je kamilica koja blaži rane u samosvijesti nesretne regije koju se sve češće i sve jedino spominje kao zavičaj palikuća, mitingaša, divljih graditelja i klerikalnih mračnjaka. Popadiću kroz desetljeća možemo adresirati veliko, zakašnjelo hvala.
Jurica Pavičić
samo ponavlj'o "Joooooj, jest ovo dosadnoooo!" 
na odmoru kad budu svi prichali o Zlatanovim marifetlucima, nema nadaleko, u i oko skole, kulje upadice od reference na magichni teatar 
