http://balkans.aljazeera.net/vijesti/sr ... a-genocida
Srpskim stazama genocida
Srpske staze genocida postale su odavno legalne i legitimne transverzale, autoputevi zla, po kojima se vozikaju svi oni krvnici iz devedesetih, nekažnjeno i nesmetano.
Piše:
Dragan Bursać
Slika prva: Šemso i Svetozar
Jeste li čuli za porodicu Efendić iz Vlasenice?
Niste?
Za one koji ne znaju, Ibro i Azema Efendić iz Vlasenice izrodili su u svom braku, na ovom svijetu, osam sinova.
Hilmo, Salih, Šukrija, Haso, Osmo, Salko, Ahmo i Šemso.
Osam sinova, osam jablanova! Neki će reći da je to najveća sreća u životu Azeme i Ibre.
Drugi neki ljudi reći će da im je najveća sreća što su umrli neposredno prije rata.
Jer, da su preživjeli rat, ugledali bi svog sina Šemsu kako drhtavom rukom prolazi kroz kosu i trese se od bola.
Onda bi pogledali malo niže, pa vidjeli kako Šemso spušta u mezar svog brata, a njihovog drugog sina, Šukriju.
Pa bi tako živi, a zgroženi počeli da oplakuju smrt djeteta, a onda bi pogledali sa strane i ugledali nišane na kojima su ispisana imena sedam sinova.
Sedam sinova!
Ehej, Bože na nebesima i đavle u paklu, je li to stvarnost?! Zlotvori četnički su ubili u Vlasenici krvavoj sedam sinova Ibre i Azeme Efendić.
Da su roditelji živi, umrli bi za djecom sedam puta.
Ovako, istina, najveća je sreća umrijeti na vrijeme.
Samo Šemso stoji na vlaseničkom mezarju Rakita i gleda deset grobova.
Otac, mati i sedmorica braće. I sve se čini Šemsi, dok rukom trga kosu, da je više života dolje pod njim nego ovdje gore oko njega.
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Živ, a nije živ.
Najveća je sreća na vrijeme umrijeti...
A Šemso, tako živ, zajedno sa nama svjedoči tribini ratnog zločinca Vojislava Šešelja na Novom Beogradu, koji promoviše knjigu pod umobolnim naslovom U Srebrenici nije bilo genocida. Morbidno, ali to je najmanje važno za ovu priču.
Da li ste znali da je zamjenik načelnika opštine Novi Beograd Svetozar Andrić? Znate li ko je uopšte on?
Da li ste znali da je taj čovjek jedan od glavnih i odgovornih za osnivanje logora Sušica u Vlasenici, koji je, između ostalog, progutao i porodicu Efendić sa sedmoricom braće? Kroz njega je prošlo, ako niste znali, 8.000 nesrba. U tom zlodjelu, u tom prostoru zla i njegovim čvorištima u okolini Vlasenice, ubijeno je 1.600 ljudi. Silovanja, zlostavljanja, premlaćivanja, robovlasništvo bile su svakodnevne pojave. Sušica je, zapravo, regionalni logor, kroz koji su prošli Bošnjaci Kalesije, Bratunca, Srebrenice, Rogatice, Višegrada, Zvornika te brojnih drugih opština tog dijela Bosne i Hercegovine.
U krivičnoj prijavi koju je prije dvije godine podnio Fond za humanitarno pravo (FHP) stoji, između ostalog, i ovo:
"Andrić je 28. maja 1992. godine naredio 'iseljavanje' bošnjačkog stanovništva iz Zvornika, što je za posledicu imalo odlazak više od 10.000 Bošnjaka. Već nekoliko dana kasnije, 31. maja 1992. godine, Andrić je izdao naređenje o osnivanju logora Sušica u Vlasenici. Logor je postojao sve do 30. septembra 1992. godine, a zatočenici su svakodnevno prebijani, žene koje su bile zatvorene u logoru su silovane, a oko 160 ljudi je ubijeno."
FHP u krivičnoj prijavi navodi i da je u maju i junu 1992. brigada kojom je komandovao Svetozar Andrić protjerala bošnjačko stanovništvo iz više od 20 sela u opštini Vlasenica. U martu naredne godine pripadnici brigade kojom je Andrić komandovao spalili su selo Gobelje u opštini Vlasenica, piše u prijavi.
I sad, baš ovih dana, taj nesuđeni, neprocesuirani i nekažnjeni ratni zločinac kao domaćin, nekih 200 kilometara od Vlasenice, u Beogradu, dočekuje presuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja kako bi zajedno negirali genocid i sprdali se sa ubijenim ljudima i njihovim porodicama.
Negdje iznad njih Šemso, pa grobovi braće, sedmorice braće, pa grobovi roditelja, rođaka, pa nedostatak grobova jer kostiju još nema da se ukopaju, pa onda zločinci što im tijela na genocid vonjaju...
Sve se nabralo u jednoj noći.
Slika druga: Djeca učena da mrze
Jeste li čuli za djevojčicu koju su zlostavljali vršnjaci u Srebrenici?
Morali ste to da čujete: F. je krenula kući. F. ide u deveti razred. F. je djevojčica. F. je Bošnjakinja. F. je pokrivena.
Dječaci koji pjevaju četničke pjesme i uzvikuju četničke parole ne vole F. iako dijele školske klupe. Naučeni su da ne vole drugog i drugačijeg. Naučili su ih škola, vjeronauka, mediji i porodica. Njihovi roditelji, škola, a pogotovo vjeroučitelji nikada nisu bili sankcionisani zbog četnikovanja od prije mjesec, kada su ti isti dječaci, potpisani kao četnici, proslavljali Dan svetog Save (sic!). Naprotiv, vjeroučitelj je stao uz takve nakaradne postupke, a škola se pobunila, pazite sad, zbog bošnjačkih roditelja, koji su tražili osudu i kažnjavanje takvog vandalizma.
Svi zajedno su upropastili djecu!
A tako upropaštena djeca iznova i iznova i iznova slave četnike. Onda dječaci, tako naučeni, tim nagrađeni, tako zaraženi mržnjom, maltretiraju djevojčicu F.
Prvo su je maltretirali u srebreničkoj osnovnoj školi, a onda je desetak dječaka sačekalo F. na putu do kuće i okružilo je.
Zamislite, F. sama u suzama gleda očima boje straha svoje vršnjake otrovane kako isijavaju mržnju po njoj.
Tako vam je to u Srebrenici, gradu genocida, u kojem se opet kalemi i po djeci rasipa uvijek ista mržnja. Mržnja koja ne razlikuje boju, pol, dob. Čak ne razlikuje ni dijete od odrasle osobe.
Odakle nam pravo da kao roditelji, škola i društvo trujemo djecu mržnjom? Odakle nam pravo da se ta mržnja izlije na nevinu djevojčicu bez zaštite? Odakle nam pravo da iznova i iznova ne činimo ništa dok nijemo gledamo kako nam djecu jede fašistička mržnja?
Sutra, već sutra, i vaše dijete može da bude ili zlostavljana F. ili maloljetni zlostavljač!
Mržnja kojom društvo inficira djecu – e, ta mržnja je najgora! U istom danu ponižen je Šemso, bez sedmorice braće, i F., dijete, povratnik koje je osjetilo nedostatak svojih najbližih ubijenih u genocidu dok je slušalo salvu uvreda na svoj račun jer se drugačije zove i drugačije Bogu moli.
Slika treća: Srpskiji Prijedor
Istog dana u prijedorskom Pozorištu pred 350 tzv. ljudi održana je promocija filma General Draža Mihailović, koji se bavi, znate to svi, sramnom revizijom i pranjem lika i djela fašističkog kolaboracioniste.
Uniformisani četnici u prvim redovima, koji su imali rijetku priliku da svojom voljom posjete Pozorište, nosili su slike Mihailovića i, pogađate, ratnog zločinca Ratka Mladića. I da, to je njihov kontinuitet genocida – od 1992, pa do danas.
Iz Ujedinjene Srpske nakon projekcije filma rekli su da se "75 godina od završetka Drugog svjetskog rata prvi put u srpskom Potkozarju čula i druga strana istine o Ravnogorskom pokretu i generalu Dragoljubu Draži Mihailoviću sve zbog postavljenog cilja – bolji, pošteniji, ujedinjeniji i srpskiji Prijedor".
Ovi zlotvori se bore za Dražu, Mladića i "srBskiji Prijedor"!? Ovi zlotvori javno propagiraju politiku genocida. Jer, ako Prijedor, očišćen od nesrba, nije dovoljno etnički čist, šta nam to govori? Ako Prijedor, grad najvećeg urbicida u Bosni i Hercegovini, najvećeg protjerivanja, najvećeg broja logora, najveće masovne grobnice Tomašice, najvećeg etničkog čišćenja i početka genocida, nije dovoljno čist, šta nam to govori?
Zazivanje novog genocida!
I, kako reče reditelj Dino Mustafić, dok je u jednom sarajevskom kinu publika pozdravila antifašistički, partizanski film, u isto vrijeme su Prijedor i njegovo pozorište aplaudirali fašističkom kvislingu Draži Mihailoviću zajedno sa četničkim prikazama u prvim redovima.
Eto, to vam je Republika Srpska, gledate u taj projekt!
To vam je transverzala Prijedor – Vlasenica – Srebrenica. Slika genocida u jednom danu, u nekoliko sati. Mjesta koja su doživjela najveće evropsko ništenje nakon Drugog svjetskog rata baš u jednoj noći doživjela su iznova potpuno pomračenje.
Da li je slučajno? Ma ne mora više ni da bude slučajno ni namjerno – naprosto, profašističkih skupova, djelovanja, tzv. godišnjica, manifestovanja i isijavanja zla je toliko da ni stotine hroničara ovu kalvariju ne mogu da isprate.
Ako ima zemlje Bosne i Hercegovine, preduzeće se nešto. Tri slike ove ne da su dovoljne nego daleko premašuju zdrava ljudska poimanja. Srpske staze genocida postale su odavno legalne i legitimne transverzale, autoputevi zla, po kojima se vozikaju svi oni krvnici iz devedesetih, nekažnjeno i nesmetano.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
