KAZU RVATI: "ASANAGINICA"
Hasanaginica je bosanska usmena balada, koja je nastala između 1646. i 49. u okrilju begovske bošnjačke porodice iz Imotske krajine koja je tada bila dio Bosanskog pašaluka i vjerovatno se prepričavala sa koljena na koljeno po Imotskom i okolini, dok je nije otrgnuo od zaborava 1774. talijanski putopisac, etnograf Alberto Fortis nazivajući je “morlačka balada” (morlačka = ilirička).
Prvi put je objavljena u njegovoj knjizi “Put po Dalmaciji” u Veneciji. Od tog trenutka su se počeli nizati prijevodi ove pjesme na raznim jezicima svijeta. Veliki umovi toga vremena kao Johann Wolfgang Goethe (1775), Walter Scott (1798), A. S. Puškin (1835), Adam Mickiewicz (1841) su samo neka od imena koja su prevodila “Hasanaginicu”. Za “Hasanaginicu” se s pravom može reći da je jedna od najljepših i najzadivljujućih balada, koja je ikad nastala.
Hasanaginica je služila i kao predložak za prvu bošnjačku operu, a premijerno je izvedena u Sarajevu 2000. godine. Libreto je napisao Nijaz Alispahić, kompoziciju Asim Horozić, režiju je vodio Sulejman Kupusović, a u naslovnoj ulozi nastupila je primadona sarajevske Opere Amila Bakšić. Prvi put je objavio talijanski opat, biolog i putopisac Alberto Fortis 1774. godine.
Međutim, kao i mnoge druge stvari u bogatoj bosanskoj historiji, naši zapadni susjedi pokušavaju i ovu stvar da prisvoje za sebe, na jedan vrlo rogobatan način. Na slici se nalazi tabla koja se nalazi u tematskom parku koji je posvećen bosanskoj baladi Hasanaginici. Ono što ‘bode oči’ jeste sam naziv parka. ‘Asanaginica’? Asanaginica, žena Hasanagina? Ili je i on Asanaga? Ili su baš toliko neobaviješteni u Turističkoj zajednici Imotskog pa ne znaju da je Hasan Hasan, a ne Asan. Čemu ukidanje glasa/slova H? Ako se na tome insistira u srpskom, zašto se to radi u hrvatskom jeziku?
Jer, ako Hasan nije Hasan, a Hasanaginica ono što je vazda i svugdje bila – Hasanaginica, ako nema slova/glasa H, kako ćemo onda izgovarati ime države u kojoj se park nalazi? Rvatska?
HASANAGINICA:
"Šta se b’jeli u gori zelenoj?
Al’ je snijeg, al’ su labudovi?
Da je snijeg, već bi okopnio,
labudovi već bi poletjeli.
Nit’ je snijeg nit’ su labudovi,
Nego šator age Hasan-age;
on boluje od ljutijeh rana.
Oblazi ga mati i sestrica,
a ljubovca od stida ne mogla.
Kad li mu je ranam’ bolje bilo,
on poruči vjernoj ljubi svojoj:
„Ne čekaj me u dvoru b’jelomu,
ni u dvoru, ni u rodu momu.“
Kad kaduna r’ječi razumjela,
još je jadna u toj misli stala,
jeka stade konja oko dvora;
tad pobježe Hasanaginica
da vrat lomi kuli niz pendžere;
za njom trče dv’je ćere djevojke:
„Vrati nam se, mila majko naša!
Nije ovo babo Hasan-aga,
već daidža, Pintorović beže.“
I vrati se Hasanaginica,
ter se vješa bratu oko vrata.
„Da, moj brate, velike sramote —
gdje me šalje od petero dice!“
Beže muči, ništa ne govori,
već se maša u džepe svione
vadi joj knjigu oprošćenja,
da uzimlje potpuno vjenčanje,
da gre s njime majci unatrage.
Kad kaduna knjigu proučila,
dva je sina u čelo ljubila,
a dv’je ćere u rumena lica,
a s malahnim u bešici sinkom,
od’jelit se nikako ne mogla,
već je bratac za ruke uzeo.
I jedva je s sinkom rastavio,
ter je meće sebi na konjica,
s njom grede dvoru bjelomu.
U rodu je malo vr’jeme stala,
— malo vr’jeme, ni nedjelju dana;
dobra kada i od roda dobra,
dobru kadu prose sa svih strana,
a najviše imotski kadija.
Kaduna se bratu svome moli:
„Aj tako te ne želila, braco,
nemoj mene davat ni za koga.
da ne puca jadno srce moje
gledajući sirotiće svoje.“
Ali beže ništa ne hajaše,
već nju daje imotskom kadiji.
Još kaduna bratu se moljaše
da napiše listak b’jele knjige,
da je šalje imotskom kadiji:
„Djevojka te l’jepo pozdravljaše,
A u knjizi l’jepo te moljaše,
Kad pokupiš gospodu svatove,
Dug pul’duvak nosi na djevojku:
Kada bude agi mimo dvora,
Nek ne vidi sirotiće svoje.
Kad kadiji b’jela knjiga dođe,
Gospodu je svate pokupio,
Svate kupi grede po djevojku.
Dobro svati došli po djevojke,
I zdravo se povratili s njome.
A kad bili agi mimo dvora,
Dv’je je ćerce s pendžere gledahu,
A dva sina prid nju ishođahu:
Tere svojoj majci govorahu:
— Vrati nam se, mila majko naša,
Da mi tebi užinati damo!
Kad to čula Hasanaginica,
Starišini svatov govorila:
— Bogom brate, svatov starišina,
Ustavi mi konje uza dvora,
Da darujem sirotice moje.
Ustaviše konje uza dvora.
Svoju dicu l’jepo darovala:
Svakom sinku nazve pozlaćene,
Svakoj ćeri čohu do poljane;
A malomu u bešici sinku,
Njemu šalje u bošči haljine.
A to gleda junak Hasan-aga,
Ter dozivlje do dva sina svoja:
Hod’ te amo, sirotice moje,
kad se neće smilovati na vas
majka vaša srca kamenoga!
Kad to čula Hasanaginica,
bjelim licem u zemlju ud’rila,
usput se je s dušom rastavila."
