Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
Airbus 380 leti preko Atlantika. Leti stalnom brzinom od 800 km/h na visini od 30.000 stopa, kad se odjednom pojavi borbeni avion Eurofighter koji leti brzinom od 2 Macha.
Pilot lovca uspori, priđe Airbusu i preko radija pozdravi pilota putničkog aviona:
„Airbus, dosadan let, zar ne? A sad pogledaj ovo!“
Okrene svoj avion naopako, ubrza, naglo se vine u visinu, a zatim u zadivljujućem poniranju spusti gotovo do razine mora. Vrati se uz Airbus i pita:
„I, kako ti se svidjelo?“
Pilot Airbusa odgovori:
„Impresivno, ali sad ti pogledaj ovo!“
Pilot borbenog aviona promatra Airbus, ali – ništa se ne događa. Leti i dalje ravno, istom brzinom. Nakon 15 minuta pilot Airbusa se javi preko radija i pita:
„I, što kažeš?“
Zbunjen, pilot borbenog aviona pita:
„Što si to napravio?“
Pilot Airbusa se nasmije i kaže:
„Ustao sam, protegno noge, otišao straga u avion, iskoristio toalet, popio šalicu kave i pojeo komad čokoladne torte.“
Pouka ove priče je: kad si mlad, brzina i adrenalin izgledaju veličanstveno.
Ali kad odrasteš i postaneš mudriji, naučiš da su udobnost i mir važniji.
To se zove S.O.S.: Slower, Older, Smarter (Sporiji. Stariji. Pametniji).
Posvećujem svim svojim starijim prijateljima.
Vrijeme je da usporimo i uživamo u ostatku putovanja.
(Nepoznat autor)
Arthur Schopenhauer wrote:
In the first place, a man never is happy, but spends his whole life in striving after something which he thinks will make him so; he seldom attains his goal, and when he does, it is only to be disappointed; he is mostly shipwrecked in the end, and comes into harbor with masts and rigging gone. And then, it is all one whether he has been happy or miserable; for his life was never anything more than a present moment always vanishing; and now it is over.
Samo neki sami sebi znaju popuniti tu prazninu, mastom ili zamisljenom svrhom zivota, dok se drugi ne mogu izboriti s time sami bez drugih bica. Unutrasnji svijet im maltene i ne postoji.
Tako da je svima je ista borba, samo je pristup drugaciji.
medvjed23 wrote: ↑20/12/2025 12:34
Ja volim samoću. Ispunjenu ili tišinom ili muzikom.
Borba je u traženju komadića samoće. Kad nađem to, našao sam i mir. I slobodu. I sebe.
Tišina izvana nije isto sto i tisina iznutra. Mislim da ovo drugo i ne postoji.
Samo neki tu tišinu izvana popune svojm mislima, mastanjima i sarenijim unutrasnjim svijetom, i samoca je jedini nacin da dodjes do tog svijeta. Zato je mnogi od nas namjerno traze.
Dok drugi to sarenilo traze i nalaze jedino eksterno - u ljudima i raznim zabavama. I od samoce bjeze kao djavo od krsta.
sto blize praznicima - to vise patetike. ljudi su, izgleda, jednostavno, zaboravili kako da se raduju bilo cemu svome, a naucili da ispastaju gledajuci ljude koji se prave da se raduju bilo cemu zbog drugih... drugi su (kao drugo mjesto ili na drugom mjestu), napokon, pobijedili...
Sreća je u odnosu na radost kao električna sijalica u odnosu na sunce. Sreća uvijek ima razlog, sretni smo zbog nečega, ona je osjećaj čije postojanje uvijek ovisi o nečem izvanjskom. Radost, nasuprot tome, ne ovisi ni o čemu. Obuzima te bez ikakva posebnog razloga, u svojoj je biti nalik suncu; isijava toplinu zahvaljujući vatri tvog vlastitog srca.
Čitanje je kao razmišljanje, kao molitva, kao slušanje tuđih ideja, kao slušanje muzike, kao osmatranje pejzaža, kao šetnja plažom... A vi, koji ste tako ljubazni, sada se pitate: šta si to čitao, Barry? Ja sam čitao sve... Ali prije svega se sjećam knjige koju sam čitao u jednom od najtežih trenutaka svog života i koja mi je povratila spokoj... Koja je to knjiga? E, pa to je knjiga pod nazivom .........
prvi put sam shvatio da sam postavio pogresno pitanje.
drugi put sam shvatio da sam dao pogresan odgovor.
treci put sam shvatio da sam pogresno cutio...
fenomenalno
