juga 1950.-1990.

[insomnia78]

Proveo je djetinjstvo u Tz
Nego vidis kako to Francuzi lijepo kazu bosnjak

[spreca]

Kakvoj Tuzli? Benes zivio tri kuce dalje od mene u BL, ko djeca smo isli gledat kako trenira i dobijali uvjek slatkisa..

ti si ocito nesto pobrko.....za Slobodu je boksovo...neznam kad je iz Tz otisao za BLuku

Boksovo za Slaviju iz BL, imo dvi kuce tamo, ustvari kucu i vikendicu na Vrbasu...

Nisi dobro informisan....pitaj cika Googla on sve zna ...jedino neznam kad je presao u BLuku ..koje godine

[hAZNADAR]

to sto je bio u vojsci ne znaci da je bio četnik i da je jedva cekao da ubija druge i drugacije

Jes’. Mozda je bijo kuar

Malo respekta nije naodmet. Nisam bio blizak sa Benesom ali smo se pozdravljali. Bio je jednostavno primoran da obuce uniformu(ko zna cime su ga jos ucijenili) ali nije reatovao vec se samo pokazao par puta po gradu da ga vide. Plava uniforma, plavac - ko je bio u JNA zna sta je to. Stajao je tako ispred Boske kao da su mu sve ladje potonule, uglavnom se nije ni pozdravljao ni pricao sa onima koje je znao dok je tako pozirao. Kazu ljudi da je samo kolutao ocima kada bi se pogledi sreli u stilu - hebiga ne pitaj me nista.. To je bilo u vrijeme napada na Okucane kada je pola Banjaluke tamo ucestvovalo. Nije mi poznato da je pozirao u uniformi u vrijeme rata u BiH, a i ako jeste - sigurno nije pucao. Posto je bio slavan - pretpostavljam da su ga ucijenili, natjerali - da motivise ostale, posluzi za primjer, da se propagandno moze iskoristiti. Ne zaboraviti da je osim brata Ivice koji je ubijen imao jos familije u BL.

I stvarno bi zamolio, ne zbog teme, vec zbog respekta - da se prekine prica o njemu na ovakav nacin. Bio je Jugosloven i to je jedino sto je u ovoj temi bitno.

[insomnia78]

Hajde ti malo pogledaj na koga se odnosio post prije nego krenes sa pridikama

[512MB]

Nisi dobro informisan....pitaj cika Googla on sve zna ...jedino neznam kad je presao u BLuku ..koje godine

Jeboga ti sta ce mi gugl, znam covjeka bio mi komsija doduse moguce je da je tek kasnije doselio u BL.

[PeppermintSA]

Sta i da je bio,dobio poziv,mobilisan,bio je i novinar dragan bursac u VRS

Pa eto, recimo nije odveden na Manjaču.
Bursać je i trebao tamo da bude, a njegovi napisi jasno govore da nikako ne baštini tekovine te vojske i te države.
Za razliku od preminulog "ni-smrdi-ni-miriše-al-ako smrdi-ipak-ću malo-na-Srbina-da-smrdim" klasičnog jugovića.

Ovako pisati o pokojnom Benešu je odurno, ogavno i odvratno!

[spreca]

Nisi dobro informisan....pitaj cika Googla on sve zna ...jedino neznam kad je presao u BLuku ..koje godine

Jeboga ti sta ce mi gugl, znam covjeka bio mi komsija doduse moguce je da je tek kasnije doselio u BL.

Pa i meni je bio komsija prije nego tebi djetinjstvo je proveo u Tz....boksersku karijeru je zapoceo u Slobodi ili u Rudaru za ovo nisam siguran.....bio je buntovan i ponekad je zapado u carsijske tuce sto u to vrijeme u stvari i nije bilo rjetkost....bile grupe a najgora je bila Mosnicka(dio grada se zvao Mosnik)oni su stalno trazili belaja ...itd itd

[sinuhe]

Malo respekta nije naodmet. Nisam bio blizak sa Benesom ali smo se pozdravljali. Bio je jednostavno primoran da obuce uniformu(ko zna cime su ga jos ucijenili) ali nije reatovao vec se samo pokazao par puta po gradu da ga vide. Plava uniforma, plavac - ko je bio u JNA zna sta je to. Stajao je tako ispred Boske kao da su mu sve ladje potonule, uglavnom se nije ni pozdravljao ni pricao sa onima koje je znao dok je tako pozirao. Kazu ljudi da je samo kolutao ocima kada bi se pogledi sreli u stilu - hebiga ne pitaj me nista.. To je bilo u vrijeme napada na Okucane kada je pola Banjaluke tamo ucestvovalo. Nije mi poznato da je pozirao u uniformi u vrijeme rata u BiH, a i ako jeste - sigurno nije pucao. Posto je bio slavan - pretpostavljam da su ga ucijenili, natjerali - da motivise ostale, posluzi za primjer, da se propagandno moze iskoristiti. Ne zaboraviti da je osim brata Ivice koji je ubijen imao jos familije u BL.

I stvarno bi zamolio, ne zbog teme, vec zbog respekta - da se prekine prica o njemu na ovakav nacin. Bio je Jugosloven i to je jedino sto je u ovoj temi bitno.

Nije Benes bio u nikakvoj vojsci vec je imao papire da je kao na aerodromu. Osim toga nije imao jedno oko. Bio je ozenjen Srpkinjom sa kojom ima dvije cerke a jedna je stomatolog.
Ne znam kako bi ti sta mogao znati kad si kao mlad momak utekao prije rata i nesto nacuo u izbjeglickom centru. Jednako dobro je upucen i Petrovcanin Bursac.

[kakavdanakneiskustvu]

to sto je bio u vojsci ne znaci da je bio četnik i da je jedva cekao da ubija druge i drugacije

Jes’. Mozda je bijo kuar

Da si citao neke njegove tekstove znao bi da nije ni spomenuo da je bio kihar nego da je bio s puskom u rovu

[kakavdanakneiskustvu]

to sto je bio u vojsci ne znaci da je bio četnik i da je jedva cekao da ubija druge i drugacije

Jes’. Mozda je bijo kuar

Malo respekta nije naodmet. Nisam bio blizak sa Benesom ali smo se pozdravljali. Bio je jednostavno primoran da obuce uniformu(ko zna cime su ga jos ucijenili) ali nije reatovao vec se samo pokazao par puta po gradu da ga vide. Plava uniforma, plavac - ko je bio u JNA zna sta je to. Stajao je tako ispred Boske kao da su mu sve ladje potonule, uglavnom se nije ni pozdravljao ni pricao sa onima koje je znao dok je tako pozirao. Kazu ljudi da je samo kolutao ocima kada bi se pogledi sreli u stilu - hebiga ne pitaj me nista.. To je bilo u vrijeme napada na Okucane kada je pola Banjaluke tamo ucestvovalo. Nije mi poznato da je pozirao u uniformi u vrijeme rata u BiH, a i ako jeste - sigurno nije pucao. Posto je bio slavan - pretpostavljam da su ga ucijenili, natjerali - da motivise ostale, posluzi za primjer, da se propagandno moze iskoristiti. Ne zaboraviti da je osim brata Ivice koji je ubijen imao jos familije u BL.

I stvarno bi zamolio, ne zbog teme, vec zbog respekta - da se prekine prica o njemu na ovakav nacin. Bio je Jugosloven i to je jedino sto je u ovoj temi bitno.

O bursacu je ovdje bila prica,ne o benesu

[Banksy]

Ne zamjeram predsjednici što laže u austrijskim novinama, zamjeram joj što građanima neće reći i drugi dio istine

Jurica Pavičić, 15.09.2018.

https://www.jutarnji.hr/komentari/pise- ... e/7828485/



Predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović odrasla je u malom grobničkom selu nedaleko od Rijeke, tijekom 70-ih i 80-ih, posljednjih dekada komunizma. Tada i tamo završila je osnovnu i dio srednje škole, a onda je - još debelo tijekom komunizma - dobila stipendiju za srednjoškolsko obrazovanje u Americi. Sa 17 godina otišla je Novi Meksiko, tamo maturirala i s maturom se vratila u SFRJ.

Kolinda Grabar-Kitarović pripada onim ljudima koji se vole prustovski vraćati na razdoblje svoje mladosti. Njezin put od grobničke mesarske kćeri do Los Alamosa i Pantovčaka bitan je dio njezina mita o “self made woman”. Njezino odrastanje na selu važan je dio njezine komunikacijske strategije, jedan od načina na koji se političarka koja je cijeli život provela u centrima moći predstavlja kao “narodska” i “drukčija od elite”. Stoga nije čudo da je pastorala grobničkog djetinjstva dospjela i u njezinu službenu biografiju. U njoj je bukolički opisivala kako se “vješto penjala po stablima, kopala zemunice, trčala po pustim poljima dok je vjetar šibao moje lice”. Buduća hrvatska predsjednica “ljuljala se nad bistrinom Rječine, puštajući se bez straha u hladnu, duboku vodu, hvatajući zrak u plućima i plavetnilo neba u oku”.

Tako je izgledalo grobničko odrastanje Kolinde Grabar, buduće Kitarović. Bilo je to odrastanje u primordijalnom raju, locus amoenusu pretkapitalističke idile u kojoj još nije bilo industrije, kiselih kiša, Lidla ni Kauflanda. Krotki i skromni ljudi živjeli su krotke i skromne živote, kupujući nužne potrepštine u skromnim lokalnim trgovinama, poput one koju je vodio i njezin otac. Ipak, nad tim se bukoličkim svijetom nadvijala jedna strašna, opresivna tegoba. A kakva je to grozota, nikad ne bismo saznali da, eto, ovog tjedna nismo čitali bečki Kleine Zeitung.

U bečkom Kleine Zeitungu, naime, aktualna je hrvatska predsjednica otkrila kakvo je totalitarno mjesto negdje oko 1979. bio mjesni grobnički dućan. “Nisam ništa drugo htjela nego da iziđem iz komunizma. Htjela sam biti slobodna. Htjela sam imati mogućnost u dućanu birati između raznih vrsta jogurta, i da ne moram vlastima priopćavati koliko ću kruha trebati idućeg tjedna”, rekla je hrvatska predsjednica novinaru bečkog lista. Tako je svima onima koji nas već desetljećima - poput Daleke obale - uvjeravaju da su “osamdesete bile godine” hrvatska predsjednica odala pomno čuvanu tajnu. Zaboravite Polet, odmarališta, društvene stanove i novi val. Sve je to tek Matrix. U stvarnoj komunističkoj Hrvatskoj, onoj u kojoj je živjela mlada drugarica Grabar, lokalni je komitet na tjednoj bazi odobravao kruh.

“Jogurt-intervju” hrvatske predsjednice je, dakako, odmah nakon objave izazvao pravu oluju. Već sutradan internet je bio preplavljen vicevima, skarednim videima i domišljatim memovima, povjesničari su počeli vaditi statistike, pa su čak pronašli negdje da se u SFRJ tada proizvodilo 85 vrsta jogurta. Namirnica koja je nekako baš u to doba od opskurnog bugarskog lokalnog specijaliteta postala dio globalne prehrane poprimila je u samo par dana razmjere političke metafore. Tijekom 80-ih, u Vojvodini je Milošević počinio “jogurt-revoluciju”, anektirajući pokrajinski komitet Partije. Trideset godina poslije, svojom “jogurt-revolucijom”, hrvatska je predsjednica pokušala anektirati - naše sjećanje.

A nakon što se oluja satire stišala, nakon što su internetom prohujali memovi, fotomontaže i šaljiva videa, nakon što su izišli i komentari i komentari komentara, možda je trenutak da se vratimo pitanju koje je u ovoj priči meritum: naime, koja je uloga jogurta u našoj revoluciji?

Da bi se odgovorilo na to pitanje, nije dovoljno promatrati mali grobnički dućan u kojem ste te 1979. mogli - vjerojatno - kupiti ljubljanski, karlovački i varaždinski jogurt. Potrebno se pomaknuti 94 kilometra zapadnije te otići u jedan drugi, veći dućan. Recimo, jedan od dućana na tršćanskome Ponte Rossu.

Upravo negdje u doba kad osmoškolka Kolinda Grabar u mjesnom grobničkom dućanu kupuje jogurt, Ponte Rosso je, naime, bio na svojem vrhuncu. Krajem 70-ih SFRJ još zataškava razmjere duga, a stanovništvo živi posljednje godine bez javne štednje. Tadašnji građanin Hrvatske, ako je vjerovati ekonometriji, tada ima deset posto veću platežnu moć nego što je ima danas. Jugoslaveni već odavno imaju pasoše i slobodno putuju u inozemstvo. Te pasoše, začudo, ne koriste da bi razgledavali katedrale. Najčešće ih koriste da bi otišli do Trsta. Da bi otišli i tamo kupili nešto čega u Jugoslaviji nema ili, barem, nije tako dobro.

Koliko pamtim, jogurt nije pripadao u ono što se kupovalo u Trstu: možda zato što je kvarljiv. Ali, tih 70-ih, u vrijeme kad mlada gospođa Grabar zdvaja nad ponudom grobničke trgovine, Jugoslaveni su u Trstu kupovali štošta drugo. Kupovali su parmezan, gorgonzolu i Barillinu paštu, teflonske tave, odjeću, igraće karte i pampersice. Tadašnji jugoslavenski potrošač možda je u svojoj trgovini i imao sireve, Klarinu tjesteninu, Podravkinu konšervu i 85 vrsta jogurta. Svejedno, on je hrlio u Trst jer je u Trstu sve nekako bilo bolje: umaci su bili ukusniji, delicije bolje pakirane, industrijski kolači prhkiji, cipele bolje dizajnirane, pašta se ne bi prekuhala. Za Jugoslavene, Trst je bio Zapad - a na Zapadu su se mogle kupiti bolje i ljepše stvari.

Komunizmi - pa i jugoslavenski komunizam - nisu pali zbog ljudskih prava, žudnje za slobodom i pravom na javnu riječ. U Jugoslaviji, komunizam je propao zbog Ponte Rossa. Komunizam su u Jugoslaviji srušili Berloni i Scavolini, talijanske nape, cipele i gorgonzola. Gorgonzola koje - za razliku od jogurta - vjerojatno doista nije bilo u grobničkoj butigi.

Postoji, međutim, i naličje te priče, naličje koje je pošteno spomenuti onog časa kad se počnu prebrojavati vrste jogurta u Jugoslaviji. A da bi razumio to naličje, čovjek treba, recimo, otići na veliku izložbu posvećenu 60-ima koju je ovog proljeća organizirao Muzej za umjetnost i obrt. Današnjeg dvadesetogodišnjaka, naime, na toj izložbi vjerojatno neće zaprepastiti to što su se u Hrvatskoj 60-ih slikale sjajne slike ili snimali dobri crtići. Generaciju koja živi u današnjoj Hrvatskoj - dakle, u zemlji koja još jedva što proizvodi - ponajprije će zapanjiti što se tada, šezdesetih, sve proizvodilo u domovini. Na toj izložbi posjetitelj će vidjeti i domaće pokućstvo, i domaće posuđe, bijelu tehniku i rasvjetna tijela, kućne potrepštine, pa čak i zagrebačku vespu. Izložba 60-e, naime, izložba je o društvu koje je nastojalo u što je moguće većoj mjeri biti samoodrživo i proizvoditi sve što mu treba ne oviseći o izvozu.

Današnjim studentima, odraslim u zemlji koja sve uvozi, stoga je teško shvatiti da je ovdje postojalo društvo u kojem je TV prijemnik bio iz Banje Luke ili Niša, bojler iz Velenja, štednjak iz Zagreba, auto iz Vogošće, Kopra ili Novog Mesta, traperice su bile iz Varaždina, a tenisice i školska torba iz Splita. Postojalo je društvo u kojem se nešto tako složeno kao što je kamion (FAP) proizvodilo u - Priboju na Limu? Zna li itko od vas where-the-hell-is Priboj na Limu?

To je bilo društvo u kojem je, ukratko, odrastala mlada Kolinda Grabar. Društvo u kojem ste kupovali jednu od tri vrste automobila, ali domaćih automobila. Jednu od tri vrste jogurta, ali domaćih jogurta. Nije to bio Ponte Rosso, nije tu bilo divota šarenih talijanskih polica. Ali, taj autarhični, samoodrživi svijet stvarao je radna mjesta u Vogošći, Splitu, Nišu i Priboju na Limu. Iz tih radnih mjesta proizlazile su radničke plaće, plaće koje bi samoupravljači tako rado trošili kupujući na Ponte Rossu parmezan.

Taj je svijet, dakako, nestao. Nisu ga zbrisali ni tranzicija ni HDZ: zbrisala ga je globalizacija. Taj svijet jednako je nestao u Hrvatskoj kao što je nestao i u Leipzigu, Pireju i u Sjevernoj Engleskoj. Dospjeli smo u vrli novi svijet u kojem danas svaki veći market izgleda kao apgrejdana verzija tadašnjeg Trsta - u svakom od njih možete kupiti izraelski humus, tilzitski sir, australsko vino, nizozemski umak od soje i irsko pivo. U svakom od njih imate desetke jogurta. Gotovo sam siguran da i u grobničkoj butigi ima ementalera, i onog s većim i onog s manjim rupama. Nitko ne treba baš ni zbog čega ići u Trst.

Ali, ta priča ima i svoje naličje. A to naličje čovjek vidi kad se vozi kroz splitsku suburbiju, kroz pustopoljine Zagore, Moslavine, Slavonije. Tamo će od Trilja preko Sinja, Siverića, Knina naići na uvijek iste prizore, prizore koje ćemo (bojim se) uskoro gledati u Uljaniku - prizore bivših tvornica obraslih u drače, razlupanih prozora, s ruzinavim zupčanicima i zavojnicama koje leže u visokoj travi. A iza svake te ruine stoje ljudske priče, priče o ekonomiji koja nije izdržala globalnu konkurenciju, o proizvodnji koju je smlavio famozni “uvozni lobi”. Uvozni lobi koji je doveo sve jogurte svijeta u grobnički dućan.

Zato ja ne zamjeram Kolindi Grabar-Kitarović što u austrijskim novinama laže o jugoslavenskoj mliječnoj industriji. Ne zamjeram joj što se ne sjeća u laskavom svjetlu ponude u grobničkoj butigi. Zamjeram joj što, poput tipičnog populista, nije spremna građanima reći i drugi dio istine. Što im nije spremna reći u lice istinu koja je ne bi činila popularnom.

Da je, naime, ovo što sad imamo točno ono što smo htjeli. Da smo se upravo za ovo borili, pa to i imamo. Imamo u dućanu baš sve jogurte svijeta. I djecu u Irskoj. A ti jogurti i ta djeca u Irskoj lice su i naličje iste priče.

[Ommadawn]

Ne zamjeram predsjednici što laže u austrijskim novinama, zamjeram joj što građanima neće reći i drugi dio istine

Jurica Pavičić, 15.09.2018.

https://www.jutarnji.hr/komentari/pise- ... e/7828485/



Predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović odrasla je u malom grobničkom selu nedaleko od Rijeke, tijekom 70-ih i 80-ih, posljednjih dekada komunizma. Tada i tamo završila je osnovnu i dio srednje škole, a onda je - još debelo tijekom komunizma - dobila stipendiju za srednjoškolsko obrazovanje u Americi. Sa 17 godina otišla je Novi Meksiko, tamo maturirala i s maturom se vratila u SFRJ.

Kolinda Grabar-Kitarović pripada onim ljudima koji se vole prustovski vraćati na razdoblje svoje mladosti. Njezin put od grobničke mesarske kćeri do Los Alamosa i Pantovčaka bitan je dio njezina mita o “self made woman”. Njezino odrastanje na selu važan je dio njezine komunikacijske strategije, jedan od načina na koji se političarka koja je cijeli život provela u centrima moći predstavlja kao “narodska” i “drukčija od elite”. Stoga nije čudo da je pastorala grobničkog djetinjstva dospjela i u njezinu službenu biografiju. U njoj je bukolički opisivala kako se “vješto penjala po stablima, kopala zemunice, trčala po pustim poljima dok je vjetar šibao moje lice”. Buduća hrvatska predsjednica “ljuljala se nad bistrinom Rječine, puštajući se bez straha u hladnu, duboku vodu, hvatajući zrak u plućima i plavetnilo neba u oku”.

Tako je izgledalo grobničko odrastanje Kolinde Grabar, buduće Kitarović. Bilo je to odrastanje u primordijalnom raju, locus amoenusu pretkapitalističke idile u kojoj još nije bilo industrije, kiselih kiša, Lidla ni Kauflanda. Krotki i skromni ljudi živjeli su krotke i skromne živote, kupujući nužne potrepštine u skromnim lokalnim trgovinama, poput one koju je vodio i njezin otac. Ipak, nad tim se bukoličkim svijetom nadvijala jedna strašna, opresivna tegoba. A kakva je to grozota, nikad ne bismo saznali da, eto, ovog tjedna nismo čitali bečki Kleine Zeitung.

U bečkom Kleine Zeitungu, naime, aktualna je hrvatska predsjednica otkrila kakvo je totalitarno mjesto negdje oko 1979. bio mjesni grobnički dućan. “Nisam ništa drugo htjela nego da iziđem iz komunizma. Htjela sam biti slobodna. Htjela sam imati mogućnost u dućanu birati između raznih vrsta jogurta, i da ne moram vlastima priopćavati koliko ću kruha trebati idućeg tjedna”, rekla je hrvatska predsjednica novinaru bečkog lista. Tako je svima onima koji nas već desetljećima - poput Daleke obale - uvjeravaju da su “osamdesete bile godine” hrvatska predsjednica odala pomno čuvanu tajnu. Zaboravite Polet, odmarališta, društvene stanove i novi val. Sve je to tek Matrix. U stvarnoj komunističkoj Hrvatskoj, onoj u kojoj je živjela mlada drugarica Grabar, lokalni je komitet na tjednoj bazi odobravao kruh.

“Jogurt-intervju” hrvatske predsjednice je, dakako, odmah nakon objave izazvao pravu oluju. Već sutradan internet je bio preplavljen vicevima, skarednim videima i domišljatim memovima, povjesničari su počeli vaditi statistike, pa su čak pronašli negdje da se u SFRJ tada proizvodilo 85 vrsta jogurta. Namirnica koja je nekako baš u to doba od opskurnog bugarskog lokalnog specijaliteta postala dio globalne prehrane poprimila je u samo par dana razmjere političke metafore. Tijekom 80-ih, u Vojvodini je Milošević počinio “jogurt-revoluciju”, anektirajući pokrajinski komitet Partije. Trideset godina poslije, svojom “jogurt-revolucijom”, hrvatska je predsjednica pokušala anektirati - naše sjećanje.

A nakon što se oluja satire stišala, nakon što su internetom prohujali memovi, fotomontaže i šaljiva videa, nakon što su izišli i komentari i komentari komentara, možda je trenutak da se vratimo pitanju koje je u ovoj priči meritum: naime, koja je uloga jogurta u našoj revoluciji?

Da bi se odgovorilo na to pitanje, nije dovoljno promatrati mali grobnički dućan u kojem ste te 1979. mogli - vjerojatno - kupiti ljubljanski, karlovački i varaždinski jogurt. Potrebno se pomaknuti 94 kilometra zapadnije te otići u jedan drugi, veći dućan. Recimo, jedan od dućana na tršćanskome Ponte Rossu.

Upravo negdje u doba kad osmoškolka Kolinda Grabar u mjesnom grobničkom dućanu kupuje jogurt, Ponte Rosso je, naime, bio na svojem vrhuncu. Krajem 70-ih SFRJ još zataškava razmjere duga, a stanovništvo živi posljednje godine bez javne štednje. Tadašnji građanin Hrvatske, ako je vjerovati ekonometriji, tada ima deset posto veću platežnu moć nego što je ima danas. Jugoslaveni već odavno imaju pasoše i slobodno putuju u inozemstvo. Te pasoše, začudo, ne koriste da bi razgledavali katedrale. Najčešće ih koriste da bi otišli do Trsta. Da bi otišli i tamo kupili nešto čega u Jugoslaviji nema ili, barem, nije tako dobro.

Koliko pamtim, jogurt nije pripadao u ono što se kupovalo u Trstu: možda zato što je kvarljiv. Ali, tih 70-ih, u vrijeme kad mlada gospođa Grabar zdvaja nad ponudom grobničke trgovine, Jugoslaveni su u Trstu kupovali štošta drugo. Kupovali su parmezan, gorgonzolu i Barillinu paštu, teflonske tave, odjeću, igraće karte i pampersice. Tadašnji jugoslavenski potrošač možda je u svojoj trgovini i imao sireve, Klarinu tjesteninu, Podravkinu konšervu i 85 vrsta jogurta. Svejedno, on je hrlio u Trst jer je u Trstu sve nekako bilo bolje: umaci su bili ukusniji, delicije bolje pakirane, industrijski kolači prhkiji, cipele bolje dizajnirane, pašta se ne bi prekuhala. Za Jugoslavene, Trst je bio Zapad - a na Zapadu su se mogle kupiti bolje i ljepše stvari.

Komunizmi - pa i jugoslavenski komunizam - nisu pali zbog ljudskih prava, žudnje za slobodom i pravom na javnu riječ. U Jugoslaviji, komunizam je propao zbog Ponte Rossa. Komunizam su u Jugoslaviji srušili Berloni i Scavolini, talijanske nape, cipele i gorgonzola. Gorgonzola koje - za razliku od jogurta - vjerojatno doista nije bilo u grobničkoj butigi.

Postoji, međutim, i naličje te priče, naličje koje je pošteno spomenuti onog časa kad se počnu prebrojavati vrste jogurta u Jugoslaviji. A da bi razumio to naličje, čovjek treba, recimo, otići na veliku izložbu posvećenu 60-ima koju je ovog proljeća organizirao Muzej za umjetnost i obrt. Današnjeg dvadesetogodišnjaka, naime, na toj izložbi vjerojatno neće zaprepastiti to što su se u Hrvatskoj 60-ih slikale sjajne slike ili snimali dobri crtići. Generaciju koja živi u današnjoj Hrvatskoj - dakle, u zemlji koja još jedva što proizvodi - ponajprije će zapanjiti što se tada, šezdesetih, sve proizvodilo u domovini. Na toj izložbi posjetitelj će vidjeti i domaće pokućstvo, i domaće posuđe, bijelu tehniku i rasvjetna tijela, kućne potrepštine, pa čak i zagrebačku vespu. Izložba 60-e, naime, izložba je o društvu koje je nastojalo u što je moguće većoj mjeri biti samoodrživo i proizvoditi sve što mu treba ne oviseći o izvozu.

Današnjim studentima, odraslim u zemlji koja sve uvozi, stoga je teško shvatiti da je ovdje postojalo društvo u kojem je TV prijemnik bio iz Banje Luke ili Niša, bojler iz Velenja, štednjak iz Zagreba, auto iz Vogošće, Kopra ili Novog Mesta, traperice su bile iz Varaždina, a tenisice i školska torba iz Splita. Postojalo je društvo u kojem se nešto tako složeno kao što je kamion (FAP) proizvodilo u - Priboju na Limu? Zna li itko od vas where-the-hell-is Priboj na Limu?

To je bilo društvo u kojem je, ukratko, odrastala mlada Kolinda Grabar. Društvo u kojem ste kupovali jednu od tri vrste automobila, ali domaćih automobila. Jednu od tri vrste jogurta, ali domaćih jogurta. Nije to bio Ponte Rosso, nije tu bilo divota šarenih talijanskih polica. Ali, taj autarhični, samoodrživi svijet stvarao je radna mjesta u Vogošći, Splitu, Nišu i Priboju na Limu. Iz tih radnih mjesta proizlazile su radničke plaće, plaće koje bi samoupravljači tako rado trošili kupujući na Ponte Rossu parmezan.

Taj je svijet, dakako, nestao. Nisu ga zbrisali ni tranzicija ni HDZ: zbrisala ga je globalizacija. Taj svijet jednako je nestao u Hrvatskoj kao što je nestao i u Leipzigu, Pireju i u Sjevernoj Engleskoj. Dospjeli smo u vrli novi svijet u kojem danas svaki veći market izgleda kao apgrejdana verzija tadašnjeg Trsta - u svakom od njih možete kupiti izraelski humus, tilzitski sir, australsko vino, nizozemski umak od soje i irsko pivo. U svakom od njih imate desetke jogurta. Gotovo sam siguran da i u grobničkoj butigi ima ementalera, i onog s većim i onog s manjim rupama. Nitko ne treba baš ni zbog čega ići u Trst.

Ali, ta priča ima i svoje naličje. A to naličje čovjek vidi kad se vozi kroz splitsku suburbiju, kroz pustopoljine Zagore, Moslavine, Slavonije. Tamo će od Trilja preko Sinja, Siverića, Knina naići na uvijek iste prizore, prizore koje ćemo (bojim se) uskoro gledati u Uljaniku - prizore bivših tvornica obraslih u drače, razlupanih prozora, s ruzinavim zupčanicima i zavojnicama koje leže u visokoj travi. A iza svake te ruine stoje ljudske priče, priče o ekonomiji koja nije izdržala globalnu konkurenciju, o proizvodnji koju je smlavio famozni “uvozni lobi”. Uvozni lobi koji je doveo sve jogurte svijeta u grobnički dućan.

Zato ja ne zamjeram Kolindi Grabar-Kitarović što u austrijskim novinama laže o jugoslavenskoj mliječnoj industriji. Ne zamjeram joj što se ne sjeća u laskavom svjetlu ponude u grobničkoj butigi. Zamjeram joj što, poput tipičnog populista, nije spremna građanima reći i drugi dio istine. Što im nije spremna reći u lice istinu koja je ne bi činila popularnom.

Da je, naime, ovo što sad imamo točno ono što smo htjeli. Da smo se upravo za ovo borili, pa to i imamo. Imamo u dućanu baš sve jogurte svijeta. I djecu u Irskoj. A ti jogurti i ta djeca u Irskoj lice su i naličje iste priče.

Opisano lijepo. Bez neke patetične romantike a spomenuto i dobro i loše. Jebem i nju (Kolindu) i njenu želju za jogurtom...

[Fudo387]

Od cega je ispala ‘nol’ka a ni za jogurta nije imala?

[Ommadawn]

Od cega je ispala ‘nol’ka a ni za jogurta nije imala?

Da je bila kriza - bila je i to niko ne poriče.
Da su bile nestašice ove ili one - bile su i niko ni zo ne poriče.
Ali ništa nije vječno i novi sistem poslije pada socijalizma nije napravio ama nikakvo poboljšanje nego samo gore.

Jebem je među sise, ne znam samo ko joj obezbjedi da studira u Americi. HDZ možda?

[dječak sa šibicama]

[stakasa]

Ovo je cinjenica. Bio je onaj polubijeli, zestoko subvencioniran i nestao bi u sekundi. I dan danas mu se sjecam okusa. Malo mljackav. Mek. Ali ukusan. Pricali smo o ovome na ranijim stranicama, neko iz Sarajeva je napisao da toga nije bilo, valjda zbog olimpijade

[nakavnikakav]

I šta hoćete da kazete? Da je vladala glad?

[insomnia78]

Pa kako bi ti nazvao nestasicu hljeba?

[stakasa]

I šta hoćete da kazete? Da je vladala glad?

Hocemo da kazemo da su bili redovi za hljeb. I potkrepljujemo slikama, linkovima, sjecanjima. Imas li neki protuargument? Slazes li se da su bili redovi za polubijeli hljeb? Sta zapravo hoces da kazes? Ko je spominjao glad? Na koji post se nadovezujes?

[Maraschino]

Pa kako bi ti nazvao nestasicu hljeba?

brigom za zdravlje.
jelo se brate hljeba kao da mesa nije bilo. ugojilo se to pa onemocali u radu...stim su uvedene ove mjere.

[uglavnomja]

ispade ovaj kolaz kao da su jedne novine i to jedna strana ... a ono skupljni isjecci iz raznih novina ...

taman da se stvori iluzija da je ovako bilo 50+ godina kod onih koji to doba vidjei nisu.


i kad to i gdje nisu bili redovi za penzije 1. u mjesecu

odose penzici da uzmu pare cim legnu, nema veze koliko ima u duseku kod kuce

vidio bi danas frke da se plate i penzije dizu u bankama




i sta bi sa diktaturom i cenzurom u medijima? okle ove slike?

[Banksy]

Par mjeseci, pa opet ista slika, pa onda opet isti likovi, isti komentari, pa opet ukrug, i tako.

[dragma]

Par mjeseci, pa opet ista slika, pa onda opet isti likovi, isti komentari, pa opet ukrug, i tako.

Ja nisam ni riječ rekao

[Fudo387]

Od cega je ispala ‘nol’ka a ni za jogurta nije imala?

Da je bila kriza - bila je i to niko ne poriče.
Da su bile nestašice ove ili one - bile su i niko ni zo ne poriče.
Ali ništa nije vječno i novi sistem poslije pada socijalizma nije napravio ama nikakvo poboljšanje nego samo gore.

Jebem je među sise, ne znam samo ko joj obezbjedi da studira u Americi. HDZ možda?

Niti je bio raj na zemlji kakvim ga nasi mladi nostalgicari zele predstaviti, a nije vala bio ni neki odron kako pricaju ovi forumski wannabe truNpovi.
Onako, snalazi se, varaj, otimaj, petljaj, isto k’o i danas, sam’ sto je danas malo sarenije.

[Banksy]

Par mjeseci, pa opet ista slika, pa onda opet isti likovi, isti komentari, pa opet ukrug, i tako.

Ja nisam ni riječ rekao

Nisi sad...