Iako sam ''jako'' mlada da bih nešto ozbiljno pričala na ovu temu, imam potrebu reći šta to meni znači ta strašna riječ BRAK.
Eh, u svojih dvadeset i kusur godinica nagledala sam se solidnih brakova, onih naizgled jako dobrih, ali i onih jako loših. Oduvijek me je mučila jedna stvar: zašto je ljudima toliko bitan taj papir?
Jer, da budemo realni, brak ne znači samo živjeti sa svojim odabranikom, buditi se sa osmijehom u njenom/njegovom zagrljaju, donositi i očekivati doručak u krevetu, nositi prsten na ruci, zatrudniti a da to ne bude šok, ići na putovanja i odmore, a da mahala ne priča: ''Vidi je, bila je s onim na moru, a nisu se vjenčali''.
Brak znači dati pola sebe toj drugoj osobi, i prihvatiti pola te osobe. Živjeti zajedno, i jedno za drugo. Plaćati zajednički račune. Vjerovati i poštovati jedno drugo. Graditi neki zajednički život. Ne samo rađati, već i odgajati ,zajednički, djecu. Voljeti jedno drugo.
Eh, kako svega ovoga, i mnogo toga više čega nisam mogla da se sjetim, ima tako malo, ili nema nikako u većini brakova, zašto ljudi toliko srljaju u njih?
Ne kažem ni da ne vjerujem u brakove. Dapače, poznajem nekoliko bračnih parova koji su presretni godinama zajedno. Ali, danas, u ovakvom vremenu, i s ovim mojim razmišljanjima, nikada se ne bih udala. Čak ni zbog djece. Sve to može biti zajednički život, i to bez komada papira.
Elem, ko god se ženio, udavao, želim vam beskrajnu sreću, i brak onakav kakvim ga baš vi zamišljate!
Cheers!