U cemu je fol? U neukusu? U cinjenici da 90 % konzumenata smatra isto prikazivanje normalnim, a da je za 10 % osjetljivih ociju to previse..Klasicno licemjerstvo.Svi mediji bijelog svijeta stavljaju bljuvotine na naslovnice zaradi prodaje i to prenemaganje oko moralnosti postupka traje decenijama bez rezultata.Kome smeta neka ih pokusa kontaktirati i upitati za moral uredjivanja."halo, jeli redakcija Avaza, molim nekog odgovornog za to i to...molim je li potpisani novinar tu.." Svaki clanak je podlozen e/mailom, svi sjede po sarajevskim kafanama gdje i vecina vas, osim dijaspore.Prici i reci diletantu da mu je izgled clanka odron i da je ispao krajnji kreten bez pijeteta je toliko tesko da se mjesecima mora smarati kritikama indirektno/banalno i dosadno van svake razumne mjere.
Tjesi me samo da je ovo sasvim uobicajeno posvuda, ova polemika o novinama i opravdanosti nekog stila pisanja i izvjestavanja..
Niko od nas nije neinformirani i nesposobni trol, dosta nas zna i vise nego dobro da saspe istinu tako ubitacno tacno da mi ne ide u glavu zasto niko nema petlje da udje u direktnu polemiku sa par obicnih novinara, raje koja je kao i mi.Niko ne hoda po Sarajevu sa tjelohraniteljima da mu se ne moze prici i razgovarati.Redakcija pomenutog dnevnika ima barem 6 stalno dostupnih telefona 24 h, te bar dva urednika online takodjer 24h.Iz osobnog iskustva pri potrazi za cinjenicama znam da se normalno pitanje ne ignorise skoro nikad, pa ni u Avazu.
Smeta bizarna slika svakodnevnice i smrti...nesto ste mi, licemjerno gradjanski, tankih nerava

...mislim, kako je krenulo, da ce takvih slika biti i jos vise, te se lagano navikavajte na iste, mozda u boljoj rezoluciji, na kvalitetnijem papiru, detaljnije, da jeza i profanost polomljenog tijela pred ocima bas izazovu muku..
Na koncu, odvise sam toga vidio uzivo, smrti i umiranja, bolesti i profanosti, da bih moralizirao oko prikaza smrti dvoje sugradjana u dnevnim novinama na koje vec sutra niko ni pomisliti nece.Odvratno, grubo, i meni je muka svaki put, sve to stoji..ali govorimo o prozaicnoj cinjenici svakodnevnice velikog, pretpanog postsocijalistickog grada sa prenapuhanim osjecajem posebnosti, kojem smeta i najmanja dlaka u jajetu i kojem ni Bog dragi udovoljiti ne moze, pa ni trenutno gasenje komplet Avaza i nestanak te srednje tirazne lokalne novine.