Forum Klix.ba

EGZEKUCIJA OTROVNE LJUBAVI

Prstom dotičem rub čaše i promatram te, iskosa, teškim pogledom.
Ono što vidim samo je sjena; sjena kojoj dajem obličje krvi i mesa.
Sjena koja je stvarna i strašna i trula zahvaljujući mojim brižljivim navikama hranjenja.

Trulež ispunja sobu; čak ni miris borovine iz kamina dostatan nije da ublaži komornu atmosferu večernje kontemplacije uz čašu crnog vina.
Tko li si samo ti u svom postojanju?
Konačno si se ogolio; konačno si pokazao svoju pravu sliku.
Tvoj dah, nekada tako mirisan i svijež, sada zaudara gnjiloćom svojom.
Tvoj um nekada tako okretan brz i oštar u sposobnosti da dotakne srž,
Sada je bolestan, mračan i zao u svojoj nakani da zatruje svaku svjetlu misao koja se pojavi na obzoru moje zore.
Dobrota, vedrina i hrabrost koja je nekada izvirala iz tebe
Pretvorila se u nagon za samouništenjem; tvoja teška ruka poseže svaki puta za mojim srcem i zariva svoje duge nokte u njegovo meso u nakani da zaustavi i posljednji otkucaj.

Što želiš, tužno moje čudovište? Zar u svom postojanju i truleži svojoj društvo tražiš?
Voliš li me? Vjerojatno da..izopačenom sebičnom ljubavlju koja me želi odvući na prjestolje svoje tame i melankolije.
Što li ćemo raditi i kakva će nam svadbeni pir kroz 20 godina biti? Orgijat ćemo sa svim onim uzvanicima, tvojim dobrim prijateljima koji truju svaku moju stanicu već godinama. Jak je tvoj otrov, toliko jak i opija kao i čaša ovog vina koje držim među prstima.
Zamagljuje u svojoj opojnosti. Ironičan smješak na licu stvara dok promatram taj jad i bijedu od sebe i oko sebe; taj cirkus patnje, maski i žonglera koji drugi nazivaju životom.

Vabiš me u svoj svijet potkazujući sve ono što je možda i dobro u tom svijetu;
Tvoj otrovni dah zagađuje svaki miris i slutnju da možda u svom tom mulju postoji neki kristal koji će primiti svjetlost i reflektirati ju da obasja mračni tunel u kojemu se ti i ja trenutačno nalazimo.

Čudna je naša ljubav, gotovo neraskidiva. Zapravo je to ljubav dvaju otpadnika svijeta koji smo sami stvorili. Vjereništvo između smrada tvog i mog.
Dvije nakaze koje promatraju jedna drugu ljubomorno i grčevito zabijajući zube jedno drugom u vrat u ljubavnoj ekstazi svakog međusobnog sureta.

Siguran si da te neću ostaviti; toliko oholo i sigurno podastireš mi činjenicu da me samo ti voliš i da me nikada nitko neće tako voljeti. Poklanjaš mi ogrlicu ljubomore i posesivnosti koja mi steže vrat i dovodi do točke gušenja. Samouvjereno i drsko me gledaš u oči iznoseći svoju opasku o tome da čak i da odlučim pobjeći s nekim drugim, ti kolaš mojim venama i taj otrov vratit će me uvijek i uvijek natrag k tebi kada doza oslabi.

Pokoro moja, sama sam te stvorila. Dala ti život koji mi sada polako ali sigurno oduzimaš. Stvaran u svojoj nestvarnosti uvjerio si me da tvoja smrt znači i moju. Držiš me u šaci i stisak je tako čvrst da se ni ne usudim pomisliti što bi se dogodilo ako se oslobodim. Kao boca pod pritiskom kada se naglo makne čep; eksplodirala bih.

Upoznala sam te kroz sve ove godine. Sav tvoj smrad i svu tvoju gnjilost koja je postala i moja. Naš strašan i jezovit brak.
Dižem se polako i krećem prema prozoru da pomaknem teški baršun koji brani svjetlu zore da obasja našu ložu. Gledam te zavodljivo. Znam da nećeš odoljeti. Grlim te polako, a zatim sve snažnije i snažnije držeći oštricu spremnu i na dohvat ruke..Smiješim se u mraku svjesna da tvoja smrt možda potpisuje i moju..

kad si ljubila istinski
onako kako zelis
znas kako
svijece vino vecera
kad si ljubila
mozes li se sjetiti
koji je mene snijeg pokrivao
sad mi je smijesno
casna rijec
nezamislivo mi je
a ima takvih ljubavi
koje treba dobro protresti
prije svake upotrebe
proslo je mjesec dana
od tvog rodjendana
zao ti je sto ti nisam cestitao
ali nisam stigao vjeruj
znas da je uvijek neka guzva
veceras sjedim sam
znam da te cudi ali sam sam
cini mi se da pada snijeg
i brinem o nekim bezveznim stvarima
a ljubio bih te nocas
pozelim to
nedostaje mi ponekad neka ludost
nesto izmedju bola i srece
muzika s kasetofona
i sjecas li se samo
kako smo iskljucili telefon i zvono
a bilo te je sram u pocetku
ugrizla si mi usnu
iscjedila dva limuna u caj
i prolila kavu na cistu bijelu plahtu
znam tvoj broj
i mogao bih te nazvati
ali nema smisla
mozda si vec zaspala
a mozda radis i neke druge stvari
mozda si sada i bolje izabrala
nisi vise onako neozbiljna
ne slusas valjda samo neke gluposti
i znam da si govorila kako bi voljela
da razumijes Zaratrustu
da gledas Shakespearea
zapravo ti si nadarena
ti to mozes kad hoces
a ljubio bih te nocas
znam da je nemoguce
i kazem to tek tako
da shvatis kako mi nije svejedno
zbog onih zvijezda nad gradom
zbog vjetra nad rijekom
i zbog jos puno sitnica
koje zivot zaboravlja
a one ostaju i lebde u zraku
i oko tebe i oko mene
kad se sretnemo
volio bih da imas onu istu haljinu
cini mi se da je bila plava
zguzvali smo je bar deset puta
i nikad nemoj reci nesto
sto bi nas moglo zaboljeti
vrijeme je na tvojoj strani
i to si mi uzela
sad cu otvoriti prozor
i viknuti volim te
grad spava
a snijeg pada
volim te

Zeljko Krznaric

.

ovo je da povuče kakvu opasnu prehladu s nogu

Aurora Borealis wrote:Uh Anais draga...

da, da vidis krenulo me je ovih dana...na svim frontovima zima kuca vrata, a u meni proljece... sve se budi rosno i novo...neka...i tuga ima svoju radost...

.

RIZVA wrote:Kad me pitaš zašto te volim
I tvoje se lijepe obrve namršte
i osmjeh ti vidim na licu
kao da se duga poslije kiše rasprostrla po tebi
i u svakome oku po jednu pticu
ugledam odjednom bez ikakvog straha
kad me pitaš zašto te volim
ja pomislim na oceane tople i hladne
na sunce koje se rađa svakoga dana
i znam da sve to počinje
ovdje sa tvoga dlana
i volim te kažem
a ne znam ti reći
jer nisam još bio nadohvat sreći
kakvu si donijela sa sobom
i miču ti se usne
o kako slatko i kako toplo
ljubavi moja
kad me pitaš zašto te volim
ja kažem da volim
jer postojiš i brojiš sve dane
jer ti duša bremenita dobrotom
ljubavlju plane
i znam da te volim
jer boli kad te nema
jer srce je moje na tvome tijelu
moj je život tvoja najljepša priča
i kažem ti volim
u meni stanuješ i ne dam da odeš
kad me pitaš zašto te volim
pogledaj samo u moj pogled sneni
tu svi tvoji odgovori žive
uvijek ih možeš naći kad želiš
i kad kiša zamuti rijeke i oči
znaš ti moje milo
u moju ljubav samo ti ćeš moći.

Željko Krznarić

.

.

U tamu starog zdenca
pao je cvijet kamelije. - haiku

pogledaj samo par postova iznad tvog sinhronizovali smo se pravo

RIZVA wrote:Anais tebe duugo nije bilo
(Nastavak - Kad si ljubila istinski)

a ljubio bih te noćas

znam da je nemoguće

i kažem to tek tako
da shvatiš kako mi nije svejedno

zbog onih zvijezda nad gradom
zbog vjetra nad rijekom
i zbog još puno sitnica
koje život zaboravlja
a one ostaju i lebde u zraku
i oko tebe i oko mene

kad se sretnemo
volio bih da imaš onu istu haljinu
čini mi se da je bila plava
zgužvali smo je bar deset puta

i nikad nemoj reći nešto
što bi nas moglo zaboljeti

vrijeme je na tvojoj strani
i to si mi uzela

sad ću otvoriti prozor
i viknuti volim te

grad spava

a snijeg pada

volim te

Željko Krznarić

Tužne su tvoje pronicljive oči. Ispituju dušu moju kao mesec kada bi hteo da pronikne more.
Razgolitio sam svoj život pred očima tvojim od kraja do kraja, i ništa nisam sakrio ni zadržao. Zato me ne poznaješ.
Da je dragi kamen, mogao bih ga razbiti u stotinu zrnaca i nanizati ogrlicu tebi oko vrata.
Da je cvet, svež i malen i sladak, otkinuo bih ga sa peteljke i udenuo tebi u kosu.
Ali to je srce moje, dragana. Gde su obale njegove, a gde njegovo dno?
Ne poznaješ međe toga kraljevstva i ipak si njegova kraljica.
Da je samo trenutak radosti, on bi procvetao u laki osmejak, i ti bi ga mogla videti i čitati u trenutku.
Da je samo bol, on bi se rastopio u sjajne suze, u kojima bi se ogledala njegova najdublja tajna, tajna bez reči.
Ali to je ljubav, dragana moja.
Njena radost i bol bez granica, beskrajne su njene želje i njeno bogatstvo.
Ona ti je bliska kao život, pa ipak je ne možeš nikada potpuno poznati.
Ti si večernji oblak koji bludi nebom mojih snova.
* * * * * *
Čežnjama ljubavi svoje dajem ti boju i oblik.
Ti si moja, moja, ti koja obitavaš u mojim beskonačnim snovima!
Tvoja su stopala ružičasto rumena od ognja mog čežnjivog srca, ti koja žnješ moje večernje pesme!
Tvoje su usne gorkoslatke od ukusa vina mojih patnji.
Ti si moja, moja, ti koja obitavaš u mojim usamljenim snovima!
Senkom svoje strasti zacrnio sam oči tvoje, stalna gošćo u dubinama moga pogleda.
Vezao sam te, dragana, i uhvatio u mrežu svoje svirke.
Ti si moja, moja, ti koja obitavaš u mojim besmrtnim snovima!

Tagore - Gradinar

.

.

Izvandredan pristup jednom skorashnjem vremenu i vremenu koje otjeche ...vremenom bogatim po individui koja biljezi to vrijeme govorechi kroz trecha lica aktivnih sudionika.Perfektna analiza upisanog u osjechaje autora i spontani zubor slijeda i protoka vremena u stasanju ljubavi .Spontani i profinjeni dodir dragog ...dodir izrastao po nevjerici istog i osobnih osjechaja po istom.Neskrivena je,u gornjem postu,zelja i istinsko davanje (opchenitog po sebi)svjetu ljubavi ,izraslo po voljenom,koja je (u nastanku) pupoljkom proljecha bila i nagovjestavala samo vremenski slijed proljecha a ne trajnost ljeta ,i bogastva po njemu, kao beskonachnica cvijeta, prvobitnog, pupoljka u zachetku.

P.S.Oprostite na upadu!Iako sam znamenkom "pukao" i "ledinom krater" ...nije razlog da ne budem zahvalan kapima kishe prirodom jal' Bogom danih."Krater"se gubi u sucheljavanju njegovih obala...sushom nastalim i blagodatima vremena ...rane "ledine"iscjeljene.To je to.Josh jednom...oprostite na mom upadu kroz ushichenje.Ljudski je grijeshiti.

sorry...greshka u editovanju

.

.

.

.

.

.

Moja ljubav

Znaš li da nisam mogla disati,
jedva sam misli stigla sabrati,
kad sam te tada vidjela,
srce mi je moglo zastati!
Htjela sam istog trena otići,
tvoj pogled mogao me ubiti,
ko da je bilo suđeno,
sve moje tad je tvoje postalo!


Nije me sram ti si mi uvijek bio drag,
nisam ti mogla, ni znala reći da,
da moje srce od prvog trena ti pripada!
Nije me sram, neka zagrme gromovi,
neka se kiša kroz oblak prolomi
da čuju svi da moja ljubav si ti!

Sjećam se naših prvih susreta,
uvijek prekratka noć za zagrljaj,
samo si me nježno ljubio,
neznaš kolio si mi falio!
Tad sam ti cjeli život pričala
tisina rijetko kad je trajala
rekla sam da si moje sve
da me svaki prije slomio zar ne!

Nije me sram ti si mi uvijek bio drag,
nisam ti mogla, ni znala reći da,
da moje srce od prvog trena ti pripada!
Nije me sram, neka zagrme gromovi,
neka se kiša kroz oblak prolomi
da čuju svi da moja ljubav si ti!

Nije me sram ti si mi uvijek bio drag,
nisam ti mogla, ni znala reći da,
da moje srce od prvog trena ti pripada!
Nije me sram, neka zagrme gromovi,
neka se kiša kroz oblak prolomi
da čuju svi da moja ljubav si ti!


(Nina Badric)

Alle Tage / Every Day

- Ingeborg Bachmann

Der Krieg wird nicht mehr erklärt,
sondern fortgesetzt. Das Unerhörte
ist alltäglich geworden. Der Held
bleibt den Kämpfen fern. Der Schwache
ist in die Feuerzonen gerückt.
Die Uniform des Tages ist die Geduld,
die Auszeichnung der armselige Stern
der Hoffnung über dem Herzen.

Er wird verliehen,
wenn nichts mehr geschieht,
wenn das Trommelfeuer verstummt,
wenn der Feind unsichtbar geworden ist
und der Schatten ewiger Rüstung
den Himmel bedeckt.

Er wird verliehen
für die Flucht von den Fahnen,
für die Tapferkeit vor dem Freund,
für den Verrat unwürdiger Geheimnisse
und die Nichtachtung
jeglichen Befehls.

Translation (by Peter Filkins):

War is no longer declared,
but rather continued. The outrageous
has become the everyday. The hero
is absent from the battle. The weak
are moved into the firing zone.
The uniform of the day is patience,
the order of merit is the wretched star
of hope over the heart.

It is awarded
when nothing more happens,
when the bombardment is silenced,
when the enemy has become invisible
and the shadow of eternal armament
covers the sky.

It is awarded
for deserting the flag,
for bravery before a friend,
for the betrayal of shameful secrets,
and the disregard
of every command.

NA SVE SPREMNA BUDI

Na sve spremna budi. U noći nekoj
kao djevojčici pričaću ti bajke i skaske.
Drugi put ću zaželjeti da odem daleko, daleko.
Do Aljaske.
Nekad jednostavno neću ti doći
i na stolu uzalud čekaće me tvoje ruke i čaj.
U društvu s brezama šetaću u noći
a ti ćeš misliti da je zauvijek prošao naš maj.
Na sve spremna budi. Na smijeh i na suze.
U životima našim tek prvi čin je gotov.
Da bih bio muzej, ako želiš da budem taj muzej,
prethodno moram da budem Ljermontov.
Prethodno moram da ti napišem stotine ovakvih redaka,
jer u stihu ništa se drugo i ne dešava sem ljubavi i vjere.
Tako je bilo u doba predaka,
tako će biti i hiljadu godina poslije naše, poslije tvoje i moje ere.
Pa ipak, na sve spremna budi, jer zajedno nam je i da čekamo i da spavamo,
da strahujemo za sunca, za srne, za snove.
Preostaje nam još toliko toga, a u našim glavama,
na žalost, mjesta nije samo za stihove.
Nekad možda neću ni primjetiti bore na tvom licu,
ni bijele epolete snijega na tvojim ramenima kad uđeš s ulice.
Nekad tvojim ćerkama zaboraviću da ispričam "Snježanu" i "Crvenkapicu"
i četiri zida naše sobe učiniće ti se kao četiri beznadežna zida tamnice.
Ponekad pomislićeš da odumirem kao država,
ni Danton, ni Hajne, ni Goran,
i to ja, koga si za besmrtnog držala,
na koga sam i sam bio ljubomoran.
Na sve spremna budi, na psovke i na madrigale,
na suze i na pisma što preklinju i prijete,
ali ruke koje su mi se jednom predale,
te ruke su svete!

- Izet Sarajlic