Forum Klix.ba

Kurt_Kombajn wrote:

victory wrote:dobro
izvinjavam se delegatima
na smetnji--
nema
vise.

nije smetnja, samo ti postaj dalje

neke ponekad malo prenese
al nemoj to licno shvacat'

***
ma
ne mogu vise
mali mravi
u gace mi
usli

- Tomislav Colovic, XXXX



http://www.youtube.com/watch?v=HvqaIRpYPxE

I am a Fighting Atheist: Interview with Slavoj Zizek
Interview by Doug Henwood, Intro by Charlie Bertsch

Bad Subjects; Issue #59, February 2002

It's hard to become a superstar in the world of scholarly publishing. Most of the people who read its products can also write them. To stand out in a crowd this smart requires both luck and perseverance. Slavoj Zizek has demonstrated plenty of both. When Yugoslavia started to break up in the aftermath of the Cold War in 1990, pristine Slovenia was the first of its republics to declare independence. We were thrilled to be witnessing the rebirth of "nations" that had disappeared into Germany, the Soviet Union, or, in the case of Slovenia, first the Austro-Hungarian Empire, and then Yugoslavia. As this little-known land's leading thinker, Zizek basked in an aura of novelty. His work, simultaneously light-hearted and deep, invoked the dream of a post-Cold War world in which free thinking would transcend all borders.

A decade later, we know how quickly that hope turned to despair. But Zizek's star hasn't dimmed. If anything, it has grown brighter. People who started reading Zizek because they couldn't believe that Communist Europe could produce such a supple thinker read him now for the simple reason that he is Zizek. For anyone who has tired of the dumbing down of mainstream political discourse in the West, who finds it hard to believe that the bone-dry American leftism of a Noam Chomsky represents the only possibility for resistance, who wants to critique global capitalism without falling back on faded Marxist slogans, Zizek's work flashes the promise of something better. From his ground-breaking 1989 book The Sublime Object of Ideology to his trenchant 1999 critique of Western governments' intervention in the former Yugoslavia, titled NATO as the Left Hand of God?, Zizek has never failed to stimulate thinking. And what more can we ask of an intellectual? As Zizek himself suggests in the interview here, philosophy helps us, not by "purifying" our thought, but by making it more complex.

What really sets Zizek apart from other major scholars is his willingness to take risks. If you were to read all of his books in rapid succession, you would see that they sometimes contradict one another. But you would also see how the tension between them reflects Zizek's real purpose: to make us see the world with fresh eyes. Unlike the vast majority of academic thinkers, Zizek is not worried about being "careless." He roots around in the realm of ideas looking for whatever will prove useful. It doesn't matter if his findings come from different intellectual traditions, if they are, in some sense, philosophically incompatible. Zizek's writing forces them to collaborate. Marx, Freud, Hegel, Kant, Lacan...and Alfred Hitchcock, David Lynch, and the Slovenian electronic agit-prop band Laibach all come together in a delightful mix. This delight, finally, is what seals the deal for Zizek's readers. It's one thing to illuminate contemporary political concerns with the help of dense philosophical points; it's another entirely to make that insight fun. Zizek does.

Left Business Observer editor and Wall Street author Doug Henwood talked with Zizek prior to the September 11th terrorist attack on the Pentagon and World Trade Center, then asked a few follow-up questions in its aftermath. In the days following the attack, Zizek's take on its significance — an incredibly moving essay titled "Welcome to the Desert of the Real" circulated on e-mail lists worldwide. Unlike the vast majority of commentators, Zizek was not content to express disbelief and outrage. His words offered an antidote to the mindless drivel on the major networks, CNN, and Fox News. Reflecting on the many "previews" of the tragedy in American movies, Zizek refused to blunt his critical edge: "In a way, America got what it fantasized about."

This interview is excerpted from BS editor Joel Schalit's anthology The Anti-Capitalism Reader, forthcoming from Akashic Books in the summer of 2002.

BS: In general, anarchism plays a big role in American radical politics and countercultures. Do you have any thoughts on this influence?

Zizek: I certainly can understand where the appeal of anarchism lies. Even though I am quite aware of the contradictory and ambiguous nature of Marx's relationship with anarchism, Marx was right when he drew attention to how anarchists who preach "no state no power" in order to realize their goals usually form their own society which obeys the most authoritarian rules. My first problem with anarchism is always, "Yeah, I agree with your goals, but tell me how you are organized." For me, the tragedy of anarchism is that you end up having an authoritarian secret society trying to achieve anarchist goals. The second point is that I have problems with how anarchism is appropriate to today's problems. I think if anything, we need more global organization. I think that the left should disrupt this equation that more global organization means more totalitarian control.

BS: When you speak of a global organization, are you thinking of some kind of global state, or do you have non-state organizations in mind?

Zizek: I don't have any prejudices here whatever. For example, a lot of left-wingers dismissed talk of universal human rights as just another tool of American imperialism, to exert pressure on Third World countries or other countries America doesn't like, so it can bomb them. But it's not that simple. As we all know, following the same logic, Pinochet was arrested. Even if he was set free, this provoked a tremendous psychological change in Chile. When he left Chile, he was a universally feared, grey eminence. He returned as an old man whom nobody was afraid of. So, instead of dismissing the rules, it's well worth it to play the game. One should at least strategically support the idea of some kind of international court and then try to put it to a more progressive use.

America is already concerned about this. A few months ago, when the Senate was still under Republican control, it adopted a measure prohibiting any international court to have any jurisdiction over American citizens. You know they weren't talking about some Third World anti-imperialist court. They were talking about the Hague court, which is dominated by Western Europeans. The same goes for many of these international agencies. I think we should take it all. If it's outside the domain of state power, OK. But sometimes, even if it's part of state power. I think the left should overcome this primordial fear of state power, that because it's some form of control, it's bad.

BS: You describe the internal structure of anarchist groups as being authoritarian. Yet, the model popular with younger activists today is explicitly anti-hierarchical and consensus-oriented. Do you think there's something furtively authoritarian about such apparently freewheeling structures?

Zizek: Absolutely. And I'm not bluffing here; I'm talking from personal experience. Maybe my experience is too narrow, but it's not limited to some mysterious Balkan region. I have contacts in England, France, Germany, and more — and all the time, beneath the mask of this consensus, there was one person accepted by some unwritten rules as the secret master. The totalitarianism was absolute in the sense that people pretended that they were equal, but they all obeyed him. The catch was that it was prohibited to state clearly that he was the boss. You had to fake some kind of equality. The real state of affairs couldn't be articulated. Which is why I'm deeply distrustful of this "let's just coordinate this in an egalitarian fashion." I'm more of a pessimist. In order to safeguard this equality, you have a more sinister figure of the master, who puts pressure on the others to safeguard the purity of the non-hierarchic principle. This is not just theory. I would be happy to hear of groups that are not caught in this strange dialectic.

BS: We've seen over the last few years the growth of a broad anti-capitalist — or as we say in the U.S., anti-corporate or anti-globalization — movement, a lot of it organized according to anarchist principles. Do you think these demonstrations are a sign of any left revival, a new movement?

Zizek: Mixed. Not in the sense of being partly good and partly bad but because the situation is undecided — maybe even undecidable. What will come out of the Seattle movement is the terrain of the struggle. I think it is PRECISELY NOW — after the attack on the World Trade Center — that the "Seattle" task will regain its full urgency! After a period of enthusiasm for retaliation, there will be a new (ideological) depression, and THAT point will be our chance!!!

BS: Much of this will depend on progressives' ability to get the word out.

Zizek: I'm well aware of the big media's censorship here. For example, even in the European big media, which are supposed to be more open, you will never see a detailed examination of the movement's agenda. You get some ominous things. There is something dark about it. According to the normal rules of the liberal game, you would expect some of these people to be invited on some TV talk shows, confronted with their adversaries, placed in a vigorous polemic, but no. Their agenda is ignored. Usually they're mocked as advocating some old-fashioned left-wing politics or some particularism, like saving local conditions against globalism. My conclusion is that the big powers must be at least in some kind of a panic. This is a good sign.

BS: But lots of the movement has no explicit agenda to offer. Why is the elite in such a panic?

Zizek: It's not like these are some kind of old-fashioned left-wing idiots, or some kind of local traditionalists. I am well aware that Seattle etc. is still a movement finding its shape, but I think it has potential. (Even though) there is no explicit agenda, there is nonetheless an outlook reproaching this globalization for being too exclusionary, not a true globalization but only a capitalist globalization.

BS: At the same time this movement was growing, there was a string of electoral victories for the right — Silvio Berlusconi's Forza Italia in Italy, Jorg Haider's Freedom Party in Austria, our own Bush. What do you make of these?

Zizek: They're not to be underestimated. I'll put it in my old-fashioned Stalinist terms: there are two deviations to be avoided here, left and right. The right-wing deviation is to fully endorse their liberal opponents, to say, "OK, we have our problems with Gore or Blair but they're basically our guys, and we should support them against the true right." We should also avoid the opposite mistake, which is that they're all the same. It doesn't really matter if it's Gore or Bush. From this position it's only one step to the position that says, "so it's even better we have Bush, because then we see the true enemy."

We should steer the right middle course: while maintaining our critical distance towards the moderate left, one shouldn't be afraid when certain issues are at stake, to support them. What is at stake is the following: it looked in the 1990s that after the disintegration of socialism, the Third Way left represents the universal interests of capital as such, to put it in the old Marxist way, and the right-wing parties represent only particular interests. In the U.S., the Republicans target certain types of rich people, and even certain parts of the lower classes — flirting with the Moral Majority, for example. The problem is that right-wing politicians such as Haider are playing the global game. Not only do we have a Third Way left; we now have a Third Way right too, which tries to combine unrestrained global capitalism with a more conservative cultural politics.

Here is where I see the long-term danger of these right wingers. I think that sooner or later the existing power structure will be forced more and more to directly violate its own formal democratic rules. For example, in Europe, the tendency behind all these movements like Holocaust revisionism and so on, is an attempt to dismantle the post-World War II ideological consensus around anti-fascism, with a social solidarity built around the welfare state. It's an open question as to what will replace it.

[*Ed Note: Such as the new emergency powers granted the U.S. government for domestic surveillance purposes following the WTC/Pentagon attacks, which suspend habeas corpus rights for immigrants, allow security services to monitor your telecommunications activities, and review your student and bank records without permission from a judge]

BS: What about the transition from Clinton to Bush? What's significant about this from your point of view?

Zizek: The sad thing is that Clinton left behind him a devastated, disoriented Democratic Party. There are people who say that his departure leaves some room for a resurgence of the party's left wing, but that will be difficult. The true problem of Clinton is his legacy; there is none. He didn't survive as a movement, in the sense that he left a long-term imprint. He was just an opportunist and now he's simply out. He didn't emerge as a figure like Thatcher or Reagan who left a certain legacy. OK, you can say that he left a legacy of compromise or triangulation, but the big failure is at this ideological level. He didn't leave behind a platform with which the moderate liberals could identify.

BS: A lot of readers of American underground publications read Noam Chomsky and Howard Zinn, and the stuff coming out of small anarchist presses. What would they get from reading your work that they might be missing?

Zizek: Martin Heidegger said that philosophy doesn't make things easier, it makes them harder and more complicated. What they can learn is the ambiguity of so many situations, in the sense that whenever we are presented by the big media with a simple opposition, like multicultural tolerance vs. ethnic fundamentalism, the opposition is never so clear-cut. The idea is that things are always more complex. For example, multiculturalist tolerance, or at least a certain type of it, generates or involves a much deeper racism. As a rule, this type of tolerance relies on the distinction between us multiculturalists, and intolerant ethnic others, with the paradoxical result that anti-racism itself is used to dismiss IN A RACIST WAY the other as a racist. Not to mention the fact that this kind of "tolerance" is as a rule patronizing. Its respect for the other cannot but remind us of the respect for naive children's beliefs: we leave them in their blessed ignorance so as not to hurt them...

Or take Chomsky. There are two problematic features in his work — though it goes without saying that I admire him very much. One is his anti-theorism. A friend who had lunch with him recently told me that Chomsky announced that he'd concluded that social theory and economic theory are of no use — that things are simply evident, like American state terror, and that all we need to know are the facts. I disagree with this. And the second point is that with all his criticism of the U.S., Chomsky retains a certain commitment to what is the most elemental ingredient of American ideology, individualism, a fundamental belief that America is the land of free individuals, and so on. So in that way he is deeply and problematically American.

You can see some of these problems in the famous Faurisson scandal in France. As many readers may know, Chomsky wrote the preface for a book by Robert Faurisson, which was threatened with being banned because it denied the reality of the Holocaust. Chomsky claimed that though he opposes the book's content, the book should still be published for free speech reasons. I can see the argument, but I can't support him here. The argument is that freedom of the press is freedom for all, even for those whom we find disgusting and totally unacceptable; otherwise, today it is them, tomorrow it is us. It sounds logical, but I think that it avoids the true paradox of freedom: that some limitations have to guarantee it.

So to understand what goes on today — to understand how we experience ourselves, to understand the structures of social authority, to understand whether we really live in a "permissive" society, and how prohibitions function today — for these we need social theory. That's the difference between me and the names you mentioned.

BS: Chomsky and people like him seem to think that if we just got the facts out there, things would almost take care of themselves. Why is this wrong? Why aren't "the facts" enough?

Zizek: Let me give you a very naive answer. I think that basically the facts are already known. Let's take Chomsky's analyses of how the CIA intervened in Nicaragua. OK, (he provides) a lot of details, yes, but did I learn anything fundamentally new? It's exactly what I'd expected: the CIA was playing a very dirty game. Of course it's more convincing if you learn the dirty details. But I don't think that we really learned anything dramatically new there. I don't think that merely "knowing the facts" can really change people's perceptions.

To put it another way: Chomsky's own position on Kosovo, on the Yugoslav war, shows some of his limitations, because of a lack of a proper historical context. With all his facts, he got the picture wrong. As far as I can judge, Chomsky bought a certain narrative — that we shouldn't put all the blame on Milosevic, that all parties were more or less to blame, and the West supported or incited this explosion because of its own geopolitical goals. All are not the same. I'm not saying that the Serbs are guilty. I just repeat my old point that Yugoslavia was not over with the secession of Slovenia. It was over the moment Milosevic took over Serbia. This triggered a totally different dynamic. It is also not true that the disintegration of Yugoslavia was supported by the West. On the contrary, the West exerted enormous pressure, at least until 1991, for ethnic groups to remain in Yugoslavia. I saw [former Secretary of State] James Baker on Yugoslav TV supporting the Yugoslav army's attempts to prevent Slovenia's secession. The ultimate paradox for me is that because he lacks a theoretical framework, Chomsky even gets the facts wrong sometimes.

BS: Years ago, you were involved with the band Laibach and its proto-state, NSK (Neue Slovenische Kunst). Why did you get involved with them?

Zizek: The reason I liked them at a certain moment (which was during the last years of "really existing socialism") was that they were a third voice, a disturbing voice, not fitting into the opposition between the old Communists and the new liberal democrats. For me, their message was that there were fundamental mechanisms of power which we couldn't get rid of with the simple passage to democracy. This was a disturbing message, which was why they got on everyone's nerves. This was no abstract theoretical construct. In the late 1980s, people got this message instinctively — which is why Laibach were more strongly repressed by the new democratic, nationalist powers in Slovenia than previously by the Communists. In the early 1980s, they had some trouble with the Communists, but from the mid-1980s onward, they didn't have any trouble. But they did again with the transition of power. With their mocking rituals of totalitarian power, they transmitted a certain message about the functioning of power that didn't fit the naive belief in liberal democracy. The miracle was that they did it through certain stage rituals. Later, they tried to change their image (to put it in marketing terms) and they failed.

BS: You talk and write a lot about popular culture, particularly movies. How does your thinking about pop culture relate to your thinking about politics?

Zizek: We can no longer, as we did in the good old times, (if they were really good) oppose the economy and culture. They are so intertwined not only through the commercialization of culture but also the culturalization of the economy. Political analysis today cannot bypass mass culture. For me, the basic ideological attitudes are not found in big picture philosophical statements, but instead in lifeworld practices — how do you behave, how do you react — which aren't only reflected in mass culture, but which are, up to a point, even generated in mass culture. Mass culture is the central ideological battlefield today.

BS: You have recently been speaking about reviving Lenin. To a lot of politically active young people, Lenin is a devil figure. What do you find valuable in Lenin, or the Leninist tradition?

Zizek: I am careful to speak about not repeating Lenin. I am not an idiot. It wouldn't mean anything to return to the Leninist working class party today. What interests me about Lenin is precisely that after World War I broke out in 1914, he found himself in a total deadlock. Everything went wrong. All of the social democratic parties outside Russia supported the war, and there was a mass outbreak of patriotism. After this, Lenin had to think about how to reinvent a radical, revolutionary politics in this situation of total breakdown. This is the Lenin I like. Lenin is usually presented as a great follower of Marx, but it is impressive how often you read in Lenin the ironic line that "about this there isn't anything in Marx." It's this purely negative parallel. Just as Lenin was forced to reformulate the entire socialist project, we are in a similar situation. What Lenin did, we should do today, at an even more radical level.

For example, at the most elementary level, Marx's concept of exploitation presupposes a certain labor theory of value. If you take this away from Marx, the whole edifice of his model disintegrates. What do we do with this today, given the importance of intellectual labor? Both standard solutions are too easy — to claim that there is still real physical production going on in the Third World, or that today's programmers are a new proletariat? Like Lenin, we're deadlocked. What I like in Lenin is precisely what scares people about him — the ruthless will to discard all prejudices. Why not violence? Horrible as it may sound, I think it's a useful antidote to all the aseptic, frustrating, politically correct pacifism.

Let's take the campaign against smoking in the U.S. I think this is a much more suspicious phenomenon than it appears to be. First, deeply inscribed into it is an idea of absolute narcissism, that whenever you are in contact with another person, somehow he or she can infect you. Second, there is an envy of the intense enjoyment of smoking. There is a certain vision of subjectivity, a certain falseness in liberalism, that comes down to "I want to be left alone by others; I don't want to get too close to the others." Also, in this fight against the tobacco companies, you have a certain kind of politically correct yuppie who is doing very well financially, but who wants to retain a certain anti-capitalist aura. What better way to focus on the obvious bad guy, Big Tobacco? It functions as an ersatz enemy. You can still claim your stock market gains, but you can say, "I'm against tobacco companies." Now I should make it clear that I don't smoke. And I don't like tobacco companies. But this obsession with the danger of smoking isn't as simple as it might appear.

BS: You've also left some of your readers scratching their heads over the positive things you've been writing about Christianity lately. What is it in Christianity you find worthy?

Zizek: I'm tempted to say, "The Leninist part." I am a fighting atheist. My leanings are almost Maoist ones. Churches should be turned into grain silos or palaces of culture. What Christianity did, in a religiously mystified version, is give us the idea of rebirth. Against the pagan notion of klix, Christianity offered the possibility of a radical opening, that we can find a zero point and clear the table. It introduced a new kind of ethics: not that each of us should do our duty according to our place in society — a good King should be a good King, a good servant a good servant — but instead that irrespective of who I am, I have direct access to universality. This is explosive. What interests me is only this dimension. Of course it was later taken over by secular philosophers and progressive thinkers. I am not in any way defending the Church as an institution, not even in a minimal way.

For an example, let's take Judith Butler, and her thesis that our sexual identity isn't part of our nature but is socially constructed. Such a statement, such a feminist position, could only occur against a background of a Christian space.

BS: Several times you've used the word "universalism." For trafficking in such concepts, people you'd identify as forces of political correctness have indicted you for Eurocentrism. You've even written a radical leftist plea for Eurocentrism. How do you respond to the PC camp's charges against you?

Zizek: I think that we should accept that universalism is a Eurocentrist notion. This may sound racist, but I don't think it is. Even when Third World countries appeal to freedom and democracy, when they formulate their struggle against European imperialism, they are at a more radical level endorsing the European premise of universalism. You may remember that in the struggle against apartheid in South Africa, the ANC always appealed to universal Enlightenment values, and it was Buthelezi, the regime's black supporter in the pay of the CIA, who appealed to special African values.

My opponent here is the widely accepted position that we should leave behind the quest for universal truth — that what we have instead are just different narratives about who we are, the stories we tell about ourselves. So, in that view, the highest ethical injunction is to respect the other story. All the stories should be told, each ethnic, political, or sexual group should be given the right to tell its story, as if this kind of tolerance towards the plurality of stories with no universal truth value is the ultimate ethical horizon.

I oppose this radically. This ethics of storytelling is usually accompanied by a right to narrate, as if the highest act you can do today is to narrate your own story, as if only a black lesbian mother can know what it's like to be a black lesbian mother, and so on. Now this may sound very emancipatory. But the moment we accept this logic, we enter a kind of apartheid. In a situation of social domination, all narratives are not the same. For example, in Germany in the 1930s, the narrative of the Jews wasn't just one among many. This was the narrative that explained the truth about the entire situation. Or today, take the gay struggle. It's not enough for gays to say, "we want our story to be heard." No, the gay narrative must contain a universal dimension, in the sense that their implicit claim must be that what happens to us is not something that concerns only us. What is happening to us is a symptom or signal that tells us something about what's wrong with the entirety of society today. We have to insist on this universal dimension.

Slavoj Zizek, philosopher and psychoanalyst, is currently Senior Researcher at Kulturwissenschaftliches Institut, in Essen, Germany. His latest publications are On Belief, (Routledge, 2001) and Did Somebody Say Totalitarianism? (Verso, 2001).

Boris Dežulović

Mad Maks protiv okeanovih jedanaest




Jednom prilikom odlučio Rade Šerbedžija u Malibuu impresionirati svoju mladu ženu Lenku, pa uzeo surfersku dasku i hrabro krenuo zajahati pacifičke valove.


Sat-dva kasnije, na vratima bolnice Saint John u Santa Monici, gdje je čekao rendgenske snimke, gotovo se sudario s - Al Pacinom. "Kako si?", nehajno ga je pozdravio Rade. Pacino ga je odmjerio i hladnim, nezainteresiranim glasom odgovorio: "Dobro." "Znaš, zajedno smo prije tri godine primali nagrade u Veneciji", nastavio je Rade dok ga je Pacino blijedo gledao, "tamo smo se upoznali..."

Dok je to govorio, osjećao se kao nezreli klinac, baš kao da je Ivica Kičmanović u registraturi susreo Ivana Mažuranića, i najradije bi zapravo u zemlju propao. Znao je Rade za te priče o kalifornijskom rasjedu, i ako se to već mora dogoditi, to da se uz veličanstveni potres od 11 stupnjeva Mercallija Kalifornija rascijepi na dva dijela, pa proguta i Los Angeles i San Francisco i Malibu i Santa Monicu, dragog je Boga molio da to bude sada, dok kao šiparica stoji pred legendarnim glumcem, koji ga gleda kao da kaže - "Pa šta?". Točno se vidjelo da slavni Pacino čeka da on završi svoje pubertetsko petljanje pa da kaže...

"Pa šta?", rekao je, naravno, na kraju Al Pacino, Rade Šerbedžija pokunjeno je odgovorio: "Ništa", i slavni je glumac s neizrecivom dosadom u očima produžio dalje.

Zgoda iz čekaonice bolnice u Santa Monici lijepa je ilustracija provincijskog duha palanke iz koje je naša glumačka zvijezda onomad zapalila u veliku američku registraturu, sličica "palanačkog iskustva" o kojemu nam, evo skoro će četrdeset godina, kao zidu priča nenadmašni Radomir Konstantinović.

I jedino što izdvaja ovu zgodu jest neobična iskrenost Rade Šerbedžije, koji od pozdrava s hollywoodskom zvijezdom na vratima bolnice Saint John nije napisao knjigu "Moji razgovori s Alfredom Jamesom Pacinom", kao što bi to - i kao što jesu - napravili mnogi njegovi zemljaci iz daleke palanke koji su u svojim bogatim životima susretali i češali ramenima brojne velike zvijezde show-businessa. Iako, budimo pošteni, tko zna bi li i to Rade ispričao da nije bilo nastavka, "Kuma 2", u kojemu se s Al Pacinom susreo kasnije na nekoj večeri u New Yorku, gdje ga je Kum 2 čitavoga izgrlio i izljubio.

Ovih dana, recimo, sve su srpske novine na naslovnim stranicama objavile kako hollywoodske megazvijezde George Clooney, Richard Gere, Sean Connery i Sharon Stone najavljuju protest protiv jednostranog proglašenja nezavisnosti Kosova.

"Teta Milunka, koja je iz Čačka, mnogo nam je pričala o Srbiji, a čika Milutin, koji je poreklom s Kosova, uvek je pričao o Kosovu" - objasnila je u intervjuu beogradskoj Evropi Sharon Stone, koja je odrasla u gradiću Midvilleu kraj Pittsburgha, igrajući se s Milutinovom i Milunkinom djecom, Dušanom i Milicom. - "Milica i Dušan su pre nekoliko godina bili tamo, pa su mi mnogo pričali o svemu."

Srbi su tako sad opet glavni u palanci, jer na njihovoj strani su hollywoodski prvoligaši, George Clooney i još tri asa, nedostaju mu dakle još samo sedmorica veličanstvenih pa da sastavi Okeanovih Jedanaest i krene u bitku za Kosovo. Hrvatska je svoju šansu propustila kad su ono prije koji mjesec sve bulevarske novine brujale o vezi Georgea Clooneya s Hrvaticom Monikom Jakišić, i kad smo nakratko bili šampioni palanke. Naša Monika, međutim, nije bila na visini zadatka kao teta Milunka, i umjesto da danas Clooney zajedno s prijateljicom Sharon Stone potpisuje peticiju za hrvatski Zaštićeni ekološko ribolovni pojas na Jadranu, eto i njih u Gardi cara Lazara.

I odjednom tako bijedno izgledaju osvjedočeni hrvatski prijatelji iz čekaonice, drugorazredna hollywoodska zvijezda Michael York, širokoj publici i širokom brijegu poznat po ulozi odvjetnika Milana Vukovića u Sedlarovoj "Gospi", Macaulay Pale-sam-u-kući Culkin, zvjezdica dječjih filmova koja se u Hrvatsku zaljubila prešavši sa Hippovih kašica na kokain, ili notorni Ramon Gerardo Antonio Estevez rečeni fra Jozo Zovko rečeni Martin Sheen, koji se, eto, radije preziva po američkom televizijskom propovjedniku nego po ocu, španjolskom manovalu iz Pontevedre, pa onda Hrvate uči ljubavi prema očevini i posuđuje svoj slavni glas svakom propagandnom spotu Jakova Sedlara. Naša reprezentacija tako prema srpskoj izgleda kao kasting trećerazredne Hallmarkove obiteljske tv-drame o životu Ante Đapića.

Oči naše palanke sad su uprte u Jaza Spelića, ili kako se već zove onaj sin naših iseljenika u Australiji, koji je prije par tjedana objavio kako snima film o Vukovaru s Melom Gibsonom u glavnoj ulozi. Ne zna se u kakvoj je točno čekaonici Spelić sreo Mela Gibsona - znate i sami da ima takvih bolnica, sretne se u njima svakakvoga zanimljivog svijeta, od Mela Gibsona do Napoleona Bonapartea - tek naš je ugledni producent u domovini dobio golemi publicitet, kakav uostalom vukovarski filmski ep s Melom Gibsonom i zaslužuje.

Mali će problem možda biti samo zgusnuti kalendar obaveza hollywoodske zvijezde, koja na stolu još uvijek ima onu ponudu odvjetnika Luke Mišetića od prije tri-četiri godine, kad je jednako bučno u hrvatskim medijima najavljen njegov projekt filmskog blockbustera o životu heroja a ne zločinca Ante Gotovine, kojega je trebao glumiti upravo Mel Gibson. Drugi, makar najmanji problem, mogla bi biti činjenica da Gibson o tome još ništa ne zna. "Sigurno ću se s njim sresti u bliskoj budućnosti", samopouzdano nas umiruje Jaz Spelić. "Moj menadžer u Artist and Entertainment Group osigurat će mi kontakt."

Mel je dobar i smjeran katolik, i ne treba dvojiti da će prihvatiti da stane na našu stranu palanke. Tko zna, možda ga nagovorimo i da peti dio Pobješnjelog Maksa snimi u Jasenovcu ili Gradišci Staroj. Mogli bismo pridobiti čak i Brucea Willisa, čiji je serijal "Umri muški" ovih dana na svom filmskom festivalu na Mokroj gori Emir Nemanja Kusturica teatralno sahranio, uz pravoslavno opelo i posmrtni marš.

Sa Gibsonom i Willisom, realno, već bismo imali neke šanse. Njih dvojica, plus Michael York, Martin Sheen i Macaulay Culkin, protiv Clooneya, Gerea, Conneryja i Sharon Stone. Srbi su, naravno, favoriti, ali mi imamo jači motiv. Još kad protiv njih na našu stranu stane i James Belushi, koji je otvoreni agitator kosovske nezavisnosti, nisam siguran kako će sve završiti.

Ja sam to zamislio kao konačni okršaj superheroja, nešto poput "Alien vs. Predator". Visokobudžetni blockbuster, nazovimo ga "Kosovo Independence Day", započeo bi scenom kad Ramush Haradinaj (James Belushi) izlazi iz haaškog zatvora, gdje ga čeka Agim Čeku (pokojni John Belushi) u njihovom "besamobileu". U spektakularnoj jurnjavi preko cijele Europe ganjaju ih Okeanova četiri - Radovan, Ratko, Veselin i Biljana Plavšić - sve dok ih negdje u Hercegovini u zaštitu ne uzme hrabri advokat Milan Vuković (Michael York), koji na konferenciji za novinare plasira lažnu informaciju da su Haradinaj i Čeku sklonjeni u župnoj kući. Sam u župnoj kući, mladi župnik Macaulay Culkin nizom lukavih trikova odbija Okeanova četiri, i oni bježe put Jasenovca i Gradiške Stare, gdje ih čeka Pobješnjeli Maks, kojemu je Biljana Plavšić (Sharon Stone) nožem za led u ratu ubila ženu i dijete.

Sada Mad Max juri za njima na motoru preko cijele Hrvatske i Srbije, ubija ih jednog po jednog na Ibarskoj magistrali, sve dok ne ostane samo Radovan Karadžić (Sean Connery), koji se krije negdje u manastiru na granici Srbije i Kosova, odakle poziva u pomoć Vojislava Kusturicu (Emir Koštunica), koji uskoro naređuje opći napad na Kosovo.

Agim Čeku tada zove u pomoć svog prijatelja i suborca iz hrvatskog Domovinskog rata, i mi u čudu saznajemo da je Pobješnjeli Maks u stvari - Ante Gotovina. Iskusni legionar zna da goloruki Albanci nemaju šansi protiv višestruko nadmoćnije srpske avijacije, pa zove u pomoć svog prijatelja Johna McClanea (Bruce Willis). Na srpski Božić on na aerodromu u Batajnici preduprijedi pakleni plan srpskog vazduhoplovstva, ali već je jedna eskadrila odletjela za Kosovo. Willis tada zove Zapadno krilo, i američki predsjednik (Martin Naravno Sheen) osobno sjeda u bombarder i predvodi napad na srpsku avijaciju, koja biva hametice poražena u konačnoj, spektakularnoj bitci nad Kosovskim poljem. Tu bih se malo i artistički zaigrao, pa bi se veličanstveni zračni boj - ne bi se tu žalilo para - na kraju pretvorio u vatromet za Dan nezavisnosti Kosova, dok Haradinaj, Čeku i Besa Borthersi praše "Everybody Needs Somebody To Love".

Tako stanovnici male palanke na kraju svijeta upisuju velika hollywoodska imena u svoje lobističke grupe, hvaleći se kao mala djeca čiji je tata jači. A zvijezde šarene losaranđelovačke palanke s druge strane konzultiraju svoje stiliste što se nosi ovu jesen/zimu, koji im objašnjavaju da je Tibet odavno out, i da je Balkan najnoviji "must have". Nose nas tako hollywoodske zvijezde kao Paris Hilton psiće, farbaju nam uvojke da se slažu s njihovim outfitom, a mi virimo iz njihovih Louis Vuitton torbica s ljupkim mašnicama na glavi i krvoločno režimo jedni na druge.

"Znaš, upoznali smo se prije tri godine", zamuckivat ćemo domalo u čekaonici neke kalifornijske bolnice, a velika zvijezda prezrivo će nas pogledati kao da nas prvi put vidi, okrenuti se i povući za sobom malo zbunjeno derište, usvojeno negdje u Darfuru, Bangladešu, Palestini, odakle li će već tada biti teta Milunka i čika Milutin.

RASTANAK by Branko Copic

Tamo amo, s dvojke na četvorku,
varkaš se, a djetinjstvo mine,
prevari te Una čobanica,
odnese ti četiri godine.
Opraštaj se s pustopašnom braćom,
pozdravljaj se zauvijek s Bihaćom.

Zamukoše sobe internata
i u njima smicalice đačke,
osta pusta cesta za Pritoku
gdje smo krali orahe seljačke.
Osta Murat, poslastičar stari
i njegovi kolači "brdari".

A drugovi! Kome prvo prići,
dok okolo spomenari kruže?
Tihim glasom jedva progrgućeš:
- Daj mi šapu. Doviđenja, druže!
Okreneš se, dok suze uminu,
stariji se činiš za godinu.
A sa kim se pozdraviti neću?
Zašto mi se oči rosom pune?
Osta Zora, moja ljubav tajna,
u kućici s druge strane Une.
I tamo sam lunjao, oprezan,
zbunjen, trapav, kao da sam vezan.

Često sam joj pisao zadatke,
šaputao tablicu množenja,
a kad bi me milo pogledala,
osjećah se kao mladoženja.
Sanjao sam o njenome liku
pokraj Une, skriven u vrbiku.

Odoh kroz noć punu kreketanja
(žabe su me pratile u horu!)
i na zidu, blizu kuće njene,
zapiso sam "Branko voli Zoru…"
I danas me uvijek boli duša,
kad se gdjegod javi kreketuša.

LICA-Ivo Andric

Zvjezdanog neba i ljudskog lica nikad se covjek nece moci nagledati. Gledas i gledas, i sve je vidjeno a neznano, poznato a novo. Lice, to je cvijet na toj biljci koja se zove covjek. Cvijet koji se krece, mijenja izraz od smijeha, zanosa, ili zamisljenosti do beslovjesne tuposti ili do nepomicnosti mrtve prirode.

Od kako znam za sebe, covjekovo lice je za mene najjace osvjetljeni i najprivlacniji djelic koji me okruzuje. Pamtim predjele i gradove, i mogu da ih izazovem u sjecanju kad hocu i zadrzim pred sobom koliko hocu, ali ljudska lica, koja sam gledao na javi i u snu, javljaju se sama od sebe i ostaju pod mojim pogledom mucno dugo ili bolno kratko, zive pored mene ili nestaju cutljivo i trajno, da ih vise nikakav napor sjecanja izazvati ne moze. Biva da naidje jedno jedino i lebdi preda mnom dugo i zaklanja cio vidljiv svijet, a biva da navale stotine, hiljade lica, kao bujica, koja prijeti da poplavi i odnese moj svijet.
I dok gradove i predjele gledam kroz svoj dozivljaj i kao dio sebe, moj razgovor i obracun sa ljudskim licima nema kraja. U njima su za mene ucrtani svi putevi svijeta, sve pomisli i sva djela, sve zelje i potrebe ljudske, sve mogucnosti covjekove, sve sto ga drzi, i sve sto ga truje i ubija; sve ono o cemu covjek masta, a sto rijetko biva ili nikad nece biti, dobija u njima, najposlje, svoj oblik, ime i glas.

Pojedinacno ili u povorkama, ljudska lica se javljaju preda
mnom. Neka iskrsavaju nijema, sama od sebe ili meni nepoznatim povodom, a neka se javljaju, kao na ugovoren znak, na rijec ili recenicu koja ih prati.

JUGOSVABO

U vrijeme krscanskih blagdana i na ljeto, kad bi se ostatak Bosne selio na more, Jugosvabe su u svojim starim mercedesima i bemveima, s gepecima punim darova, stizali kuci. Nosili su ruzne karirane sakoe ogromnih revera i uske najlonske kosulje sa sirokim kravatama. Lica su im bila ukrasena cupavim crnim zulufima ispod kojih bi s vremena na vrijeme bljesnuo debeli zlatni lanac. Ljutili su se sto smo ih zvali Jugosvabama jer su bili samo "radnici na privremenom radu u inostranstvu", a u grudima su nosili velika snazna srca u koja bi stala cijela Jugoslavija i ne bi nikada iz njih izlazila, nego je cekala te dane kada bi se zajedno s njima vracala kuci. Nitko nije mogao biti takav patriot kao Jugosvabo, nikome otadzbina nije bila takva artiljerija duse kao Jugosvabi i nitko nije toliko volio Tita kao Jugosvabo. Mi drugi bili smo nezahvalni i nismo znali kako nam je dobro, nismo vidjeli kako tuce i ubija "ekstremna neprijateljska emigracija", niti koliko znoja iz insana moze iscijediti strasni kapitalisticki gazda.

U svojim selima Jugosvabe su gradili nove kuce. Te kuce razlikovale su se od svih kuca koje smo ikada vidjeli. Nisu gradjene na dvije ili na cetiri vode. Njihovi krovovi dodirivali su nebo, s balkonima i terasama na sve cetiri strane svijeta, ukrasnim gipsanim stupovima i kamenim lavovima, garazama i velikim gvozdenim kapijama iza kojih je ostajao nevidljivim jedan unutrasnji svijet o kojem nismo puno znali, ali to nije bio razlog da mu se ne podsmjehujemo. Te kuce su tokom sedamdesetih stvarale jedno sasvim novo lice bosanskih sela, lice ruzno, jadno i siroto u svom tesko stecenom i u osnovi prividnom materijalnom bogatstvu. Jugosvabe su u Bosnu donijeli Bavarsku vidjenu u ranim radnickim jutrima, ocima mamurnog covjeka.

Jugosvabe su ljudi koji vjeruju da ce se jednog dana vratiti kuci. To su ljudi koji kucom smatraju onu ruznu gradjevinu koju kao zaduzbinu i vakuf svoje duse grade u svome selu. Trebaju im godine i godine da shvate kako se zapravo nemaju kamo vratiti, ali tada je najcesce vec kasno, pritiscu godine i ne moze se vise raditi od jutra do mraka, pa onda kao svoj konacni poraz i kapitulaciju prihvacaju povratak i penzionerski zivot u svijetu iz kojega su odsustvovali i greskom su ga smatrali zavicajem. Nikada nisu postali Svabe jer se na socijalnoj ljestvici nisu pomaknuli od Hauptbahnhoffa, a prestali su biti Bosanci jer su svu svoju zivotnu snagu ulozili u to da se odmaknu od bosanske sudbine. Izmedju Bosanca i Jugosvabe razlika je bila kao izmedju novog fice i starog mercedesa. Ta razlika se najbolje uocavala na Jadranskoj magistrali. Nitko te u najgoroj okuci nije tako strasno preticao kao Jugosvabo jer nikome osim njemu nije bilo toliko vazno pobijediti u toj utrci, vaznijoj od zivota i smrti, utrci koja je zapravo dokazivala da je zivot uopce imao smisla. Jer cemu smo se zlopatili sve te godine, radili najgore poslove na svijetu i bolovali samocu nerazumljivih rijeci stranoga jezika ako ono jedino do cega smo dosli, taj auto, nije vrijedno izgubljenog vremena i ako ne moze preteci najobicnijeg ficu.

Prica o Jugosvabama trajat ce onoliko dugo koliko bude trajala i prica o Jugoslaviji. Ti ljudi podijelit ce sudbinu svoje zemlje, nestat ce preko noci ili u jednom jedinom danu, onda kada postanu svjesni da je dug prema otadzbini isplacen, a ona kuca-nesretnica u rodnom selu zapaljena. Tada ce Jugosvabe postati dobri Srbi, Hrvati i Bosnjaci, a "ekstremna neprijateljska emigracija" uvuci ce se u njihova srca, bas na ono mjesto na kojem je bio drug Tito i centralni komitet. Sve ce se tako promijeniti osim jedne stvari: Ti ljudi iznova ce biti veci patrioti od nas i nece propustati priliku da nas pouce nacinima na koje se trebaju voljeti novostecene domovine. S nekom vrstom sladostrasti mnogi ce bivsi Jugosvabo gledati izbjeglice kako se povlace po njemackim ulicama i mozda ce bas tada shvatiti kakvog je smisla imao odlazak na "privremeni rad u inostranstvo". Naravno, uvijek ce biti i onih drugih koji ce i dalje osjecati istu onu staru griznju savjesti i pomagat ce svoja sela i zaseoke, svoje zemljake i izbjeglice, dopustati da budu prevareni i opljackani od roda rodjenog i nikad ih nece prestati zuljati taj kamencic zavicaja u cipeli.

Rijec Jugosvabo nestala je sasvim iz upotrebe godine 1991. Danas ju vise nitko ne koristi, a vec ima i onih koji ne znaju niti sta je ta rijec znacila. Pogrde, uvrede i psovke najduze zive u jeziku i iscezavaju iznimno rijetko, tek ako iscezne kontekst u kojem su bile moguce. Ali kada se to dogodi, takve rijeci iscure iz jezika kao voda iz oluka nakon kratkog ljetnog pljuska.


Miljenko Jergovic, Historijska citanka

OSJECANJE ZIVOTNE STVARNOSTI..

Osjećanje ove i ovakve životne stvarnosti jedino je važno, i taj duboki i jedini realitet ne osjeća nitko, o tome ne govori i ne misli nitko, a jedino taj realitet stvarati znači stajati svima stran, osamljen, dalek, tuđ, nepoznat, ovdje i ovako, za sve i svima potpuno idiotski suvišan! A baš to je problem! Treba se tući dan i noć za taj realitet, i iz onih grimasa i užasa, luđaka i prljavština probijati se do samoće i do ovakve čiste, vjetrovite, zvjezdane kupelji. Treba doista izaći! Izaći treba u slobodne, plave prostore! Izaći treba! Nalijevo ostaje musavi talas grada i treperenje svjetiljaka, laju psi, grad je prazan i stran i odvratan, a svjetiljke na periferijama gore jednako tužno, mrtvački, kao u ono daleko vrijeme, kada smo se žderali sa ženkama (i jednom i drugom i trećom), sve ostaje iza nas, psi laju, a čovjek s palicom šeće nebeskom vedrinom između Oriona i Plejada i šal mu vijori u prostoru. To postoji stvarno, kao najistinitiji i najdublji realitet. Sklad mirnog i tihog dubokog disanja dalekih prostora, gdje nema ni kiše, ni crkava, ni zbornice, ni matematičkih zadaćnica, ni nekih bolesnih mozgova, što bale čovjeka kao slinavi puževi. Vjetar svira, čovjek hoda hrabro i silno, zvijezde škripe pod nogama, i sve je zaboravljeno. Čovjek sada nije jedan određeni čovjek, Rafael Kukec, profesor matematike i fizike na toj i toj srednjoj školi, i ne stanuje u malom provincijalnom gradu, gdje su stjeničave kavane i tri spomenika (dva generala i jedan fratar). Blatne ulice, spuštene zavjese, lokotima zaključana vrata, a po krčmama vino, samoća i dim. Oh, kako mora da je neugodno živjeti u takvom malom gradu, gdje su ljudske glave same tikve vodenjače, napunjene bljutavim bućkurišem, i gdje je sve ograničeno i dosadno. Ovako se treba penjati, na vjetru, slobodno, jako, neposredno! Rafael Kukec srkao je vjetroviti eliksir i punio se njime kao svileni zrakoplov i letio sve više. Energično je grabio korak za korakom udarajući svojim drvenim štapom zvjezdane svjetove lijevo i desno kao da razbija staklovinu. Zvijezde i sunca prskali su iskričavo u modrom staklenom prostoru, a duboko dolje nad gradom svirao je sjever pjesme pune kisika, što se dizao na površinu i pjenio kao mjehurići nad močvarama. Drugoga jutra našli su prolaznici Kukčevo tijelo na maglenoj pruzi, i vlastima je uspjelo da utvrde identitet trupla tek poslije neobično duge istrage. Da li se tu radilo o nesretnom slučaju ili o samoubojstvu, nije se moglo ustanoviti nikako.

Miroslav Krleza, Vjetrovi nad provincijalnim gradom

RADOST OMERA GRBE

Sišavši niz strmenitu glavicu, oznojen i umoran, Omer se zaustavi kod plitkog vrela, što je izbijalo ispod oveće gomile krupnog, okrhanog i isprebijanog kamenja; zbaci s leđa rasklimanu krošnju koja ga počela žuljiti, pa, izuvši postule i podignuvši dugačke nogavice čakšira, lijeno zagazi u vodu i poče se umivati.

Golemo, išarano kamenje, nadneseno, upravo pogureno nad vodom, ogledalo se u njoj, te je izgledalo kao da je dolje potonula druga jedna, još veća gomila, naopako okrenuta. Široki, jaki mlazevi koji su otuda ključali, izbijali i kovitlali se, prelijevali su se u raznim bojama i čas modri, čas mrki, čas ružičasti talasi klizali su i dolijetali čak do tankih, čvorastih, krivih Omerovih noga, obujmljivali ih i umivali, i bježeći natrag kao rugajući se pokazivali mu čitavu sliku njihovu, na kojoj su izgledale još tanje i još krivlje, i koja, što su oni više bježali i izmicali, sve se više protezala i utanjivala, dok mu, napošljetku, u tom čudnom ogledalu noge nijesu postale potpuno slične dvjema dugačkim, šarenim, iskrivljenim granama, koje su pri vrhu spojene kao čvorugavom gukom nekom, na kojoj se ništa nije moglo dobro raspoznati.

- Ih!... I u vodi sam nakazan - tužno prošapta Omer, otirući lice širokim, čađavim rukavom košuljinim i izmičući se na leđa. – Ih!… I voda mi se ruga...

Pa sjede na travu, izvadi iz njedara skušljanu prljavu duhankesu i poče zamotavati cigar.

- Jedan, dva, tri, četiri, pet - poče brojati voćke u obližnjem vinogradu, okrečući se od vrela i kao plašeći se da mu mrska slika ona ponovo ne iskrsne pred oči. - Šest, sedam, osam...

I škrgutnuvši zubima tresnu duhankesom o travu.

- Blago onom ko je lijep! - viknu iznenada. - Blago njemu!

U ljutini izgledao je još ružniji, odvratniji, nakazniji. Teška, velika, ćoškasta glava njegova, sa širokim oklepljenim ušima, kao da još više utonu među nakrivljena ramena i kao da potpuno sraste sa uzdignutom, šiljastom grbom na leđima, radi koje ga i prozvali Grbo; debeli spljoskani nos još se više raširi i nadeblja, a golema, opuštena donja usna, na kojoj se uvijek bijelila sitna pjena, kao da se spusti čak do brade i čudnovato poče podrhtavati. I kao što bi u čaršiji obično udario u psovke i nečuvena proklinjanja čim bi ga počeli dražiti i rugati mu se, dođe mu sada i da opsuje, i da podvikne, i da prokune sve i svakoga na svijetu.

- Eh, što ja nijesam?… Eh, što ja nijesam?...

Pa, ne mogavši da dovrši, opet šrkgutnu zubima, stište šake i naglo dohvativši krošnju, uze čitavu pregršt trešanja, napuni usta i brzo poče žvakati.

Zašušta drveće u vinogradu i jaka sunčana svjetlost kao da preli mlado, mekano lišće čistim, žeženim zlatom; između lišća, krupne, zrele trešnje počeše goriti kao razasuti golemi merdžani na širokim tokama junačkim, a nekolike kite, pri vrhovima, ponosito uzdignute, uzvijahu se i poigravahu poput veselih plamenova na debelim buktinjama. Nekolike ševe zaplivaše kroz svjetlost i izdigoše se u visinu, a kosovac jedan, poplašen, zaleprša u obližnjem plotu, iskoči na granu i ljuljajući se poče zviždukati.

- Nos' te đavo! - Ljutito uzviknu Omer i baci nekoliko trešanja prema njemu. - Bježi!…

I otjeravši ga, nauznačke podmetnu ruke pod glavu i poče premišljati.

Poče u pameti prebrajati sve čaršilije, koje ga neprestano zadirkivale, podsmijavale mu se. Svaki put, kad bi naljegao ispred njihovih dućana, dozivali ga oni i pitali šta je ”u torbi”, nazivajući mu grbu torbom i ukazujući na nju. I nudili ga da sjedne s njima, da im kaže kad će se ženiti i koju će djevojku uzeti... Svi su znali da vječito optrkuje oko djevojaka, da pristaje za njima vrišteći i škrgućući zubima, pa ga zato i pitali. Napomnjali mu i sami imena nekih ljepotica i predlagali da ih zaprosi. Čak su nagovarali i neke djevojke da se malo ”našale s njime”, da ga podraže. I čim bi se on, Omer, približio, izvirivale su ga iza kanata, smijale se na njega, javljale se. ”Opet si ti lijep, Omere”, uzviknula bi poneka lukavo, i on je odmah zastajao, osvrćao se i, šireći dugačke ruke pristupao vratima i upuštao se u razgovor.

- Hajde nam donesi vode! - zapovijedale bi mu.

On je odmah išao i donosio vode.

- Hajde kupi oraha!

Odlazio je i kupovao orahe.

I slušao sve šta bi mu koja zapovijedila i, požudno ih gledajući, stenjao, krivio lice, komešao ramenima. Zatim je odmah pitao jednu po jednu hoće li poći za njega, odmah je prosio. Hvalio se kako ima svoju kućicu, svoj vinograd i svoju baštu; obećavao je slušati ženu najpokornije i hraniti je samim trešnjama. Pa opet ga sve odbijale, sve mu plazile jezik, gonile ga.

- A što me nećeš?… Što?… - pitao je očajno, udaralući se u prsa i vrišteći prema njima. - Zar ja nisam čojek?

Fati Hasan-aginoj, koja mu se najviše sviđala, za puna dva mjeseca dolazio je pod pendžere, po noći, i ostavljao među demirima po nekolike kite ruža. I spavao je u bašti njezinoj, na granama velike šandude, samo da joj otuda može gledati u sobu, kada se pred spavanje počne svlačiti i kada u lahkim haljinama, počne da se lomi i da se proteže iznad dušeka, odižući ruke iznad glave i rasipajući kosu po plećima.

- Hajde za me... Hajde za me! - molio je nekoliko puta, pristajući za njom. - Eno sam uredio sobu... pa za tebe... pa okitio... same šeboje rasuo po šilti.

A kad se ona, nakrivivši glavu i napućivši usne, okretala od njega, jednako je pristajao i jednako mucao:

- Hajde... željan sam te... Hodi!

Svake jeseni, tako, prosio je po nekoliko njih i neprestano uređivao kuću. Nabavio i ćilime, i šilta, i jastuke, kupio ogledala, sahane, tepsije. Načinio i ljuljajku za djecu, i kolica, i čitavu dužinu raznih svirala i pušćica. Što ga više odbijali, on sve više nabavljao, kupovao, uređivao.

- Daće Alah! - uzdisao je neveselo, čećkajući se po obrijanoj glavi. - I ja sam čojek... I mene da omiluje neko, zagrli, stisne... Eh... Kuća svoja! ... Đeca!…

Krupna, zlatna zundulja, čija se dva krila blistala kao dvije kaplje rose, zundajući obleti nekoliko puta uokrug iznad Omerove glave i iznenada, naglo, spusti mu se na čelo.

- Iš!
- Zzzzzz...
- Bježi!

Udari se rukom po čelu i naglo se ispravi. Mrgodno pogleda za zunduljom, koja mu opet iznad glave oblijetaše, opet zgrabi šaku trešanja i napuni usta.

- Da mi je ’vako đecu okupiti oko krošnje, - reče - pa da mi ištu trešanja, a ja tokorse ne dam...

”Daj kopiljane!…” Hehe…

U vinogradu nešto poče šuštati, nekoliko grana počeše se uvijati, krhati...

- Šta je no? - muklo progunđa Omer, prenuvši se. - Ko je sad?…

Neko zapjeva:

Crna zemljo i zelena travo,
Što me nisi pokrila odavno,
Da ne gledam jada golemoga
Da mi drugi moju dragu ljubi...

- Ko li je ono?

Omer nadnese ruku nad oči, da bolje vidi.

- Nurija, duše mi!... viknu začuđeno. - Nurija Ciganka!... Opet krade!... I krade i pjeva!...

Na jednoj trešnji, u vinogradu, kroz tanko zgusnuto granje, provirivao je čitav opušteni tur dugačkih, šarenih dimija, a iznad njega, među granama, providele se mrke, debele ruke i žutom šamijom pokrivena glava Nurije Ciganke, poznate Nurije, skitačice, koju su svi nazivali sumahnutom i koja ništa ni radila nije, nego išla, lutala, hodala po mahalama, selima, baštama i vinogradima, prosila, krala i, pjevajući pijanim momcima, i sama pila s njima, opijala se, igrala... Omer je nekollko puta viđao pijanu i tad ga i ona, kao i svi drugi grdila, psovala, rugala mu se. Tad je i bježao od nje, sakrivao se, uklanjao. I, - kao po nagonu nekom, - i sad se pridiže i prihvati za krošnju, da opet pođe, da se izmakne.

Omere, jesi li ti to? - iznenada viknu ona i promoli bucmastu, čupavu glavu kroz lišće trešnjevo

Evo ja - surovo odgovori Omer, okrećući joj leđa. - Ja sam, pa šta ćeš?…

Nurija se zasmija.

- Hodi da jedemo trešanja - zovnu ga.
- Neću ja tuđih - okosi se Omer žešće. - Jok!
- Ovo je Bog dao... Ovo je svačije... I za nas i za tice...
- Lažeš… Tuđe je...

I snizivši glas dodade prijekorno

- To ne valja... Ako si željna trešanja, evo u mene... Imam ja...
- I ti ukr’o? - zapita ona živo i izvi se na jednoj grani. - Hihi...
- Jok!… Ovo je iz mog vinograda - ponosito odgovori Omer. - Moje je...
- Hihi...
- Ne lažem ja... Dođi da vidiš - osiječe on, uvrijeđen.

Nurija se zaljulja na grani i brzo skoči.

- Eto me - viknu trčeći. - Da vidim tvoje kakve su... Hihi...

Omer povuče krošnju i gurnu je preda nju.

- Vidiš kako su krupne - reče zadovoljno. Dobre.
- I baš iz tvoga vinograda?
- Iz moga.

Nurija sjede pored krošnje, zabaci rukave od košulje do ramena i halapljivo poče jesti. Bucmasti obrazi, od kojih je jedan do polovice bio sakriven krajem šamije, koju je nebrižljivo prebacila preko glave, pa joj peševi padali po ramemma, - naduše se još više; oči ionako sitne dođoše jog sitnije, stisnuše se, a mali, manji od trešnje nos kao da se potpuno izgubi, sakri pod izdignutom, gotovo uspravljenom, gornjom usnom. Omeru se toga časa učini ružna, odvratna, mnogo ružnija od njega samoga, i od čudne radosti nekakve htjede uzviknuti, vrisnuti, napomenuti joj to... Ipak, pogledavši na obla, obnažena ramena i nabrekle debele mišice njezine kao da zaboravi na sve pa joj lagano pristupi i potapša po plećima.

Ih, ko si debela! - reče.

- Hodi!… jedi i ti! - brzo odvrati Nurija i pruži mu nekolike trešnje. - Sjedi.

Omer sjede uza nju, prekrsti noge i opet je potapša.

- I jaka si k’o zemlja!
- Zar?
- Plaha si!

Ona uze među prste jednu trešnju i uzvivši glavom, a zabacivši peševe šamije, uzviknu obijesno:

- Zini!

Omer poslušno zinu i naglo, ne žvačući proguta trešnju.

I začudo, ukoliko mu se ta ista Nurija maločas, prije nekoliko minuta, učinila ružna, utoliko mu se sad učinila lijepa, kršna, zamamljiva. Pod čitavim pljuskom meke, tople svjetlosti svijetlila se i ona, bujala, prelijevala se; obrazi joj se sada plamili, žarili, gorili, sitne oči širile se i čudno sijevale, gušterovi na mišicama podrhtavali, grčili se nekako, a žila kucavica, na obnaženom vratu, nabrekla joj, pomodrila, pa kao da se trza, odskače. I, gledajući je taku, u samome Omeru kao da se naglo poče trzati nešto, otimati. Neka toplina udari mu u glavu i kao da mu preko očiju prebaci gustu, mrku koprenu, nešto kao da poče rasti, uzavirati u njemu, i silna divlja snaga kao da ga nenadano poče raspinjati, dizati, goniti... Gotovo riknuvši, on obrgli Nuriju i privuče k sebi...

Negdje, nedaleko, ponovo zazvižda jedan kosovac i drugi mu se odmah odazva iz vinograda. Na vrh pogurene gomile one, iznad vrela, iskoči odnekuda jedno jare, odiže glavu prema nebu i poče vrečati, a ispod noga mu otiskoše se nekoliko kamena i sa silnom tutnjavom i hukom skotrljaše se u vodu. Nekolike vodene kapi poškropiše i Omera, koji je zajedno sa Nurijom kupio trešnje po travi i trpao ih u izvrnutu krošnju, - zaboravio i da je uspravi - a trpajući neprestano gledao u nju i blesavo se smijao. Činilo mu se kao da se ona sad stidi, snebiva i sakriva pogled od njega, i to ga nagonilo na smijeh. I želeći zar da je osokoli, hotimično je kupio baš one trešnje koje su bile bliže njojzi i tako svoje ruke miješao s njezinim.

- Eh... eh... vidiš... jopet ja nijesam toliko ružan - najpošlje se usudi da ponovo progovori. - Eto...

Nurija ne odgovori.

- Vidiš… i ja... imam dušu, tijelo… Svi su mislili da sam ništa... da ja… da ja nijesam ni za života… Pa je pomilova po obrazu.
- Samo ti... eto ... – reče meko. - Ti razumiješ... znaš... sve vidiš.

Nurija mu se sad nije činila samo jedna ljepotica nad ljepoticama nego i najpametnija, najrazumnija i najbolja djevojka na čitavom svijetu. Ko bi se samo i usudio da spomene sad njezinu sumahnitost, Omer bi bio gotov da se posvađa, pobije s njime.

- Hajde sa mnom - dodade tiho, kao sa strahom nekim, nadnoseći se nada nju. - Hajd.
- Đe? - zapita Nurija kratko i podiže glavu.
- Sa mnom… kući… da mi budeš žena…
- Tvoja?

Omer stisnu jedno oko i poče čupkati travu.

- Imam svoju kuću - prošapta - i svoj vinograd, bašću...
- A imaš li rakije? - brzo zapita Nurija.
- Biće, ako hoćeš, i rakije... Svega...

Nurija slegnu ramenima.

- Pa hajdemo - reče mirno. - Napićemo se.

Ustadoše oboje i krenuše prema šeheru. Nurija, uzabrala jednu grančicu, pa njome maše ispred očiju i zvižduče, a Omer uprtio krošnju na grbu pa kaska pored nje...

- Lijepo će nam biti, kad budemo zajedno - reče kaskajući. - Ček’o sam toliko... pa mi Alah posl’o tebe... pa ćeš viđet’ kakav sam ja…
- Daj mi groš! - uzviknu Nurija iznenada i zastade. - Imaš li?

Omer je pogleda.

- Što će ti?
- Da kupim oraha...

Omer se kucnu po džepu i namignu.

- Imam ja para - reče - i kupiću ti... Svaki dan kupovaću... I đeci ću kupovati vazda. Kad se vratim iz čaršije, pa kad me sretnu i zapitaju: ”Šta si donio, babo?” davaću im pregrštima.

Pa kroz zube procijedi:

- Otkad sam na to mislio!… Otkad sam to ček’o!…

Došavši do šehera, Omer ne htjede proći čaršijom, bojeći se, zar, da mu se čaršilije i pred Nurijom ne bi narugale. Odmah okrenu malim, krivudavim sokacima, kuda u to doba nikoga nijesu mogli sresti, osim nekolike kokoši što su čeprkale pred vratima i poneku mačku, koja je kunjala na pragu. Čak ni bllzu kuće nijesu nikoga pazili i Omer je sasvim mirno potegno veliki ključ iza pojasa, otvorio vrata i pustio Nuriju na avliju.

- E, ovo mi je kuća! - uzviknu spuštajući krošnju. - Moja kuća.
- Lijepa - reče Nurija i pogleda unaokolo.
- Je li?

I povede je u sobu.

- I puna, evo, i puna - dodade... - Svega ima... Sve sam ja... sve ovo... sve čekalo na ženu... na te...
- A đe ti je rakija? - zapita Nurija, sjedajući na šiltu. - Donesi!
- Sad će biti!...

Omer izvadi iz njedara veliki, šareni jagluk, sav uprljan, s mukom razdriješi na jednom ćošku zavezani rogalj, i izvadi nekoliko groša.

- Vidiš da imam - reče. -Sad će biti...

Pa brzo iziđe iz sobe i pođe u čaršiju. Nije se obazirao ni na koju stranu, makar što su ga iz mnogih dućana zvali i dozivali, makar što su podvikivali za njim. Sad se nije ni ljutio ni na koga, ni psovao. Neka viču, neka se rugaju koliko im drago, samo kad ga je Alah pogledao, kad ga nije ostavio sama, da ugine kao suho drvo, i on i pleme njegovo. I ko zna bi li se oni rugali, kad bi saznali za ovu neobičnu milost Alahovu?… Ko zna?... I Omer zamisli kako će se svi začuditi kad saznaju za ženidbu njegovu i dođe mu da se glasno zasmije, ondje, nasred čaršije. Može biti i zastidiće se tada svi pred njim i pokunjeno oboriti glave. Mnogi će mu, možebiti, i pozaviditi, kad drugi put prođe čaršijom, pa veseo, pa srećan... Ih!

Kupivši rakije brže bolje krenu kući i, čvrsto držeći bocu u džepu, poče smišljati kako bi se našalio s Nurijom, kako bi je prevario... Bi li slagao, izmislio štodog, pa da se ona začudi i tada da joj se nasmije? Bi li je malo naljutio?

- Šta bih

I, ne smislivši ništa, dođe do vrata, otvori ih i veselo, uzviknu.

- Evo!

Ne odazva se niko.

- Nurija! Evo rakije! - viknu jače i potrča u sobu.

Nikoga ni u sobi.

- Nurija!

Pa ispusti bocu i blesavo pogleda prema vratima.

- Duše mi, otišla je - promuca. - Pobjegla!

Ipak ne malaksa, niti poče očajavati. Neko ludo, neobično samopouzdanje, kao da ga svega opi, osvoji, kao da mu pamet pomuti. Brzo, ne razmigljajući, otrča u sobu, nađe svoje praznižno odijelo, što ga je oblačio svega dvaput u godini, o Bajramima - i žurno se poče oblačiti.

- I ja sam čojek - kresnu odlučno, zagledajući haljine... - I ja... Zna, ona...

Namještajući se uzviknu jače:

- Neću se više ni svlačiti, dok mi ne dođe jopet, dok je jopet ne domamim... Čekaću je ’vako, tražiću...

I ustrese ramenima, i škripnu zubima.

- Sto godina čekaću!… Muka je jedna dok Alah prvi put pomogne a potlje... potlje je kolaj!...

Omer naturi fes na čelo, udari se po širokom trabolozu i podbočivši se rukama o kukove iziđe iz avlije.

Niko ga nikad nije vidio tako nagizdana i tako ponosita.

Svetozar Corovic

Nekima je život u gradu nagrada. Ne sići nogom sa asfalta ostvarenje je njihovog sna. Nekima nije. Ovi drugi jedva čekaju kraj radne sedmice da odu u prirodu i bar na nekoliko sati zaborave na buku, prašinu, gužvu. Nekima od njih je dovoljno da se odvezu u obližnju šumu, i umjesto za stolom jedu za haubom automobila. Oni hrabriji odmaknut će se od svog ljubimca kojih desetak metara, izvaditi sto i stolice i raditi isto što i prvi – jesti.

Postoje i planinari; oni prohodaju do planinarskih domova, mada je takvih sve manje. Do većine se danas stiže automobilom. Ima i onih planinara koji satima pješače po planinama, uglavnom putevima kojima se nekad izgonila stoka na ljetnju ispašu. Takvih je, međutim, jako malo. Još je manje onih koji istražuju planinu, njene skrivene kutke. Danas u Bosni i Hercegovini tek nekoliko njih istražuje kanjone i klisure, usamljena planinska jezera, vodopade i slapove, napuštene rudnike, nedostupne litice ili, pak, zalaze u njenu utrobu, u pećine i jame, u carstvo u kojem se otkriva jedna druga ljepota.

Postoje i oni koji osvajaju planinske vrhove. Šta uopće znači osvojiti vrh neke planine? Znojiti se nekoliko sati, a onda pobjednički stati nogom na najvišu tačku. Potom sebe nagraditi obilnim jelom i ostaviti gomilu smeća kao dokaz svog prisustva.

Planine su pune smeća. U naše vrijeme sve ga je više, jer je sve manje istinskih zaljubljenika u prirodu i planinu. Sve je više osvajača sa motornim pilama, ogromnim mašinama koje krče šumske puteve, sve je više onih koji su u stanju i u najnepristupačnije dijelove planine dovući staru olupinu od automobila, šporeta ili frižidera.

Treba li se tome čuditi. Ne treba. Već sam izraz "odlazak na planinu" ili "odlazak u prirodu", govori da je čovjek postao biće izvan prirode, izvan planine. Upravo taj izraz govori da on iz nekog svog svijeta odlazi u neki drugi svijet, svijet koji nije njegov, nije dio njega, svijet kojem on ne pripada. To je neki izvanjski, strani svijet. I kao takav, to je neprijateljski svijet. Takav svijet treba poraziti, potčiniti. Ako se u takvom svijetu učini kakva šteta, ništa zato, to je strani svijet. Naša savremena civilizacija, kako god je nazvali – istočna ili zapadna – je zapravo civilizacija potčinjavanja prirode, a kako sada stvari stoje i ubijanja priode. Uloga koju je sam sebi dao savremeni čovjek u tom procesu ubijanja može se slikovito predočiti kao kad bi novorođenče pokušalo ubiti svoju majku i pritom se nadati da će moći samo, bez igdje ikoga, nastaviti živjeti dalje. Čovjek je novorođenče prirode.

***

U neka bolja vremena, čovjek je živio prirodu, on je bio samo jedan od neizbrojivih Božijih znakova koji se ogledaju kroz prirodu. On nije morao ići u prirodu, na planinu, on je već bio u. Jer i priroda je bila u čovjeku. Čovjek kao dio prirode i priroda kao dio čovjeka bio je imanentan odnos.

Hod po zemlji, uzimanje hrane, pijenje vode, pranje tijela... bili su dio svetog obreda jednako kao što je to molitva upućena Bogu ili zazivanje Njegovog imena. Odlazak na sveta mjesta, bilo da su to hramovi, pećine, vrela, šume ili vrhovi jest samo obnavljanje svetih ritmova unutar kretanja primordijalnih ibrahimovskih religija kroz mikrokozmički svetogeografski prostor prispodobljen čovjeku. Odlazak na vrh planine dio je tog ritma unutar svekolikog svetog obreda.

Pa iako je svakom istinskom čovjeku, a to znači i istinskom vjerniku, jasno da se Bog odazivlje svakoj živoj duši koja žeđa za Njim, kadgod i gdjegod Ga zazove, čovjek u svojoj nesavršenosti teži primaknuti se Bogu. Planina, tj. vrh planine nadaje se kao najizglednija mogućnost i najbolje rješenje.

A što je zaprravo planina? I šta je zapravo vrh planine?

Da bi došli do odgovora, trebamo okrenuti sliku. Zar je to problem? Pa već je Platon učio svoje učenike da je sve privid, da je svijet oko nas svijet slika. Treba okrenuti sliku. Tada je planina lijevak. Lijevak u kome se sustiču staze koje vode ka vrhu. A vrh je uvijek i samo Jedan. Vrh je smisao svake staza koja vodi k njemu. Na planini–lijevku čovjek idući prema vrhu zapravo silazi u dubinu.

****

Ustalasalo lice bosanske zemlje i čisto lice čovjeka Bosne bilo je Bogom dano da primi sve jeke Duha Božijeg koje su strujale prostorom. Homo bosniacus je kao Homo Dei, kao ponizni znak među znakovima Božijim umio prepoznati Njegove riječi ostavljene kao tragove na stranicama prirode. Ti su tragovi kroz olujna vremena uništavani, brisani, zapretani. Ipak i pored stoljeća unakažavanja svete geografije Bosne ostalo je sačuvano nazivlje koje još govori o snazi genija čovjeka Bosne kroz njegove svekolike kulturno-povijesne razdjelnice i civilizacijska zaogrtanja. Od ilirsko-keltskih, preko slavenskih, zatim krstjanskih do kršćanskih, hrišćanskih i islamskih.

Već najstarije korijene za ime sveprisutnog Boga nalazimo u nazivima svetobosanskih toposa. Kod skoro svih indoevropskih naroda nazivi za općenito Božanstvo imaju u svom korijenu riječ div, deva koje ima značenje svijetliti, vedriti se. Samo Slaveni i Iranci za općenito Božanstvo imaju riječi bog, odnosno bagha. Pa ipak, iako je od dolaska Slavena u naše krajevo prošlo mnogo vremena, tragove najstarijih toposa sa korijenom div, deva nalazimo na svetogeografskom licu Bosne. Jedan vrh na planini Romaniji nosi ime Đeva ili Djeva. Iznad rijeke Doljanke uzdiže se stjenovito brdo Diva. Na sjevernoj strani Žepe nalazi se vrh Đevice ili Djevice, a u Janju brdo Divan. Najimpresivniji je svakako kompleks visokih brda koje zaogrću jednu planinsku dolinu što se uvlači duboko u njedra planine Čvrsnice. Nosi ime Diva Grabovica. Na kraju te doline uzdiže se masiv Velikog kuka, najveće vertikalne stijene na našim prostorima, visoke skoro 1300 metara. Ima li boljeg mjesta za sveprisutnog i svevidećeg Boga.

Dakle, već ovih nekoliko najstarijih imena sa korijenom div, deva koji se odnose na planinske vrhove pokazuje univerzalnost svetobosanskih geografskih toposa. To u daljem znači da više nego milenijumsko rodoslovlje čovjeka Bosne ne da može i ne da smije, nego mora biti iščitavano jednako u vremenskim brojevima i nizovima dostupnih ljudskoj pameti kao i u jedinicama kozmičkog vremena. Ovovremena zbunjenost i pometenost čovjeka Bosne je bolest koja, kao i svaka druga bolest, dolazi izvana. Borba s njom se vodi iznutra, u svakom čovjeku ponaosob. Tragovi svetog Predanja učitani u svetobosansaku geografiju mogu biti i jesu sakriveni, ali ne mogu biti izbrisani. Traganje za njima je poziv za čovjeka Bosne. Njihovo otkrivanje nije pitanje vremena, znanja, politike, ekonomije već pitanje srca. Kao i svaki misterij, svaka tajna, nekome i nekada će biti otkriveni. Naš poziv je traganje. Traganje na Putu.

***

Visočica se nalazi u centru zemlje Bosne. Njen položaj jasno potcrtava šest smjerova, od kojih je onaj, od vrha prema nebu, najvažniji i pokazuje čovjekovu vezu između njegove zemaljske sudbine i nebeske perspektive. Njeno ime, Visočica, je zapravo sukus, slika u jednoj riječi zemlje Bosne i čovjeka Bosne. Kako je to u jednom eseju o Visočici napisao Rusmir Mahmutćehajić, njeno ime je izvedenica iz pridjevske imenice visoka i dometka ica, koji joj daje deminutivni smisao. Tako se u jednoj riječi suobražavaju pojmovi visokog i malenog ili, u krajnjem, osobine uzvišenosti i poniznosti što mogu razumjeti samo oni upućeni u prefinjeni sveti govor. Postoje li dvije ljepše riječi koje bolje izražavaju sućinu istinskog čovjeka Bosne.

Naši odlasci na Visočicu traju već nekoliko godina. I svaki put je to traženje. Iako su nam putevi znani, iako nam bivanje u planini nije strano, Visočica nas svaki put iznenadi. Ili je mi, bolje reći, i pored svega pročitanog i naučenog tako malo znamo.

Na Visočicu nas je prvi put dovela priča o blagajskim supovima. Pred sami rat oholi čovjek je napravio pomor tih rijetkih ptica i one su potpuno nestale. Godinama niko nije vidio ni jednu jedinu. A onda smo od jedne stare žene iz Poljica čuli kazivanje da je jedan par ptica viđen na Zadnjoj planini. Traganje za pticama koje su nekad ponosno kružile iznad vrela Bune i blagajske tekije bila je zadaća koju smo postavili pred sebe.

Ptica je jedan od temeljnjih simbola i judeo-kršćanske i islamske religije, ali i one prve, primordijalne ibrahimovske religioznosti. U judeo-kršćanskoj tradiciji ptica je simbol Duha Svetoga. Sjetimo se bijele golubice i krštenja Isusova na rijeci Jordan. Na drugoj strani, sufijska literatura ili, općenitije govoreći, muslimanska ezoterijska tradicija, poznaje više ptica kao što su feniks, golub, pupavac, bulbul, simurg, zelena ptica... koje simboliziraju glasnika Riječi Božje. Neke od ovih ptica su vjesnici vanjskog znanja, a neke onog unutarnjeg. Ono što je feniks za zemlju Sinaja, simurg za pustinju, pupavac za zemlju vječne božanske gnoze, Jemen, to je širokokrili sup za Blagaj i Bosnu.

Traganje za Zadnjom planinom trajalo je nekoliko godina. Usput smo otkrivali i saznavali sebe.

Na usnulim stećcima sreli smo se sa prikazima viteza koji ubija aždahu. Ta kompozija je uvijek predstava svetog Jurja. Mladić ubija aždahu. U svom korijenu aždaha je zmija sa krilima. To je spodoba iz hladnih dubina. To je hladnoća, zima. Uništenjem zime nastaje proljeće, buđenje prirode, novog života. A zar ti isti atributi ne krase Rozi Hidra, to mistično biće islamske ezoterije? Hidr je Zeleni Hidr, obnavljanje prirode. Naša znanja o Hidru su u fragmetima, baš kao i slika na stećku koju je sve teže prepoznati. Nevješta je to ruka klesala. Ali toj ruci nije bio cilj vanjska ljepota, površna dopadljivost, već ono unutrašnje, suštinsko značenje. Sveti Jurje je zaštitnik Bosne.

Na drugoj nekropoli, onoj uz jezero koje je gotovo presahlo, na jednoj ploči prikaz dvije ljudske figure, manje i veće. Ona veća, starija, vodi za ruku onu manju, vjerovatno, mlađu. Jesu li to otac i sin ili, u svetom govoru dobrih Bošnjana, učitelj i učenik, voditelj i vođeni.

Odgovor zna planina.

Otkrivali smo pećine, tražeći u njihovim skrivenim kutovima tragove nestalih ptica, duboke jaruge tražeći tragove ljudi iz nekih prošlih vremena. Iako danas gotovo pusta, prekrasna kremena alatka nađena u jednoj jaruzi pokazuje da je ovaj kraj bio naseljen još u mezolitu, prije nekoliko hiljada godina. Njena prefinjena obrada pokazuje svu tankoćutnost njenog stvaraoca.

Putevi su nas vodili pored zemnih ostataka namjernika koji su pohodili ovu planinu. Nisu rijetki, ponekad se teško razaznaju u kamenom krajoliku. Dva mezara su na oko 1900 metara visine, odakle se na jednu stranu pruža neponovljiv pogled na sve strane zemlje Bosne. Na jednom mezaru uzglavni nišan je sa turbanom, na drugom u obliku sablje. Jesu li to na istovrsnom putu zajedno sablja i pero.

Samo nekoliko desetaka metara dalje, skoro na samom vrhu, vrelo žive vode. Nastaje, i nakon nekoliko koraka, nestaje. Toliko puno simbolike na tako malom prostoru.

Ipak, kamo god išli, na koju god stranu krenuli, vrh planine nas je pratio.

Mnoštvo je puteva prema svakom vrhu. Tako je i prema vrhu Visočice. Tri puta su jasna, prepoznatljiva i od davnina su upućivala namjernike prema vrhu. Sva tri vode iz dolina, jedan je od ljetnjih stanova na Poljicima, drugi od sela Luke, a treći od Grušačkog polja. Tri puta koja vode vrhu i koja se stječu na samom vrhu. Ta tri puta su kao tri vjerska ibrahimovska predanja koja se prepliću kroz bosansku historiju i koja, usprkos različitostima i zasebnostima, vode jednom i istom cilju.

Prošli smo sva tri puta. Svaki ima svoju ljepotu. Mi izdvajamo onaj koji vodi preko dva manja vrha do trećeg, najvišeg. Dva manja su Mali i Veliki Ljeljen. Ljeljen je staro bosansko ima za jelena. Zaboravljeno među ljudima, zabilježeno i sačuvano u bosanskoj svetoj geografiji.

Jelen je zasigurno najrasprostanjeniji simbol. Kroz dostupnu nam povijest nalazimo ga kod kamenodobnih lovaca na pećinskim crtežima u južnoj Francuskoj do savremenih sibirskih šamana. Simbolika jelena je neupitna, on je prirodno carstvo. Jedan stari sufijski iluminirani tekst pokazuje derviškog učitelja kako u naručju drži jelena. U kršćanskoj ikonografiji jelen je čista čovjekova duša.

Na ulaznoj stijeni Djevojačke pećine kod sela Brateljevići zapadno od Kladnja, uz prikaz čovjeka, jelen je čak i brojem najzastupljeniji simbol. Nekad su posebno istaknuti njegovi rogovi kao drvo života, kao godišnji rast prirode. U drugoj prilici je to sraz jelena i čovjeka u vidu jahača na jelenu kao simbola dvostrukog makrokozmičkog i mikrokozmičkog božanskog stvaranja. Na trećem mjestu je slika dva jelena, i opet, jednog većeg, starijeg i manjeg, mlađeg. U svom kretanju oni su okrenuti prema unutrašnjosti pećine, prema unutrašnjem svijetu. Je li to simbolički prikaz uvođenja u neki drugi svijet, u izazov misterija? Vjerujem da bi se sufije složile sa ovim tumačenjem.

I na bosanskim mramorovima jelen je takođe vrlo čest. Gotovo u većini prikaza on je sa mladunčetom. Brojni su primjeri koji to potvrđuju, od Huma do Soli, od Zapadnih strana do Podrinja.

I dva jelena, dva ljeljena, koja nas upućuju na našem putu su okrenuta prema vrhu. Onaj veći, stariji je bliži vrhu, onaj manji, mlađi slijedi prvoga. Kao što učenik slijedi učitelja. Put do vrha nije lagan, zato treba slijediti stazu kojom su oni što znaju put već prošli. Sa strana su provalije, ali i tamo gdje se put čini bezopasan, lahko se skrene sa puta. Povratak na pravi put tada je još teži, jer nemaš ispred sebe onog koji te vodi.

Vrh Visočice je Džamija.

Zašto se baš ovaj vrh zove Džamija. Jedno rješenje nudi priča koja se sačuvala u narodu, prema kojoj su stočari, koji su dolazili sa juga, na Visočici nalazili toliko ispaše za svoje blago da su, u znak zahvalnosti, od mladig sira na vrhu napravili džamiju. Drugo rješenje možda navješćuje mala, vještačka zaravan na samom vrhu koja je omogućavala grupi ljudi zajedničku molitvu. I orijentacija prostora odgovara obrednoj namjeni i upućuje na sveti karakter mjesta. Čini nam se malo vjerovatnim da je ta zaravan služila kao osnova za neko sklonište. Mnogo bolja mjesta za tu namjenu mogu se naći već nekoliko stotina metara ispod vrha. Zaravan se naslanja na skoro vertikalnu stijenu, na koju su neki nadobudni planinari nacrtali džamiju. Ta stijena je činila jedan prirodni zid građevine. Ostali zidovi su mogli biti napravljeni od lomljenog kamena kojeg ne nedostaje svuda unaokolo. No to nije nužno. Džamija je mjesto okupljanja, bivanja u zajedništvu. To je i mjesto sedžde. Dolazak na vrh, dosezanje visine, dosezanje džamije, jeste dosezanje poniznosti. Uzvišenost u poniznosti.

Mada je Visočica najpoznatija bosanska planina sa vrhom koji se zove Džamija, sveta bosanska geografija skriva na desetine takvih toposa. Pretražujući topografske karte Bosne i Hercegovine i najbližeg susjedstva našli smo još nekoliko vrhova sa istim imenom. Tako se vrhovi sa imenom Džamija nalaze na planini Vitorog, na planini Dinari, na Grabovici planini kod Duvna, na planini Zlatibor u Srbiji, Velika i Mala džamija u Crnoj Gori uz granicu sa Bosnom kod Gacka. Džamijsko brdo nalazi se iznad Blagaj Japre u Bosanskoj Krajini, brdo Džamijaš nedaleko od Žepča, a brdo Džaminište na Grmeču. Slično kao i na Visočici, jedan vrh u Srbiji ima naziv Džamija, a nedaleko od njega je lokalitet Ljeljenac. U vezi sa ovim nazivom mogu biti i nazivi Munara (vrhovi brda kod Konjica i Kiseljaka), Hodža (na Ravnoj planini, Romaniji, iznad Miljevine u istočnoj Bosni), Ćaba (jedan vrh na planini Crvanj, kod Kifinog Sela, na Veležu, na Treskavici).

Zajednička molitva na vrhovima planina i brda nije ostala nezapažena etnolozima. Posebno su takve molitve česte među bosanskim muslimanima. Gavro Vučković je 1872. godine zabilježio da bosanski muslimani na Ilin-dan izlaze na najviša i najveća brda i tamo noće, lože vatre i Bogu se mole. Sarajevski muslimani su na Aliđun – Ilin-dan išle na Trebević, planinu iznad grada. Zabilježen je prije drugog svjetskog rata niz jurjevskih dova na vrhovima, koje počinju sa dovom na Karićima, a zatim na vrhovima brda kao što su Hum iznad Mujakovića kod Olova, na Budoželjskoj planini, na Selečkoj planini, da bi se završile pred sami Aliđun na brdu iznad Karića. Poznate su molitve na vrhu Konjuha, a molitve i doček izlaska sunca na vrhu Ćaba na Treskavici dio su i naše porodične tradicije koja je, nažalost, već izgubljena.

Katoličko stanovništvo iz okolice Fojnice i Gornjeg Vakufa je za Ilindan, 20 jula, odlazilo na zajedničku misu na Vran-kamen, jedan od vrhova Vranice, dok su na isti praznični dan ali po starom kalendaru, dakle, 2. augusta ili na Aliđun, muslimani iz ovih krajeva odlazili na vrh Treskavicu također na Vranici. Očigledno da je to, u ne tako davno vrijeme, bilo u isto vrijeme, a možda je u pitanju bio i isti vrh. Kao što danas i katolici i muslimani iz ovih krajeva posjećuju Isusovo, odnosno Pejgamberovo vrelo, iznad Gvožđanskih staja na Zec planini. Ili, kako to bilježi Milan Karanović za jedan sličnu svetkovinu Ilindana u okolini Mrkonjić Grada gdje se kako veli "Sabrao narod sve triju vera iz veće daljine. Vatre se puše, peče se kava i okreću janjci na ražnju... I niko nije šta zameravao."

***

Što to tjera ljude prema vrhu? Neke planinarskom stazom, druge vrletima. One odvažne preko rijeka leda ili uz nesagledive vertikalne litice. Mnogi se pitaju zašto ti ljudi zazivaju smrt? Odgovor je i jednostavan i težak. Zar nije svejedno gdje će čovjekovo srce prestati kucati ako ste na putu prema vrhu. To je samo kraj jednog, onog vidljivog dijela puta. Jer, nema puta osim Puta.

Tišina



Ni dahka,
ni prahka nije,
samo mladi dan,
nenaspavan,
rosom se mije.
Zastala pjesma,
i ditiramb,
u hajatu
više ni česma,
ni jamb...
A grad moj,
k'o da nas nije.
Spustio trole,
grli Miljacku.
I snije.

.

Zija Dizdarević, Prosanjane jeseni

OTMICA

U dalekim, u izgubljenim mjestancima po Bosni čućete pola priču a pola pjesmu o "Siv-zelen Sokolu" i djevojci što ga je, zatvorena u kamenu kulu, zvala da je oslobodi. Cure, kad ih niko ne sluša, pričaju jedna drugoj, majke prenose na kćeri; i ljudi poznaju tu priču, ali joj niko ne zna onaj pravi i tajanstveni smisao što su ga stvorile duge probdjevene noći iza demira i mušebaka, godine mladosti i sputana krv, što bi htjela da prodre nekud u strahovitom vrenju.

Možda je to bilo prije petnaest godina, možda i prije sto godina, a možda je bivalo to uvijek kad mati i otac odu na sijelo.

Raifa, djevojka iz komšiluka, čuvala nas je te večeri.

- Prićala bih ti, ama nećeš nikome, nikome kazat' - govorila je sa mindera iznad mene i imala čudno drhtav glas i vreo dah.
- Neću, Allaha mi, prićaj, dabogda umro ako ikom kažem!

Ja sam imao deset godina. Ležao sam pod jorganom, mlaka ugodnost talasala se po tijelu, noć, lelujanje sjenki i žuta, zdepasta glinena peć u budžaku. Tiho.

- Bio jedan otac i imao kćer, lijepu k'o upis. On je ćuv'o, a ona rasla i narasla. Kad joj je bilo šesn'es godina, poćela je da treperi. Ti si dijete i ne znaš šta je to kad djevojka zatreperi i kad joj momci pogledaju u pendžer. A otac je ćuv'o k'o alem kamen i nije joj dao niđe izać', zakljućav'o je i sakriv'o a ona treperila. I kad bi' 'vako, sjedila prid đamom od pendžera i gledala po sokaku, ona bi razbijala đam i plakala, a suze su joj pržile k'o žeravice, sve od puste želje da nekud iziđe, da pobjegne il' makar da vrisne. Eto, to ti je kad djevojka zatreperi, al' šta ti znaš. Znaćeš kad budeš viši.

Zaćuta i trznu rukama. Na đerđefu pred njom pucketala je igla probadajući brzo i praveći ispresavijane, zgrčene šare, vezući duge, okrugle, uvijek nekako zatvorene i bezizlazne oblike koji su, ne znam zašto, podsjećali na starinske priče. Bilo mi je nejasno sve to što je govorila.

- Pa što joj otac nije dao da iziđe, nek se igra?
- Eh, otac k'o otac. Što meni moj ne da da iđem di ja hoću! Što je otac vego da ne da!...

Čudio sam se što Raifin glas tako podrhtava i što ga silom prigušuje. Onda je pitao:

- Pa šta je dalje bilo?
- Ništa. Otac joj najstragu napravio golemu i tvrdu kulu od kamena i u nju je zatvorio da ne gleda i ne vidi ništa. Na kulu je metn'o devet brava i devet katanaca, a penđere je u nebo okren'o da mu šćer sunce obasja. Tamnovala ljepota djevojka, tamnovala sedam godinica, sve čameći i suze roneći...

Raifa se zanijela i počela s nekom dalekom tugom pjevušiti o toj nesrećnoj djevojci što je otac zatvara i zaklanja od čitavog svijeta, a ona jaduje i plače, i Raifa tek što nije zaplakala. Noć je kroz tišinu zagrijane sobe zujala jednolično, bilo je nečeg tajanstvenog u tom nečujnom zvuku što je ispunjavao sobu i širio se dalje, tamo daleko, kroz pendžere, kroz pomrčinu nad gradom, sjene su postajale žive i ja sam se skupio pod jorganom, zgrčen nekim poluugodnim dječjim strahom.

- Znaš li ti što je djevojka plakala? Kad budeš viši, znaćeš. A ona je, eto, plakala i suze su joj bile vrele i grke i progrizale bi kamen. Pa je u samoći uzela da veze jagluk, svilen jagluk na zlatnom đerđefu, vezla je dan i godinu i izvezla na njemu đidiju Siv-zelen-Sokola. I njemu je plakala, jadikovala, i njega je preklinjala da dođe i da je izbavi iz kamene kule. A kad je već suzama i kamen protopila, Siv-zelen-Soko nije mogao srcu odoljeti, probudio se i dig'o iz jagluka, a mjesec ga je srmom obasuo.

Riječ ta, Siv-zelen-Soko, rasplinula se u glavi u nešto sasvim neodređeno i meni je bilo svejedno je li to šejtan ili ptica ili čovjek. A Raifa je sišla s mindera i sjela na dušek pokraj mene.

- Zakuni mi se da nećeš nikome kazivat' da sam ti prićala! - gladila mi je kosu i gledala u oči.
- Ama, neću, bogami, kad ti kažem! - drhturio sam i držao se za njenu ruku.
- Nikome?
- Nikome!
- Kad se je prikaz'o njoj; vas u srmalim haljinama, u nje su usahle suze. Kad ju je uz'o oko struka, popucali su zidovi od kamena, a kad je leg'o s njome u dušeke i obljubio je, kula je sva helać bila, nestalo je sa bijela svijeta. I odvede Siv-zelen-Soko djevojku za ruku... odvede sebi...

Bila mi je stegla ruku i podigla me sa ležišta, privukla do sebe i brzo gladila po kosi i obrazima. Sve je više stiskala moje prste i dok su odnekle dopirali izlomljeni akordi sevdalinke što je narušavala noć i tišinu, ona je nesuvislo govorila nešto o đerđefu i vezu koji oživljuje i imala je zažarene obraze. Meni se u tim časovima, kroz zbunjenost i maštu punu nejasnih oblika što jure, ipak učinilo da je nešto lupnulo o prozor. Prestrašen, sakrio sam se njoj u krilo. Osjetih dah vreo i drhtanje. Milovala me je.

Opet je kucnulo. Zatim šuštanje. Tišina i strava.

I najedanput, dok ja nisam smio da gledam na pendžer, kao da je neko prigušeno zovnu: "Raifa!" Ona se digla, na moj užas otvorila pendžer, i rekla: Eto, sad ću!" i opet prišla meni. Očekivao sam nešto golemo, nejasno, i u guši me je stezalo na plač. Njena ruka nađe mi se opet na kosi. Raifa me je ponovo gledala u oči, a onda silno, toplo poljubila:

- Nikome, nikome nemoj kazivati priču! I spavaj, ne boj se, sad će ti se otac i mati vratit'!

Pa se digla na prozor, šaputala nešto u mrak, prebacila nogu napolje i iščezla. Čuo sam pad na travu. Hladna noć strujala je kroz pendžer. Pored mene prevaljen đerđef... Siv-zelen-Soko...

Zaplakao sam neodoljivo i gorko.

"Nek ti ova ruka bude znak da se zamislis nad svojim rukama"

********************************************
STECAK

Neka oprosti gospodja Europa,
ona nema spomenike kulture.
Pleme Inka u Americi ima spomenike,
Egipat ima prave spomenike kulture.
Neka oprosti gospodja Europa
samo Bosna ima spomenike.
Stecke.
Sta je stecak?
Olicenje gorstaka Bosanca!
Sta radi Bosanac na stecku?
Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku!
Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronasao stecak
na kome Bosanac kleci ili moli.
Na kome je prikazan
Na kome je prikazan kao suzanj...

Krleza

black wrote:

"Nek ti ova ruka bude znak da se zamislis nad svojim rukama"

********************************************
STECAK

Neka oprosti gospodja Europa,
ona nema spomenike kulture.
Pleme Inka u Americi ima spomenike,
Egipat ima prave spomenike kulture.
Neka oprosti gospodja Europa
samo Bosna ima spomenike.
Stecke.
Sta je stecak?
Olicenje gorstaka Bosanca!
Sta radi Bosanac na stecku?
Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku!
Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronasao stecak
na kome Bosanac kleci ili moli.
Na kome je prikazan
Na kome je prikazan kao suzanj...

Krleza

sjooooo blacky, ova fotografija je sjajna :)

(sjajan je i krlezha, naravno, ali fotka mi se vishe svidja )

Mira Furlan "Vježbanje zaborava"


RAZGLEDNICE IZ STAROG KRAJA: ZAPISI MIRE FURLAN S PUTOVANJA KROZ POSTRATNU SRBIJU, HRVATSKU I BOSNU I HERCEGOVINU

Zagreb: usred Novog Zagreba – gle čuda! - niknula je Amerika. Čemu putovati preko oceana kad je Amerika, eto, došla sama? Eskalatori, elevatori, sve blista i šljašti, cijene paprene, ljudi po kafićima, ne može se naći slobodno mjesto. Nitko od okolnih stanara, doduše, ne može izgovoriti ime novog tržnog centra, ali nema veze, važno je da se čovjek osjeća kao građanin svijeta. Pa što ako prosječna penzija pokriva otprilike jednu kavu i jedne cipele u toj nepreglednoj zgradurini neizgovorljivog imena! Čovjek se nekako osjeća bolje kad zna da u svakom času može kupiti Bossovo odijelo i Dieselove tenisice. Važno je imati tu opciju. Odmah se osjećaš svjetski.

Beograd: usred Novog Beograda – gle čuda! – niknula je Amerika. Čemu putovati preko oceana kad je Amerika, eto, došla sama? Eskalatori, elevatori, sve blista i šljašti, cene paprene, ljudi po kafićima, ne može da se nađe slobodno mesto. Niko od okolnih stanara, doduše, ne može da izgovori ime novog tržnog centra, ali nema veze, važno je da se čovek oseća kao građanin sveta. Pa šta ako prosečna penzija pokriva otprilike jednu kafu i jedne cipele u toj nepreglednoj zgradurini neizgovorljivog imena! Čovek se nekako oseća bolje kad zna da u svakom času može da kupi Bossovo odelo i Dieselove patike. Važno je da se ima ta opcija. Odmah se osećaš svetski.

U židovskim rukama

Razlike: Mall u Zagrebu se zove Avenue Mall. Mall u Beogradu se zove Delta City. Zagrebački mall pripada "nekom američkom Židovu", kako me spremno informira upućeni građanin Zagreba, a onaj beogradski lokalnom tajkunu. "Kako znaš da je vlasnik Židov?", pitam. "A tko drugi?", odgovara sa zavjereničkim smiješkom informirani građanin. Ah da, naravno, zaboravila sam, Židovi drže sve. Ako nisi Židov, nemaš šanse, osobito ne u Americi, a kamoli u Hollywoodu. Tamo baš sve drže Židovi, uvjerava me, drugom prilikom, jedan informirani Beograđanin. Ako nisi Židov, mason ili ne radiš za CIA-u, crno ti se piše. Ma da. Kako je našim ljudima sve jasno. Ne možeš im prodati muda pod bubrege. Znaju oni dobro kako stvari stoje. Svaka im čast.

Itinerer ovog mog putovanja zaista je bizaran. Iz Zagreba i Beograda odlazim u Bosnu. Na putu vadim svoje dokumente točno šest puta.

Sljedeća stanica na mom neobičnom putovanju je prelijepi Prijedor. Ili, možda, prelepi Predor. Jesmo li u Bosni? Da, jesmo. Ali i nismo. Na neki način jesmo. A opet na drugi nismo. Ne možeš ti to shvatiti, kažu mi ljudi. U gradu nekoliko novih novcatih džamija. Problem je samo što više nema vjernika. Ali dobro, to su detalji, zašto uvijek zanovijetaš? Treba – kao što smo već naučili - zaboraviti, baciti dokumente, uništiti fotografije i zbrisati imena iz sjećanja. Onda se lakše živi. Pitam nekoga gdje ima dobar restoran. "U Omarskoj", odgovara mi on bez krzmanja. "Odlično se jede u Omarskoj", kaže ljubazno. "A u Auschwitzu? Kako se tamo jede?", kroz glavu mi prođe pitanje, ali ga ne postavljam. Jer znam: treba zaboraviti, baciti dokumente, uništiti fotografije, zbrisati imena iz sjećanja.

Vladari i velikani

U Prijedoru stanujem u hotelu u ulici Srpskih velikana. U ulici istog imena u Beogradu je kazalište u kojem sam nekad igrala. A možda i nisu Srpski velikani, nego Srpski vladari. Ne mogu se sjetiti, stvari su se zadnjih godina malo pomiješale, ne samo u mojoj glavi. Uostalom, ovdje kao da i nema drugih velikana osim upravo i jedino vladara. Tako da je zapravo svejedno. U šetnji glavnom ulicom primjećujem štand s ilustriranim kalendarima. Gledam naslovnice: 3 puta Tito, 2 puta Ceca Veličković, 2 puta Toše, 1 put Che Guevara. Ništa mi nije jasno. Gdje smo? Na kojem prostoru, u kojem vremenu?

U bivšem ratnom kupleraju bivšeg muža sadašnje, gorespomenute gospođe Cece promatram punjenog tigra. Pitam se kako je taj tigar dospio ovamo, u Prijedor. Bit će da ga je netko negdje ukrao, prelijepog, divljeg, opasnog, potom ustrijelio pa ga, punjenog, stavio da mu krasi sobu za poslovne sastanke. Tako da se zna tko smo. Da ne bi bilo zabune. Tko je ovdje, na ovim kožnim naslonjačima, sjedio i o čemu je donosio poslovne odluke? Tko bi ga znao... treba zaboraviti, baciti dokumente, uništiti fotografije, zbrisati imena iz sjećanja.

Glavno je da su koncerti lijepe Cece prepuni mladih ljudi koji znaju sve tekstove njenih pjesama napamet. Nema više rokenrola, on je zaista umro, negdje početkom devedesetih godina. Došla je neka druga muzika, muzika uz koju se pucalo, muzika tako zaglušujuća da se ni najočajniji krici nisu mogli čuti. S muzikom se lakše zaboravljalo, lakše se brisalo, lakše se živjelo, lakše se ubijalo.

Kralj novinarstva

U novinama ove republike unutar republike čitam izvještaj o vlastitom porijeklu i učim podatke koje dosad nisam znala. Saznajem da moj otac zapravo nije bio moj otac niti moja majka moja majka. Saznajem pravu istinu o svom "poreklu". Netko je saznao nešto, a onda oko toga ispleo svoju priču. Priču koja mu je odgovarala. To što priča nema veze s istinom je potpuno nevažno. Poluistine, polulaži, tračevi, sve to utopljeno u ogromnu količinu šljaštećeg kiča. I sve uz glasnu muziku. Muziku koja prikriva zločin. Muziku koja premazuje laž. Jesam li u Srbiji? Jesam li u Hrvatskoj? Jesam li u Bosni? Nije važno, u svim novinama ionako čitam kolumnu neuništivog kralja nezavisnog novinarstva, Denisa Kuljiša, hvaljenog zbog svoje hrabrosti u svim novim državama. Glavno je da prava kvaliteta opstaje. I da objedinjuje. Čak i bivše neprijatelje. Treba, naime, zaboraviti, baciti dokumente, uništiti fotografije, zbrisati imena iz sjećanja. Pa to onda prozvati pomirenjem, oprostom, novom budućnošću. I bivšim neprijateljima treba milostivo, kršćanski, dati

Da, bivši neprijatelji. Sada prijatelji. Sada suradnici, finansijeri, investitori. Bez obzira na nacionalne ciljeve, njih spaja želja za sticanjem kapitala. Ide li se, do vraga, u tu Evropu ili ne ide? Ako se ide, daj da prije toga pokrademo sve što se može. Na putu od autoputa "Bratstvo i jedinstvo" do Prijedora vidim potleušice, siromaštvo i bijedu. A na svakih nekoliko kilometara velebna kućerina i uz nju privatna benzinska pumpa, izgrađena, pretpostavljam, u znoju lica svoga, čime drugim doli poštenim radom. Tako je, eto, završio ovaj rat. Slušam iste priče iz usta bivših neprijatelja koji su se borili jedni protiv drugih. Sad im je konačno jasno o čemu se radilo. Sad kad su neke majke poginule i neka djeca osakaćena. Sad kad je kasno. Ali treba zaboraviti, baciti dokumente, uništiti fotografije. I, po mogućnosti, zapjevati. Neku Cecinu.

Tri Slovenca

Na doručku u hotelu Prijedor za susjednim stolom sjede tri mlada Slovenca. Nakon kratkog međusobnog konsultiranja ("Jel ti znaš kako se zove?", "Ma čekaj, igrala je u onom filmu… kako se zove..."), obraćaju mi se ljubazno. "Što snimate?", pitaju na odličnom bosanskohrvatskosrpskom jeziku. Pitam se kad su ga naučili, u kojim školama. Očito je da nisu išli u škole bivše države gdje je taj jezik bio obavezan. Odgovaram na njihova pitanja o filmu i drugim glumcima. Impresionirani su. Očito, gledali su mnoge filmove bivše države. Poznavaoci su YU kinematografije. Pitam ih: "A što vi tu radite?" "Mi svaki vikend dolazimo ovamo." "Da? Kako to?", čudim se ja. "Dosta nam je Evrope, dosadno je i skupo. Ovdje je akcija, ovdje je zajebancija. Svaki vikend idemo u drugi grad." "Idete baš u Republiku Srpsku?" "I u Srbiju, i tamo je super", kažu mladići. I onda dodaju: "A vi to snimate ratni film?" "Pa da, ratni, a zapravo antiratni", kažem ja. "A jel možemo mi doći jedan dan i ispaliti koji metak?", pitaju mladi Slovenci, ozarenih lica. Ne znam zašto, ali odjednom mi nije više do konverzacije s njima. Nekako mi se potrošio interes, splasnuo mi entuzijazam. Odlazim, poželjevši mladim Evropljanima dobru zabavu na jeftinom Divljem istoku.

U mjestu Odžak koje se zove i Vukosavlje, tako da putnik namjernik, da bi pravilno skrenuo s glavne ceste, mora – nekako - znati da je to jedno te isto mjesto, ja i jedan mali Marko pokušavamo spasiti napuštenog psa. Svuda nas progone napušteni psi lutalice, od Beograda do Prijedora. Marko, koji ima 9 godina i živi u Americi, kaže mi: "Ne bih mogao živjeti ovdje. Ljudi ne poštuju djecu i životinje. Na djecu se deru a za životinje se ne brinu." Pod stalnim smo stresom ja i Marko. Ne možemo više izdržati tu navalu pasa svuda oko nas. Ne možemo gledati kako, nezaštićeni i prepušteni sami sebi, psi prelaze cestu, ne možemo ih gledati kako se stalno izlažu opasnosti od jurećih automobila koji voze kao da njih nema. Možda smo mi ludi. Možda se zaista ne treba obazirati.


Možda se ne treba osvrnuti ni kad neki pas bude pregažen, kad se prolije krv. I to treba zaboraviti i izbrisati iz sjećanja. Ali mi, eto, mi kao da nismo dosegli taj stupanj zrelosti. Mi s ceste uzimamo malog crnog psa koji laje na svaki prolazeći automobil i baca se pod njega, mi ga nosimo po gradiću Odžaku (koji Marko zove "Chimney"), mi idemo od kuće do kuće i pitamo ljude bi li netko uzeo izgubljenog psa. Sve to na temperaturi od minus 10 stupnjeva C. Konačno nam u hotelu jedan konobar objasni kako stvari stoje: "Nećete, gospođo, naći nikoga da uzme tog psa. Ovdje kod nas neće mješance. Mi uzimamo samo čistokrvne pse. Ja sam dao neki dan 4000 eura za čistokrvnog rotvailera." "Aha, razumijem. Samo čistokrvni, dakle", ponavljam, držeći prestravljenog psa na rukama. Nosimo ga u hotel, stavljamo u garderobu filmske ekipe, tamo su prema njemu ljubazni, to je ipak svijet koji nije tako strog po pitanju rasne čistoće. Pas zahvalno maše repićem i, promrzao i izgladnio, smjesta zaspe na hrpi kostiju. Nakon dugotrajne potrage nalazimo nekoga tko će ga uzeti, barem privremeno. Odlazimo spavati, sretni. Kad se ujutro probudimo, psa više nema. Hotelsko osoblje ga je izbacilo na cestu. Bio je ipak samo mješanac.

20. veljače, 2008.

Feral

O KOMUNIZMU, SVIJESTI, SAPFO, ČEHOSLOVAČKOJ I SYDU BARRETTU - GENEZA JEDNOG DRAMSKOG TEKSTA
Toma Stoppard


Nema ničeg na jednom raskršću u londonskom kvartu Notting Hill da obilježi jedan od najvažnijih momenata u povijesti rock muzike. Pomislim na to kad god tuda prođem. Bio je januar, prije četrdeset godina, kad je jedan stari Bentley u kojem su bile tri četvrtine grupe Pink Floyd plus novi član, doveden u grupu da zamijeni beznadno „rasturenog“ frontmana Syda Barretta, bio na putu da održi svoj dvjestočetrdesetdrugi koncert, kad je... Evo šta novinar Tim Willis kaže o tome u knjizi „Madcap“ objavljenoj 2002. godine:

…a na raskršću između avenije Holland Park i Landbroke Grovea, jedan od njih – niko se ne sjeća ko – upita: „Da svratimo po Syda?“ „Ma daj“, odvratili su ostali. „Nećemo se valjda s njim gnjaviti“.

„Ima ljudi“ veli Esme, vječita hippie djevojka, junakinja moje drame Rock’n'Roll, „koji misle da su poslije 1968. godine Pink Floydovci bili „obično smeće“. Eto šta Barrett - glas, riječ i duh prvog albuma ove grupe i dva solo albuma nastala nakon raspada - čini ljudima. Neki, kao što je moj prijatelj Charlie, koji bi – davno ti bijaše – zaječao i odmahnuo glavom na moju odanost onom što je smatrao „otužnim, pretencioznim“ Floydovcima nakon Barretta te me pokušao preobratiti u sljedbenika tog „izgubljenog genija“ koji se, povrijeđen, povukao da njeguje svoj vrt u Cambridgeu.

Nisam to shvatao, mada sam bio svjestan svjetlucanja komada koji je naprosto tražio da bude napisan. Ja volim pop muziku (koja je rod, dok je rock tek vrsta i kao da vidim i čujem duh drame smještene u jednoj dupleksici u predgrađu (što u Engleskoj znači ulicu sa nizom kuća prepolovljenih simetrično poput Rorshachovog testa u kojima žive ljudi što su sve samo ne „rock božanstva“) a tu, u mom komadu, jedan usamljeni, sredovječni „ludi dijamant“ će ... šta li će on, ustvari, učiniti?

Moj prijatelj Charlie posudio mi je par knjiga o Barrettu a ja sam došao do još par drugih. Knjige o Barrettu idu u rasponu od „heroinskog raja“ do „štreberskog pakla“ (inženjerski izvještaji što nude detalje o nasnimljenom materijalu na snimcima Floydovaca i sličnim stvarima.). Ali kad se radi o pisanju drame o bilo čemu od toga – pa, dobro, morao si to sam iskusiti.

Ima još jedan sitni problem: ja se ne razumijem u muziku. Nimalo. Koliko god volim buku koju ona proizvodi, u stanju sam satima zuriti u grupu sa gitarama a da nikad ne razaberem koja gitara daje koji dio zvuka. Jednako tako moj mozak kao da nije sposoban upamtiti matricu čak ni za zvuk koji sam stotinu puta čuo. Znate kako to ide na rock koncertima, gdje pola gomile počne aplaudirati na prvih nekoliko taktova onoga što će tek uslijediti? Moj mozak je nalik mozgu dvogodišnjeg djeteta koje se igra sa drvenim oblicima: nekad se desi da zurim i zurim u pravilno oblikovanu rupu u komadu drveta - sve dok ne krene tekst i ispostavi se da je to, recimo, „Brown Sugar“. Ja i muzika! Ostavio sam, dakle, Syda po strani, pisao komade o drugim stvarima i mnogo slušao rock'n'roll, kako su tekle godine.

Sa svakom svojom dramom ja se nastojim fiksirati na jednu određenu snimku pa s njom živim mjesecima, dok pišem – to je kao svojevrsna droga koju izaberem da sredim mozak. A onda isključim muziku i počnem raditi. Najveći dio svog komada «The Coast of Utopia» napisao sam neprestano slušajući pjesmu „Comfortably Numb“. Sa drugim komadom, „Arcadia“, „izabrana droga“ su bili Rolling Stonesi i njihova „You Can Always Get What You Want” a pošto taj komad završava scenom para koji pleše valcer na muziku što se čuje sa neke zabave koja se dešava van scene, unio sam tu pjesmu na kraju komada, potpuno uvjeren da je to sjajna ideja, sve dok nisam završio komad. To me nadahnjivalo. Kada sam na probama bio upozoren da „You Can Always Get What You Want“ nije valcer, te da će zato moj par morati plesati valcer na neku drugu pjesmu, bio sam zabezeknut, zatečen, uvrijeđen.

Ova donekle ponižavajuća priznanja imaju za cilj nešto više no da objasne zašto nikad nisam započeo pisati komad o Sydu Barrettu. Objasniti kako to da je Syd ipak postao dio mog komada Rock'n'Roll - koji dijelom govori o komunizmu, dijelom o svijesti, dijelom o Sapfo, mada uglavnom o Čehoslovačkoj između 1968. i 1990. godine, sprva je jednostavno, a onda teško. To je tako zbog fotografije jednoga 55-godišnjaka na biciklu, ušuškanog u toplu jaknu i sa rukavicama na rukama.

Kada oduzmete sve što drame misle da kazuju, ono što ostaje je upravo ono što svi komadi - sve priče - zapravo kazuju – a ono o čemu zapravo kazuju jest vrijeme. Događaji, stvari koje se dešavaju – Ofelija koja se davi! Camille koja kašlje! Neko je kupio višnjik! – različite su manifestacije onoga što upravlja pričama koje izmišljamo, baš kao što upravlja pričama u kojima živimo: neprestani tik-tak univerzuma. Nema tog zastoja, čak ni u smrti, koji se pretvara u sjećanje.

Barrett je umro u šezdesetoj godini, mjesec dana nakon premijere moje drame a pet godina nakon one njegove fotografije na biciklu kako se vraća kući iz kupovine u supermarketu. Kada sam prvi put vidio tu fotografiju – u Willisovoj knjizi – uhvatio sam se kako zurim u nju, kako dugo zurim u to stameno tijelo na kojem kao da je usađena teška, obrijana glava i poredio je sa slikama Barretta iz njegovih dana „mračnog anđela“, poput snimke sa naslovne strane ove priče. „Bio je prekrasan“, kaže Esme. „Bio je kao jamstvo ljepote“ i koliko god pretjerana može biti asocijacija na Vergilijev neprevodivi akord „ima suza u stvarima“ - sunt lacrime rerum – u kontekstu slučajno uhvaćene fotografije krupnog tipa sa Colgateom i super mekanim toalet-papirom u korpi na biciklu, upravo to mi je palo na pamet u tom dugom trenutku kad sam shvatio da se upravo u ovaj komad - komad o komunizmu, svijesti, Sapfo i, pomozi nam Bože, o Čehoslovačkoj – uvukao Syd Barrett. Suze stvari leže u mijeni vremena i u vladanju vremenom.

Možda je to tako stoga što nam je Barrett bio decenijama nestao iz vidokruga pa se činilo da vrijeme nije to što jednostavno, na uobičajeni, način povezuje dvije slike (nekad je ovako izgledao, a onda je izgledao ovako. Pa šta?), već da ih odsijeca. Identitet jedne osobe nije sam po sebi tajna. Svi smo mi svjesni sebe i uvijek se radi o samo jednoj osobi: razlika između ove fotografije mene i one fotografije mene nije tajnovita. Ali, identitet svih drugih mi gradimo iz vidljivih činjenica a razlog što sam bio tako fasciniran Barrettom na biciklu krio se u tome što je u trenutku kada sam ja njome bio zaokupljen on bio - doslovno - druga osoba.

Ovo nije potpuna maštarija a teško da predstavlja paradoks. Sam Barrett se s tim složio, kad je čovjeku koji mu je pokucao na vrata, rekao: „Syd ne može sad s vama razgovarati“, jer se, mnogo prije no što je snimljen na svom biciklu, on vratio svome pravom imenu, Roger. Ne sumnjam da se u prvi mah naprosto pokušao otarasiti čovjeka koji ga je nazvao a čiji poziv nije smatrao dobrodošlim; u drugi je jednostavno za sobom ostavio stare dane i svoj prethodni život: to ne implicira obavezno dislociranje njegove svijesti o samome sebi. To je u nekom tajnom dosluhu sa načinom na koji mi prilagođavamo vlastitu ideju o tome što je on, što je bilo ko. A to je, dijelom, i način na koji djeluje drama - kroz neprestana podešavanja naše ideje o tome ko su ljudi ustvari ispod etiketa koje nose, poput „profesor komunista“ i „češki rock fanatik“, „supruga koja umire od raka“ i slično. Spoznaja da je ovo Sydov komad nije ni tako bizarna kao što se možda čini. Jer, obrisi mog nenapisanog komada već su govorili o češkom zaljubljeniku u rock muziku i o grupi Plastic People of the Universe, te je, dakle, rock'n'roll već bio dio komada. A što se tiče engleskog profesora komuniste, Cambridge bi savršeno pristajao nekom takvom. Sydov posljednji koncert, održan 1972. godine na lokalnoj pijaci gdje se prodaju žitarice u listu Melody Maker doživio je ovakav prikaz: „Jedna djevojka se penje na pozornicu i pleše; on je pogleda… izgleda kao da je blago zatečen“. Pa dajmo onda profesoru kćerku koja je upravo ta djevojka da bismo vidjeli zašto Syd izgleda kao da je blago zatečen. Willisova kratka, egzemplarna knjiga kazuje nam i to kako je jednog dana jedna studentica, kćerka Sydove prve djevojke, krenula na predavanje obučena u majčin ogrtač koji je trideset godina ranije dizajnirala slavna Barbara Hulanicki, zvana Biba, i kako je taj „ćelavko na biciklu naglo zakočio“ i rekao: „Zdravo, malena Liv“. - „Zdravo“, odvratila je djevojka i produžila dalje. Bilo je to koju sekundu prije no što je djevojka shvatila da ju je čovjek zovnuo imenom njene majke, a kad se okrenula - njega više nije bilo. Dakle hajde da učinimo da - dok Čehoslovačka putuje od Praškog proljeća ka Baršunastoj revoluciji – ta hippie djevojka, kćerka profesora sa Cambridgea ima kćer koja odraste i...

I također između Praškoga proljeća i Baršunaste revolucije, na drugom kraju svijeta, u nekom neznanom trenutku, tako nam se bar čini, on, taj prekrasni, zdravi mladi čovjek, sav u svili i kadifi koji je pjevao: “Imam bicikl, možeš ga provozat', ako hoćeš/ Sa korpom i zvonom što zvoni“, postaje sasvim običan tip po imenu Roger koji je živio sam, koji nikad nije razgovarao sa susjedima, koji je predano njegovao svoj vrt i koji je umro od komplikacija dijabetesa. U oba svoja identiteta, on je sam iskoračio iz mrtvorođenog pokušaja da se napiše komad i bez imalo teškoće ušetao u ples izmišljenih likova u izmišljenoj priči koja, poput svake priče - bila ona izmišljena ili ne - poput njegove vlastite, krišom govori o vremenu, o nezainteresiranom trajanju svega, o bezuslovnoj mijeni koja svakom životu daje naročit smisao.

Ne možeš ti našega čovika zajebat
Boris Dežulović


- Ne možeš ti našega čovika zajebat - rekao je s neskrivenim ponosom mnogi Hrvat pročitavši u novinama kako je stanoviti Saša (24) s otoka Krka prvi u svijetu, prvi dakle od svih šest milijardi ljudi i svih pola milijuna vlasnika novog američkog elektroničkog čuda, uspio probiti zaštitu revolucionarnog Appleovog mobitela iPhone. Saša je, naravno, odmah postao nova hrvatska medijska zvijezda, potamnivši slavu čak i onog Lopine, Šapine, kako se zvao onaj naš ugostitelj iz Berlina, haker koji je probio zaštitu berlinskog kladioničarskog sustava, pa postao autentični hrvatski Robin Hood što pljačka bogate da bi... dobro, kupio crveni ferrari.

Ne možeš ti našega čovika zajebat! Koliko puta ste u čuli tu rečenicu, izgovorenu na jednom od tri-četiri štokavska jezika s ovog brdovitog poluotoka, ovisno je li se za potrebe kafanskog razgovora nije dao zajebati naš čovik, čovjek, čovek, čo'ek, ili koja li već podvrsta te endemske balkanske životinje, upravo nevjerojatno prilagodljive svim životnim uvjetima, od surovih azijskih suhopoljina do skandinavske liberalne demokracije?

Iza te rečenice cijela je čudesna balkanska mitologija, čarobnija i opsežnija čak i od grčke, s odvažnim junacima čije podvige mi, smrtnici s podnožja Olimpa, prepričavamo s koljena na koljeno, dodajući uvijek nove detalje i nevjerojatne obrate, o dovitljivim zemljacima koji za našim šankovima postaju pravi bogovi i polubogovi.

Čuli ste te priče bezbroj puta, i sami ste ih često prepričavali. O onom hrvatskom gastarbajteru, ili Bosancu, Srbinu, svejedno, što je sagradio kuću na obali Ženevskog jezera, na državnoj zemlji, na užas šokiranih Švicaraca, koji su zbog toga morali mijenjati svoje manjkave zakone, jer u cijeloj sedam stotina godina dugoj povijesti švicarske države nije zabilježena bespravna gradnja, pa ne postoje ni zakonom predviđene sankcije. Ili je to bilo u Norveškoj? Zar je važno - nema te uređene demokracije koja će zajebati našeg snalažljivog zemljaka.

Pa nije li ono i spomenutog hrvatskog Robina Hooda, koji je njemačke kladionice oštetio za dva milijuna eura, sud u Berlinu oslobodio zato što tamošnje zakonodavstvo jednostavno nije predvidjelo njegove inovativne metode kladioničarskih malverzacija?

Proslavljeni košarkaš Chicago Bullsa Toni Kukoč pričao mi je, recimo, kako je s jednim takvim išao u ribolov na jezero Michigan. Amerikanci čuvaju riblji fond jezera Michigan i postavili su jasna pravila ponašanja: dopušteni ulov su dvije ribe. Stoga se, ulovivši drugu, Toni htio vratiti kući, ali zemljak se samo nasmijao i nastavio lov - izvukao je treću, pa četvrtu, pa sedmu, pa desetu. Naravno da je znao da ne može s deset riba proći strogu kontrolu na izlazu: kad je ulovio desetu, izabrao je dvije najveće, a ostale - bacio u jezero. Desetljećima su, eto, glupi Čikažani odlazili sa štapovima na jezero Michigan i vraćali se kući čim uhvate dvije ribe, pa makar i veličine inćuna, i nikome nikad nije palo na pamet da ulovi petnaest riba, pa izabere dvije najveće. Sve dok nije došao naš mitološki junak.

Ne može država Illinois našega čovika zajebat! - začuje se svaki put s druge strane šanka pouka te priče, pa krene sljedeća: ona o ratnim izbjeglicama iz Hrvatske, odnosno Bosne, odakle već, koji su shvatili da svaka njemačka savezna država izbjeglicama daje hiljadu maraka mjesečno, pa se prijavili u svaki od trinaest Bundesländera, i onda prvog u mjesecu sjedali u auto i odlazili na turneju po Njemačkoj, skupljati svojih 13.000 maraka socijalne pomoći. Svašta, eto, Švabo može, može napraviti auto koje će nadživjeti kenozoik, ali me može zajebati našeg čovjeka.

Meni osobno najdraža je pak ona priča o tom mitskom "našem čovjeku" koji se u izbjegličkom sužanjstvu Njemačke - ili Nizozemske, Švedske, Finske, izvori se ne slažu uvijek - zaželio domaće janjetine s ražnja. Zna se, naravno, da je janjetina na ražnju nezamisliva zapadno od Mure i da je nema na jelovnicima uljuđenih europskih gasthausa, jer to se na pristojnom Zapadu smatra ekstremno barbarskim načinom termalne obrade mesa, pa se taj naš-čovjek dosjetio da mlado janje kupi u trgovini s - kućnim ljubimcima. Prodavač se, kaže taj rašireni urbani mit, čudom načudio kupčevoj želji - neće on anakondu, tarantulu ili krokodila, kao sav normalan zapadni svijet, nego baš mladunče ovce - a kako u uređenom kapitalizmu nema toga što vam trgovac neće naći, tako je tjedan dana kasnije naš-čovjek došao u pet-shop po svoje malo, bijelo janje.

I prošla bi ta janjetina na ražnju bez posljedica, da se našem-čovjeku nije omililo, pa je u dućanu s kućnim ljubimcima naručio i drugo, i treće i sedmo janje. Raznježila se prodavačica u dućanu, stvar se pročula, za neobičan slučaj ljubavi čovjeka i domaćih životinja zainteresirali su se uskoro i novinari, ali i budni aktivisti lokalnog društva za zaštitu životinja, koje je zanimalo kako se taj siromašni nesretnik brine za svoje stado. I naposljetku je u plitkoj kosturnici u dvorištu iza kuće u predgrađu Düseldorfa - ili Malmöa? - otkrivena mračna tajna tihog i povučenog N. N., prognanika s krvavog Balkana.

Postoji i druga verzija ovog mita, još nadrealnija i luđa, gotovo kao predložak za karakter iz nekog psihološkog trilera. Zaklinjali su mi se ljudi da se stvar dogodila negdje u Americi, možda čak u Australiji, uglavnom negdje gdje je nemoguće vidjeti da bi se leševi životinja, kao kod nas, prodavali cijeli. Kako bilo, naš-čovjek je, zaželjevši se one iskonske radosti kad jaganjci utihnu, u mesarnici kupio dvije janjeće plećke, dva buta, rebarca, bržolice, glavu, cijelo je janje naš junak kupio u dijelovima, kod kuće ga sastavio žicom i - na veselje male izbjegličke kolonije - okrenuo na ražnju.

Eh da, ne možeš ti našeg čovjeka zajebat! - začuje se onda u kafani jednodušni zaključak, u kojemu ćete prepoznati duboko divljenje nenadjebivom balkanskom geniju, i više iskrenog ponosa nego što ga mogu izmamiti sve nacionalne himne i zastave, slavne bitke, titule svjetskih prvaka i svi Teslini patenti zajedno. Urbana mitologija bjelosvjetskih Slavena slavi njihovu neviđenu snalažljivost, kakvoj ih je naučila valjda surova povijest: to su hajduci i drumski razbojnici dvadeset prvog vijeka, koji odavno više ne pljačkaju trgovačke karavane, niti iz zasjede zaskaču mletačke, turske i austrijske naoružane patrole, već presreću porezne, socijalne, bankarske, financijske i ostale službe razvijene demokracije.

Jače je to čak i od njihova opjevanog i pomalo precijenjenog slobodarskog i državotvornog duha, jer nijednu državu nisu Hrvati, Srbi i Bošnjaci baš toliko sanjali da je ne bi prevarili. I radije će Hrvat položiti život na oltar domovine nego tisuću kuna poreza na njen šalter.

Obratite, uostalom, pažnju na tu rečenicu: ne možeš ti našeg čovika zajebat. Jer, i Zakon o rekreativnom ribolovu u američkoj državi Illinois, i Urbanistički plan ženevskog kantona, i pravilnik Savezne države Baden-Württenberg o stjecanju prava na socijalnu pomoć, i Zakon o zaštiti životinja Novog Južnog Walesa, svi su ustavi i zakoni modernog svijeta, kako je poznato, smišljeni samo da zajebu našeg čovjeka, i ni zbog čega drugog.

Takav će vam se naš-čovjek, ležerno naslonjen na svoj crveni ferrari pred kakvim berlinskim kafićem, požaliti da je i Drugi zakon termodinamike, zloglasni Zakon entropije, donesen samo da se zajebe njegova revolucionarna ideja o održivom razvoju neuređenog sustava.

Sustav je, naime, najveći prirodni neprijatelj našeg-čovjeka, mitološkog boga prevare, i cijela je povijest takozvanog napretka, od prvih zemunica do visokih civilizacija na ušćima rijeka, generirana samo idejom da se zajebe naš čovjek.

Zato je ohrabrujuća vijest s otoka Krka. Bogovi urbane mitologije hodaju, eto, ukorak s vremenom, i široko su sa kozjih staza narodne epike, iz prostora izbjegličkih logora i gastarbajterskih kontejnera na bauštelama - uz cvilež elektromotora i veselo okretanje kakvog domaćeg papkara nabijenog na kolac - zakoračili u digitalnu eru. Pričat ćete sutra tako o nekom našem neviđeno pametnom i snalažljivom čovjeku koji je lukavo zajebao cijeli norveški mirovinski sistem tako što je naoružan zoljom opljačkao blindirani kombi s penzijama, a supatnik sa šanka dodat će: nije to ništa, jedan naš student sa Krka - sutra će biti iz Živinica, Novog Pazara, već po potrebi - probio je zaštitu Appleovog iPhonea.

Hiljade vrhunskih inženjera uposlila je tvrtka Apple na tom projektu, uložila milijune dolara i angažirala cijele timove nobelovaca na osmišljavanju složenog sistema zaštite, što sve ta američka gamad nije poduzela, a sve samo s jednom namjerom - da zajebe našeg čovjeka. Zaboravili su, međutim, jednu stvar.

Ne možeš ti našeg čovjeka zajebati - dovršit ćete vi rečenicu, dok vam uz kičmu strojevim korakom, kao jedan, budu marširali žmarci ponosa.

Usamljeni kauboj sam ja

Samo zanesenjaci pokusavaju da nesto urade na pravi nacin. Ovom svijetu ne treba nista, sve je vec uradjeno. Ovom svijetu trebaju sponzori, topovsko meso, seksualni objekti i luzeri. U ovom svijetu svaka kreacija je manipulacija.

A pravi vizionari znaju kako ce da zavrse. Nema potrebe biti ono sto nisi da bi nesto bili oni koji nista biti ne mogu osim onog sto su uvijek bili. Talicni Tom je najbolje znao kako i kada da ode.

Ja nisam mnogo promucuran. Kada bih sve ispocetka, ja bih radio sve isto. Daleko od toga da sam ja nesto zadovoljan, naprotiv, ali rado bih bio opet ovo sto jesam, jer sam mnogo razocaran u bolje od sebe.

Imam lukav tajni plan, ja skupljam pare. Kad skupim dovoljno, odoh na pusto ostrvo da otvorim kafic i bas me briga.




Goran Aleksic

Neizreciva ljepota, razumu neshvatljiv mir...

...Ali čovjek, ponosit čovjek,
Zagrnut neznatnom zbijenom moći -
Neupućen je u to što uvjerenjem drži.
Proziran mu duh - poput srdita majmuna,
Nastrane ludosti pod nebeskim svodom čini

I tjera anđele u plač.

Huxley

Setim se, kako su u ljubavi,
dragi prvi dani.
Kad su ruke tople,
kad se oci slede,
preletajuci one kolutove blede,
oko usana...



Sto drhte, protkani,
mutnom tisinom,
u kojoj su osmeh i tuga pomesani
nesigurno i tamno.


Smiraj

Klatno zvona
tesko i tmurno
u grudi udara me.



Tad se dizem,
i, u mutna oka prozora,
puna sitnih glasova veceri,
sapucem, nesigurno,
i moje ime.

Crnjanski

Pauza

Današnja kiša nema kraja.
Današnja kiša je izgubila svoj početak.
Koračam prema tebi razmišljajući koliko se već dana ovako viđamo.
I pričamo...
Pričamo kao i uvijek- polako i pametno.
Sve što sada vidim podsjeća me na Onaj Grad koji našoj vrsti na kraju ostane.
Naša vrsta voli starinske filmove. Oni hrane usvojene taštine.
Tvoja tišina mi opet bistri misli.
Kad prođe pokloniću ti svoju. Nek' vode ljubav kako to samo tišine čine.
U pauzi svega beznačajno ti govorim što sam sutra želio reći...
I juče.
Kiša još pada i nije hladno.
Kafa u šoljicama strpljivo čeka pokoravajući se dobovanju naših čežnji. Volim kišu kad nije hladno i kad pijemo kafu tamo gdje posluga ne voli svoje goste, tamo gdje ni muzika nije dobra.
Na takva mjesta odlazimo sve više, naročito kada ovakva kiša pada... kada sve ostaje iza nas. Pitam se hoću li u Drugom gradu imati svoje mjesto i nekog poput tebe da mi upotpuni popodneva mokrih utoraka, srijeda, ponedeljaka i onih ostalih...
Pomalo se brinem... ne zbog sebe, već zbog tišine
Znaš već... Znam da znaš.

Mehmed Mesa Begic