Evo kako je izgledao zivot na podrucju BiH, prema nalazima arheologa na lokalitetu Badanj kod Stoca, u vremenu u kojem Semir datira svoje 'otkrice':
Nalazište Badanj je otkriveno 1976. Iskopavanja je vršio sukcesivno Đ.Basler do 1979.godine.
1986.i 1987 vršena su arheološka istraživanja u okviru zajedničkog projekta Zemaljskog muzeja i University of Michigan Museum of anthropology.
Gravura se nalazi in situ u pećini u Badnju, a sav pokretni arheološki materijal se nalazi u Prahistorijskom odsjeku Arheološkog odjeljenja Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu.
Badanj je vrlo bogato paleolitsko i višeslojno pećinsko nalazište.
Arheološki lokalitet Badanj je potkapina ili pripećak uz pliće udubljenje u stijeni koja se strmo spušta na desnu obalu Bregave. Arheološki je relevantan prostor koji se nalazi ispod stijene na kojem se periodično odvijao život paleolitskog homo sapiensa.
U periodu između I i II svjetskog rata na ovom prostoru je iskrčena šuma, pa se na krčevini stvorio gornji fertilni sloj debeo oko 1,5 m, uglavnom prisustvom sitne stoke. Mještani su kupili taj površinski sloj u kojem je bilo i malo keramičkog materijala iz neolita, eneolita, bronzanog doba i rimskog perioda, sve do srednjeg vijeka. Prema količini i prirodi materijala može se govoriti samo o slučajnom i kratkotrajnom boravku ljudi u navedenim periodima.
Ispod skinutog površinskog sloja konstatirana su dva hronološki odvojena sloja naseljavanja u paleolitu. U gornjem sloju 0,8 – 0,9 m dubokom istraženo je 20 kulturnih i geoloških slojeva iz dvije faze naseljavanja, koji pripadaju kasnom paleolitu - epigravettienu.
Ispod se nalazi sterilni sloj sipara, ispod kojeg je još nedovoljno istražen vrlo oskudan materijal koji vjerovatno pripada dobu srednjeg paleolita.
U industriji kremenih alatki, koja je uglavnom epigravetienska sa tipološkim kontinuitetom u svim slojevima, prisutvom brojnih promjena mogu se definirati dvije faze, koje su istovjetne sa fazama na širem području toga doba na južnojadranskoj obali i jonskoj priobalnoj zoni u Italiji.
I faza (faza kasnog glacijalnog doba) je ranija faza geometrijskih mikrolita. U većem broju su zastupljene lamele sa otupljenim hrptom i mikrogravete od noktastih strgala.
II faza (faza ranog postglacijalnog doba, ponovno izrastanje i proširivanje šuma)je kasnija faza i sadrži geometrijske mikrolite u malom broju. Brojnost noktastih strgala je veća od lamela sa otupljenim hrptom. U ovoj fazi su nađeni rijetki koštani nalazi i harpuni od jelenjeg roga, kao i perle od dentaliuma.
Fauna isto pokazuje značajne promjene, tj. različitost klime u I i II fazi. U obje faze je dominantno zastupljen jelen. U ranijoj fazi su bili relativno rasprostranjeni koza i kozorog, a u kasnijoj preovladavaju divlja svinja, a nešto kasnije i srna. Ova činjenica ukazuje na različitost klime u I i II fazi, koja je utjecala i na gore naznačene kulturne promjene. Međutim, analiza količine nađenih kosti pokazuje da su na Badnju živjele ili male grupe lovaca, ili zajednice samo u kratkim vremenskim periodima, ili i na jedno i na drugo. Prema brojnim nalazima kostiju mladunčadi jelena (do mjesec dana starosti u periodu kad nemaju rogove) i malobrojnosti artefakata od jelenjeg roga, izvjesno je da su ovdje ljudske zajednice obitavale periodično, najviše u periodu od matra do maja.
Distribucijom artefakata i životinjskih ostataka došlo se do skiciranja opće slike aktivnosti u naselju. U dnu abrija se nalazilo ognjište oko kojeg se odvijala skoro sva aktivnost stanovnika: osim pripremanja hrane, ovdje se preparirala koža, izrađivale koštane i kamene alatke i perle od jelenjeg zuba. Jelo se uz ognjište, ali i na širem prostoru abrija, gdje su se komadale životinje, i opravljale složenije alatke. Prema analizi faune i paleogeografskoj rekonstrukciji, brojnost skupine koja je ovdje mogla zadovoljiti životne potrebe bila je 10 -15 osoba. Naime, godišnje se, prema procjeni ostataka na Badnju, moglo prehraniti oko 14 do 17 osoba. Kako naglašavaju istraživači “Ako su ove rekonstrukcje tačne, onda ovaj lokalitet predstavlja samo mali dio sistema ljudskih naselja u ovom regionu iz perioda kasnog paleolita” (1) (Whallon, 1989., 20), tj. u vremenskom rasponu od 14000 do 10000 godina p.n.e. U blizini Badnja nalaze se još dvije potkapine (rekognoscirane i neistražene), Crvena pećina i Drenovačka pećina.
Posebno je važno otkriće graviranog crteža u stijeni badanjskog nalazišta i on predstavlja jedan od najstarijih spomenika umjetnosti u Bosni i Hercegovini.
Crtež je dijelom oštećen. Urezan je u koso položenu površinu velikog uglačanog bloka kamena koji je odlomljen od masiva pećine. Površina mu je oko 30 stepeni nagnuta od zapada prema istoku. Crtež se nalazi u jugozapadnom uglu stijene i predstavlja, vjerovatno, figuru konja gledanog sa desnog boka napadnutog strelicama. Sačuvana je samo zadnja polovina tijela, sa bedrima tipičnim za konja i dijelom trupa, dok je ostatak crteža uništen. Dubina reza je 5 mm. Gravura konja u Badnju nije bila anatomski savršeno reproducirana figura, što i nije bilo važno za tadašnjeg čovjeka. Za njega je bilo važnije ono što je tim trebalo biti rečeno. Teme su obično bile lovačkog sadržaja. Osnova teme ove umjetnosti bilo je vizuelno ovladavanje životinjama, simbolika nadmoći nad prirodom i svijet magije.
Pretpostavlja se da je do oštećenja gravure nastalo još u paleolitsko doba. Naime, kamen je otkriven tek pri izvoženju zemlje iz pećine (pri sakupljanju đubriva za okolne njive). Do tada je kamen bio prekriven intaktnim slojem zemlje u kojem su nađeni ostaci iz mlađih perioda kojima je pećina bila zatrpana tokom vremena.
Badanjska gravura sadrži prikaz životinje i znakove što je tipično za region mediteranske umjetnosti paleolitskog čovjeka(2). Gravure slične ovoj nalaze se u znatnom broju na Siciliji, u Kalabriji i u Apuliji. Nivo mora je u to vrijeme bio za 100 –do 150 metara niži od sadašnjeg, što je omogućavalo ljudima komunikaciju kontinentalnim putem. Slična djela mogli bismo očekivati i u primorskim mjestima Crne Gore, Albanije i Grčke.
