ExNihilo wrote:Islam se generalno jako dobro slagao sa eš'arijama i mu'tezillima, što pokazuje i činjenica da islamsko zlatno doba koincidira sa zenitom ove dvije škole.
Koliko se dobro slagao sa racionalistima, toliko se loše slagao sa misticima, tvrdom dogmom i bukvalistima.
Mu'tezilizam bi sam po sebi, otišavši u jednu krajnost u odnosu na literaliste, vodio raskivanju Vjerozakona, zato se nužno i pojavio el-Eš'ari, ništa nije slučajno, kao ni prethodna pojava mu'tezilija koji su bili odgovor na nauk kršćana nestorijanaca u tek osvojenoj Siriji.
Ali sve je diktiralo vrijeme, okolnosti, nametali su se razlozi i čuo se tempo.
Ibn Arebiji naprimjer razvija do krajnjih granica dio akaida koji pripada "tradicionalnom islamskom akaidu" (kakav je kod Ebu Hanife, Tahavije, Maturidije), odnosno nauk o Allahovim svojstvima i imenima u ono što se kasnije naziva
vahdetu-l-vudžudom i neke navelo na pomisao da je riječ o "panteizmu", dakle onaj isti nauk na kojem insistiraju velikani tesavufa od sultana evlija Abdul-Kadira Džejlanija, kadasallahu sirrehu, do imama Gazalija, kadasallahu sirrehu, koji je raširio pravac ešarizma uz podršku Nizama Mulka i sistema škola nizamijja, smatrajući da je ešarijski pristup najbolji način za razumijevanje islamske akide "za široke mase", ostavljajući prostora po strani za metafizičkih učenja za one koji su kadri da ih razumiju, što, po meni, vrhuni u učenjima kakav je ibn Arebijev koji dolazi netom poslije...I tako dalje...