U to nema nikakve, ni najmanje dileme, da je nakon SAD Srbija najveća košarkaška zemlja. Priča sa ovog EP je još jedan 'dokaz' u nizu koji tu neupitnu tvrdnju podebljava. Imena, širi vremenski kontinuitet, dubinski know how ove igre, i gomila sitnih finesa, sve to stavlja ovu zemlju u sam vrh možda i najatraktivnijeg sporta nakon fudbala. Znajući da činimo 80% jedne njujorške populacije, sa skromnim finansijskim mogućnostima i klimavom infrastrukturom, sa čestim scenarijom - seci, krpi kako znaš i umeš, to daje dodatni podvig celoj slici.
Generalno, ovi "naši" prostori su rasadnik sportskih dijamanata, i to ne spada ni u kakva iluzorna preterivanja, jer se toliko potvrdilo do sada. Pogledati i odlične rezultate koje ima Hrvatska sa skromnim ljudskim potencijalom, te još manja Slovenija koja je dala velika imena i u kolektivnim i u individualnim sportovima. A onda i Bosna, koja je zbog krajnje speicfične istorijsko političke 'ruža vetrova' situacije, bila i jeste neretko u lošoj prilici da to materijalizuje, a dala je pregršt značajnih imena u sportu. Čak i jedna Crna Gora nije toliko malena u sportskim okvirima, i ima se čime (ili bolje reći kome) ponositi. Klima, geni, mentalitet, sa svim vrednosnim + i - elementima koji se udahnjuju u ljude sa ovih prostora, to je kičma na potezu Vardar-Triglav, bez i zrna rondave patetike.
Samo da Jović bude spreman u nedelju, pa da se između sebe nadigravamo.
