Forum Klix.ba

malo vas preletih......sve ste mi ispojlali

valjda večeras stignem pogledati

Ko bi rekao da cu ja napisati da je twin peaks me razocarao

ja još uvijek dumam

Bloo wrote:ja još uvijek dumam

de ti još jednom pogledaj

shmizlica wrote:

Bloo wrote:ja još uvijek dumam

de ti još jednom pogledaj

sutra dok se slegne sve

zomri wrote:Lynch be like

Noćas se moje čelo žari
Noćas se moje vjeđe pote[/i][/b]

U zomrija večeras zapaljenje moždane ovojnice

umrijet ću umrjiet ću od nebuloze

http://www.imdb.com/title/tt0074806/

Dobra je ona izreka da je jutro pametnije od večeri. I mogu samo da kažem svaka vam čast Davide i Mark, you mad
sons of bitches. I hvala na kompletnom putovanju, ali i na načinu na koji ste nam totalno izvukli tlo pod nogama
na kraju. I imam formiranu neku teoriju o onome što se desilo u zadnje dvije epizode, ali i jedva čekam da čujem vaše.

dale cooper wrote:Dobra je ona izreka da je jutro pametnije od večeri. I mogu samo da kažem svaka vam čast Davide i Mark, you mad
sons of bitches. I hvala na kompletnom putovanju, ali i na načinu na koji ste nam totalno izvukli tlo pod nogama
na kraju. I imam formiranu neku teoriju o onome što se desilo u zadnje dvije epizode, ali i jedva čekam da čujem vaše.

pišem elaborat u wordu
kiddin

dok iščitam vamo nešto o tibetancima, bum se osvrnul - dugo i bolno detaljno kao što samo ja znam

Ja sam svoje mišljenje plombirao, čujemo se za 25 godina

zomri wrote:Ja sam svoje mišljenje plombirao, čujemo se za 25 godina

that cu ja biti ko sarah palmer...sjediti poluluda, okružena punim pepeljarama i flašom gina u ruci i čekati finale

Ok, nakon pretrpljenog šoka i nevjerice, šta mislite o ovim teorijama:

1. Sve što smo gledali je zapravo san, odnosno snovi likova (Lynch, Audrey..etc.) koji kulminiraju prema jednom snu - snu Dalea Coopera koji je izmišljeni super prpošni agent u snu Richarda nakog debilnog

2. Sve je san Laure Palmer, odnosno ne toliko san koliko disocijativni poremećaj uslijed zlostavljanja - zamišlja da je umrla i dolazi zgodni agent da je spasi od njene majke i oca kojeg je možda ona ubila i sad se nalazi u witness protection i apsolutno se ne sjeća ko je dok je Dale ne pita koja je godina i sve joj se vrati

3. Lynch being evil i znajući da svi umiremo za nekim nastavkom u stilu prve dvije sezone, napravio je od njih pinatu koju udara tokom čitave 3 sezone i ubija našu želju da se nastavi dreamy sequence "originalnog" TP-a (tu je seks, psovanje, nema likova) i ne daje nam resolution, već samo vrisak Laure Palmer da se ništa u životu nema ending ( a komoli happy ending) i da ga mi lagano suck it up i neki general message da zlo uvijek pobjeđuje ali da će uvijek postojati neki Dale Cooper da se bori, pa makar slomljen i prazan i da ne trebamo da živimo u prošlosti, jer pokušaj mjenjanja nečega što se desilo u prošlosti neće rezultirati dobrim (Dale nije trebao pokušati da spasi Palmer u jednoj od realnosti)

4. supernatural moment - ovdje ja izvlačim 50 elaborate mapa i linijar i crveni flomaster
Sve što vidimo je stvarno - lodges, Judy - superevil majka sveg zla koja živi u Sarah Palmer, Bob, tulpas and doppelgangers,DAVID JEBENI ČAJNIK BOWIE....

Jedino što bi objasnilo zadnje 3 epizode su alternativne realnosti - sa jednom fokalnom tačkom spasiti/ubiti Lauru Palmer. (S tim da bi sezone 1,2,3 i FWWM mogle biti 4 realnosti, ali boli me glava od razmišljanja o tome).

S obzirom da je Laura poslana od strane White Lodega (koji više i ne liči na White Lodge) da se bori protiv majke/Judy/BOB-a, te da Judy pokušava sve što je u njenoj moći da je ubije (ne samo fizički, već da joj slomi duh), poduzima slijedeće korake koji se manifestiraju u "našoj" stvarnosti (ne nabrajam hronološki):
- šalje Dalea u waiting room
- pusti BOB-a da obuzme Lelanda koji sve to nevoljko radi (dok umire, nakon što je BOB izašao iz njega,m ukazuju mu se anđeli - White Lodge maybe?)
- otima Lauru Palmer (vrisak) dok je Dale vodi iz šume da prevenira njenu smrt tako kreirajući split u realnostima (u jednoj Laura Palmer NIJE nađena mrtva na plaži) i briše joj sjećanje i šalje je alternativnu realnost gdje je ona Carrie Paige (hint na nedostajuću stranicu dnevnika Laure Palmer?) i gdje Judy vlada (restoran se zove Judy's, a imaju hintovi na stvari iz naše stvarne stvarnosti - naziv kompanije za transport i žena koja otvara vrata Daleu i Carrie je fakat vlasnica te kuće u stvarnom životu)
- Cooper uradi nešto pogrešno jer se sve završi sa vriskom (ponavljajući motiv) Laure/Carrie (možda je opet mrtva na plaži) i sve se opet nastavlja (znak za beskonačno koji je ČAJNIK pokazao i dopsutio Daleu da uđe u prošlost i spasi Lauru, indicira da se mučenje Laure Palmer i Dalea Coopera neće nikada završiti, da će u beskonačnim realnostima on pokušavati da je spasi i možda postajati sve prazniji i prazniji jer očito svaki encounter sa Judy/waiting room/Black and White lodge ga crpi) i vrijeme 2:53 koje se ponavlja to isto hintuje
- Sarah Palmer jer od početka Judy odnosno možda ona djevočica kojoj je buba ušla u usta

PAR komentara:
Dale Cooper svjesno pravi još jednu verziju sebe (tulpa možda) i šalje JAney-E i sinu da ne bi bili sami - ultimate sacrifice
Onaj mali sa zelenom rukavicom - ljudi se puno žale kako je mogao onako karakterno nerazvijen lik ubačen u priču tek onako da sjebe BOB-a (zapravo ne znamo jel sjeban, znamo da je otišao) - malac sa rukavicom, Andy i Lucy su primjer troje ljudi koji imaju imperfect courage (Andy i Naido, Lucy i bad Cooper, malac i BOB), te stoga uspiju u svojoj namjeri. Malac je tu da ispuni svoju sudbinu i to je uradio bez straha.
Ne kontam zašto Dale onako čudno gleda onu naido/čudakinju bez očiju koja na kraju postane Diane/waiting room.
Audrey ili sve ono tripuje u komi ili je u komi iz koje joj Judy ne da izađe i kad napokon postane svjesna, postane svjesna da je u komi (sve ono bjelilo bez ičega oko nje).

Don't go away
Come back this way
Come back and stay
Forever and ever
The world spins.



sumirano da se sve vrti u krug u vremenima i prostorima

Par rečenica mi se stalno motaju po glavi:

Is it future or is it past
Past dictates the future
We are the dreamer, who dreams, and then lives inside the dream

I jedna koja nije iz Twin Peaksa, ali je iz meni drage knjige i neko ju je u zadnjih par sedmica spomenuo o vezi
sa Twin Peaksom:

Among the things Billy Pilgrim could not change were the past, the present, and the future.


Ok. Moja polu nedovršena, whatever teorija. Dale Cooper i njegov dvojnik nikada nisu napustili čekaonicu crne kolibe. Kompletna treća sezona do 18 epizode je njegova unutarnja borba u okviru sna da savlada odnosno ujedini svoje dvije strane ličnosti i stvori balans. Svi likovi koji populišu svijet treće sezone su na neki način ekstenzija njegove unutarnje borbe i različitih aspekata njegove ličnosti. Tako se vrlo lako mogu objasniti svi oni smiješni i apsurdni, ali i mračni dijelovi treće sezone, kao i one čudne stvari sa vremenom i zbrkanom narativnom strukturom. Mislim da to postaje jasno i samom Cooperu u 17 epizodi poslije onog pogleda sa Naido/Diane nakon čega ide onaj overlay njegovog hipnotiziranog lica preko čitavog ekrana i scene oproštaja koje slijede. I po načinu na koji su se svi njegovi prijatelji (i neprijatelji) pukom srećom našli na istom mjestu u isto vrijeme daje naslutiti da se radi o snu. Nakon što je pobijedio i ujedinio "his shadow self" na red dolazi druga stvar, odnosno najvažnija stvar za agenta Coopera zbog koje se i našao u svemu ovome. Sudbina Laure Palmer. Nakon što odlazi sa Mikeom do Jeffriesa (koji očigledno ima moć transporta kroz vrijeme) vraća se u sudbonosnu noć ubistva Laure Palmer koje je pokrenulo ovo kompletno Cooperovo putovanje.

I nakon što na prvi pogled uspijeva da skrene Lauru sa zacrtanog puta ona nestaje na isti način na koji je bila nestala na početku sezone
u čekaonici kolibe. Vjerovatno nestaje iz originalne vremenske linije Twin Peaksa iza čega stoji big bad ove sezone odnosno Judy alias
Majka alias Eksperiment. Tren prije toga Cooper je čuo zvukove na koje mu je Fireman skrenuo pažnju na samom početku sezone. Reset. Dale se vraća u čekaonicu sa Mikeom koji postavlja isto pitanje. Is it future or is it past? Dale ponovo odlučno ustaje i susreće se sa Armom koji mu ovaj put postavlja pitanje. Is this the story about the girl who lived down the lane? Is it? Po meni ovo nije toliko pitanje koliko upozorenje Cooperu. Odnosno da pokušavanje mijenjanja prošlosti i spasavanje Laure Palmer nosi rizike. Mislim da ga je na neki način i Jeffries upozorio. Ako se sjećate zadnji simbol koji je Jeffries prikazao je bila osmica koja je u stvari znak neprekidne petlje. Dale izlazi iz čekaonice, ovaj put za stvarno...čini se.

Dale sa Diane odlučuje da uz pomoć Firemanovih instrukcija pređe granicu između dva svijeta, dvije realnosti (430, što se očigledno odnosilo na određen broj milja do granice alternativne realnosti). Prelaze tu granicu, ali su svjesni da su nesigurni u toj drugoj realnosti i da se stvari mogu promijeniti. To se, naravno, i dešava. Ona čudna seks scena ukazuje na lagani gubitak njihovog pravog identiteta. Dale se budi zbunjen i zatiče poruku od Diane (Linde) I onda se polako prisjeća Firemanovih riječi. Remember Richard and Linda. To mu pomaže da ima barem neki oslonac i osjećaj identiteta u novoj realnosti. Ako ste dobro obratili pažnju hotel iz kojeg je izašao nije isti u koji su noć prije ušli on i Diane, što govori da
su stvari skliske i u ovoj alternativnoj realnosti. Njegova osobnost cijelo vrijeme nakon izlaska iz crne kolibe ukazuje na neku kombinaciju
dobrog i lošog Dalea, sa tim da je dobri dominatniji. To se najbolje vidi u sceni iz Judy's restorana. Dale pronalazi adresu od Carrie
Page koja je u stvari Laura Palmer. Ali prije toga primjećuje električne stubove i broj 6 na njemu što ukazuje na prisutnost elektriciteta
a samim time i Judy. Eh sad, dolazimo do kraja i one scene koja nam je vjerujem svima izbila zrak iz pluća, ultimativni suckerpunch
dvojca Lynch/Frost. Kraj se može shvatiti na više načina. Ja ću nabrojati dva. Prva mogućnost, Dale je omanuo i nije uspio da promijeni ishod, što ukazuje i ono njegovo zbunjeno pitanje "what year is this" kao da je pogriješio u kalkulaciji. Ne shvatajući možda da koliko god
prošlost dikitirala budućnost, teško se može promijeniti i traume iz prošlosti izbrisati. Nestanak svijetla i ponavljanje scene iz
crne kolibe možda daje za naslutiti da se sve vraća na početak (starting position!) i da će Dale opet pokušati spasiti Lauru bez
obzira koliko to izgledalo beznadežno. Druga mogućnost, 18 epizoda je Laurin san u koji ju Judy zatočila, i u koji Cooper ulazi
ponovo uz malu pomoć Firemana. A završetak, nestanak svjetla (elektriciteta!) i zadnji Laurin vrisak se može shvatiti kao konačno buđenje iz groznog sna. Glas Sare Palmer koji Laura čuje malo prije vriska je isti onaj kojim ju je zvala u prvoj epizodi prve sezone.

To je ono što trenutno imam, i kako sam shvatio zadnje dvije epizode. Siguran sam da ima gomila rupa, i da ću vremenom
eventualno revidirati mišljenje. A već sam pročitao bezbroj drugih sjajnih teorija. Sve ovo naravno pada u vodu ako za mjesec
dana najave četvrtu sezonu.

Sorry for mad man writing and rambling.

ako nisi dao objašnjenje za čajnik, neću ni da čitam

Bloo wrote:Ok, nakon pretrpljenog šoka i nevjerice, šta mislite o ovim teorijama:

1. Sve što smo gledali je zapravo san, odnosno snovi likova (Lynch, Audrey..etc.) koji kulminiraju prema jednom snu - snu Dalea Coopera koji je izmišljeni super prpošni agent u snu Richarda nakog debilnog

2. Sve je san Laure Palmer, odnosno ne toliko san koliko disocijativni poremećaj uslijed zlostavljanja - zamišlja da je umrla i dolazi zgodni agent da je spasi od njene majke i oca kojeg je možda ona ubila i sad se nalazi u witness protection i apsolutno se ne sjeća ko je dok je Dale ne pita koja je godina i sve joj se vrati

3. Lynch being evil i znajući da svi umiremo za nekim nastavkom u stilu prve dvije sezone, napravio je od njih pinatu koju udara tokom čitave 3 sezone i ubija našu želju da se nastavi dreamy sequence "originalnog" TP-a (tu je seks, psovanje, nema likova) i ne daje nam resolution, već samo vrisak Laure Palmer da se ništa u životu nema ending ( a komoli happy ending) i da ga mi lagano suck it up i neki general message da zlo uvijek pobjeđuje ali da će uvijek postojati neki Dale Cooper da se bori, pa makar slomljen i prazan i da ne trebamo da živimo u prošlosti, jer pokušaj mjenjanja nečega što se desilo u prošlosti neće rezultirati dobrim (Dale nije trebao pokušati da spasi Palmer u jednoj od realnosti)

4. supernatural moment - ovdje ja izvlačim 50 elaborate mapa i linijar i crveni flomaster
Sve što vidimo je stvarno - lodges, Judy - superevil majka sveg zla koja živi u Sarah Palmer, Bob, tulpas and doppelgangers,DAVID JEBENI ČAJNIK BOWIE....

Jedino što bi objasnilo zadnje 3 epizode su alternativne realnosti - sa jednom fokalnom tačkom spasiti/ubiti Lauru Palmer. (S tim da bi sezone 1,2,3 i FWWM mogle biti 4 realnosti, ali boli me glava od razmišljanja o tome).

S obzirom da je Laura poslana od strane White Lodega (koji više i ne liči na White Lodge) da se bori protiv majke/Judy/BOB-a, te da Judy pokušava sve što je u njenoj moći da je ubije (ne samo fizički, već da joj slomi duh), poduzima slijedeće korake koji se manifestiraju u "našoj" stvarnosti (ne nabrajam hronološki):
- šalje Dalea u waiting room
- pusti BOB-a da obuzme Lelanda koji sve to nevoljko radi (dok umire, nakon što je BOB izašao iz njega,m ukazuju mu se anđeli - White Lodge maybe?)
- otima Lauru Palmer (vrisak) dok je Dale vodi iz šume da prevenira njenu smrt tako kreirajući split u realnostima (u jednoj Laura Palmer NIJE nađena mrtva na plaži) i briše joj sjećanje i šalje je alternativnu realnost gdje je ona Carrie Paige (hint na nedostajuću stranicu dnevnika Laure Palmer?) i gdje Judy vlada (restoran se zove Judy's, a imaju hintovi na stvari iz naše stvarne stvarnosti - naziv kompanije za transport i žena koja otvara vrata Daleu i Carrie je fakat vlasnica te kuće u stvarnom životu)
- Cooper uradi nešto pogrešno jer se sve završi sa vriskom (ponavljajući motiv) Laure/Carrie (možda je opet mrtva na plaži) i sve se opet nastavlja (znak za beskonačno koji je ČAJNIK pokazao i dopsutio Daleu da uđe u prošlost i spasi Lauru, indicira da se mučenje Laure Palmer i Dalea Coopera neće nikada završiti, da će u beskonačnim realnostima on pokušavati da je spasi i možda postajati sve prazniji i prazniji jer očito svaki encounter sa Judy/waiting room/Black and White lodge ga crpi) i vrijeme 2:53 koje se ponavlja to isto hintuje
- Sarah Palmer jer od početka Judy odnosno možda ona djevočica kojoj je buba ušla u usta

PAR komentara:
Dale Cooper svjesno pravi još jednu verziju sebe (tulpa možda) i šalje JAney-E i sinu da ne bi bili sami - ultimate sacrifice
Onaj mali sa zelenom rukavicom - ljudi se puno žale kako je mogao onako karakterno nerazvijen lik ubačen u priču tek onako da sjebe BOB-a (zapravo ne znamo jel sjeban, znamo da je otišao) - malac sa rukavicom, Andy i Lucy su primjer troje ljudi koji imaju imperfect courage (Andy i Naido, Lucy i bad Cooper, malac i BOB), te stoga uspiju u svojoj namjeri. Malac je tu da ispuni svoju sudbinu i to je uradio bez straha.
Ne kontam zašto Dale onako čudno gleda onu naido/čudakinju bez očiju koja na kraju postane Diane/waiting room.
Audrey ili sve ono tripuje u komi ili je u komi iz koje joj Judy ne da izađe i kad napokon postane svjesna, postane svjesna da je u komi (sve ono bjelilo bez ičega oko nje).

Ovaj frajer na redditu je ovo dvoje boldano ujedinio u jednu teoriju:

The most important line of the two-part finale that everybody seems to just be conveniently ignoring.

The world of Twin Peaks is a dream world. It isn't real and never was.

A realisation hits Cooper when he stares upon Naido's face. He becomes emotional and realises that it's all coming to an end. He glances at the stopped clock and realises his time is up. The adventure is over.

Episode 17 was the ultimate fairytale ending. Good triumphs over evil in a ridiculously corny, abrupt, Deus Ex Machina fashion, everybody pats themselves on the back, and the hero gets his girl before travelling back in time and retroactively saving Laura Palmer from ever being murdered in the first place. It's ridiculous. It's absurd. It's downright impossible. But anything can happen in a dream.

"I hope I see all of you again. Every one of you."

There's a finality to this statement. It isn't an invitation to another series of adventures (i.e. Season 4), it's a farewell. Cooper is leaving Twin Peaks for good. All these colorful characters he's gotten to know so well - he holds out hope that someday, he will return and see them again.

But deep down he knows that once you wake up from a dream, you can never go back.

And so he says farewell to the cast.

The "point of no return" that Cooper and Diane cross is an entrance to the real world; an allegory for waking up. When you wake up from a dream, there's no going back - it exists only as a memory, lost to time. You cross a point from which you cannot ever return. Diane is hesitant, fearful of facing reality. "Once we cross, it could all be different", Cooper says, and indeed it is, as Richard and Linda find out. They don't get the fairytale romantic ending like in the dream - instead, after sharing an awkward night together, they confront the reality that there is actually very little between them.

Richard wasn't a combination of Good Coop and Evil Coop; it was the other way around. Good Coop and Evil Coop are just the two halves of his own personality made manifest. In reality, he falls somewhere in-between, like most people. He's just an average guy.

Episode 18 was Lost Highway, both stylistically and in terms of the story it was telling. Cooper is to Richard what Pete is to Fred - he's an invented alter-ego. Just as Pete was everything Fred wanted to be, Cooper is Richard's ideal self. And just like Fred must do at the end of Lost Highway, Richard has to confront the reality of his situation in Episode 18. He is not Cooper.

The name of the episode itself - "What Is Your Name". It's more than just a quote from the episode, it cuts deeper. It's the question Richard asks himself, and it's also the exact same question the Mystery Man asks Fred at the end of Lost Highway, the question that brought Fred to the realisation that he is not Pete.

(It's also really kind of interesting to note the sudden change in hair color with Diane - for most of Season 3, she has white hair, but then suddenly in the finale it's red. Similarly, in Lost Highway, Fred's wife Renee has red hair in the real world, and her imagined alter-ego Alice has bright, bleached blonde hair. Felt like a callback to Lost Highway.)

Richard, like the viewers, was so in love with the world of Twin Peaks that he struggles to let it go. When he finally wakes up, tries desperately to cling onto it. He tries to convince himself that Carrie Page, the waitress who looks an awful lot like Laura Palmer, might actually be her. But after taking her to the Palmer household in Twin Peaks, the illusion is shattered. Instead of Sarah Palmer answering the door, it's a woman named Mrs. Tremond (portrayed by the klix owner of the house, another indication of this being reality). The previous owner was a Chalfont. There is no mention of a Sarah Palmer. Cue Richard looking dejected and depressed outside the Palmer residence, finally coming to his realisation. This is not the same world he left, and he is not, and never will be, Special Agent Dale Cooper.

The finale of Twin Peaks was a criticism of itself; an attack on TV escapism. Lynch has crafted this perfect world full of mystery and intrigue, only to tear it down and force his viewers to confront reality. There is no big adventure in the real world, no epic battle between the simplified forces of good and evil.

It was also a heartfelt send-off to the universe of Twin Peaks. It's over. Finished. Like all things, it had to come to an end eventually. Richard's awakening marks the end, and as he finds out, it's hard to let go sometimes. But that's the message Lynch is trying to get across: after 25 years, it's finally time to let Twin Peaks go, to say goodbye for good.

Which leaves the question that will be discussed for years to come: what did Laura whisper in Cooper's ear?

She told him the truth: he lives inside a dream.

Bloo wrote:ako nisi dao objašnjenje za čajnik, neću ni da čitam

Čajnik je bezvremen.

Eh da, ono što svi zaboravljaju (a ko ih može kriviti uz sve što se izdešavalo) je Audrey. Mislim da je njena priča odvojena od ostatka sa
razlogom. Ona je kao Dale i Laura. Zatočena u svome snu/kolibi. Ali možda se jedino ona povratila u stvarnost.
Kakva je ta stvarnost, to je sasvim drugo pitanje.

jebo reddit
a dream explanation mi je malo previše simple

dale cooper wrote:

Bloo wrote:ako nisi dao objašnjenje za čajnik, neću ni da čitam

Čajnik je bezvremen.

Eh da, ono što svi zaboravljaju (a ko ih može kriviti uz sve što se izdešavalo) je Audrey. Mislim da je njena priča odvojena od ostatka sa
razlogom. Ona je kao Dale i Laura. Zatočena u svome snu/kolibi. Ali možda se jedino ona povratila u stvarnost.
Kakva je ta stvarnost, to je sasvim drugo pitanje.

Moje objašnjenje je da ju je Judy zatočila (kad ju je bad Coop silovao u komi) u taj imaginarni svijet gdje je udata za onog malog dosadnjakovica.
I kad uspije da se probudi, probudi se u komatoznom limbu (ono bjelilo).
Znači mora napraviti još jedan pokušaj da izađe i iz tog svijeta i pomogne Cooperu maybe

Jebo sve, i Judy i evolution of the arm (električna mreža obviously) i sve kurce palce, mene će do kraja života da muči čaaaaaajniiiiiiiiiiiiiiik

jadni Bowie, zatočen zauvijek u čajniku/u obliku čajnika da daje kriptične odgovore i da se potparuje dok pokušava da nađe kontrole za time travel

Naišla sam na jednu interesantnu teoriju - da je epizoda 18 zapravo početak sezone 3, a ne kraj

dale cooper wrote:

Ovaj frajer na redditu je ovo dvoje boldano ujedinio u jednu teoriju:

The most important line of the two-part finale that everybody seems to just be conveniently ignoring.

The world of Twin Peaks is a dream world. It isn't real and never was.

A realisation hits Cooper when he stares upon Naido's face. He becomes emotional and realises that it's all coming to an end. He glances at the stopped clock and realises his time is up. The adventure is over.

Episode 17 was the ultimate fairytale ending. Good triumphs over evil in a ridiculously corny, abrupt, Deus Ex Machina fashion, everybody pats themselves on the back, and the hero gets his girl before travelling back in time and retroactively saving Laura Palmer from ever being murdered in the first place. It's ridiculous. It's absurd. It's downright impossible. But anything can happen in a dream.

"I hope I see all of you again. Every one of you."

There's a finality to this statement. It isn't an invitation to another series of adventures (i.e. Season 4), it's a farewell. Cooper is leaving Twin Peaks for good. All these colorful characters he's gotten to know so well - he holds out hope that someday, he will return and see them again.

But deep down he knows that once you wake up from a dream, you can never go back.

And so he says farewell to the cast.

The "point of no return" that Cooper and Diane cross is an entrance to the real world; an allegory for waking up. When you wake up from a dream, there's no going back - it exists only as a memory, lost to time. You cross a point from which you cannot ever return. Diane is hesitant, fearful of facing reality. "Once we cross, it could all be different", Cooper says, and indeed it is, as Richard and Linda find out. They don't get the fairytale romantic ending like in the dream - instead, after sharing an awkward night together, they confront the reality that there is actually very little between them.

Richard wasn't a combination of Good Coop and Evil Coop; it was the other way around. Good Coop and Evil Coop are just the two halves of his own personality made manifest. In reality, he falls somewhere in-between, like most people. He's just an average guy.

Episode 18 was Lost Highway, both stylistically and in terms of the story it was telling. Cooper is to Richard what Pete is to Fred - he's an invented alter-ego. Just as Pete was everything Fred wanted to be, Cooper is Richard's ideal self. And just like Fred must do at the end of Lost Highway, Richard has to confront the reality of his situation in Episode 18. He is not Cooper.

The name of the episode itself - "What Is Your Name". It's more than just a quote from the episode, it cuts deeper. It's the question Richard asks himself, and it's also the exact same question the Mystery Man asks Fred at the end of Lost Highway, the question that brought Fred to the realisation that he is not Pete.

(It's also really kind of interesting to note the sudden change in hair color with Diane - for most of Season 3, she has white hair, but then suddenly in the finale it's red. Similarly, in Lost Highway, Fred's wife Renee has red hair in the real world, and her imagined alter-ego Alice has bright, bleached blonde hair. Felt like a callback to Lost Highway.)

Richard, like the viewers, was so in love with the world of Twin Peaks that he struggles to let it go. When he finally wakes up, tries desperately to cling onto it. He tries to convince himself that Carrie Page, the waitress who looks an awful lot like Laura Palmer, might actually be her. But after taking her to the Palmer household in Twin Peaks, the illusion is shattered. Instead of Sarah Palmer answering the door, it's a woman named Mrs. Tremond (portrayed by the klix owner of the house, another indication of this being reality). The previous owner was a Chalfont. There is no mention of a Sarah Palmer. Cue Richard looking dejected and depressed outside the Palmer residence, finally coming to his realisation. This is not the same world he left, and he is not, and never will be, Special Agent Dale Cooper.

The finale of Twin Peaks was a criticism of itself; an attack on TV escapism. Lynch has crafted this perfect world full of mystery and intrigue, only to tear it down and force his viewers to confront reality. There is no big adventure in the real world, no epic battle between the simplified forces of good and evil.

It was also a heartfelt send-off to the universe of Twin Peaks. It's over. Finished. Like all things, it had to come to an end eventually. Richard's awakening marks the end, and as he finds out, it's hard to let go sometimes. But that's the message Lynch is trying to get across: after 25 years, it's finally time to let Twin Peaks go, to say goodbye for good.

Which leaves the question that will be discussed for years to come: what did Laura whisper in Cooper's ear?

She told him the truth: he lives inside a dream.

ali it's all a dream je jeftini izlaaz!

Bloo wrote:ali it's all a dream je jeftini izlaaz!

Ne bi bilo prvi put da se može izvući takva interpretacija nekog Lynchovog rada.
I nije to baš jednostavni, Bobby pod tušem, sve je san kraj.

Ni ja ne mislim da je baš sve san, ali ima mnogih naznaka da se tako shvati.

Kako drugačije objasniti Wallya naprimjer?