Forum Klix.ba

Jos o Lisaci

Bitka na Lisaci - Majevica




Sedamnaest punih dana, od 8. Do 25. Novembra, trajala je neizvjesnost zvana Lisaca na Majevici i prava drama za 75 cetnika u potpunom okruzenju snaga Armije BiH. Nakon bezuspjesnih pokusaja njihove brace u stalnim napadima iz rejona Stolica prema neprobojnom obrucu jedinica OG-4 i pridruzenih jedinica Drugog Korpusa , u predaksamski sahat 25.novembra, srpske ruke 61 cetnika bile su visoko iznad srpskih glava.

Tezak poraz majevickih cetnika i desetak kvadratnih kilometara novih slobodnih teritorija BiH na ovoj planini doveo je pred skori pad najvisi vrh Majevice-Stolice (916m), cvoriste radio-televizijskog i telekomunikacijskog sistema Karadziceve paradrzave u BiH. Uspjeh je to 241.sprecanskomuslimanske lahke brigade ”GAZIJE” iz Kalesije, uz kratkodnevno servisiranje 205.kalesijeske, 206.zvornicke, 251.lahke brigade. Dok smo razgovarali s herojima ove akcije, pojavio se komadant Gazija, major Halil Jahic: Bio sam, bolan, na Lisaci. Nosio zastavu! Nisu caska cekale gazije. Priljubljena uz sami relej, Stolice, zavihorila se na Lisaci zastava Bosanska.

Okruzenje Lisace



Izvidjacko-diverzantski vod 241.sprecansko-muslimanske brigade osnovan je prije cetiri mjeseca. Komanda brigade za njegovog prvog covjeka odredila je Elvira Kopica, momka diverzantskoga izgleda, koga prati smirenost i razbor koji, naprosto plijene. Njegova jedinica, 1.novembra dobila je zadatak da u susjedstu s prvom cetom ovlada Malom Jelicom, kljucnom tockom za odbranu releja Stolice, elektronskog mozga tzv. rs. Ove posljednje cinjenice su i srbi svjesni, pa je ovaj zadatak Kopicevih momaka odlozen zbog jakih cetnickih snaga na maloj Jelici. Sljedece hefte dakle 8.novembra , IDV, zajedno s Trecom cetom unistava prvi rov na koti Plato, koju cetnici zovu Bojino brdo.

U borbama na ovoj koti sudjeluje i cetvrta ceta. Potom , padaju dva kljucna rova srpske odbrane, cime je Plato, prakticno u rukama Gazija. Predvodjene komandirima Ismetom Pjanicem i rahmetli Mirzom Hukicem, cesto presijecaju komunikaciju Lisaca-Mala Jelica-Stolice i spajaju se sa komandosima pete cete ( momci u ovoj ceti prosli su specijalnu obuku u nastavnom centru-Muasker- u Kalesiji). Time je Lisaca stavljena u obruc.

Neuspjeli Pregovori

Dalji tok dogadjaja bio je drama. Naravno, drama za 75, ugljevickih cetnika koji su bili na Lisaci. Bili su u totalnom okruzenju i nisu imali dotura ni hrane ni municije. Jedne su noci njihova sabraca pokusala im dostaviti hranu helikopterom, koji je iz pravca Bijeljine preko Stolica nadletio Lisacu. Te su noci vatre bile upaljene na Lisaci i oko releja a helikopter je letio bez svjetala. Nasi su momci prozreli njihove namjere, pa su otvorili vatru u pravcu mogucega leta. To je vjerovatno utjecalo da su okruzeni dobili tek 22 struce kruha i 30 mesnih konzervi, jer se helikopter nije smio vise zadrzavati da bi izbacio vece kolicine. Te su rezerve igladnjele bordonje pojele za dva dana. ( uzgred , konzerve su iz humanitarne pomoci, sa prepoznatljivim znakom Evropske unije.) Prije 25.novembra i predaje cetnika, hrane nisu imali punih sedam dana, a ispred jedne zemunice nasli smo sahan sa isjeckanom koprivom, koju nisu pojeli.

Po vodu su silazili u potok, ali su im i tu nasi momci doskocili. Neki su i ubijeni. Prvi su pregovori odrzani 11.novembra u 15,30 sati. Glavni pregovarac sa srpske strane bio je Stevan Mitrovic, covjek u crnoj beretki i u uniformi koja je odudarala od ostalih, ali bez vidljivih obiljezja njegove vojske. Nasu stranu su predstavljali Fahrudin Mesanovic Kero, zamjenik komandanta 241.brigade, i sigurnjak Pajdo Subasic, te jos neki momci u pratnji. Pri prvom susretu sa Mitrovicevim pregovaracima, Kero je rekao: Aksam hajrola! Srpska strana je trazila da im se omoguci izvlacenje opkoljene jedinice sa Lisace putem preko Male Jelice, a nasa je strtana trazila da u zamjenu za te vojnike Srbi ustupe objekte Kolijevku i Malu Jelicu. On bi dao Kolijevku, ali Malu Jelicu nije smio, posto je ona kljuc za relej prisjeca se Kero.

Mitrovic je rekao da za to mora konzsultirati vise instance. Napad bradonja, koji je uslijedio odmah na okoncanju ovih pregovora argumentirao je procjene nasih komandi da od toga pregovarackog posla sa Srbima nejma nista. Drugi su bili zakazani za sutra ujutrro, ali nisu odrzani zbog napada koji je krenuo deset minuta ranije. U vremenskom rasponu od 8.do25.novembra, Srbi su izvlei sestdesetak napada( u prosjeku tri-cetiri dnevno), ali nisu uspjeli izvuci okruzenu jedinicu. Istovremeno, ni nasi momci nisu ostajali duzni. Junus Salkic, Edin Sehic, Osmo Dzelilovic Reper, Sefik Selimovic, poznat kao jednoruki Jack, blizanci Rizvanovici, Damir, Mali Civa, Pjanic, Bugi Muminovic(katkad i zapjeva) i ostali diverzanti Elvira Kopica cesto su pravili zasjede cetnicima na Dugim njivama, Sjenokosu i Repusinama, te izvidjali terene Kolijevke i Male Jelice. Samo u jednoj toj akciji su vojske srpske smanjili za cetvericu bradonja, dvojicu lakse i jednog teze ranjenog, koji je kasnije podlegao. Pregovori su za sve to vrijeme bili na mrtvoj tacki, ali je radila vruca linija visih instanci srpske strane i Drugog korpusa ARBiH. Cetnici su tada po prvi put javno zaprijetili da ce gadjati civile ako se ne puste njihovi vojnici.

Sveti Rusmir

Samom cinu razrjesenja slucaja Lisaca najvise je doprinjeo dvojac iz Gazija na isturenom komandnom mjestu 241.brigade, na Majevici su se toga 25.novembra nasla tri momka iz Brigade: Mehmed Djedovic,nacelnik staba, Rusmir Hasanovic, zamjenik komandira voda, i Mirsad Ikanovic. Cetnicki napad taman stao, pa su ova tri momka, nakon obilaska nasih linija i konstatiranja dobrog stanja, stali na IKM-u da malo odmore. Tada se javlja ideja da pokusaju uspostaviti sa okruzenim srbima na Lisaci i da ih pokusaju nagovoriti na predaju. U 10,30 sati. Mirsad i Rusmir krenuli su sa Ostrog kamena ka njihovoj liniji. Uspostavili su komunikaciju sa dvojicom-trojicom zaraslih bradonja. U tom prvom kontaktu oni su trazili pola sahata za razmisljanje. Rusmir ih je ubjedjivao da ne uspostavljaju vezu sa komandom na Stolicama, jer ih je ona otpisala(znao je procjenu nasih komandi da ce se srpski oficiri radije odreci 75 svojih ljudi nego li tako znacajnih kota Kolijevka i Mala Jelica).

Rekao im je to da se njihove porodice u Zabrdju i drugim selima kod Ugljevika, odakle su oni mahom, bojkotiraju. Rusmir i Mirsad su dva sahata proveli sa njima i nagovarali ih na predaju. Nakon oklijevanja, pristali su, ali pod uvjetom da ih ova dvojica gazija sprovedu do Tuzle i Crvenog Kriza. Tada im je Rusmir rekao: Ako vam je Crveni kriz potreban pored mene zivog ovdje,onda je bolje da me sad ubijete nego da se kasnije dolje ganjamo. U vasim sam rukama i mozete mi raditi sto god hocete!. Trazili su da prije predaje uspostave vezu sa Stolicama, na sto ih je on upozorio da, u tom slucaju, nece ni oni ni on izici zivi sa Lisace. Ono sto je u ovome Rusmirovom i Mirsadovom pregovaranju prevagnulo,najvjerovatnije je njihov odnos prema bradonjama. Nisu isli ni sa kakvim ultimatumima, nego onom obicnom ljudskom linijom, tako svojstvenom nasem bosnjackom narodu. Zanimljiva je i scena kada su se srbi poceli izvlaciti: svaki se pojedinacno rukovao sa Rusmirom; Ako prezivimo, slavit cemo te kao sveca, rekli su, a jedan je poklonio i rucni sahat i pistolj ovome momku, sa rijecima; Alal ti bilo!

Relej u foto-objektivu

Penjanje na Lisacu nije bas lahko. Iz sela Hrasno vidimo nasu zastavu kako se vihori na ovome majevickom vrhu. Sa nama su Kero i ekipa iz kalesijskog Press-centra. Usput, srecemo Jednorukog Jacka i, naravno, neizbjezno je fotografiranje ove legende majevickog bojista. Posto nas srbi mogu golim okom opaziti, vrhu prilazimo u manjim grupama. Nasi vodici su diverzanti Elvira Kopica. Lisacu je, zaista, bilo tesko zauzeti. Srbi su na njoj postavili kruznu odbranu, a ispod transeja i zemunica na uzvisini su cistine kojima je nemoguce prici. Zakljucismo da je njezino odsjecanje, akcija koju su izvele Gazije, u stvai, jedini moguci nacin njezina oslobadjanja. A sa vrha puca pogled na sve strane.

Relej Stolice nam se cini isuvise blizu, pa se pobojasmo cetnika koji nas je posmatrao ispod njega( momci rekose da je razdaljina ipak, oko, 2. 000 metara). Foto-aparat skljoca i pokusavamo snimiti sahane na releju. Vidimo i Tuzlu u kotlini, a malo dalje je i jezero Modrac. Kero rece da ce istocnobosanski korpus i prva majevicka brigada zapamtiti Gazije. Nimalo ne posumnjasmo, pogotovo kada vidjesmo mrtve cetnike kako leze okolo. U zemunicama-smrad i peksinluk. U predvecerje silazimo sa Lisace, sa punim plucima majevickog zraka. Uskoro ce on biti ozoniran akcijama Gazija i drugih brigada ovog dijela Bosne, a i Majevica, insallah,ociscena od srpskih brloga i zemunica.

Lisaca je bila sudjena gazijama iz 241.sprecanskomuslimanske brigade. Poslije 15 dana izvidjanja i sjajne akcije odsijecanja cetnika na koti 806, dvadeset i tri dana je trajala borba za zive cetnike. Za sest prvih dana gazije su odbile cetrdesetak zestokih cetnickih napada u pokusaju proboja obruca ARBiH i spajanja s cetnicima na Lisaci, u cemu je prema podacima nasih obavjestajnih organa- deset cetnika dnevno ginulo, medju njima i zloglasni arkanovac Pesa iz Brckog, komadant jake cetnicke maneverske jedinice na sjevernom koridoru. U 241.brigadi, gdje sehadet ispod amblema Brigade u komandi jedinice potcrtava svaku akciju ove kalesijske mladosti, radni dan gazija pocinje s klanjanjem sabah-namaza, a tekbiri nisu utihnuli svih sedamnaest dana opsade Lisace.

U petnaestodnevnim borbama na Majevici unistena je jedna cetnicka praga samohotka i tenk T-55, uz 70 do 100 poginulih cetnika. Zarobljeno je oko 80 pusaka, jedan PAM, jedan PM M-84, dva MB 82mm, dva MB 60mm, dosta municije, jedna induktorska telefonska centrala. Zarobljen je 61 cetnik, a 24 14 je izvuceno poginulih. Medju zarobljenima uglavnom su ugljevicki cetnici, a dok se medju njima provukao i jedan stanovnik srpske prestonice Beograda. Ovi dokazano losi higijenicari, cega su bili svjedoci i mnogobrojni znatizeljnici slobodnih kalesijskih prostora, u nedostatku hrane, obrstili su plato Lisace, spremajuci raznovrsna prijesna biljna jela.

Izvor teksta : Ljiljan



Poginuli Kalesijski borci prilikom oslobadjanja Lisace

EDIN KULIC 21.4.1973-09.11.1994
Edin Kulic Edo je rodjen u Tojsicima 21.4.1973 godine od oca Abdulaha i majke Ajse.
Osnovnu skolu je zavrsio u Tojsicima, zivio je u kuci svojih roditelja. Hobi mu je bio ribolov i bio je strastveni ribolovac.
U odbranu zemlje ukljucio se 4.5.1992 godine i bio je u sastavu I.samostalnog bataljona Tojsici. Ucestvovao je u mnogim akcijama gdje se iskazao kao hrabar borac iako je bio veoma mlad. Osnivanjem 241. Sprecansko-muslimanske lahke brigade prelazi u njene redove i u ovoj elitnoj jedinici ratuje na kalesijskom, majevickom, zvornickom, teocanskom, gradacackom i brcanskom ratistu.
Bio je neposredni akter mnogih uspjeha proslavljenih kalesijskih "Gazija".
Edin Kulic je poginuo na majevickom ratistu na Lisaci 9.11.1994 godine prilikom oslobadjanja ove majevicke kote.
Bio je izuzetno vedra duha uvijek spreman na salu ali u ratnim dejstvima pokazao se kao ozbiljan i hrabar borac


MIRZET HUMIC Mirza 28.3.1960-11.11.1994
Mirzet Humic zvani Mirza rodjen je 28.3.1960 godine u Donjim raincima od oca Mehe i majke Ajse.
Osnovnu skolu zavrsio je u Gornjim Raincima a srednju trgovacku u Tuzli nakon cega se zaposlio u ZZ "Jedinstvo" Kalesija. Sa suprugom Advijom imao je dva sina Edina i Mirnesa.
U OS BiH ukljucio se 12.4.1992 godine. Na pocetku rata ucestvuje u skoro svim bitkama na kalesijskom ratistu ali se kao vanserijski borac i komandir pokazao i na gradacackom, dobojskom, brcanskom, majevickom, vozuckom i drugim ratistima u BiH.
Cak tri puta je teze ranjavan. Prvi put na Lisaci je gelerima rucne granate ranjen u glavu, drugi put na Visu kod Kalesije opet u glavu i lice i treci put na brcanskom ratistu ranjen je u noge i ponovo u glavu.
Kada je osnovana 241. Sprecansko-muslimanska lahka brigada jedno mjesto komandira cete bilo je osigurano za Mirzu.
Dok su se vodile zestoke borbe za oslobadjanje Lisace koju su "ljiljani" drzali u okruzenju, sa dijela Lisace 11.11.1994 godine stigla je vijest da je poginuo Mirza od gelera granate ispaljene bas sa ove kote.
Za sve zasluge koje su nesumljivo bile izuzetne, Mirza je dobitnik "Zlatnog ljiljana".
Posthumno je proizveden u cin kapetana AR BiH


DZEVAD POZEGIC 26.7.1973 - 18.12.1994
Dzevad Pozegic sin Muradifa i Have, rodjen je 26.7.1973 godine u Donjim Raincima. Osnovnu skolu zavrsio je u Gornjim Raincima a srednju u Kalesiji.
Ozenio se u ratu 1992 godine i sa suprugom senadom imao je kcerku Amru.
U pripreme odbrane ukljucio se kao dobrovoljac 8.4.1992 godine i ratovao je na kalesijskom, majevickom, gradacackom i brcanskom ratistu. Pokazao se kao hrabar i pouzdan borac, i osnivanjem 241. SMLbr prelazi u njene redove i nastavlja ratovati na svim ratistima u zoni odgovornosti 2. Korpusa.
poginuo je 18.12.1994 godine na Lisaci. Na liniji odbrane pogodjen je od neprijateljskog metka


ALIJA DZIHANOVIC zv DZOKER 25.6.1964 - 8.11.1994
Alija Dzihanovic rodjen je 25.6.1964 godine u Kalesija Selu, kao jedno od sestero djece Ibrahima i Naze.
Osnovnu skolu zavrsio je u Kalesiji a u kalesijskom SSC je izucio zanat za varioca. Kao vrijedan i iskusan majstor radio je u tuzlanskom preduzecu "Mehanizacija"
Sa suprugom Hasibom imao je dvoje djece Almedina i Almedinu.
Pred agresiju 14.4.1992 godine kao dobrovoljac ukljucuje se u pripremu otpora. Ucestvuje i u prvom pruzanju otpora agresoru u Kalesija Selu i Kalesiji.
U Kalesiji na samom pocetku agresije ranjen je u nogu. Akter je i prvih bitaka za oslobodjenje kratko okupiranih teritorija Kalesije.
U avgustu 1992 godine tesko je ranjen na Hemlijasima. Nakon oporavka Alija se ponovo vraca u svoju jedinicu, a odmah po osnivanju 241. sprecansko-muslimanske lahke brigade prelazi u ovu jedinicu i ratuje na zvornickom, majevickom,brcanskom, dobojskom i sarajevskom ratistu.
Ucestvovao je u borbama na skoro svim ratistima u BiH. Za svoju hrabrost pismeno je pohvaljen od Komandanta brigade, a predlagan je i za najvise ratno priznanje "Zlatni ljiljan".
Alija je poginuo 8.11.1994 godine u oslobadjanju Lisace prilikom razminiranja minskog polja.


ENVER ROZNJAKOVIC 03.01.1973 - 08.11.1994
Enver Roznjakovic sin Rame i Nezire, rodjen je u Vukovijama. Djetinjstvo i osnovnu skolu zavrsio je u Gornjim Vukovijama a potom je u Kalesiji zavrsio bravarski zanat.
Momacke dane provodio je u Vukovijama gdje je zivio sa roditeljima.
Borac A BiH postao je 3.11.1992 godine u 205.bbr Kalesija a osnivanjem 241.SMlbr Kalesija prelazi u njene redove.Ratovao je na mnogim ratistima, u Kalesiji, na Majevici, Brckom, Gradaccu, Teocaku i na zvornickom ratistu.
Bio je pouzdan i hrabar borac. U borbama u dva navrata Enver je ranjavan, na Pandurici i Maloj Jelici.
Za uspjehe i hrabrost pohvaljivan je od Komandanta brigade.
Poginuo je prilikom oslobadjanja Lisace na Majevici 08.11.1994 godine. mrtno je stradao od metka iz pjesadijskog naoruzanja.


SENAIL MUJANOVIC 02.01.1972 - 09.11.1994
Senail Mujanovic sin Jusufa i Dzemile, rodjen je 02.01.1972 godine u Donjem Hrasnu. Osnovnu skolu je zavrsio u Tojsicima a srednju u Kalesiji.
Senail je odmah na pocetku agresije postao borac odnosno 4.5.1992 godine. Bio je diverzant u diverzantsko izvidjackom vodu I. samostalnog bataljona Tojsici. Bio je akter mnogih akcija u kojima se pokazao kao hrabar i pouzdan borac.
Poginuo je od metka iz pjesadijskog naoruzanja prilikom oslobadjanja Lisace, 09.11.1994 godine u aktivnim borbenim dejstvima


ALIJA ZEJNILOVIC 01.08.1968 - 09.11.1994
Alija Zejnilovic rodjen je 1.8.1968 godine u Donjem Hrasnu od oca Ibre i majke Djulbe kao jedan od 7 sinova. Zavrsio je osnovnu skolu u Tojsicima nakon cega se zaposlio kao pekar u tuzlanskoj "Pekari". Sa suprugom Medihom imao je kcerku Eminu.
Pripadnik OS R BiH postao je odmah na pocetku 28.5.1992 godine u sastavu I. samostalnog bataljona Tojsici a po osnivanju 241. SMlbr presao je u tu brigadu.
Ratovao je na mnogim ratistima, u Kalesiji, teocaku, Brckom, Gradaccu, na zvornickom i majevickom ratistu.
Alija je poginuo prilikom oslobadjanja Lisace 09.11.1994 godine u aktivnim borbenim dejstvima, pogodjen je gelerom granate u glavu


SEMSO ALIC 12.5.1961 - 11.11.1994
Semso Alic je rodjen na Mahali 12.5.1961 godine od oca Smajla i majke Hafe. Osnovnu skolu je zavrsio u Memicima a radio je u "Glinici" u Zvorniku.
Sa suprugom Mirsadom imao je 3 djece Denisu, Smajla, Semsudina.
Semso je bio organizator otpora u Mahali i sa svojom jedinicom odupro se neprijatelju koji je bio moderno naoruzan. ratovao j na kalesijskom, gradacackom, vozuckom, majevickom i zvornickom ratistu.
Osnivanjem 241. SMlbr prelazi u njene redove i postavljen je za komandira voda.
Poginuo je 11.11.1994 godine prilikom oslobadjanja Lisace od gelera cetnicke granate


IBRO CATIC 15.4.1971 - 11.11.1994
Ibro Catic sin Ibrahima i Mejre rodjen je 15.4.1971 godine u Donjim Vukovijama. Osnovnu skolu zavrsio je u Gornjim Vukovijama a srednju masinsku u Tuzli.
U AR BiH mobilisan je 18.1.1993 godine kao pripadnik 205.bbr Kalesija i ratuje na gradacackom, kalesijskom, vozuckom, majevickom i zvornickom ratistu.
Po osnivanju 241. SMlbr prelazi u njene redove.
Prilikom oslobadjanja Lisace 11.11.1994 godine sa "Gazijama bio je u centru borbi, kada i gine od gelera neprijateljske granate.


MEVLUDIN JUSIC 01.07.1966 - 11.11.1994
Mevludin Jusic zvani Mevlica, rodjen je 01.07.1966 godine u Mahali od oca Adema i majke Nefe koji su imali sedmero djece.
Mevludin je osnovnu skolu zavrsio u Memicima a zanat u Kalesiji. Nakon zavrsene skole zaposlio se u Beogradu.
Sa suprugom Sadijom imao je dvoje djece Adnana i Adinu.
U OS BiH pristupio je 15.4.1992 godine i ucestvovao je u pruzanju otpora agresoru a kasnije i oslobadjanju Kalesije, Prnjavora, Dubnice i Brezika. Kao borac 3.bataljona 205.bbr Kalesija ratovao je na svim dijelovima kalesijskog ratista.
U 241. brigadu prelazi po njenom osnivanju i sa "Gazijama" nastavlja svoj ratni put na Majevici, Teocaku, Kalesiji, zvornickom ratistu pa sve do Lisace koju su borci AR BiH drzali u okruzenju.
Prilikom oslobadjanja Lisace 11.11.1994 godine eksplodirala je jedna od hiljada agresorskih granata upucenih na polozaje nasih boraca. Tom prilikom stradao je i Mevludin


SAFET ALJUKIC ZV. SAJO 25.1.1970 - 14.11.1994
Safet Aljukic zvani Sajo, rodjen je 25.1.1970 godine u Miljanovcima kao jedno od cetvero djece Ahmeta i Emine.
Osnovnu skolu zavrsio je u Kalesiji a nesto kasnije zaposlio se u beogradskom preduzecu "7 juli". Bio je vrlo dobar fudbaler i igrao je za FK "Miljanovce".
U pripremu oruzanog otpora ukljucuje se kao dobrovoljac 8.4.1992 godine i ucestvuje u odbrani Bijeljevca a zatim oslobadjanju Kalesije, Prnjavora, Brezika, Kalesija Sela. Prilikom oslobadjanja Brezika lakse je ranjen 11.7.1992 godine.
Kada je osnovana 241. brigada prelazi u njene redove i ratuje na kalesijskom, zvornickom, teocanskom i majevickom ratistu. Za iskazanu hrabrost vise puta je pohvaljivan cak i posthumno.
Poginuo je 14.11.1994 godine u akciji oslobadjanja Lisace od gelera neprijateljske granate


AVDO AVDIC 29.4.1977 - 14.11.1994 godine
Avdo Avdic sin Ragiba rodjen je 29.4.1977 godine u Novoj Kasabi.
Djetinjstvo je proveo u Novoj Kasabi gdje je zavrsio i osnovnu skolu. Srednju je potom upisao u Vlasenici ali je nije zavrsio zbog rata.
Sa porodicom je zivio u Kasabi do izbijanja agresije nakon cega je izbjegao u Tuzlu, a odmah potom prikljucuje se kalesijskim borcima i ulazi u sastav "Crnih Vukova" diverzantskog bataljona iz Vukovija.
Kao borac ove jedinice ratuje na kalesijskom, majevickom, brcanskom, gradacackom i maglajskom ratistu.
Poginuo je zajedno sa grupom svojih saboraca 14.11.1994 godine prilikom oslobadjanja Lisace


SAMIR DEDIC 20.5.1969 - 14.11.1994
Samir Dedic rodjen je 20.5.1969 godine u Donjim Vukovijama od oca Sulje i majke Emine.
Osnovnu skolu zavrsio je u Vukovijama a srednju u Tuzli. Po zavrsetku skole zaposlio se na PK Cubric u Banovicima gdje je radio sve do pocetka agresije.
Samir je bio borac - diverzant diverzantskog bataljona "Crni Vukovi". Kao dokazani borac imao je nadimak "Doktor za diverzije" i ratovao je na kalesijskom, teocanskom, zvornickom, gradacackom i brcanskom ratistu.
Bio je na Lisaci 14.11.1994 godine. Prilikom oslobadjanja ove kote metak je smrtno pogodio Samira.


MEVLUDIN HALILOVIC zv. DEDA 11.9.1960 - 14.11.1994
Mevludin Halilovic zvani Deda rodjen je 11.9.1960 godine u Tojsicima kao jedno od sedmero djece Dzemila i Dzehve.
Osnovnu skolu zavrsio je u Tojsicima a srednju ekonomsku u Zvorniku. Po zavrsetku skole zaposlio se kao ekonomski tehnicar u ZZ "Jedinstvo" Kalesija.
Sa suprugom Amirom imao je dva sina Mirzu i Fejzu.
U odbranu se ukljucio 8.3.1993 godine kao borac diverzantskog bataljona "Crni Vukovi". Sa ovom jedinicom ucestvovao je u borbama u Kalesiji, Zvorniku, Teocaku, Gracanici i Majevici.
Na Majevici je bio i 14.11.1994 godine kada se vodila visednevna borba za oslobadjanje Lisace. Tog dana smrtno ga je pogodio neprijateljski metak.


RASIM HERIC 30.5.1964 - 14.11.1994
Rasim Heric rodjen je 30.5.1964 godine u Donjim Vukovijama. Bio je jedan od osmero djece Mehe i Fate.
Nakon zavrsene skole u Vukovijama, u Kalesiji je zavrsio zanat metalske struke. Bio je zaposlen u Tuzli.
Sa suprugom Fatimom imao je dvoje djece Arminu i Amera.
Rasim je postao borac 20.7.1992 godine. Bio je pripadnik Samostalnog diverzantskog bataljona "Crni Vukovi" i ratovao je na Teocaku, Gradaccu, Brckom, Kalesiji, na zvornickom ratistu i Majevici.
Poginuo je prilikom oslobadjanja Lisace na Majevici zajedno sa grupom svojih suboraca 14.11.1994 godine


HALIL IKANOVIC zv. HALCO 21.3.1974 - 14.11.1994
Halil Ikanovic zvani Halco rodjen je 21.3.1974 godine u Donjim Vukovijama kao jedno od sedmero djece Alije i Hurije. Osnovnu skolu zavrsio je u Vukovijama. Uslovi su bili teski, snalazio se jer nije imao stalno zaposlenje. Bio je miran i posten, volio je drustvo i salu.
Armiji BiH pristupio je 1993 godine i bio je borac diverzantskog bataljona "Crni Vukovi". Ratovao je na mnogim ratistima u BiH i bio je pouzdan i hrabar borac.
Poginuo je 14.11.1994 godine prilikom oslobadjanja Lisace od neprijateljskog metka


SENAD LOKMIC 25.10.1972 - 14.11.1994
Senad Lokmic rodjen je 25.10.1994 godine u Zvorniku od oca Sefeta i majke Ajse.
Nakon zavrsene osnovne skole u Memicima, zavrsio je i srednju skolu u Zvorniku. Bio je dobar ucenik ali i fudbaler. Jedno vrijeme igrao je za tojsicku "Slogu".
Sa roditeljima je zivio u Kusonjamaa pocetkom agresije izbjegao je u Donje raince.
U OS BiH pristupio je 16.6.1992 godine. Bio je vojnik bolnicar u 3. bataljonu i sa svojim suborcima bio je na kalesijskom, majevickom, zvornickom i teocanskom ratistu. Ucestvovao je u mnogim bitkama i pokazao veliku srcanost i hrabrost.
U borbama na Maloj Jelici na majevickom ratistu u maju 1994 godine bio je i ranjen. Za iskazanu hrabrost i pozrtvovanost bio je vise puta i pohvaljivan.
Poginuo je 14.11.1994 godine u Kalesiji od neprijateljske granate dok su se vodile borbe za oslobadjanje Lisace. Posthumno je cinovan


SIKRET MALIC zv. SIKRO 08.11.1972 - 14.11.1994
Sikret Malic zvani Sikro rodjen je u Donjim Vukovijama 08.11.1972 godine kao jedan od cetverice sinova Saliha i Emine.
Nakon zavrsene osnovne skole u Vukovijama upisao jei srednju skolu u Kalesiji nakon cega je otisao na odsluzenje vojnog roka u tadasnjoj vojsci gdje je proglasen za najboljeg strijelca u svojoj klasi.
U odbranu BiH ukljucio se kao dobrovoljac 8.4.1992 godine i ratuje na kalesijskom ratistu. Formiranjem SDB "Crni Vukovi" ulazi u sastav ove jedinice i svoje izvidjacko diverzantske zadatke obavljao je besprijekorno. Kao diverzant je pohvaljivan i nagradjivan.
Poginuo je sa grupom svojih suboraca 14.11.1994 godine u borbama za Lisacu. ubili su ga cetnici iz pjesadijskog naoruzanja


AZIM MUSIC 30.11.1959 - 14.11.1994
Azim Music rodjen je 30.11.1959 godine u Tojsicima od oca Alije i majke Hasibe.
U Tojsicima je zavrsio osnovnu skolu a bio je zaposlen u tuzlanskom preduzecu "Geobusenje".
Sa suprugom Fehrijom imao je tri sina Jasmina, Aldina i Edina. Zivio je u Babajicima.
U redove AR BiH stupio je 8.3.1993 godine kao borac SDB "Crni Vukovi". Ratovao je na Majevici, Kalesiji, Gradaccu, Brckom, Vozuci. za iskazanu hrabrost vise puta je pohvaljivan. Poginuo je sa grupom svojih suboraca 14.11.1994 godine prilikom oslobadjanja Lisace.


BESIM OKANOVIC 16.5.1962 - 14.11.1994
Besim Okanovic rodjen je u Grbavcima 16.5.1962 godine kao jedno od osmero djece Nurije i Fate.
Osnovnu skolu zavrsio je u Grbavcima gdje je proveo djetinjstvo a bio je zaposlen u Zagrebu.
Sa suprugom Eminom imao je cetvero djece: Besimu, Denisa, Eldina i Eldinu. Zivjeli su u Zagrebu a za vrijeme rata u izbjeglistvu u Caklovicima.
U redove AR BiH stupio je 2.2.1993 godine u sastavu SDB "Crni Vukovi". Ratovao je na kalesijskom, zvornickom, teocanskom, kladanjskom i majevickom ratistu.
Na Majevici je i poginuo sa grupom svojih suboraca 14.11.1994 godine prilikom oslobadjanja Lisace. Za ucesce i doprinos u odbrani na kladanjskom ratistu besim je pohvaljen od komandanta I muslimanske brigade


FEHIM PADZIC 21.2.1963 - 14.11.1994
Fehim Padzic rodjen je 21.2.1963 godine u Donjim Vukovijama od oca Saliha i majke Ruske. Osnovnu skolu zavrsio je u Tojsicima a radio je u tuzlanskim rudnicima.
Sa suprugom Dzemilom imao je dvoje djece Mirnesu i Mirelu.
U redove AR BiH stupio je 17.9.1992 godine kao borac SDB "Crni Vukovi". Ratovao je na Brckom, Gradaccu, Kalesiji, Zvorniku, Teocaku i Majevici.
Kao i grupa njegovih suboraca Fehim je poginuo 14.11.1994 godine u borbama za Lisacu. Cetnici su ga podmuklo kao i njegove suborce ubili iz pjesadijskog naoruzanja u aktivnim borbenim dejstvima


HUSO SEHIC 18.12.1953 - 14.11.1994
Huso Sehic sin Sabita i Nesibe rodjen je 18.12.1953 godine u Jelovom Brdu. Njegovi roditelji imali su desetoro djece.
Huso je osnovnu skolu zavrsio u Osmacima a gradjevisnki kurs u Kalesiji a radio je u sarajevskom "ZGP".
Sa suprugom Nezirom imao je tri sina Sabita, Sabahudina i Mersudina.
U AR BiH stupio je 8.4.1992 godine a kasnije se pridruzio SDB "Crni Vukovi". ratovao je na kalesijskom, majevickom, zvornickom, vozuckom, gradacackom ratistu.
Poginuo je 14.11.1994 godine od neprijateljskog metka prilikom oslobadjanja Lisace.
Posthumno je pohvaljen od komandanta brigade


RASIM BUKVAR 20.4.1956 - 23.11.1994
Rasim Bukvar rodjen je 20.4.1956 godine u Lipovicama od oca Salke i majke Fatime.
Osnovnu skolu zavrsio je u Gornjim Raincima a bio je zaposlen u tuzlanskom "Siporeksu".
Sa suprugom Razijom imao je dvoje djece Enesa i Enisu.
Borac je postao 16.5.1992 godine u II bataljonu 205.bbr, a osnivanjem 241.SMLbr prelazi u njene redove.
Ratovao je u Kalesiji, Zvorniku, Brckom, Gradaccu i Majevici.
Poginuo je prilikom oslobadjanja Lisace 23.11.1994 godine od PP mine

Jest sve to, ali vidis li ti pod koju cijenu. Isto tako kad se uzela i kota Greda na Majevici, sve lijepo, slavi se, dolaze TV ekipe, stize pohvala od Generalstaba u Sarajevu, a onda kad prodje pobjednicka euforija shvatis kolike si zapravo gubitke imao.

Samo u oslobodjenju Lisace i Grede 1994. godine po majevickim vukojebinama, po mojoj slobodnoj procjeni Drugi korpus je izgubio najmanje 50 vojnika, i to prosjeka godina 25. Znaci ne racunam mnogobrojne borbe i pokusaje iz proslih godina, vec samo one gubitke iz finalnih bitki kad su se i uzele te cuke. Pa nema nas 300 miliona da tek tako gubimo mladost. Ovim odnosom gubitaka i osvojenog na kraju bi i uzeli cijelu Majevicu, ali sa 5 000 poginulih vojnika.

Mada pogiblja tih 10 Crnih Vukova koji su zajedno izginuli na Lisaci kao sto sam vec rekao se bas mogla izbjeci, ali ne bih da otvaram stare rane, desilo se to sto se desilo i rahmet im dusi.

Sve su to bila ofanzivna dejstva, a tesko je napadati cak i kad si superiorniji u oklopno - mehanizovanim sredstvima i artiljeriji, a tek kad si ti kao napadac inferiorniji u naoruzanju od onog koji se brani.


Da li je vrijedilo?

SkyLimit wrote:Jest sve to, ali vidis li ti pod koju cijenu. Isto tako kad se uzela i kota Greda na Majevici, sve lijepo, slavi se, dolaze TV ekipe, stize pohvala od Generalstaba u Sarajevu, a onda kad prodje pobjednicka euforija shvatis kolike si zapravo gubitke imao.

Samo u oslobodjenju Lisace i Grede 1994. godine po majevickim vukojebinama, po mojoj slobodnoj procjeni Drugi korpus je izgubio najmanje 50 vojnika, i to prosjeka godina 25. Znaci ne racunam mnogobrojne borbe i pokusaje iz proslih godina, vec samo one gubitke iz finalnih bitki kad su se i uzele te cuke. Pa nema nas 300 miliona da tek tako gubimo mladost. Ovim odnosom gubitaka i osvojenog na kraju bi i uzeli cijelu Majevicu, ali sa 5 000 poginulih vojnika.

Mada pogiblja tih 10 Crnih Vukova koji su zajedno izginuli na Lisaci kao sto sam vec rekao se bas mogla izbjeci, ali ne bih da otvaram stare rane, desilo se to sto se desilo i rahmet im dusi.

Sve su to bila ofanzivna dejstva, a tesko je napadati cak i kad si superiorniji u oklopno - mehanizovanim sredstvima i artiljeriji, a tek kad si ti kao napadac inferiorniji u naoruzanju od onog koji se brani.


Da li je vrijedilo?

@Sky

ti k'o dijete.
Je li vrijedilo americkom patrrioti ginuti u borbi protiv Britanaca, Fincima protiv boljsevika, Izraelcima za pustinju u Izraelu?
Neko ce reci da nije vrijedno jednog zivota. Drugi ce reci da nijedna zrtva nije velika za slobodu. Zavisno od toga od kakvog je materijala ko isklesan.

Da te podsjetim, Bosna i Hercegovina je pretezno brdsko-planinska zemlja. Uvijek se boris za neku "vukojebinu".

Gojeni H wrote: @Sky

ti k'o dijete.
Je li vrijedilo americkom patrrioti ginuti u borbi protiv Britanaca, Fincima protiv boljsevika, Izraelcima za pustinju u Izraelu?
Neko ce reci da nije vrijedno jednog zivota. Drugi ce reci da nijedna zrtva nije velika za slobodu. Zavisno od toga od kakvog je materijala ko isklesan.

Da te podsjetim, Bosna i Hercegovina je pretezno brdsko-planinska zemlja. Uvijek se boris za neku "vukojebinu".

Nisam mislio na emotivnu stranu gdje mi je i jedan izgubljeni ljudski zivot previse, vec cisto na prakticnu. Sto se tice recimo Grede, i u zvanicnim krugovima se kasnije propitivalo da li je ta kota bas vrijedila tolikih zrtava koje su se podnijele da bi se oslobodila.

Mada kakva god je bila Majevica, a do sada je svako mogao zakljuciti da je na tom ratistu bilo krvi do koljena redovno, vecina boraca ce ti reci da kad prodjes Brcko i posalju te na Majevicu, ona ti djeluje kao odmaraliste. Brcansko ratiste je bilo pakao, ubjedljivo najgore ratiste u zoni odgovornosti Drugog korpusa, ne moze se to opisati bez direktnih svjedocenja boraca koji su to prosli.

stranacc wrote:Vako,
Sapna/zvornik-sila
Teocak-sila
Kalesija-dobra
Zivinice-dobre
Gradacac-odlican
Gracanica-dobra
Brcko-vrlodobar
Celic-vrlodobar
Banovici-nak
Lukavac-nak
Kladanj-nak
Srebrenik-hajd pa hajd
Tuzla-mudo labudovo
Sve neka yebena policija i linijasi pola brigada izbjeglice



Ustvari tuzla kao tuzla je vjerovatno najvece razocarenje naseg ratovanaja

Ako 108. nije sila onda ne znam koja brigada u Bih jeste. Hvala svima koji su dolazili pomagati, ali po mom mišljenju Brcko je bilo jedno od najtežih linija a za 108. nije bilo odmora malte ne od maja 92. A išlo se i na Vozucu, Celic kad je trebalo. Ako ima učesnika koji su bili na brcanskom ratištu, volio bi čuti Šta vi kažete.

Do skora uopce nisam ni znao da su Bosnjaci u Modrici jedno vrijeme pruzali ozbiljan otpor okupatoru, drzali su solidan komad teritorije opcine, kasnije je to naravno sve ipak palo a oni su se povukli u Gradacac, jednostavno previse je to isturen polozaj.

Ima povratnika na svoje, obnovilo se pokoje fino naselje u kojem ima djece, zivota.

.

.

stranacc wrote:Vako,
Sapna/zvornik-sila
Teocak-sila
Kalesija-dobra
Zivinice-dobre
Gradacac-odlican
Gracanica-dobra
Brcko-vrlodobar
Celic-vrlodobar
Banovici-nak
Lukavac-nak
Kladanj-nak
Srebrenik-hajd pa hajd
Tuzla-mudo labudovo
Sve neka yebena policija i linijasi pola brigada izbjeglice



Ustvari tuzla kao tuzla je vjerovatno najvece razocarenje naseg ratovanaja

Bas ti hvala,evo i babo i amidza su bas izgubili po 10% invalidnine ,a ja sreca nisam jer sam nekako osto u komadu
Pozzdrav iz 3 bataljona Prve Tuzlanske Brigade,i cistokrvnih Tuzlaka...

Comanche wrote:

stranacc wrote:Vako,
Sapna/zvornik-sila
Teocak-sila
Kalesija-dobra
Zivinice-dobre
Gradacac-odlican
Gracanica-dobra
Brcko-vrlodobar
Celic-vrlodobar
Banovici-nak
Lukavac-nak
Kladanj-nak
Srebrenik-hajd pa hajd
Tuzla-mudo labudovo
Sve neka yebena policija i linijasi pola brigada izbjeglice



Ustvari tuzla kao tuzla je vjerovatno najvece razocarenje naseg ratovanaja

Ako 108. nije sila onda ne znam koja brigada u Bih jeste. Hvala svima koji su dolazili pomagati, ali po mom mišljenju Brcko je bilo jedno od najtežih linija a za 108. nije bilo odmora malte ne od maja 92. A išlo se i na Vozucu, Celic kad je trebalo. Ako ima učesnika koji su bili na brcanskom ratištu, volio bi čuti Šta vi kažete.

Bio sam na Ulicama kad su padale,prezivio sa Allahovom pomoci,izadjose ovi iz 63 padobranske sa snajperima,dovukose ih oklopnjaci,razvaljuju nam glave ,noge, ruke i srca kroz puskarnice...nemam snage da detaljisem jer kad se sjetim ....Brcansko ratiste za mene jest bilo najzesce,i samo da se zna Prva Tuzlanska Brigada..kasnije Bajici,do nas u Vitanovicima mescini 2 tuzlanska...bilo je i tu zestoko.pogotovo kad sokci iz nekih razloga odluce da jednostavno ne dodju na liniju,pa se mi razvucemo na 3 rova,a leca i haringa koju smo djelili na 3,5 ljudi je bila posebna prica ..sverc cigarama ,Vek dobar bio,duuuugo goooriooo..

Pasa Bunar, Mosnik, Miladije
Jos nas niko pobjedio nije!


(Pasa Bunar, Mosnik i Miladije su tuzlanska naselja)

U borbama na Kula Gradu iznad Zvornika velikosrpske snage su koristile avione, tenkove, bojne otrove i diverzantske upade i poslije visednevnih borbi na kraju i zauzele to starteski bitno mjesto.

U to doba Srpska Dobrovoljacka Garda tkz. Arkanovci su imali oko 400 pripadnika rasporedjenih u 3 cete. I komadant 1. cete Branko Zivanovic "Major Zika" i komadant 3. cete Ivan Okiljevic "Rambo" su poginuli na Kula Gradu.

Sve to na Kula Gradu se desavalo vec u aprilu 1992. godine. Za veliki dio BiH rat jos uvijek nije poceo.

Ne treba zaboraviti da su i borci odsjecene podrinjske enklave pripadali nominalno 2. korpusu, ali oni su bili odvojeni i sve to zasluzuje posebnu temu.

Meni je uvijek nevjerovatno zvucao podatak da su Naserovi u bitki, u samo jednom danu, 6. novembra 1992. godine ubili 126 vojnika VRS Ja to ne bi nikad povjeravao da neki nas prica, ali Srbi sami uvijek navode tu cifru
http://lat.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=174885
Jos da mogu priznati casni vojnicki poraz, vec tipicno se tjese pricama o nabijanju na kolac i toj matrici.

To je valjda neki rekord cijele Armije BiH, a ne samo Drugog korpusa. Kad je oslobodjen Vijenac na Ozrenu 1994. godine pricalo se o potpuno unistenoj Krnjinskoj brigadi VRS, sto ih je bilo tad su il poginuli, ili su zarobljeni, ili su ranjeni, medjutim pouzdane podatke moze dati samo druga strana.

Ali 126 u jednom danu

SkyLimit wrote:Ne treba zaboraviti da su i borci odsjecene podrinjske enklave pripadali nominalno 2. korpusu, ali oni su bili odvojeni i sve to zasluzuje posebnu temu.

Meni je uvijek nevjerovatno zvucao podatak da su Naserovi u bitki, u samo jednom danu, 6. novembra 1992. godine ubili 126 vojnika VRS Ja to ne bi nikad povjeravao da neki nas prica, ali Srbi sami uvijek navode tu cifru
http://lat.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=174885
Jos da mogu priznati casni vojnicki poraz, vec tipicno se tjese pricama o nabijanju na kolac i toj matrici.

To je valjda neki rekord cijele Armije BiH, a ne samo Drugog korpusa. Kad je oslobodjen Vijenac na Ozrenu 1994. godine pricalo se o potpuno unistenoj Krnjinskoj brigadi VRS, sto ih je bilo tad su il poginuli, ili su zarobljeni, ili su ranjeni, medjutim pouzdane podatke moze dati samo druga strana.

Ali 126 u jednom danu

Glođansko brdo, Kamenica, Zvornik.

Danas obilježeno 24 godine od agresije na Zvornik i prvog organizovanog otpora agresiji.
Napad na Zvornik je počeo iz Srbije prelaskom mosta u Karakaju, napad su izvršili Arkanovi Tigrovi, Beli Orlovi, Žute ose, SDS-ovi dobrovoljci i JNA, sveukupno 2300-2500 vojnika. Prvi otpor je pružen na sjevernom prilazu u grad, slabo naoružani i malobrojni borci se povlače na staru tvrđavu i istoimeno mjesto iznad Zvornika, Kulu Grad.
Otpor pruža 300 boraca, uglavnom bez vojničkog iskustva, naoružanih sa 150 cijevi pješadijskog oružja. Svakodnevni napadi, artiljerijska priprema napada traje i po 12 sati. Hrabri zvornički borci pružaju nadljudski otpor, odbijaju svaki napad.
11.04. se uključuje avijacija iz Srbije u napadu na Kulu.
Iz dana u dan borbe su sve žešće.Noću se ubacuju agresorske diverzantske jedinice, koje su svaki put eliminisane. Iz Kalesije i Živinica dolaze borci PL-a, njih 91. Kroz dva dana dobijaju naredbu da se vrate, jer prijeti opasnost napada na Živinice. Iz Cerske dolaze 4 čovjeka i uključuju se u borbu. Zvornički borci nastavljaju odbranu, tražeći pomoć..ali poziv za pomoć je uzaludan..nje nema.
Glavni napad kreće 25.04. kada agresori prema Kuli idu sa 7 tenkova. Kapetan Almir jedini zna rukovati zoljom, jedinom koja se imala, a zarobljena je u jednom od prethodnih napada agresora. Spušta se do puta kojim se kreće kolona tenkova, iza svakog tenka ide 20-tak vojnika u crnim uniformama i crnim kapama. Hrabri kapetan pogotkom onesposobljava prvi tenk i time zaustavlja kolonu.
Nakon konsolidacije, agresor nastavlja napad sutradan, više se nije imalo čime gađati tenkove, borci se povlače s Kule Grada prema drugim slobodnim dijelovima opštine, tačnije Kamenici, a jedan dio prema Tuzli.
Borci s Kule su udarna snaga prilikom oslobodjenja Kalesije 23.maja. Neki ostaju u kalesijskim, drugi u tuzlanskim jedinicama, a glavni dio dolazi na zvorničko ratište tj sapanjski kraj. O pokušajima spajanja slobodnih dijelova opštine Zvornik tj Sapne i Kamenice nekom drugom prilikom.

Značaj otpora na Kuli je nemjerljiv, prije svega jer je uspio da poremeti agresorske planove o zauzimanju cijele SI Bosne za 7 dana. Pravci napada su bili Bijeljina-Brčko i Zvornik-Kalesija-Tuzla, a cilj je bio spajanje agresorskih jedinica i time okupiranje SI Bosne. S druge strane, dalo se vremena za organizovanje otpora u drugim dijelovima Bosne.
Eto, ukratko..nek se zna makar nešto o herojima jedinice koja je prva pružila organizovani otpor u Bosni i Herceovini i prva koja je položila zakletvu Republici Bosni i Hercegovini.
Pozdrav domovini!

https://www.youtube.com/watch?v=GGZWUmFhKdA
Pogled s Kula Grada tj s tvrđave.

Ratni intervju s legendarnim komandantom 107. viteske brigade Gradachac, pokojnim Ivanom Mijacevicem.
Na 2:05 spominju se famozne cisterne sa hlorom.

Cisterne hlora su stalno spominjale: Majevica, Gradacac, cak i na olovskom ratistu.
Ja nikada nijednu nisam vidio.

Ham radio operator, Tuzla
In Tuzla a group of ham radio operators, mostly teenagers, was maintaining contact with Muslim authorities in isolated parts of Bosnia. When I shot this picture the situation in Srebrenica was critical and most of the communication was with people in the besieged town. The kids were handling both official and personal communications. They had the ability to patch radio calls into the telephone system.

Puno su dobra tokom rata učinili tzv radio amateri, spajajući pokidane veze među ljudima.

Olovo, 1992

Canadian at checkpoint
near Olovo
This Canadian UN soldier was manning a checkpoint on the road near Olovo. The UN was using the road to move food and supplies into the interior and they wanted to make sure the bridge wasn't attacked. There were also two Muslim teenagers guarding the bridge for the Bosnian Army. They had Thompson machine guns with no ammo. I asked them what they planned to do with no ammo if some bad guys showed up and they said "run!"

Work crew from Olovo
Olovo, Bosnia
The fighting in Olovo was bitter and isolated from everyone. The locals had to defend their town from the Serbs, and they couldn't count on anybody but themselves. These guys were headed out to cut wood for fuel.

Vise pjesama nastalih u Tuzli tokom rata. Od 4 : 40 "Sjecas li se Balte", mozda i najljepsa od njih

.

SkyLimit wrote:Kratke biografije i spomen na neke poginule borce iz Tuzle:

Neke od njih sam licno poznavao

Da, pojedini slobodni dijelovi opcine Zvornik koji nisu pali u ratu izgubili su se u miru dejtonskim sporazumom i usli u RS, vjerovatno dogovorena zamjena kojom je neki dio BiH na skroz drugom kraju drzave koji je cijelo vrijeme bio pod kontrolom RS usao u Federaciju Samo sto niko borce koji su 4 godine ponosno branili i odbranili taj kutak domovine nista nije pitao kad su se dogovarali, umalo je izbio veci incident kad im se javilo da su nasi politicari dali u miru ono sto su oni krvlju branili.

Borci kao sto je bio Ibrahim Music "Ibro Hapovac". Rodjen je u Zvorniku 1966. godine. Bio je poslovodja u zvornickoj "Vezionici". Ucestovao je u pruzanju otpora u samom gradu Zvorniku, a kasnije i na Kula - gradu. Zatim se povlaci prema slobodnim dijelovima opcine Zvornik(Sapna) gdje ratuje kao pripadnik HAP - voda, jedne od interventnih jedinica 206. viteske brigade. Poginuo je na zvornickom ratistu, u Boskovicima, 1. augusta 1993. godine. Posthumno je odlikovan zlatnim ljiljanom.




Jedna od zanimljivijih jedinica Drugog korpsa je bila korpusna izvidjacko - diverzantska ceta "Lavovi". Dakle, oni su bili pod direktnom komandom vrha korpusa.

Ubacio sam Nedzadovu fotografiju, on je poginuo kao pripadnik ove jedinice

Nedžad Dizdarević – Gušter rođen je u Tuzli 1974. godine. Pomagao je pri prenošenju naoružanja zarobljenog nakon sukoba na Brčanskoj Malti. Brat mu je bio pripadnik Armije RBiH, otac je radio u namjenskoj proizvodnji oružja, a majka kuhala za borce. I on se priključuje Armiji RBiH 1. augusta 1993. godine. Postaje član „Lavova“, izviđačko – diverzantske jedinice 2. korpusa. Prva borbena iskustva steče u Varešu. Poginuo je na majevičkom ratištu 23. januara 1994. godine, prilikom borbi za oslobođenje Grede. Njegovo tijelo razmjenjeno je 5. maja 1994. godine.

Rana verzija oznake


Kasnija verzija se vidi ovdje



Pripadnici jedinice





Borci iz Gracanice na Vozuci


Izvidjacko - diverzantska ekipa iz Celica




P.S. Sretan vam dan Armije Republike Bosne i Hercegovine

Otto_13 wrote:

SkyLimit wrote:U borbama na Kula Gradu iznad Zvornika velikosrpske snage su koristile avione, tenkove, bojne otrove i diverzantske upade i poslije visednevnih borbi na kraju i zauzele to starteski bitno mjesto.

U to doba Srpska Dobrovoljacka Garda tkz. Arkanovci su imali oko 400 pripadnika rasporedjenih u 3 cete. I komadant 1. cete Branko Zivanovic "Major Zika" i komadant 3. cete Ivan Okiljevic "Rambo" su poginuli na Kula Gradu. Onda je Arkan prijetio da mu se vrati tijelo tog Ramba koji je bio njegov miljenik, a kad je poginuo tijelo je ostalo na strani branioca Kule Grada. Naredne, 1993. godine, na Celicu gine i Arkanovac Vladimir Homa "Rus", jedan od Arkanovih najblizih ljudi, pa od tud mu ona "najteze je bilo na Celicu".

Sve to na Kula Gradu se desavalo vec u aprilu 1992. godine. Za veliki dio BiH rat jos uvijek nije poceo.

Na stranu prednost u naoruzanju, ali malo se spominje prednost u iskustvu koju su imale velikosrpske snage 1992. godine. Recimo te borbe u aprilu u Kula Gradu su vecini nasih boraca iz Patriotske Lige bile vatreno krstenje, dok su velikosrpske snage jos od 1991. godine skupljale ratno iskustvo po Hrvatskoj.



Kad smo vec kod Hrvatske, preko nekih veza je 80 i nesto boraca iz Kalesije u prvoj polovici maja 1992. godine otislo za Novu Gradisku na obuku. Na kraju su morali nenadano prekinuti obuku prije predvidjenog roka, jer dok su oni trenirali u Hrvatskoj, vec u tom maju 1992. godine velikosrpske snage su usle u grad Kalesiju, koji je bio naredni na redu poslije Bijeljine i Zvornika. Vracaju se iz Hrvatske kao jedinica pod nazivom "Zenge", svi jednako uniformisani, sa beretkama, sa dobrim pjesadijskim naoruzanjem, u to doba opceg rasula djelovali su kao iz nekog drugog filma. Ucestovali su u akciji kad se vracala Kalesija, zarobili trocjevac koji je od tada pripao njima, a poslije nekog vremena od tih Zengi nastaju "Crni Vukovi," cija su oni bili preteca.

Kad se vracala Kalesija poginuo je Zoran Obrenovic "Azdaja", jedan od komadanata Belih Orlova tkz. Seseljevaca, cije se ime spominje u mnogim procesima u vezi ubistava civila i silovanja jos iz Hrvatske 1991. godine.

U pomoc napadnutom Zvorniku preciznije u odbrani Kula grada otisli su pripadnici Sprecanskog odreda ( kasnije su dobili ime Sprecanski bataljon i bili prvi bataljon 210 Viteske brigade Nesib Malkic) i vod policije iz Zivinica .Brigadir Samir Nistovic ili poznatiji kao Kapetan Almir rukovodio je odbranom . Zvornicka slobodna teritorija posebno Teocak su neopravdano danas historijski zapostavljeni. Jedan zanimljiv podatak. Zvornicke jedinice koje su bile opkoljene u podrucju Glodi , Josanica Snagovo su oslobodile logor u Liplju jedini oslobodjeni logor u BiH.

Pisao sam već o pomoći koja je stigla iz Kalesije i Živinca, tačno 91 borac je stigao, ali neko se potrudio da ih što prije povuče s Kule.
Takodjer, sam govorio o južnim slobodnim dijelovima opštine Zvornik, koji su odolijevali agresiji skoro godinu dana po njenom izbijanju. Ti hrabri borci su uspjeli što nije nikome pošlo "za puškom" nigdje drugo u BiH, oslobodili su logor. Jedini oslobođeni logor u BIH.
Kad smo kod toga evo nabrojaću šta su to zvorničani učinili prvi:
-prvi pružili organizovani otpor agresiji( 8.4.92.)
-prvi položili zakletvu RBIH
-prvi i jedini oslobodili logor(1.6.92.)
-prvi zarobili tenk za ARBIH( 10.5.92.)
-prvi pružili podršku dvojici narodnih heroja kapetanu Senadu i kapetanu Hajri
-prvi deblokirali jedan grad (Teočak) (16.7.92.)
-predvodili oslobađanje prvog oslobođenog grada (Kalesija) (23.5.92.)
-prvi se vratili nakon rata i imali najbrojniji povratak ( 22 000 ljudi) ( selo Jusici 23.9.96.).

Ne želim da ovo bude hvalisanje, jer to nije. Ovo su činjenice. Ja sam ponosan na njih. Takodjer, ponosan sam na hrabrost naših boraca u svakom kutku BIH.

Danas potpuno obezvrijeđeni, zaboravljeni i prepušteni sami sebi ili što je još gore, prepušteni na milost i nemilost priučenih, nametnutih i iz vrha podržanih šupaka. Namjerno!