Svi smo postali strucnjaci za pravo.
Generalno svi seremo pomalo.
Recimo meni je interesantno da je Država BiH izgubila masu postupaka pred sudom za ljudska prava u Strazburu, upravo radi svojih odluka koji su bili protivne konvenciji o ljudskim pravima. Slovimo za jedno od najgorih pravosudnih sistema u Evropi. Mi ne mozemo godinama kao drzava da obezbijedimo jednaka prava svim građanima BiH, politička pristrasnost, korupcija i talovi nam sjebaše pravosudni sistem, ali smo i dalje uvjerenja da oni donose prave odluke, pa da je i ovaj zaključak pravi. Pola države nam slavi hladno krsnu slavu u čast entiteta koji je nastao na zlocinima ne mareci vredjali recimo koga drugog to. Necemo govoriti o pravima pojedinaca sva tri naroda gdje oni ne zive u vecini. Razumijem potrebu da institucije pravosuđa trebaju da imaju prostor očiščen od vjerskih simbola, pa i to da trebaju sudije imati i svojevrstan dress code, gdje neki sudija i sutkinja nece baciti na prsa polumjesec ili krst, staviti značku ili bedž neke političke partije, ali se ne mogu oteti dojmu da se marama u medijima predstavlja prvenstveno vjerskim simbolom i vezom sa pristrasnoscu, tako je i na forumu od strane nekih forumasa sto je pogresno.
Pustimo da vrijeme učini svoje, pa ćemo vidjeti gdje je zaključak VSTV-a o vjerskim obilježjima i šta su zapravo oni željeli njime postići. Na kraju ako time budu povređena nečija prava, imaćemo opet epizodu u kome će tužena strana biti Država BiH, a tužiće je njeni građani cije je pravo pomenutim zakljuckom ograniceno ili zakinuto. Na kraju možda budemo gledali novu epizodu Sejdić&Finci, ukoliko ovaj zakljucak dobije neki nekompromisan oblik i nekoga bude diskriminirao.
Piupiu je stavila tekst Edina Šarčevića koji objašnjava šta ovaj zaključak VSTV-a sadrži, u medijima nije ovako objašnjen i zbog toga postoji raskol između onih koji su protiv zaključaka VSTV-a i onih koji nisu. Zakljucak se odnosi na sluzbenike, ne i na stranke. Niti striktno istiskuje maramu, hidzab i muslimanke sutkinje iz pravosuđa, niti ih gura u neki silom nametnuti standard. Cilj mu je da se sacuva neutralnost od vjersko motiviranog ometanja pravnog postupka i da oblikuje standarde ove institucije shodno karakteru ovog demokratskog i pluralnog drustva. Na kraju i on je spomenuo kao najocitije krsenje toga standarda i uplita vjerskog svijetonazora u pravosuđe, slijedece:
Gle cuda ne spomenu maramu?Ovdje spominjem samo najočiglednije kako bih istakao da su vjerski svjetonazori dominantnih vjera duboko u državnim strukturama, u mentalitetima namještenika, u radnoj psihologiji funkcionera, članova njihovih kabineta i slično. Treba se podsjetiti pravoslavne crkve izgrađene u Orlovića dvorištu i njene odbrane pred svim institucijama RS-a, i shvatiće se o čemu je riječ. Ona nije samo pitanje upravnog i sudskog održavanja očiglednog bezakonja koje institucije RS-a stavlja u službu zaštite vjerskog nasilja, nego ima i simboličku vrijednost. Na nju treba misliti ovim povodom i zbog specifično ratnohuškačkog, financijskoprofiterskog i, zašto ne reći, zločinačko-inspiracijskog potencijala vjerskih zajednica. Državne institucije, iznad svega sudove, treba zaštititi što radikalnijim rješenjima i spriječiti da sudske prostorije postanu platforma na kojoj će konkurirati vjerski simboli, a sud postati izlog vjerovanja njenih namještenika, a time i simbol produžene ruke dominantne vjerske zajednice.”
