detroit-mercy wrote:skupljac_zeljeza wrote:bach wrote:Lijepo je ovo znati...
Ključ ljepote Arapkinja se krije u njihovoj misterioznosti koju postižu pogledom, jednim od rijetkih atributa kojeg smiju otkrivati. Stoga su razvile posebnu tehniku šminkanja očiju, uz njihovo jako naglašavanje crnim tušem. Ova tehnika šminkanja je poznata u cijeloj Aziji. Glavni akcenat orijentalnog načina šminkanja je na očima
Nekada nam je dovoljan samo pogled pa da shvatimo reakciju na neku našu izjavu....inače. Neki uz ovo dodaju u ruke jer su isto otkrivene pa je izgrađena vremenom neverbalna komunikacija prstima. Nekada se opet sve ovo predimenzionira, a nekada podcjenjuje.
Hos rec, znaju rukom radit
.
Ne valja ako ne zna....iskreno.
Kakav je to ćejf ako ženski prsti (i ne samo prsti) ne poznaju mušku anatomiju kao i obrnuto.
Više sam mislio na ono što Selimović zapisa....
Prvo sam zapazio njene ruke. Dok je pridržavala jašmak, prisilnom kretnjom, koja je određena, bez mnogo mogućnosti, bile su razdvojene i neizrazite, jedva su se primjećivale. Ali kad je pustila tkaninu i sastavila ruke, one su odjednom oživjele, postavši cjelina. Nisu u pohod polazile naglo niti su se kretale živo, ali je u njihovom stišanom mirovanju, ili laganom lutanju, bilo toliko snage nekog neobičnog smisla, da su neprestano prikivale moju pažnju. Izgledalo je da će svakog časa učiniti nešto važno, nešto presudno, stvarajući tako napetost očekivanja, stalnu i uzbudljivu. Mirovale su u krilu, sastavljenje, obgrljene, kao da se dave u tihoj čežnji, ili čuvaju jedna drugu da ne odlutaju, da ne učine štogod nerazumno, nepomične u neprestanom talasanju što se jedva vidjelo, slično nemirnom drhatu, lakom grču od preobilja snage. Onda su se bez žurbe razdvajale, kao da su se dogovorile, i samo trenutak lebdjele, tražeći se, pa nježno padale, poput zaljubljenih ptica, na atlasno koljeno, opet zagrljene, nerazdvojne, srećne u svom sastavljenom ćutanju.
..Dugo je tako trajalo, i jedna se pomaknula, prstima što su se sporo i strašno grčili počinjala da gladi atlas ispod sebe, i kožu ispod atlasa, a druga je ležala na njoj, priljubljena, utišana, osluškujuć nečujno pucketanje glatkog kumaša nad okruglim mermernim koljenom...
Najljepši su mi bili prsti, dugi, gibljivi, svijetle kože salivene u pravilne čunjeve sa sijenkama pregiba, začudno živi kad su se polako širili ili sklupljali u prozirnu čašku, kao latice.
Ali ako sam prvo obratio pažnju na ta dva mala stvora, dvije životinjice, dvije sipe, dva cvijeta, nisam ih primjećivao same, ni u početku dok sam najviše u njih gledao, ni poslije kad sam je otkrivao kao nepoznatu zemlju. Sve je na njoj bilo skladno i nerazdvojivo: pogled očiju lako oivičen crnom bojom, što se spajao s pokretom ruke jedva skrivene providnom tkaninom košulje; meni nagib glave; kad bi zatreptao zlatom obuhvaćeni smaragd na čelu, i nesvjestan trzaj noge u srebrnoj papuči; lice bez neravnina, po kome se razvila blaga svjetlost nekud iznutra, iz krvi što se preobraćala u tople odsjaje; vlažan bljesak zuba iza prividno lijenih, punih usana...
Ugodno je bilo gledati kako se love njene žive ruke, kako se zaboravljaju u igri, ugodno je bilo slušati kako govori, ne, nije trebalo ništa da govori, dovoljno je bilo da postoji.."
Pitam ih što idu, zar neće ostati ovdje da nam otmu zemlju, pojebu sve žene i nametnu svoju vjeru i običaje? Ovaj stari se smije, kaže sinko imate lijepu zemlju, vrijedne i lubazne ljude ali nama je naša zemlja najbolja. Ja tu krenuh o Aliji, mudžahedinima, braći po vjeri...ma izignorisaše me samo tako.
