Nedžla Potogija - Od Opelovog arhitekte do vlastitog studija u Sarajevu
Riješavanje nekih značajnih problema arhitekturom, koji može biti od dobrobiti za više ljudi, je i svojevrsno pomjeranje granica u poslu koji radite. Takve projekte, arhitekta Nedžla Potogija, izdvaja kao svoje najdraže.
Potogija je školovanje završila u Njemačkoj gdje je radila kao arhitekta za poznatu automobilsku kuću Opel, sarađivala na projektu proširenja aerodroma u Frankfurtu na poziciji koordinatora i nadzora te na nekoliko drugih značajnih projekta. Ipak, nakon svega se odlučila vratiti u BiH pa je tako prošle godine osnovala svoju kompaniju u Sarajevu i odlučila svoje znanje i iskustvo ponuditi i bh. tržištu. Kompanija pod nazivom NPA STUDIO se inače, bavi projektovanjem, od porodičnih kuća do velikih javnih objekata, ureda i redizajna enterijera do urbanog planiranja. Pored toga rade i obuku za energetski pregled i certificiranje objekata.
O razlozima njenog povratka u Sarajevo te projektima na kojima je do sada radila kazala je nešto više u intervjuu za ekapija.ba.
Fakultet ste završili u Njemačkoj gdje ste i radili nekoliko godina u branši. Šta Vas je ponukalo da počnete poslovanje u BiH koja baš ne slovi kao zemlja koja pruža dobre uslove za preduzetnike?
Završila sam jedan dio osnovne škole, kompletnu srednju školu, fakultet i magisterij u Njemačkoj, radila u na različitim pozicijama, na fakultetu i pri samom povratku kao Opelov arhitekta. Najbitniji proces razvoja moje ličnosti se odvijao u Njemačkoj.
Kao djevojčila sam sa 13 godina izašla iz rata, ostavila mnogobrojne prijatelje i rodbinu u Sarajevu, tako da je uvijek jedan dio mene patio za Sarajevom. Ali u trenutku kada sam sam imala osjećaj da se više ne pronalazim u Sarajevu, kada je moj mentalni sklop više bio njemački i kada sam sama sebi rekla da se više nikada neću vratiti u Sarajevo da živim, upoznala sam svog supruga.
Dvije godine nakon toga bilo je jednostavnije za mene kao arhitektu raditi i živjeti u Sarajevu nego što bi za mog supruga, kao advokata, bilo da živi i radi u Njemačkoj. Ljubav je ovdje bila vodilja, a što se tiče poslovanja, znanje je naš alat sa kojim se možemo koristiti širom svijeta, negdje je lakše, negdje teže, ali alat je isti. Sve u svemu, sada sam sretna što sam se vratila.
Projekti na koje ste ponosni?
Ako bih morala da izdvojim i danas bih se odlučila za svoj diplomski rad, za koji smatram da sam stvorila, onako kako sam tada najbolje znala, jedno inovativno rješenje koje olakšava život u neboderima. Za njega sam dobila i nagradu arhitektonskog stručnog časopisa Baumeister kao i ulazak među 27 odabranih radova od 556 radova iz čitavog svijeta na tenderu za nagradu "Archpluspreis".
S obzirom da smo prinuđeni u velikim gradovima osuđeni na skučen prostor i da imamo jako puno mladih porodica koje ne mogu sebi priuštiti kuću s dvorištem, mislim da sam tim projektom kreirala rješenje gdje stanovi u neboderu nisu više stanovi, već imaju karakter kuće, gdje ima svako svoje dvorište u kojima se djeca igraju, gdje svaka jedinica ima isto osvijetljenje i iste kvalitete a ne kao što u većini slučajeva, da jedna strana zgrade ima izvanredne uslove, komšija bolje osvijetljenje, više sunca... U ovom projektu rješenje je bilo takvo da su svi stanari imali podjedanko isti kvalitet i udobnost jedne kuće a ne stana.
Jedan od realizovanih projekata koji mi je također drag jeste redizajn kafeterije Hotel Bristol-a u Sarajevu, gdje je osvježen kompletan enterijer kafeterije, ali još bitnije od toga jeste da je uvezan jedan dio orijentalnog dijela "Divanhane" sa centralnim šankom i ulazom koji je prije toga kroz pogrešnu dispoziciju prostora bio kompletno zatvoren u svojoj funkciji.
Također bi spomenula svoj magistraski rad koji je tretirao temu "Arhitektura kao marketinški instrument", kojim sam se vodila dok sam radila u Opelu i kojim se i danas vodim na mnogim enterijerima na kojim radim.
Marketing za mnoge nosi nešto negativno, neku varku sa sobom, međutim kvalitetan marketing danas, i sposobnost na koji način možete stvari najbolje naglasiti, jako je bitan. U slučaju mog magistraskog rada, teoretsku tezu "Arhitektura kao marketinški instrument" sam pokazala na praktičnom projektu na temu vinarija. Projekat je u području njemačke pokrajine Rhein-Land –Pfalz, gdje je jako puno vinara, opisno rečeno vinarija do vinarije. Ovdje se postavljalo pitanje dali je moguće arhitekturom istaknuti vinariju i proizvod.
Bitno je da je kvalitetan proizvod, možda je to i najbitnije, ali u današnjim vremenima je konkurencija velika, mnogo je kvalitetnih proizvoda, a jedini način da se istakne taj kvalitet jeste dobar marketing. U posljedenje vrijeme, iz mnogobrojnih primjera, vidi se da je arhitektura jedan od najboljih marketinških instrumenata.
Sa arhitekturom stvarate vječite spomenike i atrakcije. Artur Schopenhauer je rekao "Wein ist die Poesie in Flaschen" (Vino je poezija u flašama). Ali i ta poezija traži također lijepu flašu a i mjesto gdje će se vino prezentirati. Ako mislimo da lijep automobil «ne treba» pogodan prostor, da vinu ne treba pogodna flaša, time pravimo kompromise i udaljavamo se od savršene vizije: najbolji proizvod u najboljem okruženju. Sve je bitno. Perfekcionizam zahtjeva sklad.
Mnogo je tu projekata na koje sam ja ponosna zbog različitih stvari, oblika, estetike, cjeline, ali ubijedljivo najdraži su mi oni projekti kojima sam riješila neki značajan problem arhitekturom, a koji može biti od dobrobiti za više nas.To je doživljavam kao pomjeranje granica u svom poslu.
U čemu vidite prepreke, a u čemu prednosti u poslovanju i životu u BiH?
Što se tiče samog poslovanja najveće prepreke vidim u nedostatku poslovne etike i želje samog pojedinca da nešto uradi za korist zajednice a ne samo u svrhu svoje lične koristi. U BiH gubite mnogo energije na stvari koje nisu sistematski postavljene i organizovane; gubite energiju na stvari koje bi trebale automatski da funkcionišu. Prednost u BiH je da imate mnogo manju konkurenciju nego što je imate širom Evrope, tamo su granice transparentnije što se tiče tržišta a opet mnogo veći broj ljudi sa ambicijama i velikom inicijativom. Ali kako negdje drugo tako i u BiH samo se velikim trudom i naporom postižu dobri uspjesi. Ovaj veliki trud i napor bi mnogi u BiH voljeli zaobići, ali to dugoročno ne funkcioniše.
Smatrate li da ovdje mladi ljudi imaju priliku za uspjeh? Šta vidite kao ograničavajuću prepreku?
Naravno da mladi ljudi koji imaju inicijativu imaju priliku za uspjeh. Bit je samo da se moraju mnogo više samostalno angažovati. Ja lično imam vjeru u mlade ljude u BiH, oni su «jedini» koji mogu da nešto promijene na bolje. Kao najveću prepreku vidim obrazovni sistem, nedostatak analitičko-kritičkog pristupa, mogućnosti u kojima bi ljudi naučili da preispituju i rasmišljaju svojom glavom. Mislim da mladi ljudi iz BiH imaju mnogo više kapaciteta nego što koriste a najtužnije je da nisu naučeni kako da se tim kapacitetima koriste. Tako da podvlačim, obrazovni sistem kao jednu od većih ograničavajučih prepreka, a roditeljsku razmaženost u smislu poštede kada je bilo kakva vrsta rada u pitanju, kao drugu prepreku.
Čime se bavite u slobodno vrijeme/hobiji?
Imam jako malo slobodnog vremena. Uvijek sam se divila ljudima kojim je dosadno, ne znam kako, meni nikada nije dosadno i uvijek mi nedostaje vremena. Pokušavam u zadnje vrijeme da hobije svedem na nešto zajedničko što bih mogla sa kćerkom i suprugom skupa raditi kako bih vrijeme koje ne provodim na poslu mogla iskoristiti sa njima. Moj problem je što mnogo stvari volim tako da moram sama sebe da ograničim. Tako da mogu reći da su mi hobiji jahanje, skijanje, fotografisanje...
Najdraža knjiga?
Trenutno sam okupirana stručnom literaturom jer pripremam doktorat na temu "Arhitektura Moderne u Sarajevu i njena održivost" na Bauhaus Univerzitetu u Njemačkoj. Inače, rijetko čitam kako bi se opustila iako vjerujem da je svaka vrsta čitanja neprocijenjivo vrijedna, ipak najviše volim čitati kako bih nešto naučila, tako da mi za romane treba slobodno vrijeme koje trenutno nemam.
Izdvojila bih knjigu "Moć podsvijesti" od Josepha Murphy-ja.
Životni moto?
Na ovo pitanje bih citirala Mešu Selimovića: "Slučajnost odlučuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini, i najčešće bivam doveden pred gotov čin, upadam u jedan od mogućih tokova, u drugi će me ubaciti samo druga slučajnost.......Ne odlučujemo, već se zatičemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog određenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati u toku miješanja. Ne možeš je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš, ili potoneš".
Radna biogafija
Od 2004. – 2006. radila za Arhitektonski biro Cornelius u Wiesbadenu i arhitektonski biro Klein u Mainzu, od 2006. – 2008. radi za Lahmeyer Rhein Main, Bad Vilbel gdje je sarađivala na projektu proširenja aerodroma u Frankfurtu na poziciji koordinatora i nadzora.
Od 2006. – 2009. radila je kao asistent i vanredni docent na predmetu slobodno crtanje i arhitektonske kompozicije na Univerzitetu primjenjene umjetnosti Koblenz.
U međuvremenu je (2008.) osnovala međunarodni biro a.ncp architects & NPA STUDIO, a radila je i u kooperaciji sa arhitektonskim birom Hild und K architects iz Minhena Projekt 2012: Bikini, Berlin.
Od 2008. – 2011. radi za Adam Opel AG, Rüsselsheim na koordiniranju 1500 projekata Opelovih i Chevrolet salona u saradnji sa pet eksternih arhitektonskih biroa, kao i na nadzoru Opelovih projekata salona, nadzor izgradnje Opelovih salona, saradnik pri stvaranju Opelovog “corporate identity”
