Nadajmo se da je i tamo bio sto manje i turisticki, ljepsi je beograd nek se drzi svog atara.
Intervju Dana: Dinko Gruhonjić, novinar
Bosna je oduvijek Srbiji predmet čežnje
Banjalučanin Dinko Gruhonjić od 1990. ima novosadsku adresu jer se "udao u Vojvodinu". Profesionalno se novinarstvom bavi od 1995. U vrijeme Slobodana Miloševića radio je za "nezavisne medije kako su se tada zvali", zatim za Deutsche Welle, Reuters, France-Presse, agenciju Beta, bio je i glavni urednik vojvođanskog političkog magazina Nezavisni. Danas je šef dopisništva agencije Beta za Vojvodinu, predsjednik Nezavisnog novinarskog društva Vojvodine i asistent na Katedri za medijske studije Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Za svoj rad je dobio nagradu pokrajinskog ombudsmana za promociju ljudskih prava i nagradu Koalicije protiv diskriminacije za antidiskriminaciono izvještavanje koja podrazumijeva borbu protiv "nacionalističkog ludila na prvom mjestu". Za Dane govori o medijima u regionu, politici Borisa Tadića, kolonijalističkoj politici Srbije te šovinističkoj politici Evrope prema BiH
Dinko Gruhonjić: "Ja danas imam puno manje prostora za objavljivanje kritičkih tekstova, nego što sam imao u vrijeme Slobodana Miloševića"
DANI: S obzirom da od svih medija u Srbiji sada radite samo za Betu, znači li to da je ona danas jedini nezavisni medij u Srbiji?
GRUHONJIĆ: Za Betu radim već 14 godina. Da li je Beta jedina nezavisna u Beogradu? Mediji u Srbiji su danas, mislim prije svega na nezavisne medije iz doba Miloševića kao što su B92, Beta, Fonet, Studio B, itd., puno manje nezavisni nego što su bili za vrijeme Miloševića. Ma koliko to paradoksalno zvučalo, situacija tzv. sofisticiranog pritiska na medije, kako se to eufemistički danas naziva, po slobodu informisanja u Srbiji danas je puno gora nego što je bila direktna represija Slobodana Miloševića. Kažem, to zvuči paradoksalno, ali je tako. Ja danas imam puno manje prostora za objavljivanje kritičkih tekstova, nego što sam imao u vrijeme Slobodana Miloševića. Mediji u Srbiji nisu nezavisni u osnovnom smislu, a to je u smislu finansiranja, zato što je vlast u Srbiji proizvela dirigovani haos u medijima jer u Srbiji ne postoji pravo tržište medija zato što je vlastima tako lakše da manipulišu sirotinjom, a mediji u Srbiji jesu sirotinja i kad ste sirotinja onda vas je lako kupiti za 100 eura. To za vrijeme Miloševića nije bio slučaj jer tadašnji nezavisni mediji nisu živjeli na tržištu, već su živjeli zahvaljujući stranim donacijama.
DANI: Možete li prokomentirati stanje u medijima u regionu?
GRUHONJIĆ: Kad govorimo o medijima koji su zadržali uređivačku politiku u kontinuitetu recimo 15 godina, mislim da ih u Sarajevu ima najviše. Mislim prije svega na Dane, pa i na Slobodnu Bosnu i Oslobođenje, koje je po mom sudu na dobrom putu da se oporavi. U Srbiji nemamo ozbiljan politički nedeljnik. Slika u Srbiji i Hrvatskoj je veoma slična, s tim što su mediji u Hrvatskoj upeglaniji, štampa izlazi na kvalitetnijem papiru, a televizija je digitalizovana. Srbija i Hrvatska su braća po materi što se medija tiče i ono što se desi u hrvatskim medijima vrlo brzo možemo očekivati na medijskom tržištu Srbije. Feral Tribune je ugašen u doba takozvane demokratije. To je slika medijskog pluralizma koji je potpuno lažan. Činjenica je da kad uzmeš daljinski upravljač, pogotovo u Srbiji gdje ima jako puno kanala, praktično je potpuno svejedno da li ćeš gledati televizijski dnevnik na B92, RTS-u ili Pinku, a to nekada nije bilo tako.
DANI: U BiH spominjete samo medije iz Sarajeva. Pratite li medije iz Banje Luke?
GRUHONJIĆ: Ja jesam Banjalučanin, ali taj moj rodni grad, koji ja jako volim, očigledno je na neki sudbinski način proklet. Banja Luka je trebala biti glavni grad Pavelićeve NDH u Drugom svetskom ratu, a danas je glavni grad Karadžićeve, kako bi je nazvali, NDS, "nezavisne države srpske". Obje su nastale na potpuno istom konceptu. Koliko god da ste mogli očekivati da u Pavelićevoj Hrvatskoj imate nezavisne medije, medije koji su kritički raspoloženi prema režimu, jednako tako možete očekivati danas da u Republici Srpskoj imate medije koji kritički promišljaju stvarnost, te tvorevine koja je izrasla na fašizmu.
DANI: Možete li bliže objasniti sofisticiranu cenzuru medija u Srbiji?
GRUHONJIĆ: Sofisticiran pritisak se manifestuje na vrlo jednostavan način. U ovom društvu, koje se eufemistički naziva tranzicionim, a ustvari je klasično pljačkaško društvo ili društvo prvobitne akumulacije kapitala, ne postoji tržište, nego postoji nešto što bi se moglo nazvati dobom monopola na tržištu. U Srbiji nekoliko kompanija drži kompletno tržište i tržište oglašavanja. U pitanju su najviše dvije jake marketinško-oglašavačke kuće, kao što je slučaj u Beogradu, i onda su one sposobne da vas ucjenjuju na sve moguće načine. Govorim o kućama koje vode savjetnici predsjednika Republike Borisa Tadića. Mislim prije svega na Srđana Šapera, koji je jedan od savjetnika predsjednika, a koji je nekada široj javnosti bio poznat kao član benda Idoli, kojeg smo mi slušali u doba novog talasa. A tu je i Nebojša Krstić, također predsjednikov savjetnik. Znači, ako imate dve marketinške agencije koje otkupe sav prime time, recimo za televiziju, i poslije toga vam ga valjaju po nekoliko puta višim cijenama, ali ga valjaju na način da će otkupiti prime time samo od podobnih medija, a mediji žive od marketinga, to je ta kvaka. Pri tome su najveći oglašivači u Srbiji ljudi poput Miroslava Miškovića i njegove kompanije Delta, koja opet drži monopol na dobrom dijelu srpskog tržišta i onda to sve funkcioniše po principu ucjene: ja tebi oglas ukoliko ti ne izvještavaš o ovome, ja tebi ne dam oglas ukoliko se ti zezneš pa kreneš da se baviš istraživačkim novinarstvom. Jer, istraživačko novinarstvo se naravno bavi i temama kao što su tokovi novca, pogotovo tokovi prljavog novca, a svako ko je zaradio novac '90-ih godina zna se kako ga je zaradio i onda dobiješ to vrzino kolo u kojem imaš samo indikaciju istraživačkog novinarstva, a ustvari je sve to jedna najobičnija mimikrija, gdje suštine nema i gdje se ti prljavi tragovi gube, zataškavaju i na kraju se legalizuju putem privatizacije, mešetarenja na berzi i sličnim stvarima.
DANI: Koliko takve medije, odnosno politiku koja kontrolira medije, zanima situacija u BiH?
GRUHONJIĆ: Mislim da javnost u Srbiji ne zanima ono što se dešava u BiH i da je ta javnost autistična prema svemu što je izvan Srbije, ali politika Srbije je vrlo zainteresovana za BiH, nikad nije ni prestala da bude. Srbija, pogotovo dok je na vlasti bio Koštunica, čovjek koji je ubjedljivi nacionalista da ne upotrijebim i težu ideološku odrednicu za njega, nije ni krio na neki način svoj prezir prema BiH. Međutim, Tadić vodi politiku koja je verbalno dobronamjerna, ali za to vrijeme drži prekrižene prste iza leđa. Mislim da Srbija nikad nije ni imala diskontinuitet sa nacionalizmom, koji smo iskusili svi na svojoj koži tokom 90-ih godina. Tadić je bez obzira na svu njegovu deklarativnu dobronamjernost eksponent takve politike. To je politika koja ima svoje duboko utemeljenje već najmanje 160 godina i to je politika koja je u raspadu bivše SFRJ zapravo pokazala svoje nakaradno lice. Moja je teza da srbijanska opozicija zapravo nije bila toliko besna na Miloševića zbog njegovih ratnih projekata već je njihov bes na Miloševića bio pre svega ljubomora na činjenicu da je on kao krvavi pragmatik, čovjek lišen svake ideologije sem ideologije vlasti, zapravo njima ukrao projekat. Jer, to nije bio projekat Slobodana Miloševića, to nije bio projekat Saveza komunista Srbije, to je bio projekat srbijanske opozicije, to je bio projekat koji postoji u Srbiji kao takav već više od vek i po, projekat velike Srbije, taj suludi anahroni romantičarski projekat iz 19. veka, koji je u to vreme možda imao smisla, jer je nacionalizam u cijeloj Evropi imao potpuno drugu konotaciju. Imam osjećaj da je Milošević jednostavno postao smetnja tom projektu i da je zapravo zato pao s vlasti, a ne da je pao s vlasti zarad neke demokratizacije društva i zarad činjenice da u Srbiji postoje toliko progresivne snage koje su proevropski opredeljene. Kad su političke partije u pitanju, u Srbiji ih je vrlo malo koje zaista iskreno zastupaju bilo kakvu proevropsku opciju i bilo kakvu antinacionalističku opciju. Koliko je to duboko svedoči činjenica da su te partije uvek negde na margini. To je neka arhaična svijest i ja i dalje imam dojam da se spoljna politika u Srbiji posmatra kao politika kolonijalizma.
DANI: Govoriš o politici Srbije prema BiH i Kosovu?
GRUHONJIĆ: I Vojvodini. Koja jeste dio Srbije, ali čisto da podsjetim, Vojvodina je osvojena ratom, pripojena je Srbiji 1918., a Kosovo je pripojeno Srbiji 1912. poslije balkanskih ratova. Dakle, to su ratni pljenovi Srbije i Srbija se tako prema njima i odnosila.
DANI: Da li ćemo sad govoriti o aspiracijama za samostalnost Vojvodine?
GRUHONJIĆ: Ja to neću tako direktno reći, ne radi se o aspiracijama za samostalnost Vojvodine, nego se radi o politici koja je toliko grubo centralistička da naprosto odguruje sve od sebe. Isto kao što je Milošević odgurnuo sve republike bivše Jugoslavije, kao što je kasnije Srbija odgurnula Kosovo od sebe, kao što se proizvode tenzije u Sandžaku. Vojvodina je potpuno devastirana i nikad u svojoj istoriji nije bila u goroj situaciji nego sad. Za proteklih 20 godina Vojvodina je toliko iscrpljena i devastirana za potrebe ratova i za potrebe bogaćenja kojekakvih ratnih profitera da to na duži rok jednostavno neće biti izdrživo. Ne bih se čudio da to bude konačni, apsurdni i zasluženi kraj srbijanskog nacionalizma da pokrajina u kojoj živi 70 posto etničkih Srba na kraju kaže: "Idite vi u materinu, odosmo i mi!"
DANI: Hoćete li otići prije ili poslije Sandžaka?
GRUHONJIĆ: (smijeh) Pa Sandžak je malo u specifičnoj poziciji zato što su oni podijeljeni između Srbije i Crne Gore. Ja mislim da će Vojvodina doći na kraju, poslije Sandžaka. Kad počnete da osluškujete javno mnjenje, čujete gunđanje koje je sve glasnije.
DANI: Spoljna politika Srbije je uspješna kad je u pitanju BiH...
GRUHONJIĆ: Da, uspješna u smislu remetilačkog faktora.
DANI: ... jer zarađuje bodove u Evropi dokazujući se na BiH kao zemlja koja postaje otvorena za suradnju pa se njenim građanima ukidaju vize za razliku od građana BiH koji su bili žrtve politike Srbije?
GRUHONJIĆ: Da. To je jedna užasna i usudio bih se da kažem šovinistička politika Evropske unije prema BiH. Bosna je oduvijek predmet čežnje Srbije i tu prokletu Drinu, koja meandrira, nikako da preskoči. Putujući u istočnu Bosnu do '92., shvatio sam da s jedne strane Drine nema džamija, a s druge strane ima. Pitao sam se kako je moguće, s obzirom da su Turci u Srbiji bili 400 godina, da nema nijedne džamije sem one u Nišu i u Beogradu, bez Sandžaka, a i te dvije su u međuvremenu spaljene. To je jednostavno kontinuirano zatirano. U zadnjem ratu im je konačno uspjelo da pređu Drinu i da poruše džamije. Pokušavali su i ranije ali ovaj put su uspjeli i to su temeljito uradili. To je taj kontinuitet i imali su u tome dobre saveznike u tadašnjem zvaničnom Zagrebu. Mislim da je Evropa svjesna da je Boris Tadić maksimalna mjera Srbije, Srbija ne može više od Borisa Tadića, može samo gore od toga. I onda oni sad koriste tu, nazovimo je kooperativnost Srbije i tu i tamo je nagrade i pri tome čine ogromnu nepravdu prema BiH, počev od presude pred Međunarodnim sudom pravde u slučaju tužbe BiH protiv Srbije, gdje je Srbija označena krivom ali ni izdaleka onoliko koliko je zaista kriva, uz očigledno politikantske igre koje su vođene oko tajnosti kojekakvih dokumenata, pa do te skandalozne odluke o ukidanju viza za građane Srbije, a da pri tome nisu ukinute vize žrtvama srbijanske politike i agresije. Onda se sjetite da je ista ta Evropa tolerisala skoro četiri godine opsadu Sarajeva i morate da se zapitate zašto je to tako? Ne možete a da na kraju ne pomislite da tu nema šovinizma. Kad kažem šovinizma, vrlo direktno mislim na šovinizam prema ljudima islamske vjeroispovijesti, odnosno muslimanima u BiH.
Inicijativa civilnog društva
Imam problem da živim sa svojom traumom
DANI: Da li se išta može uraditi da se Srbija počne suočavati s prošlošću?
GRUHONJIĆ: Bojim se da nikoga više i ne zanima da li ćemo se mi u regionu suočiti s prošlošću ili ne. To je samo naša stvar. Jedino što se može uraditi je neka vrsta civilne inicijative građanskog društva da utvrdimo činjenice o žrtvama i da tim putem imenujemo zločine, zločince i, naravno, da imenujemo zločince iz novinarskog svijeta. Treba da prestanemo da očekujemo bilo kakvu veliku pomoć te vrste sa Zapada i da to uradimo kroz nešto u što sam i ja uključen upravo iz ovih razloga, a to je inicijativa za formiranje regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o svim kršenjima ljudskih prava u proteklim ratovima na području bivše SFRJ gdje po mom mišljenju u mandat buduće komisije mora da uđe i priča o ulozi medija i novinara. I mi kao obični ljudi u odnosu na one koji imaju stvarnu moć, možemo da mijenjamo stvari i mi moramo da mijenjamo stvari jer ja imam problem da živim sa svojom traumom i siguran sam da jako puno ljudi u regionu ima taj problem. Ja to jednostavno ne želim svojoj djeci i učinit ću sve što mogu da izguramo tu priču, barem da prebrojimo žrtve, nađemo grobove i masovne grobnice za većinu nestalih, nikad nećemo naći sve, jer ako utvrdimo činjenice onda će biti sužena mogućnost političke manipulacije žrtvama.
