Baby Blue wrote:ljubav_aha wrote:nisam znala da su Zidovi i Hriscani vjernici drugaciji od muslimana vjernika,znaci oni nece otici u dzenet,iako su se molili Bogu cijeli zivot ,jer nisu presli na Islam

Citah malo raspravu, pa me ovo pitanje vrati nekoliko (malo vise od nekoliko, zapravo

) godina unazad kad sam prolazila kroz dileme, preispitivanja, trazila logiku u propisima, ne bih li zaronila makar malo dublje ispod povrsine, blize sustini islama, pa dosla i do ove dileme, i onako, pomalo uplasena zbog odgovora na koji bih mogla naici, postavila slicno pitanje. Zapravo, poznavajuci neke fine, dobre, plemenite ljude koji nisu bili muslimani, zeleci im samo najbolje za njihovo najbolje koje daju od sebe, upitala sam se "a kuda ce oni?". Ili kuda ce ljudi koji zive u kojekakvim zabacenim dijelovima zemlje, odsjeceni od svijeta, komunikacije, nauke i kulture, koji mozda nikad nisu culi ni za islam, ni za monoteisticke religije, a bili su dobri, nisu cinili stetu i nered oko sebe?
Nisam neki vrli naucnik, ni fakih, samo jos jedna od onih koja trazi odgovore, ali odlucih napisati neke zakljucke do kojih sam dosla, u nadi da ce mozda i tebi, Ljubav Aha, pomoci na daljem putu traganja

. Odgovore koje sam dobila jeste da samo Bog Uzviseni i Milostivi zna ko ce gdje poslije ovog zivota, koga ce nagraditi a koga kazniti. Citati koje je BHF Manijak citirao iz Kur'ana stoje, to je ono sto je Gospodar obecao, poslao kao opomenu i uputu, obavijestio nas o tome po cemu ce On suditi, ali ono sto mi kao ljudi nikad ne smijemo zaboraviti jeste da mi ne znamo i nemamo mogucnost vidjeti sta je u cijem srcu. Isto tako Kur'an spominje da i medju krscanima i jevrejima (a vjerujem i drugim opredijeljenim ili neopredijeljenim ljudima) ima onih koji Boga osjecaju i vjeruju na ispravan nacin. S druge strane, Bog je obecao i onima koji nisu vjernici, da ce ih nagraditi na ovom svijetu za njihovo dobro. Puno toga zavisi od nijjeta, ali Bog Pravedni sigurno nikog nece ostetiti.
Moje skromno misljenje jeste da je jako opasno igrati se kadije u ovakvim stvarima i pretpostavljati ili tvrditi gdje ce neko. Jer mi ne znamo sta neko zaista, iskreno nosi u svom srcu. Mi jedni o drugima znamo samo ono sto vidimo, i kako se medjusobno predstavljamo, a svako od nas se trudi ostaviti neki sto bolji utisak (ljudska priroda, potreba za prihvacanjem). Niko ne zna kome ce Bog Milostivi ukazati svoju milost i s kakvom svijesti ce neko napustiti ovaj svijet, makar to bilo samo cas prije same smrti. To je izmedju Gospodara i duse koju je On stvorio. A igrati se pretpostavki, predvidjanja, nagadjanja, mislim da prije moze nastetiti nama samim. U ovakvim stvarima postoji jedna tanka, nevidljiva linija koju mozemo ne htijeci preci, pa samo sebi naskoditi. Svjedocila sam promjenama mnogih ljudi, od nekih koji su bili ateisti, ili su vjerovali u Visu silu bez da su se opredijeljivali za neku religiju, do onih koji su bili veliki grjesnici pa iz temelja promijenili svoj nacin zivota, i cesto su postajali puno bolji, jaci i cvrsci u vjeri od mene koja citav zivot balansiram rastrgano, pokusavajuci se klonuti harama, ali i cesto oklijevajuci na namaz i sl. Mislim da se time gdje ce ko, mi kao ljudi, jednako slabi, grjesni, mali i sicusni u vremenu i prostoru, ne trebamo bakcati niti po tim pretpostavkama graditi odnose sa drugim ljudima. Sigurno svi znamo puuunnoo ljudi koji nisu muslimani, ali su jako dobri, humani, plemeniti, i ucinili su vise dobra od mnogih muslimana. Hocemo li ih se odreci u svojim zivotima vodjeni nekim pretpostavkama u svojim glavama, ili cemo ih cuvati, i truditi se da naucimo nesto od njih? Mnogo je ljudi koji su napravili revolucionarne preokrete u hitoriji ljudskog covjecanstva a nisu se izjasnjavali kao muslimani, pa hocemo li odbaciti njihove naucne izume i domete zbog toga? Nekako mi se cini, kad bi se svako trudio napraviti od sebe najbolje sto moze, kad bi se bavio svakim svojim postupkom i preispitivao vlastite nijjete, tesko da bi uopste imali vremena razmisljati o tudjim, a kamoli kvalificirati gdje ce ko ili kakav polozaj bi neko mogao imati kod Boga Dragog.
Mislim da postoji jos jedna stvar koja ovakvim dilemama daje dodatnu dimenziju, i ne dopusta da to posmatramo u crno-bijeloj varijanti. Ne smijemo zaboraviti da svaka osoba na ovaj svijet dolazi u samo njoj specificnim okolnostima. Mi ne biramo mjesto gdje cemo se roditi, porodicu, okruzenje, boju koze, norme i obicaje koji nas oblikuju... i svi pokusavamo igrati s kartama koje dobijemo. Potpuno je ispravno pitanje "kako je i pod kojim okolnostima neko spreman promijeniti vjeru?". Neki ljudi jesu, neki nisu, nekima je tesko prihvatiti nesto drugacije, neki nikad ni ne saznaju mozda da postoji nesto drugacije. Ali to nam ne daje za pravo da ih osudjujemo, tjeramo na promjene, omalovazavamo, posmatramo kao "nize", "pogresne"... Bog Dragi nam je rekao "O ljudi! Mi smo vas od muškarca i žene stvorili i plemenima i narodima vas učinili, da biste se upoznavali!" (al-Hudzurat 13) Mi smo jedni drugima iskusenje.
Nekako, iz meni neznanih razloga, u ovakvim diskusijama cesto se izgubi ovaj jedan pozitivni, milostivi ton islama koji je zapravo srz i koji donosi mir, nama samima i medjusobno. Mislim da su u islamu stvari postavljene na jedan fer nacin, stavljajuci akcenat na pojedinca kao takvog. Svako ce za sebe odgovarati, i nema garancije ni za koga da ce u Dzennet ili Dzehennem. Svako je odgovaran za ono sto cini ili ne cini (izmedju ostalog zato i imamo upozorenje da covjeka ne cijenimo po njegovim rodjacima, a ovo je koliko znam jedna od stvari koja se provlaci i u drugim religijama - krscanstvu, budizmu...). Nema posrednika, nema nikog ko se moze zauzimati kod Boga Dragog za nas osim onog sto sami uradimo (namaz, post, Kur'an, dobra djela, pokajanje i Poslanikov sefa'at). Otkud ja mogu znati da necije iskreno dobro djelo nece prevagnuti nad 1000 mojih? Otkud ja znam koliko ljubavi ili kajanja neko nosi u svom srcu prema Bogu Milostivom? Nema monopola, niti prostora za misljenje da je neko zato sto se osjeca ili deklarira kao musliman bolji od drugih. Jer najvaznije, sto ne smijemo zaboraviti, jeste da niko nece uci u Dzennet svojom zaslugom (to nam govori koliko smo svi grjesni i slabi), nego Bozijom Milosti. A hvala Njemu sto je Najmilostiviji!
Nego, mislim da je bolje da uzivamo u ovoj Bozijoj blagodati raznolikosti, trudimo se da sebe promijenimo, ucinimo boljim sebe i svijet oko sebe, da cinimo dobro, a ko ce gdje i ko je na kakvom stepenu kod Boga da ostavimo Njemu. Jer... kad spustimo gard, odbacimo oholu samouvjerenost da samo samo "mi" "privilegovani" i da je samo "nase" ispravno (pod "mi" i "nase" ne mislim samo na muslimane, nego na sve monopolisticke i superiorne nastupe), i upustimo se u jednu prostu ljudsku interakciju, shvatimo da smo svi mi na pocetku i kraju price ipak samo ljudi i da imamo puno vise slicnosti negoli razlika.
Kao sto Louis Farrakhan (vođa Nation of Islam u USA) jednom rece, prafraziram: "Svi kad dodjemo na ovaj svijet placemo, i svaka dusa kad odlazi sa ovog svijeta na isti nacin ga napusta, uz jedno "Ah!" Svi na isti nacin osjecamo glad, zedj, bol...". Ono izmedju je stvar sansi koje dobijemo, iskoristimo ili ne iskoristimo, stvar vlastite borbe i odluka koje donesemo.
Ljubav Aha, sretno u daljem traganju za odgovorima

. Ostavi svoj um dovoljno otvoren i da ces cuti neke stvari koje ti se mozda nece svidjeti ili ti nece odmah biti jasne, ali nemoj odustajati u potrazi. Kao sto mi jedan drag forumas jednom rece (arzuhal, nadam se da neces zamjeriti

): "nekad je sam zivot najbolji tumac Kur'ana i hadisa"
