Laibachova himna RS
Laibach, stožerni stub Neue Slovenishe Kunstay najznačajniji bend bivše nam države i jedan od najuticajnijih evropskih bendova u posljednjih četvrt stoljeća, poznat po eksperimentiranju zvukom, slikom i porukama, preispitivanju stvarnosti, dovođenju u pitanje tabuiziranih vrijednosti i provociranju malograđanskog morala i mentaliteta ideološkog robija, ima običaj da koncerte započinje s cinizmom ili sofisticiranim vrijeđanjem sredine u kojoj koncert održava, najčešće isticanjem elemenata totalitarnog, fašisoidnog duha, koji ta sredina uglavnom ne percipira kao takve, nego je uvrijedi ružni odraz u ogledalu, koga postanu svjesni kad ih Laibach prisvoji i predstavi kao svoje.
Sam izbor imena (njemačkog naziva za Ljubljanu), ideologizirani poluinteligenti su shvatili kao veličanje nacizma, ne shvatajući da se radi o kritici tadašnjeg komunističkog režima; zagrebački koncert, ranih osamdesetih, donio je, tada blasfemično, naizmjenično puštanje govora Tita i Hitlera; serija koncerata po evropskim gradovima nosila je naziv “Turneja po okupiranoj Evropi”; u Beogradu, prijestonici zločina, koncert (nakon NATO bombardovanja) je započinjao Miloševićevim govorom na Gazimestanu i rečenicom “Braćo Srbi niko ne srne da vas bije”; Koncert u Sarajevu 1995., neposredno po potpisivanju Dejtonskog sporazuma, iskorišten je za promociju NSK Države – države koja nema svoju teritoriju; američki koncerti su poigravanje sa vrijednostima bušovske Amerike i valom turbo-patriotizma koji ju je zahvatio, ukazivali na povampirenje nacizma, a nedavni (14.11. 2008) banjalučki koncert, započeo je emitovanjem, tada nezvanične, a u međuvremenu odlukom Ustavnog suda stavljenje van snage, himne Republike Srpske.
Štaviše, Laibach je zarad banjalučkog gostovanja odustao od koncertnog prezentiranja svog najnovijeg albuma Laibach-KunstDerFuge i vratio se na repertoar prethodnog albuma Volk (koji u samom nazivu krije Laibachovsku poruku – na njemačkom jeziku ta riječ znači narod, a na slovenačkom – vuk!), albuma obrada 13 državnih himni (od njemačke, preko američke, do izraelske), kojima Laibach na sebi svojstven način, šalje poruku da zlo nije u drugima, nego u svima nama, i da mu je jedan od najčešćih pojavnih oblika veličanje (vlastite) nacije, koje se, da bi stvar bila apsurdna (uostalom, zato se Laibach i bavi ovom temom) i dan danas tretira kao pozitivna vrijednost, a ne prezira vrijedan relikt prošlosti i animalne prirode čovjeka, koja ga vodi ka čoporu. Odnosno, više ili manje nacističkom kolektivu.
Glupost oslobađa ili nije vam to Dino Merlin
Da sofisticirano zajebavanje domaćina, u prijestonici bh. entiteta čija su nacionalna većina i njen politički establišment opsjednuti nacijom i isticanjem (u svakom trenutku i na svakom mjestu) svojih nacionalnih i vjerskih simbola (sve do toga da svaka trafostanica i svaki traktor imaju svoju krsnu slavu), kojima drugima žele poslati poruku da su nepoželjni, ne prođe kako treba, pobrinuli su se a ko drugi – bošnjački idioti.
Bastion bošnjačkog nacionalizma, primitivizma i kriminala (jer te stvari na ovim prostorima idu ruku pod ruku) – Dnevni avaz – u svom ograničenom, redukcionističkom, primitivnom poimanju stvarnosti, u kome nema mjesta za bilo kakvu složeniju poruku, ironiju, cinizam, konceptualnu umjetnost, koncert Laibacha percipirao je kao da se radi o Dini im Merlinu. I, shodno nacionalističkom svjetonazoru, čiji su kulturni međaši Merlin, Tompson i Ceca Ražnjatović, reagovali uvrijeđenošću (u ime bošnjačkog naroda, valjda) što koncert započinje himnom Republike Srpske, a ne Bosne i Hercegovine. Na takav idiotizam (a Avaz se time bavio danima, glumeći Ministarstvo vanjskih poslova i tražeći objašnjenja od Laibacha i njegovih menadžera) ostali su nijemi i u Laibachu (s jedne strane zaprepašteni količinom Avazove gluposti, a sa druge, očito, sa još uvijek izraženim respektom prema žrtvi), a i banjalučki organizator koncerta se suzdržao od bilo kakvog komentara, presretan što su Avazovi idioti priču izokrenuli naglavačke, pa je umjesto lupanja po ušima, od svojih nacionalnih lidera, dobio tapšanje po ramenu.
“Glupost oslobađa”, očito je parola pod kojom djeluje omiljeni bošnjački toalet papir, ne ustručavajući se nikad i ni u kakvom kontekstu, pokazati svoju zadrtost, primitivizam, priglupost i konzervatizam. Epizoda sa Laibachom bila je “poslastica” za upućene (i povod za predugačak uvod, koji ste prisiljeni čitati, kao danak autorovim afinitetima iz mladosti) ali svakodnevno djelovanje tog monstruoznog mehanizma, utemeljenog na kriminalu, sklonog nemoralu, iskorištavanju ljudi, profesionalno nedopustivim potezima, ugrožavanju tuđih života, ucjenama i klasičnom reketu, uvredama i egzekucijama protivnika, huškanju vjerskih fanatika, ugrožavanju ljudskih prava manjina… pruža obilje dokaza o štetočinstvu te kriminalne organizacije, koja ima formu dnevne novine.
No, kao što nacistička ikonografija, koju upotrebljavaju, ne znači da su Laibachovci nacisti (upravo suprotno, oni nam, stavljajući u takav kontekst stvari koje mi smatramo normalnim – od himni, preko pop hirova, do govora naših vođa ili samog Boga – upozoravaju da nacizam nije pojam iz prošlosti i da se radi o prijetećoj opasnosti, koja izvire iz prirode čovjeka i temelja naše civilizacije) tako ni Avazovo korištenje forme novine, ne znači da Avaz i jeste novina.
Ako bismo moraii da damo preciznu definiciju, vjerovatno najbliže istini bi bilo da je to – propagandni materijal jedne moćne gangsterske organizacije, tiskan u po zdravlje zajednice opasnom tiražu. U slobodnijoj interpretaciji, to je oružje s kojim se, prislonjenim na naše čelo, Gazda i njegovi mafijaški partneri iz politike, Islamske zajednice, gangsterskog podzemlja i balkanskog kruga bogataša, ruku do lakata uprljanih krvlju nevinih, igraju ruskog ruleta.
U načelu, teško je razlučiti kad Avaz nešto radi iz gluposti, a kad štetu čini svjesno, ali to, zapravo, nije ni bitno.
Konačni efekat je imbecilizacija i gansterizacija ovdašnje medijske scene i sistematsko uništavanje budućnosti naroda čijim se zaštitnikom, ta zvijer u medijskom obliku, predstavlja. Silovanje istine, zlostavljanje nedužnih, genocid nad razumom, pojedinačne javne egzekucije najhrabrijih, najvrednijih pojedinaca (i kao kaznena mjera za njihovo djelovanje ali i kao upozorenje ostalima), trgovanje sa zločincima, političko mešetarenje, stvaranje neformalnih centara moći i upravljanje državom pomoću njih, lažno predstavljanje, obmanjivanje, zaglupljivanje i uništavanje bošnjačke javnosti i svođenje naroda na stoku u dobro ograđenom toru, u kome je Avaz vuk, ne u jagnjećoj nego u koži psa čuvara, samo su dio repertoara.
Sve gluposti i zločine te beskrupulozne organizacije, zapravo, nemoguće je pobrojati. Prisjetimo se samo da su upravo oni najodgovorniji za vehabijsko fašističko divljanje ulicama Sarajeva, za teror i stvaranje atmosfere straha, za ugrožavanje prava manjina, za sramoćenje glavnog grada i prikazivanje njegovih stanovnika, u svjetskim medijima, kao netolerantnih, militantnih luđaka. Jer upravo je Avaz bio taj koji je sedmicama huškao javnost i praktično, iz sjene, organizovao pogrom, čije posljedice, samo pukom srećom, nisu bile mnogo strasnije – srećom sadržanom u činjenici da su se na Avazov poziv na linč odazvali samo najcrnji vjerski ekstremisti (jezgro iz koga s pravom i sa strahom možemo očekivati rađanje prvih autentičnih domaćih terorista, jer je već izrodilo par najstrašnijih mirnodopskih ubica), a da su građani Sarajeva, taj Avazov poziv, zapravo, izignorisali.
Prisjetimo se i Avazovog obračunavanja sa glavnim ljudima sarajevskih nezavisnih medija – obračunavanja čiji se primitivizam, amoralnost, niskost, vulgarnost, odvratnost i ekstremna neljudskost mogu prediti samo sa najodvratnijim komadima četničke ratne propagande zločinca Riste Đoge. Od vrijeđanja na bazi fizičkog izgleda, preko staljinističkog konstruisanja monstruoznih optužbi i njihovog širenja i pored dokazanog nepostojanja ikakvog osnova za iste, sve do, i za Avazovu bagru nevjerovatnog, bavljenja moralnim likom majki žrtava svog terora.
Start BiH
pa se ovaj medijski globe vrti uz veliku škripu, otkazuje i nadasve tandrče 
, sa ovakvim opisom potencijalnih zahtjeva njihove redakcije, a sudeći po tvom stilu pisanja i izražavanja, otiš'o bi k'o halva, nijmalo ne sumnjam da te ne bi primili odmah, samo dvije rečenice da im napišeš...
došo "hrvatski žulj" i oslobodio alija 
)
