Roman – esej, psiholoska analiza covjeka o najrazlicitijim fenomenima zivota i svijesti.
Glavni lik, pred kraj svog zivota, lezi u bolnici...i secira zivot. Tu su promisljanja o djetinjstvu, mladosti, starosti, ljepoti, vjeri...
„Jedina sigurna istina je go covjek koji strepi i strada, jedina prava stvarnost je stvarnost nase patnje.
Neko crnacko pleme, recimo, vjeruje u nekakvu mitsku neman, nekakvo bozanstvo, u nekakvu tamo svoju Mama-Yumbu. Mama-Yumba, naravno, objektivno ne postoji. To je fakat. Ali, kao sto smo rekli, odredjeni krug ljudi-ono crnacko pleme-vjeruje da ono postoji. A to je drugi fakat! Jednako fakat kao sto je fakat i onaj prvi. Sad, ti „drugi“ fakti znadu biti vazniji od onih „prvih“. Na tezulji zivota oni su cesto daleo prestizniji, presudniji, posljedicniji. Cesto se dusevni, a pod njegovim djelovanjem i citav prakticni, „fakticni“ zivot takvog jednog plemena, kruga, drustva, tokom stoljeca razvija u znaku, pod egidom i pod vlascu takve jedne Mama-Yambe. U njenu se pocast vode igre pod zutim ustapom i do mrtve iznemoglosti preskace preko vatara; slaveci nju docekuju se nova rodjenja i ispracaju pokojnici do grobova; u njeno ime odlazi se u smrt s bojnim poklicima i umire s krikom radosti na usnama. Snagu za sve velike podvige i cudesna djela davale su oduvijek ljudima i narodima bas te Mama-Yambe, te simere i te ludosti, vise nego „objektivne istine“. Bez svojih Mama-Yamba narodi zacijelo ne bi sa sobom ostavili hramove i dvorove, piramide i akropole, himne i epose, i drame i lirike, i kipove i freske i mozaike. Lijepo bi danas svijet izgledao da su oni znali „objektivnu istinu“!
Bez sumnje, to je placeno hekatombama ljudskih snaga i ljudskih zivota. Ali, bez toga, ti bi narodi prosli i nestali u mrak ne obiljezivsi svoj prolazak kroz historiju nicim i ne ostavivsi za sobom nista, jednako kao ni ona druga plemena i narodi koji su se, valjda u instiktivnom saznanju neutjesne konacne „istine“, zadovoljili da stoljecima i tisucljecima vrte na raznju ovnove, stocarski bugareci pod mutnom mjesecinom.
I tako se dogadja da se, uslijed vjerovanja u onu Mama-Yumbu koja ne postoji, nagomila sva sila patnje i strahovanja, zanosa i padova, cuvstvovanja i stravstvovanja, ljudske radosti i bola. Pa i krutih, cisto „fizickih fakata“, zajedno s njihovim dalekoseznim posljedicama. Citave zetve ljudskih zanosa, citave hekatombe ljudskih snaga i ljudskih zivota! I sto je onda u svemu tome vazno sto Mama-Yumba „fakticno ne postoji“?
Sto onda? Po cemu je cinjenica Mama-Yumbinog „fakticnog nepostojanja“ presudnija, odlucnija, posljedicnija - pa i cisto prakticno, zivotno vaznija - nego fakat vjerovanja u Mama-Yumbino postojanje?
A svako doba ima svoje Mama-Yumbe, i svaki covjek ima svoje Mama-Yumbe, i u njima oni daju svoju mjeru i ostavljaju tragove svog prolaska. Svijet je pun takvih Mama-Yumba. Velikih i malih Mama-Yumba, pojedinacnih i opcih, svjesnih i nesvjesnih, bezazlenih i opasnih, smijesno nacerenih i stravicno izoblicenih. Mama-Yumba zaogrnutih plastem mitskoga ili zaodjevenih u bijelo ruho prividno racionalnoga. A ove posljednje obicno su najopasnije. Jer one udruzuju u sebi i snagu postojeceg i snagu nepostojeceg, snagu logickoga i snagu alogickoga, autoritet racionalnog, logicki legitimnog, i mracnu fakticnu moc iracionalnog.
Pa sta onda ako Mama-Yamba „objektivno ne postoji“?
O jebem mu dragu Mama-Yambu, otpadose mi prsti od kucanja
„Kad god je ovako lijep i vedar dan, on kao da me uzme za ruku i povede na izvore mog djetinjstva. Ono mi se sad pricinja kao predjel vjecito obasjan suncem. Zatim dolazi put kroz neku drugu, sjenovitu aleju, koja biva sve gusca, sve sumracnija, i napokon se pretvara u mracni, beskonacno dugi podzemni rov u kome bije memla i u kome se na kraju ne sagledava spasnosna luca vodilja. I vec se gubi nada.
...I najzad, goli i praznoruki izbijamo na suncanu cistinu u prisoju. To je starost. Lijepa je starost.
Sredisnji, glavni dio zivota, njegova srcika, njegova jezgra, sad mi se cine tako nevazni, tako nebitni! S trpnjom se sjecam tog doba jetkih strasti, tih groznica htijenja, tih nemira krvi, i prezavog sna na preznojenim uzglavljima zudnja. S jezom mislim na godine kad je mnome haralo samoljublje i neobuzdano sjecanje sebe. Sad mi se svi „vazni“, i „odlucni“, i „presudni“ dogadjaji zivota cine suplji i mrtvi kao prazne licinke. Zure u mene slijepo i besmisleno, poput prstenja kome su poispadali kamenovi. U mislima rado kliznem preko tog nemirnog doba.“
Preporucujem!
) Ono sto cini ovu knjigu zanimljivom nisu sami dogadjaji vec nacin na koji McCourt govori o njima. 
