Miroslav Đurović
Udes pjesnika (II)
Koliko pjesnik može da utiče na svoju sudbinu? Stvara li je on, ili mu je drugi određuju, on je samo prima ili odbacuje? Malo ili nimalo pjesnik utiče na svoju sudbinu. I njegov život određen je rođenjem, istorijom, geografijom, ekonomijom, kulturom, rodbinom, vremenom... Ali i pjesnicima, starim i mrtvim, savremenicima, dragim i onim drugim. Ako žive možete i ne možete da birate, mrtve pjesnike možete. Tako nastaje vaša pjesnička porodica, koja počinje da uslovljava i određuje i vaš život. Da li bi ovu djevojku volio Majakovski, da je na tvojem mjestu, bi li to piće pio Prešern, što bi u toj situaciji učinio Endre Adi, što bi na to rekao Njegoš, kako bi se pjesnički izrazio Volt Vitmen? Živite dvostruki, trostruki život, ni fizički ni intelektualno nijeste sami. Ali u toj porodici, u tom trenutku, na tom prostoru, morate imati svoj glas, svoju boju glasa, svoje riječi, svoj ritam, svoje ćutanje. Bivate ili ne bivate pjesnikom.
Kad već ne određujete sopstvenu sudbinu, možete još da je izazivate. Na taj način, negativno utičete na nju, rađaju se sukobi sa životom, koje, naravno, plaćate skupo, ali koji postaju inspiracija i građa vaše poezije. Da ne biste bili samo član pjesničkog hora, morate imati, ne samo drukčiju pjesničku sabraću, ne samo svoga oca i majku, svoj dom, rijeku i groblja, svoju ljubav i svoju pisaću mašinu, morate imati i svoj, a to znači drukčiji život. Jer, ćete, inače, biti pjesnik lažov. Ako nije rat, ili bolest, ili nešto drugo izuzetno, činite nešto od života, koji je građa za pjesmu.
Izrazito senzibilna bića, iracionalne prirode, pjesnici znatno snažnije i dublje doživljavaju život. Za njih je sve uvećano za snagu doživljaja. U tom smislu, oni su nenormalni ljudi. Rijeka je za njih more, mjesečina nešto nestvarno, šapat lišća zbor davnih ljudi i vremena, opija ih i sami miris vina, poljubac ljubljene žene ostavlja neizlječive opekotine. Udišući vazduh, udišu bezbroj treperenja. Skuplja se energija koja teži eksploziji. Energija se rasprskava u riječi. U tom procesu, eksplozija troši samog pjesnika, njegove nerve, razara tkiva, ubrzava procese prolaznosti i starenja. Često, ne uspijeva da se oslobodi stihom, i ubija pjesnika. Pjesma postaje bumerang. Ona je do tog trenutka bila sav smisao postojanja, sada se pretvara u besmisao. Razlog života, biva razlogom umiranja.
Pitanje je, je li pjesma sreća ili nesreća, ljepota ili kob, ideal kome treba težiti ili crni đavo od kojeg treba bježati? Postaju li pjesnici srećnici ili ukletnici, ljudi bliski savršenstvu ili demoni, mudraci ili ludaci? Poezija je i jedno i drugo, i treće, pjesnici su sve to zajedno. Pjesnici su zbir krajnosti. Oni su organizmi koji životnu građu „prerađuju” u pjesmu. Kao takvi, neotporni i nenormalni, deformisani i grješni. Sve što čine, čine radi pjesme. Za drugo su slijepi i gluhi, sve im je sporedno, osim pjesme.
Istorija literature, krcata je primjerima neobičnih i ukletih pjesničkih sudbina. Svoje življenje pjesme i za pjesmu, plaćali su bolom i najskupljom cijenom. Koliko ih je završilo na strelištima, na bojnim poljima, na vješalima, od sopstvene ruke, u bijedi, poniženju, najrazličitijim mukama, u tamnicama, u progonstvu, u tuđini, u zaboravu, u omrazi, u sibirima, u bolestima, pod točkovima vozova, u talasima mora, od grčke pjesnikinje Sapfo, do Lorke i Jesenjina, od Bajrona, do Majakovskog i Gorana, od Šelija do Miljkovića.
..................
izvor
