Moja priča: Mjeseci provedeni u sarajevskim logorima
S.Č. je više od pet mjeseci tokom 1992. godine proveo u zatočenju. Prošao je kroz zlostavljanja u šest logora formiranih na području nekadašnjeg grada Sarajeva koji su bili pod kontrolom snaga kojima je komandovao Radovan Karadžić.
Zabilježila: Erna Mačkić, Sarajevo
U periodu od aprila 1992. do kraja 1995. godine, grad Sarajevo bio je podijeljen u nekoliko zona. Četiri općine bile su u dijelu grada koji je bio pod opsadom, dok su ostale, njih šest, većim dijelom bile pod kontrolom vlasti kojima je na čelu bio Radovan Karadžić. Većina ovih općina vraćena je 1996. godine pod administrativnu kontrolu vlasti grada Sarajeva.
U općinama koje su bile pod kontrolom vlasti sa sjedištem na Palama, centru jedne od predratnih sarajevskih općina, formirani su logori u kojima su bili zatočeni Bošnjaci i Hrvati, te Srbi što se nisu povinovali tadašnjim vlastima.
Sud BiH je prije dvije godine potvrdio optužnicu Tužilaštva BiH protiv Momčila Mandića koja mu na teret stavlja odgovornost za formiranje logora na području Sarajeva.
U logorima koji se spominju u ovoj optužnici bio je zatočen i S.Č. Pored ostalog, on je i žrtva seksualnog zlostavljanja, ali hrabro priča o svemu što je preživio. Danas živi u Tarčinu, predgrađu Sarajeva, i nezaposlen je. Kaže da, iako je registrovani logoraš, kakvih je oko 50.000 u BiH, i mada zbog svega što je pretrpio nije u stanju raditi, ne dobija nikavu pomoć od države. Kaže da živi od pomoći drugih.
Nakon hapšenja u maju 1992. godine, S.Č. biva zatvoren u osnovnoj školi, sportskoj dvorani i općinskoj garaži u Hadžićima, potom u kasarni u Lukavici, Kazneno-popravnom zavodu u Kuli (Istočno Sarajevo), te u jednoj privatnoj kući u Svrakama kod Semizovca.
Pet i po mjeseci zatočeništva
Uhapšen je 20. maja 1992. godine, zajedno sa još 14 osoba, u jednoj garaži na području općine Hadžići gdje se skrivao od srpskih vojnika koji su ušli u naselje.
“Vidjeli su me i naredili da podignem ruke uvis. Tražili su da izađu svi iz garaže. Onda su mi naredili da legnem, a jedan mi je stavio pušku na čelo”, priča S.Č. za Justice Report, uz teške uzdahe i duge pauze. Kaže i da zna čovjeka koji mu je prislonio pušku na čelo jer je to bio njegov nekadašnji “radni kolega”.
“Njih trojica su ostala u garaži. Neko od vojnika je bacio bombu i svi su ubijeni. Naredili su nam da ih iznesemo u polje i pokrijemo dekom. Nas su poveli prema selu Šarenci. Jedan od vojnika koji je već bio tamo pitao je: ‘Ko će ih pobiti?’ Drugi je odgovorio da to ne mogu uraditi, i odveli su nas u osnovnu školu u Hadžiće”, prisjeća se S.Č prvog logora u koji je odveden.
“Zatvorili su nas u učionicu i tražili da im damo pare, zlato, šta je ko imao. Nakon toga ušla su tri srpska vojnika i repetirala puške. Mislili smo da će nas pobiti.”
Iz logora u osnovnoj školi, S.Č. je sa ostalim zatočenicima premješten u “općinsku garažu u Hadžićima”, gdje je već bilo drugih zarobljenika: “Ukupno nas je bilo 45 u garaži ne većoj od dvadeset kvadrata. Bilo je strašno zagušljivo. Spavali smo sjedeći, a jeli jednom dnevno. Nuždu smo vršili u jednoj kanti.”
U garaži S.Č. ostaje 13 dana, nakon čega je prebačen u zatočenički centar u sportskoj dvorani u Hadžićima, “gdje je bilo oko 300 zarobljenika”. I ovdje prolazi torturu. “Tukli su nas palicama, puškama, nogama obuvenim u čizme... Naređivali su nam i da se tučemo između sebe.”
Ipak, najbolnije mu je u sjećanje urezan dan kada je grupi zatočenika “jedna ženska osoba, obučena u vojnu uniformu, naredila da ližemo đonove čizama. Drugi vojnik je meni naredio da ližem polni organ drugog zatvorenika”.
Seksualno zlostavljanje muškaraca u logorima tokom rata nije detaljno istraženo, ali je u ispovijestima logoraša zabilježeno više slučajeva.
S.Č. danas ne zna identitet vojnika koji su njega i ostale zlostavljali u logorima kroz koje je prošao. Sjeća se da je u Hadžićima vidio vojnike koji su imali “bijelu traku oko ruke i oznaku ‘Beli orlovi’”.
Nakon zatočeništva u Hadžićima, S.Č. je premješten u kasarnu u Lukavici, koja je također korištena kao zatočenički centar:
“Jednu večer su došli da nam kažu da idemo na razmjenu, ali su nas odvezli u kasarnu u Lukavici. Potrpani smo u autobuse i već tada su počeli da nas tuku. Pred kasarnom nas je dočekao špalir vojnika kroz koji smo svi morali proći, a oni su nas udarali. Smješteni smo u jednu veliku prostoriju. Onda su odvojili 40 zarobljenika, za koje se ni danas ne zna gdje su odvedeni i da li su uopće živi.”
“Svaki odlazak u toalet je značio premlaćivanje. Zidovi u hodniku su bili krvavi od udaraca. Tu smo bili tri dana”, prisjeća se S.Č. i dodaje da je nakon Lukavice prebačen u nekadašnji zatvor Kula.
“Slobodan Avlijaš, upravnik Kazneno-popravnog zavoda Kula, naredio je da nas niko ne smije tući. I nisu u zatvoru. Ali smo odvođeni na radove i tamo su nas tukli. Kada su nas vraćali s radova, naređivali su nam da pljačkamo bošnjačke kuće. Vojnik sa nekoliko zatvorenika uđe u kuću i naredi šta da iznesu iz nje. Ispred je uvijek čekao kamion na koji utovarimo stvari i oni ih negdje odvezu.”
U zatvoru Kula S.Č. je bio i za vrijeme obilaska Radovana Karadžića, tadašnjeg predsjednika Republike Srpske i vrhovnog komandanta oružanih snaga, koji je pred Haškim tribunalnom optužen za genocid, i već godinama je u bijegu.
“Prije njegovog dolaska podijelili su nam pakete cigareta Marlboro. Kada su otišli, stražari su nas obišli i to uzeli”, prisjeća se S.Č.
“Morali smo pred kamerama govoriti da nam je lijepo, da nas niko ne tuče i da smo zaštićeni. Karadžića je jedan zatvorenik pitao do kada ćemo tu ostati, a on je odgovorio da je najbolje da čekamo tu jer je to političko rješenje.”
S.Č. na Kuli ostaje “oko mjesec dana”, nakon čega po njega dolaze vojnici i kažu mu da ide na razmjenu: “Došao je UNPROFOR i mi smo potrpani u 13 ili 14 autobusa te odvedeni na Kobiljaču, liniju razgraničenja između dvije vojske. Cijeli dan smo čekali, ali razmjena nije uspjela. Vratili su nas u sportsku dvoranu u Hadžiće. I tu nas ponovo tuku i vode na radove, ali nakon par dana opet idemo u razmjenu.”
“Odveli su nas u jednu privatnu kuću u Svrake kod Semizovca. Tu smo zatekli nekoliko zatvorenika koji su bili isprebijani. Dan kasnije, u pet ujutro, vode nas da budemo živi štit na brdu Žuč, a sutradan na rad u Ugorsko. Radili smo na prvoj liniji”, govori S.Č.
Pričajući o danima provedenima u logorima, S.Č. se prisjeća i Dragana Damjanovića, koji je dolazio u logor u Svrakama.
“I tu su nas tukli. Većinu vojnika nismo smjeli gledati. S rukama na potiljku i okrenuti zidu, trpjeli smo udarce.”
U Svrakama je S.Č. ostao do razmjene, 9. novembra 1992. godine. U logorima u okolici Sarajeva proveo je oko pet i po mjeseci.
Presude i optužnice
Dragana Damjanovića, Sud BiH je pravosnažnom presudom osudio na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 20 godina zbog zločina počinjenih tokom 1992. i 1993. godine.
Sud BiH je potvrdio optužnicu i protiv Momčila Mandića, nekadašnjeg ministra pravde tadašnje Srpske Republike BiH, kojom mu se na teret stavlja osnivanje i funkcionisanje svih kazneno-popravnih institucija u dijelovima Sarajeva koji su bili pod kontrolom srpskih vlasti. Prvostupanjskom presudom Mandić je oslobođen svih tačaka optužnice. Tužilaštvo se žalilo na ovu odluku, te se očekuje zasjedanje Apelacionog vijeća.
Zbog zločina na području Hadžića, Tužilaštvo BiH tereti Radeta Veselinovića, koji se od novembra prošle godine nalazi u pritvoru.
Podignuta je i optužnica protiv Mladena Milovanovića, ali je procesuiranje ovog predmeta odlukom Suda BiH prebačeno na Kantonalni sud u Sarajevu.
http://www.bim.ba/bh/107/10/8776/
