ultima_palabra wrote:Ima nekih dijasporaca, pokusavaju oblatiti sve zivo vezano za zivot vani, ko biva da ne dobije konkurenciju, sta li...
Jos gori su ovi neki koji se nisu snasli tamo, pa ih agresiva pukne na sami pomen dijaspore... ko biva dje ce neko uspjeti, a on nije mogao.
Bas psiholoski fenomeni.
Imas dijasporaca koji su gore i pisaju se po glavama svojih domacina. Takve sam slusao na putu do Svedske prije 7 godina, dan i po autobusom pa ne mozes da ne pricas, jedni se vracaju domovima koje su stekli sa pricom kako je Svedska ocajna zemlja i kako i sami Svedi bjeze iz nje, dok jedan frisak muz se nada svemu najboljem u toj nekoj svojoj buducoj zemlji. Slusas li prve, steknes dojam da je Svedska gora od BiH, dodje ti da mu sve iz novcanika das, po ovome sto se nada ti smatras da je to idealna zemlja. Svako ima svoju istinu, onakva je kakvom je iskusis.
Onda sretnes ostale, one koji su se snasli i one koji nisu i one koji i gore prezivljavaju pored benefita koje imaju u drustvu. do onih koji su pravili fiktivne firme, dobijali poticaje, izvlacili kes iz istih upropastavali iste, varali osiguranja, ponasali se jednako neodgovorno prema drzavi kao i mnogi ovdje, varali po trgovinama, krali, svercali alkohol i cigare iz BiH, kojima je gore kruna sa hiljadu kora (kora je inace u Svedskoj virsla, ali i sleng za kitu) i td.
Prvo jutro u Svedskoj mi je bilo takvo, ustajem nikoga u kuci ne zaticem, svi rade, neki se skoluju, svako za svojim obavezama. Ono kad covjek sam ostane sa sobom, ko da samom sebi polaze racun, sve prostres pred sobom, zasto si tu, kako, zbog cega, hiljadu pitanja, hiljadu odgovora, rijesavas sebe. Radio sam do tad u BiH i dao otkaz jer mi nije bilo dobro, mala plata koje nema je gazda nema para i eto tako otisao gore. Stignes i vidis da gore nisi sreo vanzemaljce, vec ljude. Ljude koji imaju volju, rade, bore, se, pa kako koga zapadne i kazes zasto u BiH mi nebi mogli ovako? Vidis da domacini za tebe bas i nemaju vremena, pa ti ne preostaje da fatas cake i onda lagano uhvatis rutu do centra grada i lagano pjeske opalis. Vec u prvih deset dana po gradu sam picio i hodao kako sam htio.Sve sam. Ali dzaba, ne cinete zgrade srecnim, bicikla bez katanaca parkirana, desetak prelijepih jezera u samome gradu, Ikea, hokej i ostale zajebancije. Iako su Svedi na prvu hladni, ipak nisu toliko neprijatni ljudi, malo teze se otvaraju strancima jer gore stranci i nisu pokazali jednak nivo postenja u odnosu prema samim Svedima.
Prvi mjesec gore mi je bio plac, ne smijeh, nego plac. Najvise sam vremena provodio sam, sam si u kuci, sam hodas po gradu, svu gdje sam ko lutalica. Sva ziva sjecanja iz BiH, sav jedan taj zivot do tada mi je bio pred ocima i dobro i lose i sve sto se predeveralo i dzaba sve te silne zivotne borbe ipak su moje i smatrao sam kukavnim sto sam gore jer i sad kao i tad imam misljenje da ko u BiH uspije je lav, za one koji uspije u EU. Sjecam se dana nezavisnosti BiH, sjedim u sobi i placem. One mi granate i meci ko postali simpaticni, cijeli rat u BiH osto, sad u miru bih iz nje da se gubim. Reko bi covjek nisam normalan, ono doso si na bolje sto te zulja BiH.
I onda skontam zulja me moja porodica, ne ona kojoj odem povremeno u izlet u inostranstvo, a koja me zna po tome kad sam se rodio i po tome sto su oni tad bili tu, a ostatak zivota, vise manje pogadjaju ko si, sta si i sta zelis, vec ona s kojom sam podijelio vecinu svog zivota i sve svoje i njihove borbe koja i kad ti lice vidi cita ti misli, zna kad ces kako odreagovati, sta ces reci, sta zelis, iz cijeg iskrenog i sadrzajnog odnosa i osmjeh koji vrijedi ti osjetis ljubav i brigu, privrzenost i td, i onda shvatis da ti materijalno moze donjeti sigurnost, ali ne i srecu jer zaista novac ne moze kupiti sve.
Ali da nebi moje iskustvo bilo samo gubitak vremena, produzio sam tada vizu i ostao jos mjesec i onda je taj prvi mjesec sredjivanja racuna sa sobom promjenio mjesec radosti i dragosti sto sam tu. Igrom slucaja upoznam dosta nasih ljudi, par divnih Svedkinja, pocnem sibati fuce sa tom rajom gore(Bosanci, Srbi, Hrvati, Holandjani, Marokanci, Svedi, Alzirci), ici na utakmice hokejaske, hodati po klubovima, druziti se, onda osjetis i to da nismo mi jedini ljudi koji umijemo zivjeti, vec i oni svoj rahatluk pakuju u drugo izdanje, vidis tu otvorenost u svedskom drustvu, pa nekada i tu naivnost, poteze koji se ne vagaju, sve te neke lijepe stvari koje njima zivot znace i tada sam prvi put pomislio da ostanem jos koji dan duze.
I to sve opet nije slomilo BiH u meni. Jedino gdje sam se osjecao kao u BiH bile su ove nase zemlje oko nje. Nije to prvi put da sam iz nje zapalio negdje, ali uvijek sam joj se vracao. Tjerale su me nepravde iz nje, a vracao cijeli moj zivot.
Nijedna ta zemlja ne vrijedi suze osoba koje volim i sa kojim sam zivot podjelio, a ostavio sam ih ovdje.
Iskreno i bez imalo etiketiranja i dijeljenja lekcija.
