Josip Broz Tito

[slavonskilola]

Nije to ni slično Srbima u tkz krajini.Eno im zemlja pa neka se vrate.Abolirani su mnogi čak i neki za koje se opravdano sumnja da su činili zločine.Kuće su mnogima obnovljene a zemlja je katasterski OSTALA njihova.Oni nisu micani u logore kao Njemci niti su ubijani kao oni(osim par pojedinačnih zločina)niti su trajno protjerani niti im je konfiscirana imovina.Njihove kuće i imanja uglavnom nisu naseljena kolonizatorima.
Srbi iz RH su uglavnom pobjegli svojom voljom.

[Banksy]

Historijski muzej Bosne i Hercegovine i Savez antifašista i boraca narodnooslobodilačkog rata (SABNOR) u BiH večeras su obilježili 27. juli Dan ustanka naroda BiH i 75.godišnjicu od historijskog datuma kada je 1941. godine počeo ustanak protiv fašizma.

http://www.klix.ba/vijesti/bih/obiljeze ... /160726109

Dan ustanka naroda Bosne i Hercegovine,
državni praznik u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini, koji se proslavljao 27. jula.

27. juli u bivšoj Jugoslaviji slavio se kao Dan ustanka naroda BiH. Vezan je za datum 27.07.1941. kada je izvedena prva ustanička akcija na teritoriju BiH. Ta akcija izvedena je u malom gradu Drvaru. Ustanak je otpočeo rano u zoru, žestokim gerilskim napadom partizana na ustaške postrojbe. Bitke su vođene čitav dan, da bi na kraju partizani izvojevali veliku pobjedu.

Ova pobjeda je bila put ka formiranju republike tkz. Drvarske republike. Ali možda i veći uspijeh bilo je masovno priključivanje ljudi u partizanske odrede. Drvar je ostao slobodan nekoliko mjeseci da bi ga kasnije jake njemačko-ustaške snage povratile. Drvar su nakon toga nekoliko puta vraćali partizani, da bi ga konačno oslobodili 1944. godine.

[slavonskilola]

Riskiram cenzuru ali svejedno moram napisati istinu o zločinima Titovih antifašista.
ŠUTNJA O BEATIFIKACIJI SVEĆENIKA KOJEG SU U SRBU 1941. ISPEKLI NA RAŽNJU
28. srpnja, 2016.




Sveta Stolica je 21. prosinca 2014. pokrenula je proces beatifikacije četvorice svećenika Banjolučke biskupije koji su ubijeni početkom i tijekom Drugoga svjetskog rata, župnika u Gumjeri kod Prnjavora Antuna Dujlovića, župnika u Drvaru Waldemara Maksimilijana Nestora, župnika u Krnjeuši kod Bosanskog Petrovca Krešimira Barišića i župnika u Bosanskom Grahovu Jurja Gospodnetića

Napisao: Dražen Stjepandić

U sjeni ovogodišnjih događaja u Srbu, u nadmetanju dvaju pogleda na ono što se doista događalo u ovo vrijeme u srpnju 1941. u javnosti je gotovo nezamijećeno prošla vijest da je počeo proces beatifikacije katločkog svećenika kojeg su ustanici u vrijeme ustanka u srpnju 1941. ispekli na ražnju. Ove godine u vrijeme zbivanja u Srbu navršilo se 75. obljetnica mučeničke smrti svećenika Jurja Gospodnetića, župnika iz Bosanskog Grahova, a rodom iz Postira na Braču. Bilo je priča o šatoru A-HSP-a, majicama za dom spremni, citiranja Mesićevih i Pupovčevih govora, citirala su se Savkaina razmišljanja iz 1971. , međutim mučenička smrt četvorice katoličkih svećenika, posebice Jurja Gospodnetića i pokrenuti proces beatifikacije nije spominjan čak ni od strane boraca za dugo prešučivanu drugu stranu istine o ustanku u Srbu i okolici. Nekada je zaista začuđujuče kako se pro hrvatski populizam ne služi najjačim adutima, a možda je tako i bolje neka istina dođe na svoje u tišini.

Svećenici Banjolučke biskupije

Sveta Stolica je 21. prosinca 2014. pokrenula je proces beatifikacije četvorice svećenika Banjolučke biskupije koji su ubijeni početkom i tijekom Drugoga svjetskog rata, župnika u Gumjeri kod Prnjavora Antuna Dujlovića, župnika u Drvaru Waldemara Maksimilijana Nestora, župnika u Krnjeuši kod Bosanskog Petrovca Krešimira Barišića i župnika u Bosanskom Grahovu Jurja Gospodnetića.

Hvarski biskup Slobodan Štambuk imenovao je za članove Komisije u procesu beatifikacije svećenika don Jurja Gospodnetića iz Postira na Braču dvojicu biskupijskih svećenika, župnika župe sv. Jeronima u Pučišćima Pavu Gospodnetića kao voditelja i župnika župe sv. Ivana Krstitelja u Postirima Juru Martinića.

Biskup Štambuk imenovao je te svećenike za članove Istraživačke komisije na molbu banjolučkoga biskupa Franje Komarice koji je pokrenuo proces za toga svećenika inkardiniranoga u Banjolučkoj biskupiji. Biskup Komarica u molbi je pojasnio kako bi ta komisija trebala ispitati sve moguće svjedoke koji su poznavali svećenika Jurja Gospodnetića ili o njemu imali bitna saznanja, javila je KTA.

“S Božjom pomoću želimo zajedno ispuniti našu kršćansku i crkvenu dužnost na slavu Božju i na duhovnu korist Kristovih vjernika – prvenstveno u naše dvije biskupije, koje je na jedinstven, svjedočki način povezala žrtva Kristova svećenika don Jurja Gospodnetić”, istaknuo je mons. Komarica u molbi mjesnome biskupu iz čije je biskupije bio svećenik Gospodnetić.

Biskup Štambuk u odluci o imenovanju potiče svećenike da redovito budu povezani s Banjolučkom biskupijom, osobito tamošnjim biskupom Komaricom u svezi istraživanja života i djela svećenika Jurja Gospodnetića.

Svjedočio vjeru u Bosanskom Grahovu

Don Juraj Gospodnetić rođen je 9. siječnja 1910. godine, u obitelji Ivana Gospodnetića i njegove supruge Domice, r. Jurišić. Za đakona je bio zaređen 10. travnja 1938. a svećenički red primio je u Zagrebu 26. lipnja 1938. Bio je svećenik Banjolučke biskupije, a svoj prvi i ujedno posljednji dekret za pastoralnu službu u toj biskupiji dobio je krajem kolovoza 1939. g., kada je imenovan vjeroučiteljem i župnikom Bosanskoga Grahova. Rat ga je zatekao upravo na toj službi, te je stradao u trideset i prvoj godini života. Ustanici, kasnije će se tvrditi četnici, su ga još u Grahovu mučili, vodili kroz Bosansko Grahovo iživljavajući se na njemu, da bi ga na kraju doveli u Srb i ispekli na ražnju. Živog ili mrtvog, nema pouzdanih podataka.

Beatifikacija je treći od četiri koraka procesa kanonizacije. Osoba koja je beatificirana dobiva naslov blaženi, kasnije može postati svetim. Blaženog svetim mora proglasiti papa. Trenutno je nekolicina osoba iz hrvatskog naroda u procesu beatifikacije: vlč. Ivan Burik (Neštin, 1928. – Tovarnik, 1991.) ubijen 8. listopada 1991. u župnoj kući u vrijeme srbijanske agresije i okupacije Tovarnika, hercegovački franjevci pobijeni u Širokom Brijegu 1945., službenica Božje majke sestra Klara Žižić, Marije Krucifikse Kozulić (1852. – 1922.), humanitarke i utemeljiteljice Družbe Presvetog Srca Isusova u Rijeci…

Poznate kao Drinske mučenice, pet časnih sestara Družbe kčeri Božje ljubavi iz BiH, po nacionalnosti dvije Hrvatice, dvije Slovenke i jedna Austrijanka, također žrtve četničkog zločina u Goraždu za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, proglašene su blaženim. Dekret je 1. svibnja 2011. javno pročitan u Rimu na Trgu svetog Petra pred dva milijuna hodočasnika.

i još jedan pokolj nevinih

.
http://nasevijesti.com/index.php/sadrza ... ne-genocid

Pozivam istinoljubljive ljude na komentar.





[zubi]

Riskiram cenzuru ali svejedno moram napisati istinu o zločinima Titovih antifašista.
ŠUTNJA O BEATIFIKACIJI SVEĆENIKA KOJEG SU U SRBU 1941. ISPEKLI NA RAŽNJU
28. srpnja, 2016.




Sveta Stolica je 21. prosinca 2014. pokrenula je proces beatifikacije četvorice svećenika Banjolučke biskupije koji su ubijeni početkom i tijekom Drugoga svjetskog rata, župnika u Gumjeri kod Prnjavora Antuna Dujlovića, župnika u Drvaru Waldemara Maksimilijana Nestora, župnika u Krnjeuši kod Bosanskog Petrovca Krešimira Barišića i župnika u Bosanskom Grahovu Jurja Gospodnetića

Napisao: Dražen Stjepandić

U sjeni ovogodišnjih događaja u Srbu, u nadmetanju dvaju pogleda na ono što se doista događalo u ovo vrijeme u srpnju 1941. u javnosti je gotovo nezamijećeno prošla vijest da je počeo proces beatifikacije katločkog svećenika kojeg su ustanici u vrijeme ustanka u srpnju 1941. ispekli na ražnju. Ove godine u vrijeme zbivanja u Srbu navršilo se 75. obljetnica mučeničke smrti svećenika Jurja Gospodnetića, župnika iz Bosanskog Grahova, a rodom iz Postira na Braču. Bilo je priča o šatoru A-HSP-a, majicama za dom spremni, citiranja Mesićevih i Pupovčevih govora, citirala su se Savkaina razmišljanja iz 1971. , međutim mučenička smrt četvorice katoličkih svećenika, posebice Jurja Gospodnetića i pokrenuti proces beatifikacije nije spominjan čak ni od strane boraca za dugo prešučivanu drugu stranu istine o ustanku u Srbu i okolici. Nekada je zaista začuđujuče kako se pro hrvatski populizam ne služi najjačim adutima, a možda je tako i bolje neka istina dođe na svoje u tišini.

Svećenici Banjolučke biskupije

Sveta Stolica je 21. prosinca 2014. pokrenula je proces beatifikacije četvorice svećenika Banjolučke biskupije koji su ubijeni početkom i tijekom Drugoga svjetskog rata, župnika u Gumjeri kod Prnjavora Antuna Dujlovića, župnika u Drvaru Waldemara Maksimilijana Nestora, župnika u Krnjeuši kod Bosanskog Petrovca Krešimira Barišića i župnika u Bosanskom Grahovu Jurja Gospodnetića.

Hvarski biskup Slobodan Štambuk imenovao je za članove Komisije u procesu beatifikacije svećenika don Jurja Gospodnetića iz Postira na Braču dvojicu biskupijskih svećenika, župnika župe sv. Jeronima u Pučišćima Pavu Gospodnetića kao voditelja i župnika župe sv. Ivana Krstitelja u Postirima Juru Martinića.

Biskup Štambuk imenovao je te svećenike za članove Istraživačke komisije na molbu banjolučkoga biskupa Franje Komarice koji je pokrenuo proces za toga svećenika inkardiniranoga u Banjolučkoj biskupiji. Biskup Komarica u molbi je pojasnio kako bi ta komisija trebala ispitati sve moguće svjedoke koji su poznavali svećenika Jurja Gospodnetića ili o njemu imali bitna saznanja, javila je KTA.

“S Božjom pomoću želimo zajedno ispuniti našu kršćansku i crkvenu dužnost na slavu Božju i na duhovnu korist Kristovih vjernika – prvenstveno u naše dvije biskupije, koje je na jedinstven, svjedočki način povezala žrtva Kristova svećenika don Jurja Gospodnetić”, istaknuo je mons. Komarica u molbi mjesnome biskupu iz čije je biskupije bio svećenik Gospodnetić.

Biskup Štambuk u odluci o imenovanju potiče svećenike da redovito budu povezani s Banjolučkom biskupijom, osobito tamošnjim biskupom Komaricom u svezi istraživanja života i djela svećenika Jurja Gospodnetića.

Svjedočio vjeru u Bosanskom Grahovu

Don Juraj Gospodnetić rođen je 9. siječnja 1910. godine, u obitelji Ivana Gospodnetića i njegove supruge Domice, r. Jurišić. Za đakona je bio zaređen 10. travnja 1938. a svećenički red primio je u Zagrebu 26. lipnja 1938. Bio je svećenik Banjolučke biskupije, a svoj prvi i ujedno posljednji dekret za pastoralnu službu u toj biskupiji dobio je krajem kolovoza 1939. g., kada je imenovan vjeroučiteljem i župnikom Bosanskoga Grahova. Rat ga je zatekao upravo na toj službi, te je stradao u trideset i prvoj godini života. Ustanici, kasnije će se tvrditi četnici, su ga još u Grahovu mučili, vodili kroz Bosansko Grahovo iživljavajući se na njemu, da bi ga na kraju doveli u Srb i ispekli na ražnju. Živog ili mrtvog, nema pouzdanih podataka.

Beatifikacija je treći od četiri koraka procesa kanonizacije. Osoba koja je beatificirana dobiva naslov blaženi, kasnije može postati svetim. Blaženog svetim mora proglasiti papa. Trenutno je nekolicina osoba iz hrvatskog naroda u procesu beatifikacije: vlč. Ivan Burik (Neštin, 1928. – Tovarnik, 1991.) ubijen 8. listopada 1991. u župnoj kući u vrijeme srbijanske agresije i okupacije Tovarnika, hercegovački franjevci pobijeni u Širokom Brijegu 1945., službenica Božje majke sestra Klara Žižić, Marije Krucifikse Kozulić (1852. – 1922.), humanitarke i utemeljiteljice Družbe Presvetog Srca Isusova u Rijeci…

Poznate kao Drinske mučenice, pet časnih sestara Družbe kčeri Božje ljubavi iz BiH, po nacionalnosti dvije Hrvatice, dvije Slovenke i jedna Austrijanka, također žrtve četničkog zločina u Goraždu za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, proglašene su blaženim. Dekret je 1. svibnja 2011. javno pročitan u Rimu na Trgu svetog Petra pred dva milijuna hodočasnika.

i još jedan pokolj nevinih

.
http://nasevijesti.com/index.php/sadrza ... ne-genocid

Pozivam istinoljubljive ljude na komentar.





Evo ti komentar: imas li ti jos kakvih interesa u zivotu, il ti je samo smisao relacija partizani-ustase???

De ba, zivi malo.

[Truba]

uh dobro je... kad se traže neki zločini na račun katolika u zapadnoj bosni 1941. preko googla izađe se na ovu temu

[Ludzak]

Uz Maršala Tita, junačkoga sina
nas neće ni pakao smest'.
Mi dižemo čelo, mi kročimo smjelo
i čvrsto stisčemo pest.

[TouringBiker]

Lista britanskih dnevnih novina "Daily Mail":

From Stalin to Hitler, the most murderous regimes in the world

http://www.dailymail.co.uk/home/moslive ... world.html

1 MAO ZEDONG
China (1949-76) Regime Communist Victims 60 million

2 JOSEPH STALIN
Soviet Union (1929-53) Regime Communist Victims 40 million

3 ADOLF HITLER
Germany (1933-45) Regime Nazi dictatorship Victims 30 million

i onda na 13. mjestu, odmah poslije Saddama Husseina (usput - velikog prijatelja Tite/Lite, kao što su bili i mnogi drugi bjelosvjetski diktatori sa poooodosta krvi na rukama):

JOSIP BROZ TITO

Yugoslavia (1945-80)

Regime Communist

Victims 570,000 (political opponents)


S tim da mislim da su poprilicno potcjenili broj zrtava tog zlocinackog rezima...

[Connaisseur Karlin]

Titonja je stipao mlade pionirke

Sad ce tako i Trump,da nastavi stipanjem,a sto ne,kad je mogao Tito,zasto ne i on

[almir90]

Tito očigledno nije dovoljno pobio, to nam odraz današnjeg stanja sve jasno govori.

I usput, po kojoj se osnovi prave ove statistike o žrtvama? Je li postoje neki jasni dokazi o tome kako je ko pogubljen, i imena svih tih žrvata? Ili se to ovako novinari razbacuju ciframa i pričama?

[seln]

Lista britanskih dnevnih novina "Daily Mail":

From Stalin to Hitler, the most murderous regimes in the world

http://www.dailymail.co.uk/home/moslive ... world.html

1 MAO ZEDONG
China (1949-76) Regime Communist Victims 60 million

2 JOSEPH STALIN
Soviet Union (1929-53) Regime Communist Victims 40 million

3 ADOLF HITLER
Germany (1933-45) Regime Nazi dictatorship Victims 30 million

i onda na 13. mjestu, odmah poslije Saddama Husseina (usput - velikog prijatelja Tite/Lite, kao što su bili i mnogi drugi bjelosvjetski diktatori sa poooodosta krvi na rukama):

JOSIP BROZ TITO

Yugoslavia (1945-80)

Regime Communist

Victims 570,000 (political opponents)


S tim da mislim da su poprilicno potcjenili broj zrtava tog zlocinackog rezima...

Je li dailymail objavio nesto o broju zrtava britanske kolonijalne vlasti?

[Banksy]

Nije što je Daily Mail ugledan i relevantan,

već što je autor teksta izgleda neki jači novinar ...

NIGEL JONES FOR MAILONLINE


From Stalin to Hitler, the most murderous regimes in the world

Houses of horror: True sceptic Michaela Strachan sets off to find Britain's most haunted house...and gets spooked herself

Curse it was! A new series of Find My Past digs up the real story behind Tutankhamun's tomb

Britain's monstrous past: Human sacrifice, cannibalism, even zombies – a new series explores the blood-curdling rituals ancestors lived their lives by

...

[JThomas]

kolonizacije i genocida čitavih kontinenata od "velikih" nacija nikad nema u ovim procjenama. to su divljaci, a i nevjernici pa se ne računa...a i ostao je kontinuitet tih država pa ne mogu po sebi...

[zateznistub]

kolonizacije i genocida čitavih kontinenata od "velikih" nacija nikad nema u ovim procjenama. to su divljaci, a i nevjernici pa se ne računa...a i ostao je kontinuitet tih država pa ne mogu po sebi...

[AleksoMKD]

Ako saberemo ciste brojke, verujem da niko ne moze nadmasiti Britansku imperiju po broju zrtava.

[zforumas]

kolonizacije i genocida čitavih kontinenata od "velikih" nacija nikad nema u ovim procjenama. to su divljaci, a i nevjernici pa se ne računa...a i ostao je kontinuitet tih država pa ne mogu po sebi...

Oni njima dobronamjerno dali oruzje za odbranu od divljih zvijeri a ovi se poubijali sami jer nisu citali uputstvo za upotrebu

[stakasa]

http://www.priznajem.hr/povijest/eva-ra ... nije-tita/

Vidi Eve sjetila se dvije sesneste da iznese istinu... A glumila u stotinu ratnih filmova

[Truba]

Lista britanskih dnevnih novina "Daily Mail":

From Stalin to Hitler, the most murderous regimes in the world

http://www.dailymail.co.uk/home/moslive ... world.html

1 MAO ZEDONG
China (1949-76) Regime Communist Victims 60 million

2 JOSEPH STALIN
Soviet Union (1929-53) Regime Communist Victims 40 million

3 ADOLF HITLER
Germany (1933-45) Regime Nazi dictatorship Victims 30 million

i onda na 13. mjestu, odmah poslije Saddama Husseina (usput - velikog prijatelja Tite/Lite, kao što su bili i mnogi drugi bjelosvjetski diktatori sa poooodosta krvi na rukama):

JOSIP BROZ TITO

Yugoslavia (1945-80)

Regime Communist

Victims 570,000 (political opponents)


S tim da mislim da su poprilicno potcjenili broj zrtava tog zlocinackog rezima...

ovaj članak je novinarski copy paste jednog uratka čovjeka koji konstantno updejtira ovu listu... ( da da i stranjski novinari kopiraju tuđe tekstove)

dakle stranac ne znam jel britanac ali dobro govori engleski... ako mu posaljete linkove na naučne studije ( ne wikipediju)
on će popraviti listu

tako mu piše na stranici... i ne ne priznaje forume i wikipediju



koliko sam mogao pročitati turska i kina su mu blokirali pristup stranici i projektu

mislim da ovjde postoji preklapanje antinih musolinijevih i dražinih zločina s titinim tojest iste žrtve su pribrojane istima...

nemoguće je kad se sabere to su milijunske žrtve

isto kao kad bismo rekli da su mladić i karadžić ubili 100 000 ljudi pa onda rekli da je i milošević to učinio

[Truba]

mislim milošević i jest to učinio ali nije 100 000 plus 100 000

[TouringBiker]

JOSIP BROZ TITO

Yugoslavia (1945-80)

Regime Communist

Victims 570,000 (political opponents)


S tim da mislim da su poprilicno potcjenili broj zrtava tog zlocinackog rezima...

ovaj članak je novinarski copy paste jednog uratka čovjeka koji konstantno updejtira ovu listu... ( da da i stranjski novinari kopiraju tuđe tekstove)

dakle stranac ne znam jel britanac ali dobro govori engleski... ako mu posaljete linkove na naučne studije ( ne wikipediju)
on će popraviti listu

tako mu piše na stranici... i ne ne priznaje forume i wikipediju



koliko sam mogao pročitati turska i kina su mu blokirali pristup stranici i projektu

mislim da ovjde postoji preklapanje antinih musolinijevih i dražinih zločina s titinim tojest iste žrtve su pribrojane istima...

nemoguće je kad se sabere to su milijunske žrtve

isto kao kad bismo rekli da su mladić i karadžić ubili 100 000 ljudi pa onda rekli da je i milošević to učinio

570.000 je sasvim realna cifra - ako se tu uracunaju SVE zrtve, dakle ne samo oni koji su pobijeni u Bleiburgu, na tzv. kriznim putevima, 7.000 pobijenih samo u Sarajevu nakon "oslobodjenja" 06. aprila 1945 (po spisku sastavljenom od strane Vladimira Perica "Valtera"), vec i ratne zarobljenike koji su pomrli zbog nehumanih uslova u zarobljenickim logorima, na Golom otoku i desecima drugih ogora, one koji pogubljeni u politickim procesima. Pogubljeni ili postradali u logorima pripadnici nacionalnih manjina cija je "krivnja" da su dolazili iz onih manjina cije su maticne drzave ucestvovale u okupaciji i rasparcavanju Kraljevine Jugoslavije - Nijemci, Talijani, Madzari, Bugari, Rumuni...

Masakri nad Talijanima u fojbama - brojke se krecu od 4.500 do 20.000...

http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska ... e-javnosti

Pa samo Dunavskih Svaba je, od 200.000 koliko je preostalo iza II svjetskog rata, kao zrtve genocida koji je nad njima proveo Tito palo 64.000, kao sto dokakazuju novoprezentirani dokumenti Saveza protjeranih u Njemackoj:

https://www.welt.de/print-welt/article5 ... waben.html

"Jetzt hat die Präsidentin des Bundes der Vertriebenen, Erika Steinbach, in Bonn einen neuen Dokumentenband vorgestellt, der an die Verbrechen erinnert, die 1944-1948 unter dem kommunistischen Tito-Regime an den Deutschen in Jugoslawien verübt wurden. Herausgeber ist die Donauschwäbische Kulturstiftung in München. In dem Band beschreiben Zeugen, wie die oben erwähnten, die "Stationen eines Völkermordes". Es ist ein Buch wider das Vergessen. Denn das Schicksal der einst in Jugoslawien siedelnden Deutschen ist, wie der Leidensweg der Vertriebenen aus Schlesien, Ostpreußen, Pommern oder dem Sudetenland, im europäischen Bewußtsein kaum präsent. Dabei sprechen allein die Zahlen eine deutliche Sprache: Von den unter Tito verbliebenen 200 000 deutschen Zivilpersonen sind nach vorsichtigen Schätzungen 64 000 dem Völkermord zum Opfer gefallen - fast ein Drittel. "

[seln]

Najveca ironije istorije je to sto prije ili kasnije i negativci dobiju priliku da iznose "istinu".
Pitam se iz koje ce rupe izmigoljiti sljedeci lik koji ce prezentirati "pouzdane podatke" o pobijeni pedeset hiljada miliona triliona ovih ili onih.

[neki]

.. 7.000 pobijenih samo u Sarajevu nakon "oslobodjenja" 06. aprila 1945 (po spisku sastavljenom od strane Vladimira Perica "Valtera")..

ko li vas šopa ovakvim glupostima

[Woody]

Ko će nego ja Je li tako moj dobri i pošteni @sele?

1. Živojin Pavlović

Jedan od rukovodilaca KPJ prije dolaska Josipa Broza pao je u nemilost komunista zbog kritike Staljinovih zločina u svojoj knjizi

Nije mogao da prihvati Tita, ali nije mogao ni Dražu, 1941. nije htio ni sa jednim ni sa drugim, a gonili su ga i jedni i drugi. Specijalna policija goni ga kao opasnog komunističkog organizatora da ga ubije, a s druge strane, komunisti ga gone kao disidenta koji je izdao. Komunisti su ga stigli prvi.

Živojin Pavlović, zvani "Žika Ždrebe", rođen je 1898. godine na Zlatiboru. Bio je član rukovodstva Komunističke partije Jugoslavije prije dolaska Josipa Broza na njeno čelo. Završio je Pravni fakultet i dugo živeo i radio u Parizu. Važio je za odličnog novinara. Krajem 1940. godine u Beogradu je objavio knjigu „Bilans sovjetskog termidora“, u kojoj je iznio istinu o razmjerama zločina koje je Staljin počinio likvidirajući svoje političke protivnike, zbog čega se našao na meti kritike Titovih komunista, koji su bili odani Staljinu. O samom Titu govorio je svojim Zlatiborcima: „Taj skida glave. On neće prezati ni od čega da dođe na vlast. Ima da bude krvi do kolena.“

Milovan Ðilas izjavio je da Pavlović, zbog svoje knjige, „sedam glava da je imao, nijednu sačuvao ne bi“.

Partizani su ga uhapsili u jesen 1941. godine, u vrijeme Užičke republike, a akcijom je komandovao Slobodan Penezić Krcun.

Partizan Vidan Mićić, koji je Pavlovića kasnije streljao, u svojoj ispovjesti pre dvadeset godina ispričao je: „Dok je bio u zatvoru, Žiku Ždrebeta saslušavali su Slobodan Penezić Krcun, Vladimir Dedijer i Pera Stambolić najčešće, povremeno Čolaković i Ranković. Ponekad je bilo i više njih odjednom… Dva-tri dana ga saslušavaju primjenjujući torturu da bi saznali neke stvari od njega, a on samo ćuti. Bogami, biju svi dobro, ali ne pomaže… Dedijer, sjećam se odlično, nosio je neki slamnati šešir, a krupan. Muški ga, što se kaže, tuče. Prebija na mrtvo ime, ali on ništa… Stambolić ga je šibao volujskom žilom po tabanima. Prvo su bili veliki plikovi, a kasnije je i koža pukla. Zato smo ga vodili ili nosili natrag do sobe, sve uz stepenice. Kad se i on zamori, onda priđe Krcun. I on tuče što bolje može…“

U noći između 28. i 29. novembra 1941. godine, nekoliko sati prije nego što će partizansko vođstvo pred najezdom Nemaca pobjeći iz Užica, prema Titovom naređenju, odveden je na streljanje. Prema svedočenju Vidana Mićića, pokušao je da pobjegne. Odbjegao je bio oko 30 metara, kada ga je stražar iz puške pogodio u kičmu. Teško ranjen, Pavlović je molio: „Ubijte me!“, ali su ga namjerno poslednjeg ubili i bacili u raku.
Tek pola vijeka kasnije knjiga Živojina Pavlovića ponovo je objavljena.

2. Blagoje Nešković

Zbog protivljenja odlukama KPJ, prvi čovek SKS proglašen je velikosrpskim šovinistom i isključen je iz partije

Blagoje Nešković bio je prvi čovek srpskih komunista i predsjednik srpske vlade, a onda je na vrhuncu svoje karijere smjenjen sa svih funkcija.

Rođen je 1907. godine u Kragujevcu, a gimnaziju i Medicinski fakultet završio je u Beogradu, gde je 1935. postao član Komuističke partije Jugoslavije.

U Španskom građanskom ratu učestvovao je kao borac i ljekar, a kada se vratio, postavljen je na čelnu funkciju KPJ za Srbiju. Srpskim komunistima rukovodiće i poslije Drugog svetskog tada, u kom je učestvovao od početka, a uporedo će biti i predsednik vlade Narodne Republike Srbije sve do 1948.

Obavljajući tu funkciju došao je u u sukob sa Titom. Da bi prehranila gradsko stanovništvo, komunistička vlast je tada, naime, naredila prisilan otkup žita i stoke od seljaka. Milicija je praznila ambare i štale, ne ostavljajući seljacima ni mrvice. Od Srbije su zahtevane najveće količine.

Objašnjavajući svoj sukob sa Josipom Brozom, Nešković je posle smjene pričao: „Povodom otkupa mogu da kažem da su Srbiju krvavo opteretili da je davala dvije trećine celokupnog otkupa u Jugoslaviji… Na toj raspravi o otkupu Broz mi je pretio Sibirom.“

U jesen 1952. godine, u skladu sa pravilima tadašnjih političkih obračuna, rukovodstvo KPJ formiralo je komisiju da ispita „slučaj Blagoja Neškovića“. Predsedavao joj je Milovan Ðilas, a članovi su bili funkcioneri iz Srbije Aleksandar Ranković, Spasenija Cana Babović i Dušan Petrović Šane.

Na kraju svog rada, između ostalog, ova komisija je zaključila: „Blagoje Nešković se duboko ne slaže s politikom naše partije u nacionalnom pitanju i stalno prikazuje kao da je ona na štetu srpskog naroda. Svoj velikosrpski šovinizam on je ispoljio bezbroj puta, čak i na beznačajnim sitnicama kao što su, na primjer, natpisi latinicom u Beogradu. Kad su, na primjer, drugovi iz Oblasnog komiteta s Kosova i Metohije diskutovali o tome da njihova oblast treba da dobije autonomiju zbog mnogobrojne albanske manjine, Nešković im je rekao da Kosovo i Metohija treba da bude običan okrug u okviru Republike Srbije. On je ispoljavao naročitu netrpeljivost protiv drugova Crnogoraca i Slovenaca. Naročito je napadao drugove Crnogorce, ponavljajući čaršijske priče kako oni jedan drugom namještaju na odgovorne položaje i slično…“

Blagoje Nešković 1952. isključen je iz KPJ i posvetio se naučnom radu na Medicinskom fakultetu. Umro je u Beogradu 1984. godine.

Milovan Ðilas je i sam odstranjen iz političkog života 1954, a Aleksandar Ranković 1966. godine.

Blagoje Nešković je član Komunističke partije Jugoslavije postao 1935, učestvovao je u Španskom građanskom ratu i kao lekar i kao borac, a od početka Drugog svetskog rata borio se u partizanima

3. Sreten Žujović

Iako dugo u vrhu KPJ, ovaj političar se 1948. godine opredelio za Staljina, i to ga je koštalo karijere

Rođen je 1899. u okolini Mladenovca u imućnoj porodici. U Beogradu je završio gimnaziju, a kad je izbio Prvi svjetski rat, upisao se u Legiju stranaca i na francuskom tlu borio protiv Njemačke. Po povratku u domovinu, pirključio se radničkom pokretu i 1924. postao član Komunističke partije.

Na rukovodećim funkcijama bio je u KPJ i u partizanima tokom rata. U maju 1944. našao se sa Titom i najužim partizanskim rukovodstvom u Drvaru, na koji su Nijemci izvršili desant.

U vrijeme razlaza Tita i Staljina 1948. godine, opredelio se za Staljina, pa je smjenjen sa svih položaja. Dobrica Ćosić je u jednom intervjuu rekao: „Prvi protivnik Titu u Srbiji, po mom mišljenju, bio je Sreten Žujović. Oni su bili rivali u Kominterni za vođstvo partije. Žujović je toliko mrzio Tita da se kao ministar finansija jugoslovenske vlade lako i poslušno opredijelio za Staljinovu Rezoluciju IB 1948.“ Sreten Žujović je držan u izolaciji skoro dvije godine, a onda je uputio pokajničko pismo Titu. Do penzije je radio kao komercijalni direktor lista Borba i direktor Privrednog instituta, a onda se povukao. Umro je 1976. godine, „pateći svoje poraze od Tita“, kaže Ćosić.

4. Dragoljub Jovanović

Predratni političar nadao se da će višepartijski sistem opstati i pod komunistima, pa su mu zbog kritike režima namjestili dokaze da je engleski špijun. Tito ga je poslao na robiju.

Predsejdnik Narodne seljačke stranke, Jovanović važio je za jednog od najobrazovanijih političara Jugoslavije. Rođen u selu Gnjilan pored Pirota 1895, a školovao se na Sorboni. Bio je jedan od prvih intelektualaca koji su ukazivali na opasnost od Hitlera. Poslije napada Nijemaca u aprilu 1941, prijavio se kao dobrovoljac u vojsku, a u vreme okupacije pozvao je članove svoje stranke da se priključe partizanima.

Poslije oslobođenja zemlje komunističke vlasti postavile su ga za poslanika u Skupštini, ali je vrlo brzo došao u sukob s njima jer se zalagao za višepartijski sistem. Kao pravnik, oštro je kritikovao komunističke prijedloge Ustava i zakone o agrarnoj reformi, zadrugama i javnom tužilaštvu.

Obračunali su se s njim 1947. U toku skupštinske rasprave o budžetu, piše publicista Momčilo Ðorgović u opširnom članku o ovom slučaju, Dragoljub Jovanović je „nagazio Titovog miljenika Borisa Kidriča, ali i doveo u pitanje finansiranje armije i kritikovao luksuziranje oficira, dok je vojska bila još u opancima, a poneki i bosi“. Kidrič mu je odgovorio da je „uvrijedio herojsku Jugoslovensku armiju“.

Ðorgović beleži: „Jeste, uvrijedili ste je, ori se salom. Jovanović širi ruke i odjednom muk. Gore visoko, na galeriji, sa svog sedišta je iskoračio maršal Tito i u mrtvoj tišini rekao: ‚Gospodine Dragoljube Jovanoviću, vi ste ovdje uvrijedili našu armiju!‘“

Presuda je već bila doneta! Poslije toga, Udba je podmetnula „dokaze“ da je engleski špijun. Po hitnom postupku, iste godine je osuđen zbog navodne veleizdaje na devet godina teške robije. Robiju je izdržao bez dana pomilovanja. Do smrti 1977. godine živeo je u Beogradu, u siromaštvu.

5. Slobodan Penezić

Za Krcunovu pogibiju u saobraćajnoj nesreći narod je odmah okrivio Josipa Broza.

Za njega se govorilo da je jedini Srbin koji je Titu smio da kaže šta misli.

Slobodan Penezić Krcun rođen je u Užicu 1918. U komunistički pokret uključio se tokom studija na beogradskom poljoprivrednom fakultetu, a u partizanima se borio od 1941. Neposredno pred oslobođenje postavljen je za načelnika Odjeljenja za zaštitu naroda Srbije, što je bio naziv za službu bezbijednosti.

Pratio ga je glas nemilosrdnog čoveka. U ratu nije štedio četnike i ustaše, a poslije rata sve one koji su smatrani neprijateljima novog poretka. Borislav Mihajlović Mihiz, književnik, jednom mu je rekao: „Bre, Krcune, tebi su ruke krvave do lakata. Poubijao si mnoge nevine Srbe.“ Krcun je na to odgovorio: „Nisu do lakata, Mihize, već su mi ruke krvave do ramena!“

Važio je za jedinog političara iz Srbije koji je Titu smio da kaže šta misli. Posebno se nije slagao s načinom na koji se vodi međunacionalna politika.

Između ostalog, o Krcunu se pričalo da je na jednoj od večera kod maršala napravio skandal nagazivši Titovog kućnog ljubimca, koji je bolno zacvilio. Krcun je tad navodno rekao: „U mom užičkom kraju kad nekog zoveš u goste, onda vežeš kera!“

Poginuo je 6. novembra 1964. godine u saobraćajnoj nezgodi na Ibarskoj magistrali, u blizini sela Šopić kod Lazarevca. Prema zvaničnoj istrazi, vozač njegovog novog automobila, zbog pljuska i blata na kolovozu, izgubio je kontrolu nad vozilom. Auto je sletio s puta i svom silinom, pri brzini od 130 km na sat, udario u drvo. Zajedno sa Krcunom tada je poginuo republički funkcioner Svetolik Lazarević Laza.

Iako do današnjeg dana nisu pronađeni dokazi za to, odgovornost za Krcunovu pogibiju pripisana je Titu, a neposredno nakon nesreće narod je spjevao pesmu: „Zlatibore, šapni Tari da Krcuna ubi Stari!“

6. Marko Nikezić

Predsednik CK SKS smatrao je da su sudovi važniji od partije, pa je pod Titovim pritiskom morao da podnese ostavku

Marko Nikezić bio je predsednik CK Saveza komunista Srbije, što je u Jugoslaviji bila najviša u funkcija u jednoj republici. Pod Titovim pritiskom podnio je ostavku.

Rođen je 1921. godine u Beogradu, tu se školovao u gimnaziji i započeo studije na Tehničkom fakultet, koje je prekinuo Drugi svetski rat. Kao član Komunističke partije od 1939, učestvovao je u ratu od početka, da bi po oslobođenju obavljao odgovorne dužnosti u Beogradu. Zatim odlazi u diplomatiju. Na mjestu prvog čoveka SKS bio je od 1968. do 1972. godine, kada je napustio sve političke funkcije.

Većina istoričara smatra da je osnovni Titov motiv za obračun sa Markom Nikezićem i njegovim najbližim saradnicima bila želja da se oslabi Srbija.

Marku Nikeziću stavljalo se na dušu da je bio popustljiv prema onim direktorima preduzeća koji su u rukovođenju prednost davali pravilima struke a ne direktivama KPJ. Osim toga, Titu je zasmetala Nikezićeva izjava da „Savez komunista ne može… da zamjeni sudove, tužilaštva i inspekcije“.

Prelomni momenat u obračunu Tita sa „liberalima“, kako je državna štampa nazvala Nikezića i njegove saradnike, predstavljala je sjednica održana od 9. do 13. oktobra 1972. godine. Od ukupno 82 funkcionera iz Srbije koji su joj prisustvovali, 32 su podržala Nikezića, a 19 je bilo protiv. Ovaj skup često se navodi kao jedini partijski sastanak na kom je Josip Broz Tito ostao u manjini. Međutim, njegova moć je bila takva da su već u jednoj od pauza sednice Marko Nikezić i saradnici odlučili su da podnesu ostavke. Posle toga, Marko Nikezić je otišao u penziju i nikada se više nije bavio politikom. Pročuo se kao dobar vajar, a umro je u Beogradu 1991. godine.

7. Koča Popović

Slavni partizanski vojskovođa pao je u Titovu nemilost jer se protivio njegovoj samovlasti

Partizanski vojskovođa i visoki funkcioner Konstantin Koča Popović uvek je govorio ono što je mislio, zbog čega se posle Titovog obračuna sa srpskim rukovodstvom 1972. povukao iz javnog života.

Koča Popović rođen je 1908. u porodici bogatog industrijalca. Kao dječak, jedno vreme je živeo u Švajcarskoj, gimnaziju je završio u Beogradu, a u Parizu je na Sorboni studirao filozofiju. U mladosti se opredelio za marksizam. U vojsci je završio školu rezervnih oficira, što mu je pomoglo u Španskom građanskom ratu, u kom je imao čin poručnika.

Sa vojničkim iskustvom uključio se u partizanski pokret, a u decembru 1941. postavljen je za komandanta Prve proleterske brigade. Zahvaljujući Popovićevom iskustvu, partizanske snage sa Titom na čelu, izbjegle su poraz na Sutjesci.

Na desetu godišnjicu osnivanja Prve proleterske brigade, preživeli borci, većinom oficiri i visoki funkcioneri, na svečanom ručku sa Titom priredili su prave demonstracije skandirajući: „Koču za narodnog heroja!“ Tito je bio bijesan, a Koča Popović je ovo zvanje dobio dvije godine kasnije.

Protivio se Titovoj samovlasti i prevelikoj ulozi Saveza komunista Jugoslavije u državi. Uoči Titovog osamdesetog rođendana, odbio je da za Front, list JNA, da izjavu o slavljeniku. Glavnom uredniku rekao je da žuri na tenis, što se izrodilo u politički skandal. Kada je Tito smjenio srpsko političko rukovodstvo sa Markom Nikezićem na čelu, Koča Popović je podneo ostavku na sve funkcije.

U junu sljedeće godine obilježavano je 40 godina od bitke na Sutjesci. Koču Popovića nisu pozvali na proslavu, ali je on sam otišao na Tjentište. Za funkcionere je bio obezbejđen smeštaj u hotelu, njega su smestili u šator. U redu za hranu pred kazanom, jedan policajac nije ga prepoznao i izderao se na njega. Koča Popović, ratni komandant sa Sutjeske, sjeo je u auto i napustio proslavu…
Do kraja života 1992. živeo je u Beogradu, izvan politike.

[seln]

.. 7.000 pobijenih samo u Sarajevu nakon "oslobodjenja" 06. aprila 1945 (po spisku sastavljenom od strane Vladimira Perica "Valtera")..

ko li vas šopa ovakvim glupostima

Baceni lavovima. Ili zakopani na deponiji Buca Potok.

[seln]

Ko će nego ja Je li tako moj dobri i pošteni @sele?

Cetnikuj, cetnikuj, pa i za caksire zadeni....

bradu vec imas. Fali jos kama i kokarda.

[Banksy]

JOSIP BROZ TITO

Yugoslavia (1945-80)

Regime Communist

Victims 570,000 (political opponents)


S tim da mislim da su poprilicno potcjenili broj zrtava tog zlocinackog rezima...

570.000 je sasvim realna cifra - ako se tu uracunaju SVE zrtve, dakle ne samo oni koji su pobijeni u Bleiburgu, na tzv. kriznim putevima,