Forum Klix.ba

Jedna je pokusala, grupa padobranaca i ubijena je blizu B.Novog, tj. streljana nakon zarobljavanja.

Haj_Halve wrote:Jedna je pokusala, grupa padobranaca i ubijena je blizu B.Novog, tj. streljana nakon zarobljavanja.

A sta je sa ekipom koja je uspjela doci do Bihaca, navodno su zarobili neke cetnike pa su njih koristili kao
stit do slobodne teritorije? Cini mi se da su Krajisnici spominjali nekog Amira, nisam siguran da je bas iz
Prijedora.

u slucaju Prijedora, cetnici nisu nista prepustali slucaju, haj jebes grad, ali je katastrofa sto se vise ljudi nije moglo spasiti.

cindrlimindrli wrote:

Haj_Halve wrote:Jedna je pokusala, grupa padobranaca i ubijena je blizu B.Novog, tj. streljana nakon zarobljavanja.

A sta je sa ekipom koja je uspjela doci do Bihaca, navodno su zarobili neke cetnike pa su njih koristili kao
stit do slobodne teritorije? Cini mi se da su Krajisnici spominjali nekog Amira, nisam siguran da je bas iz
Prijedora.

To su bili Sanjani. Uzeli autobus pun cetnickih oficira kao taoce(bilo je tu i pukovnika) i tako sebi obezbjedili put to Bihaca.

O Opstini Prijedor 1992 se manje vise SVE zna...toliko sudjenja je bilo i izuzete dokumentacije ...:

http://en.wikipedia.org/wiki/Prijedor_massacre

Haj_Halve wrote:

cindrlimindrli wrote:

Haj_Halve wrote:Jedna je pokusala, grupa padobranaca i ubijena je blizu B.Novog, tj. streljana nakon zarobljavanja.

A sta je sa ekipom koja je uspjela doci do Bihaca, navodno su zarobili neke cetnike pa su njih koristili kao
stit do slobodne teritorije? Cini mi se da su Krajisnici spominjali nekog Amira, nisam siguran da je bas iz
Prijedora.

To su bili Sanjani. Uzeli autobus pun cetnickih oficira kao taoce(bilo je tu i pukovnika) i tako sebi obezbjedili put to Bihaca.

Jaaao Majko price ovo Amiru Avdicu moram pokazati licno da se covjek nasmije

pokazi i Mehmedu Alagicu, vjerovatno i njega znas

122mm heavy artillery of the Bosnian government, in position near Sanski Most, 10 miles (15 kilometers), east of Banja Luka, opens fire at the Serb-controlled town of Prijedor, on October 13, 1995.


Uploaded with ImageShack.us

Uploaded with ImageShack.us


Uploaded with ImageShack.us


Uploaded with ImageShack.us

Uploaded with ImageShack.us


Uploaded with ImageShack.us


Uploaded with ImageShack.us

Nekako s proljeća wrote:122mm heavy artillery of the Bosnian government, in position near Sanski Most, 10 miles (15 kilometers), east of Banja Luka, opens fire at the Serb-controlled town of Prijedor, on October 13, 1995.


Uploaded with ImageShack.us

Ova slika me ispunjava nekim neobičnim ponosom. Da je bogdo bilo više ovakvih 122 mm kontrargumenta, jedinih koje je agresor razumio.

ono sto je fakat,a to je da je svako mjesto bilo prepusteno samo sebi u pocetku...
neko je imo vise srece pa je bio vise u tzv dubinislobodne teritorije ,a neko nije imo nikako srece...kao recimo prijedor

Sarajmen wrote:

Uploaded with ImageShack.us
16.Oktobar 1992 ,evakuacija iz Prijedora

14.10.1995


FRI, 13 OCT 1995 21:29:39 GMT

Napreduju snage bosanske federacije u Zapadnoj Bosnu

PRED VRATIMA BANJA LUKE

AIM, Beograd, 13.10. 1995.

Nakon brzog i naizgled neocekivanog pada dobrog dela severozapadne Bosne, zdruzene hrvatsko-bosanske trupe nastavile su napredovanje ka Banja Luci sa tezistem aktivnosti ka pravcima Sanskog Mosta, Prijedora i Mrkonjic Grada. Nakon prvobitnog rasula i nove izbeglicke krize, vojska bosanskih Srba je krajem septembra i pocetkom oktobra uspela da, koliko-toliko, konsoliduje linije i da na nekim pravcima potisne zdruzene bosansko-hrvatske trupe, a posebno Peti (Bihacki) korpus Armije BiH.

U medjuvremenu je americki pregovarac Ricard Holbruk svojom "satl" diplomatijom, ne bez problema, uspeo da nametne sporazum o prekidu vatre. Ali, dok je Holbruk leteo tamo-amo na relaciji Sarajevo-Beograd-Zagreb i obratno, postalo je sasvim jasno da su se uloge u bosanskom ratu potpuno promenile, tacnije receno, bosanski Srbi vise nisu bili u stanju da bilo kome postavljaju bilo kakve uslove. Suoceni sa veoma teskom situacijom u bosanskoj Krajini oni su, sudeci po izjavama politickog vrha, zurili da sto pre okoncaju sukobe i tako dodju do zeljenog predaha.

Napredovanje preko Manjace

Bosanci su ocekujuci dugotrajne i mucne pregovore, sa svoje strane otezali i izmisljali nove uslove i probleme vezane za dostavu struje i gasa Sarajevu, ne bi li za jos koji dan produzili ocigledno uspesna i odlucna borbena dejstva i sa sto boljim ulozima usli u konacno pogadjanje oko teritorija. Sve u svemu, primirje je sa 10. pomereno na 12. oktobar, a u medjuvremenu su, nakon ljutih borbi, trupe Vlade u Sarajevu usle u Mrkonjic Grad, Sanski Most i nalaze se na prilazima Prijedoru. Na kraju je stigla i vest - snage federacije napreduju preko Manjace!

Padom Mrkonjic Grada, Sanskog Mosta, a mozda i Prijedora, snage Vlade u Sarajevu zadobijaju stratesku inicijativu za napredovanje ka Banja Luci, ukoliko bosanski Srbi ne uspeju da za promenu, organizuju uspesnu odbranu na nekoliko takticki bitnih pozicija. Napredovanjem preko Manjace armija BiH dolazi u poziciju da artiljerijom direktno ugrozi Banja Luku i tako, bez neposrednog angazovanja pesadije, potpuno neutralise Prvi krajiski korpus bosanskih Srba. Uostalom, padom Mrkonjic Grada, Armija BiH dokopala se veoma vaznog puta koji vodi direktno do Banja Luke i trenutno se nalazi na 45. kilometru, odnosno na oko 20 km vazdusne linije od centra Bosanske Krajine (da podsetimo - maksimalni domet visecevnih raketnih bacaca tipa ORKAN je 55.000 metara).

U medjuvremenu je vojno-politicko rukovodstvo Republike Srpske izdalo naredjenja o odsudnoj odbrani Banja Luke i Prijedora. Predrag Radic, gradonacelnik ovog najveceg urbanog centra pod srpskom kontrolom tvrdi da ce se Banja Luka braniti kao Staljingrad. Shodno naredbi o odsudnoj odbrani, uveden je i policijski cas, zatvorene su skole i svi ugostiteljski objekti, sem hotela.

Da je situacija vrlo ozbiljna govore informacije Medjunarodnog Komiteta Crvenog Krsta (ICRC) i Visokog komesarijata za Izbeglice UN (UNHCR) o 40.000 civila koji iz Sanskog Mosta i Mrkonjic Grada beze u pravcu Prijedora i Banja Luke. Upuceni tvrde da je nesto slicno panici namah zavladalo i u Banja Luci, kao i da policijski cas prevashodno ima za svrhu sprecavanje odliva stanivnista tokom noci. Portparol UNHCR Ron Redmond je izjavio da bi se u slucaju primicanja borbi Prijedoru mogli ocekivati novi pokreti desetina hiljada ljudi. On je takodje naveo da bi se u tom slucaju mogao ocekivati novi talas etnickog ciscenja nesrpskog stanovnistva iz regiona. Humanitarni radnici sa terena u medjuvremenu javljaju o masovnom nasilnom iseljavanju Hrvata i Muslimana.

Tvrdi se da je rukovodstvo bosanskih Srba sve vreme u telefonskom kontaktu sa Slobodanom Milosevicem, kao i da je Nikola Koljevic upozorio predsednika Srbije, da ukoliko se ofanziva ne zaustavi za 36 sati "moze ocekivati potpuni slom Republike Srpske".

Gde je nestala srpska vojska

Ovdasnji analiticari iz gore navedene situacije izvlace zakljucak da se vise ne radi o politickim igrama, crtanju mapa, ili pak deljenju Bosne. Smatra se da su bosanski Srbi nakon 42 meseca ratovanja prosto preslabi da odole ojacalom protivniku. U fenomen "slabosti" treba ukalkulisati i ocajno losu unutrasnje politicku situaciju koja je obavestajno-bezbednosno izbusena od strane jugoslovenskih tajnih sluzbi, podrivena sukobom vojnika i politicara, panikom nakon pada Krajine i, sto je najvaznije, masovnim osecanjem besperspektivnosti.

Bosanska vojska je nakon ratovanja uz pomoc stapa i kanapa, uz pomoc Hrvatske Vojske, islamskih zemalja i zatvaranja ociju medjunarodne zajednice pred ociglednim krsenjem embarga na oruzje, ojacala toliko da se uspesno moze suprotstaviti tehnicki superiornijim srpskim trupama. Istovremeno su bosanski vojnici adekvatno motivisani parolom odbrane i zastite celovite Bosne. Bitan faktor je i aktivno prisustvo gardijskih brigada Hrvatske Vojske.

Sa druge strane, srpske trupe su nakon godina rata sa sumnjivim motivima, pracenog prljavim i mutnim poslovima ubijanja civila i etnickog ciscenja, bez jasnih ratnih ciljeva, pod utiskom sukoba sa maticom i pada Krajine, izgubile jak motiv za dalju borbu. Sistem donatora koji su za novac kupovali bezbedna mesta u pozadini, uticao je na to da obican svet, bez obzira na posledice, masovno odlazi u Srbiju, ili (ako ikako moze) van granica Jugoslavije. Dalje, Ratko Mladic je od samog pocetka rata kuburio sa ljudskim faktorom. Naime, specijalaca i brzo pokretnih trupa potrebnih za zauzimanje odredjenih tacaka bilo je dovoljno - i previse. Nedostajalo je prostih vojnika koji ce sedeti na polozaju i cuvati dostignute pozicije. Topovima i tenkovima se nikada nije moglo postici dovoljno.

Nakon vazdusne ofanzive NATO-a i ozbiljnog ostecenja sistema komandovanja, veza i logistike, vojska bosanskih Srba pocela je da pati i od staresinskih propusta sa kojima se jednostavno nije bilo moguce nositi. Od trenutka kada je pao Kupres, pa Grahovo i Glamoc, i kada je Hrvatska konacno pregazila Krajinu, generali te vojske su napravili nekoliko kljucnih gresaka. Umesto da, sto je brze moguce, relociraju trupe na najosetljvije sektore, oni su se bavili Sarajevom i bespotrebno drzali velike jedinice u bosanskom Podrinju. Potom je usledilo i crtanje mapa - odnosno pad Jajca, Kulen Vakufa i jos nekih gradova.

Milosevic cuti, a granica Srbije zatvorena

Tek tada su se srpski generali konacno dosetili da vojsku u napredovanju moze da zaustavi samo - druga vojska. Poceli su da brze-bolje ojacavaju pozicije i dovlace sveze trupe, ali - vec su izgubili dah. Niko nije bio kadar da adekvatno motivise vojnike, koji vec dva meseca gledaju stotine hiljada izbeglica, a svesni su da ce i njihovi domovi uskoro doci pod udar neprijatelja. Sa druge strane, logistika, skladista i centri veze jos ne funkcionisu. Izvori sa terena tvrde da "lanac komandovanja u realnom vremenu" jos nije u potpunosti uspostavljen. Dolazak Zeljka Raznatovica Arkana i nekih specijalnih jedinica MUP-a Srbije nije pomogao stvarnom sredjivanju stanja.

Verovatno ce se vojska bosanskih Srba i njihova drzava, uz pomoc do juce omrazene medjunarodne zajednice, i Beograda, nekako odrzati na sadasnjim polozajima i izbeci totalnu propast. Bosanska Vlada, u medjuvremenu, trazi otvaranje Gorazda i preti da, ukoliko se to ne desi - od primirja nece biti nista. Karadzic se ponasa pomirljvo i tvrdi da ce put biti otvoren, ukoliko ga bosanska vojska, ofanzivom preko Trnova i Treskavice, u medjuvremenu ne otvori sama. Ovih dana ocekuje se nova turneja Ricarda Holbruka oko ustanovljavanja termina i dnevnog reda mirovne konferencije. Milosevic cuti, drzavna televizija prenosi sture agencijske informacije o borbama, a na granicnim prelazima sa "Republikom Srpskom" srpske policije sa obe strane Drine vracaju nazad one koji nameravaju u Srbiju.

Kako stvari sada stoje,primirje koje se kako-tako odrzava u drugim delovima Bosne, niposto ne vazi oko Banja Luke. U izjavi beogradskom Radiju B92 u petak 13. oktobra, gradonacelnik Banja Luke Predrag Radic rekao je da su neke rubne mesne zajednice banjalucke opstine vec u rukama hrvatskih jurisnih trupa, i da se u gradu formiraju dobrovoljacki odredi. Na ulicama je i nekoliko desetina hiljada izbeglica. Polako ponestaju i osnovne zivotne namirnice.

(Vasilije Stefanovic)

20 godina se o Prijedoru šaptalo. Došlo je vrijeme da vrisnemo i izborimo se za pravo da se na dostojanstven način sjetimo stradalih. Pričajmo i opominjimo da se više nikada nikome ne ponovi.

https://www.facebook.com/events/315531921869846/

Isto mislimo. I mene boli svaka nevina žrtva ovog zadnjeg rata, ali krajiške, prijedorske posebno. S tim što se o zločinima u tom dijelu BiH 20 godina samo šaptalo. Sad je došlo vrijeme da se čuje i naš glas, da se žrtvama vrati dostojanstvo, da njihova mučenička smrt ostane kao opomena svima nama i svim budućim generacijama. Ove godine 6. avgusta dođimo u što većem broju u Omarsku!

https://www.facebook.com/events/315531921869846/

Neregistrirani wrote:Hvala za temu. Cesto pomislim, i neka taj grijeh ide na moju dusu, uz duzno postovanje svakog zivota koji je izgubljen bilo gdje, kako su u BiH sve zrtve vece od onih krajiskih. One se kopaju tiho, bez TV prenosa, poneki clanak, uvijek se ceka odobrenje od MIttala da se udje u krug i polozi vijenac - nikad nije sigurno da ce se dobiti do u zadnji cas - a na ulazu ih doceka ogromni mramorni spomenik poginulim pripadnicima VRS-a, malo se nesto pise o njima u julu i to je to. Mozda mi se to cini zato sto su one meni blize, svakog, valjda, boli ono njegovo. Broj ovdje nije konacan, u Bosanskoj krajini se traga za jos oko 1500 nestalih osoba!

Moj doprinos:

Kosturi koji govore

Logori smrti

Ubij, pali, pljačkaj!

Srpski monstrumi vole logore

Omarska, toponim genocida

Ubij bližnjeg svog

genocid u prijedoru

logori

Korićanske stijene

Uhapšen Karadžić, njegove ideje nisu

I am waiting. No one has ever said sorry

šehidsko mezarje u Kamićanima

Napadnuto sjedište Prijedorčana, priveden zbog riječi genocid

U sklopu obilježavanja 20. godišnjice genocida u Prijedoru, mnogi prijedorski Bošnjaci i ljudi iz drugih gradova okupili su se jutros ispred Udruženja Prijedorčanki "Izvor" na kojem su u ranim jutarnjim satima razbijeni prozori. Zbog riječi genocid, jedan od organizatora priveden je u prostorije prijedorske policije.
Piše: J. Hadžiahmetović



Posljednjih nekoliko mjeseci, osam prijedorskih udruženja obilježava 20. godišnjicu genocida u Prijedoru. Tako je danas u 12:00 sati održan mirnovni skup u pokretu "Za jednakost i pravo na sjećanje" kojem je prisustvovalo nekoliko stotina Prijedorčana.

Osim njih, tu su bili Ed Vulliamy, proslavljeni britanski novinar i autor koji jedobitnik ovogodišnje Međunarodne nagrade za borbu protiv poricanja genocida koju dodjeljuje Udruženje Prijedorčanki "Izvor" kao i članovi Iincijative mladih iz Beograda.

"Mi smo jutros došli ispred kancelarija Udruženja "Izvor" da pokupimo 102 dječije torbe sa imenima ubijene djece 1992. godine kad smo vidjeli da su svi prozori na prostorijama Udruženja razbijeni. Već je policija bila tu i napravljen je zapisnik", kaže Emir Hodžić, Prijedorčanin čiji su otac i brat bili zarobljeni u koncentracionom logoru Omarska.

Nakon toga, uzeli su torbe sa imenima djece na kojima je također pisala i riječ genocid i krenuli su prema glavnom gradskom trgu.

"Osim torbi, nosili smo i školsku tablu sa ispisanim imenima ubijene djece. Kad smo stigli na trg, nije bilo nikakvog govora već simbolična šetnja. Nakon toga, jedan od organizatora priveden je na saslušanje u policijsku stanicu nakon čega je dobio prekršajnu prijavu zbog korištenja riječi genocid. Prije toga načelnik Općine Prijedor Marko Pavić odobrio je okupljanje ali i zabranio upotrebu riječi genocid", pojašnjava Hodžić za portal Klix.ba.

Za večeras su organizatori planirali sjećanje na Esu Sadikovića, jednog od istaknutih Prijedorčana i žrtve genocida iz 1992. godine nakon čega će se uputiti prema logoru Trnopolje gdje će se noćiti.

"Sutra ujutro, idemo prema logoru Omarska", kaže na kraju Hodžić.

http://www.klix.ba/vijesti/bih/120805058#5

Prijedorčanima svaka čast na hrabrosti

Samo naprijed

Zaboravili smo mi sve, nažalost

s' moje sokocalo

insomnia78 wrote:Zaboravili smo mi sve, nažalost

Potpisujem.. Kad kome zatreba novac, ili fotelja medju ''vladajucim'', sjeti se obavezno..

Haj_Halve wrote:Ne, nikada. Iz carsije sam, gledao, slusao i dijelom iskusio sve ono sto se desavalo 30-31 Maja 1992. Tad sam bio dijete sa jedva 12 godina, ali i dan danas se sjecam upada srbijanskih naglasaka u haustor, pretresa stana, svadje Srbijanaca i lokalnih poznanika o tome da li ili ne da nas izvedu i ubiju. Urlanja, lomljenja stakla na Ukrasu i ostalim trgovinama i onda neko pucketanje, kao da nesto gori...dzamija i Stari Grad.

Sjecam se dana poslije napada, kada su vodili sve muskarce, pa bagerima rusili gradsku dzamiju. Pa onda puskaranja po okolnim selima (kasnije se ispostavilo da je to bila druga 'runda' ciscenja nakon Kozarca i Brda). Gledali smo na balkonu svom kao i na ostalim balkonima, nekakve svrake, crne ptice koje su meni izgledale bas apokalipticno. Taj prizor nikad necu zaboraviti. Pa bijele zastave i trake na rukama, pa onaj prizor kada svecano obuceni lokani Srbi izlaze pred svoju vojsku koja se vraca iz okolnih mjesta a medju tom vojskom hejbet kokardi.

Sjecam se kad sam otisao u hotel Balkan po cigare a mene neki cetnik pita kako se zovem. Ja slazem da se zovem Pedja (po najboljem drugu) a on meni kaze 'sine moj,bit ce od tebe dobrog srpskog vojnika'. . .

Kako tako nesto zaboraviti. Iako smo bili sretni da nam niko od bliznje porodice nije ubijen, takve stvari nikad ne mogu zaboraviti. Svaka cast povratnicima, sami oni znaju kako im je. Zive medju fasistima koji bi sutra...ma kakvi, danas radili ono sto su radili.

Jeste, Prijedor je sredjen (pogotovu glavna ulica). Ali sredjen je u inat onima koji su bili dio nega, u korist onih koji nisu vidjeli ni D od duse ove nekad ponosne carsije. Arhitekti obnove su Hrgari, koji su prije rata imali pripremljen urbanisticki plan grada u kojem mjesta starim bosnjackim kucama i gradskoj dzamiji nije bilo. Upravo su oni ti koji su dirigovali operacijama svih onih bagera Maja i Juna '92 god, tako da tu finocu obnovljenih dijelova grada uzimam sa dozom ogromne rezerve. U Prijedoru nista nije kao sto izgleda i sve ima mracnu historiju, samo kad se malo skine prasine sa vrha.

A onda odete u slavni Kozarac. I vidite ljude koji su prosli kroz pakao kako idu na koncert raznih prekodrinskih ljaksofona/turbofolk pjevaca na bazenu, kao da se nista nije desilo. Zajedno sa istim Srbima iz okolnih sela koji su im ubijali najmilije. Batstvo i jedinstvo kroz sumadijski rock 'n' roll. A kada ih upitas kako mogu, gledaju te kao zombija i jos kazu da nije vazno koje je nacionalnosti pjevac (Nedjeljko Bajic Baja) vec je vazno da dobro pjeva. I onda se pitam, grijesim li ja ovdje, ili su oni u pravu?

Mislim da niko nije zaboravio Prijedor 1992, ali vecina nema energije vise da se sjeca...

sjajno napisano.

Dupli.

Registar ratnih zločinaca koji su sijali smrt u dolini Sane: Oni su ubijali Prijedor
Najveća tvornica smrti nakon Drugog svjetskog rata u Evropi bio je logor Omarska

Autor Avdo HUSEINOVIĆ | Objavljeno 11.08.2012. u 07:40
Duško Tadić: Prvi uhapšeni haški optuženik Niko nikada neće sabrati sve žrtve u dolini Sane tokom agresije na RBiH od 1992. do 1995. godine. Kako reče Ed Vulijami (Vulliamy), britanski novinar koji je 5. avgusta 1992. otkrio prijedorske logore, Prijedor je nakon Srebrenice najplodonosnije polje smrti bosanskog rata.

Karta za Hag

Proglasom Kriznog štaba s novim predsjednikom općine Prijedor dr. Milomirom Stakićem na čelu, 30. aprila 1992., počeo se pisati krvavi dnevnik Prijedora i okolice. Posebno je zanimljiv dio proglasa u kojem Stakić poručuje prijedorskim muslimanima da "on preuzima odgovornost za bezbjedan život svih građana, da će štititi njihovu imovinu, da na pitomim kozarskim prostorima ne smije nikada više biti rata i pokolja, ruševina i paljevina, zgarišta i jauka". A onda je sve to uslijedilo 1992., i to više nego ikada ranije.

Najveća tvornica smrti nakon Drugog svjetskog rata u Evropi bio je logor Omarska. Osim u Omarsku, i u nekadašnju tvornicu keramičkih pločica Keraterm, zatim u logor Trnopolje te u naselja Kozarac, Hambarine, Čarakovo, Zecovi, Ljubija, Bišćani, Kevljani, Kamičani, Briševo, Rizvanovići, centar grada... svaki Srbin mogao je doći i ubiti bilo kojeg Bošnjaka, a da ga niko ne pita zašto to čini.



Stakić, Žigić, Mrđa, Mejakić, Krkan, Kvočka: Samo neki od predvodnika pokolja, rušenja i paljenja

O razmjerama zločina u Prijedoru danas, 20 godina nakon zatvaranja prijedorskih logora smrti, možda najbolje govori lista osuđenih Srba pred Tribunalom u Hagu. Krvnik Duško Tadić, kojeg su njemački mediji prozvali "Ajhman iz Kozarca", bio je prvi uhapšeni haški optuženik. Uhapšen je 12. decembra 1994. u Minhenu, a konačnom presudom, po žalbi 26. januara 2000., osuđen je na 20 godina zatvora. Nakon odsluženih 14 godina, 2008. pušten je iz zatvora.

Svoju kartu za Hag Milomir Stakić dobio je obavljajući dužnost glavnog i odgovornog zločinca u Prijedoru. Prvostepenom presudom Stakić je 31. jula 2003., zbog zločina u Prijedoru, osuđen na kaznu doživotnog zatvora, ali je ona odlukom Žalbenog vijeća 22. marta 2006. preinačena na 40 godina zatvora. U Francusku na izdržavanje kazne prebačen je 12. januara 2007.

Već na slobodi

Monstrum Zoran Žigić Žiga obilazio je sve prijedorske logore, privatne kuće po svim muslimanskim naseljima i svuda okrvavio ruke. Pretpostavlja se da je ovaj krvnik ubio oko 200 svojih komšija Bošnjaka. U Hagu je 2. novembra 2001. osuđen na 25 godina zatvora. Očekuje se da bude oslobođen iz austrijskog zatvora, nedaleko od Graca, polovinom decembra 2014., nakon što mu isteknu dvije trećine izrečene kazne.

Mlađo Radić Krkan, zloglasni vođa smjene u Omarskoj, 2. novembra 2001. u Hagu je osuđen na 20 godina zatvora. Kaznu izdržava u Francuskoj. Darko Mrđa, pripadnik zloglasnog interventnog voda Stanice javne bezbjednosti Prijedor, kojeg je Haški tribunal 31. marta 2004. osudio na 17 godina zatvora zbog učešća u strijeljanju oko 200 civila na Korićanskim stijanama 21. avgusta 1992., izdržava 17-godišnju zatvorsku kaznu u Španiji. I Mrđa bi u oktobru 2013. mogao postati slobodni ratni zločinac.

U Hagu je prijedorski zločinac Predrag Banović Ćupo 28. oktobra 2003. osuđen na devet godina zatvora, a iz francuskog zatvora pušten je 2008.

Duška Sikiricu, upravnika "smrti" u Keratermu, Tribunal u Hagu 2001. osudio je na 15 godina zatvora. Pušten je 20. jula 2010. iz austrijskog zatvora, uz obrazloženje da je, osim odslužene dvije trećine kazne, tokom suđenja izrazio "iskreno kajanje i duboko žaljenje" za zločine počinjene u Keratermu.

Prijedorski policajac i zločinac iz Omarske Miroslav Kvočka osuđen je 2. novembra 2001. na sedam godina zatvora. Iz zatvora Ševeningen pušten je 31. marta 2005.

- Otkako sam izašao iz zatvora, sve radim što nikada prije nisam radio, samo da bih preživio. Prodao sam stan u Prijedoru jer se jednostavno nema od čega živjeti. Imam sad kuću u Velikom Palančištu, osam kilometara od Prijedora, i nešto stoke... U sezonskim danima radim za dnevnicu, cijepam drva, kopam kanale..., ali to vam je - dan ima pa deset nema - žali se zločinac Kvočka.

Blage haške kazne odslužili su i zločinci Damir Došen Kajin, komandir smjene u Keratermu, 13. novembra 2001. osuđen na pet godina zatvora, a prijevremeno pušten 2003., Dragan Kolundžija, bivši vozač kamiona i komandir smjene u logoru Keraterm, osuđen na tri godine, a pušten nakon odležane dvije godine zatvora 5. decembra 2001., Milojica Kos Krle, bivši konobar, vođa smjene u Omarskoj, 6. novembra 2001. osuđen na šest godina zatvora, a 31. jula 2002. prijevremeno pušten, Dragoljub Prcač, krim-tehničar i jedan od zamjenika komandanta Omarske, nakon odslužene petogodišnje kazne pušten je 4. marta 2005.

Prijeratni policajac Željko Mejakić svoju zločinačko-krvavu slavu zaradio je komandujući logorom Omarska. Za zločine u Omarskoj 8. juna 2008. Sud BiH osudio je Mejakića na 21, Momčila Grubana Čkalju, vođu jedne od tri smjene stražara u ovom logoru, na 11, a Duška Kneževića Ducu, koji je kao posjetilac logora Omarska i Keraterm učestvovao u ubistvima, mučenjima i progonu nesrpskog stanovništva, na 31 godinu zatvora.

Društvo mrtvih

Pred Sudom BiH osuđeni su još: Dušan Fuštar, bivši komandir smjene u logoru Keraterm, 22. aprila 2008. osuđen na devet godina zatvora, te bivši pripadnici Interventnog voda prijedorske policije Damir Ivanković Dado 2. jula 2009. na 14, Gordan Đurić 10. septembra 2009. na osam, Ljubiša Četić 18. marta 2010. na 13, Saša Zečević, Radoslav Knežević i Marinko Ljepoja 28. juna 2012. na po 23 godine zatvora zbog zločina počinjenog na Korićanskim stijenama.

Za ubistva 17 prijedorskih Bošnjaka i Hrvata koja su počinjena između 13. februara i 1. aprila 1994. godine Vrhovni sud Republike Srpske donio je presudu kojom se Radislav Knežević osuđuje na 10 godina, dok je Okružni sud Banja Luka osudio Draška Krndiju i Dragu Radakovića na po 20 godina zatvora. Okružni sud Banja Luka osudio je i Boru Milojicu 1. decembra 2006. na sedam godina zatvora zato što je u avgustu 1992. u selu Hegići kod Ljubije ubio civila Rasima Čehića.

Društvo mrtvih prijedorskih zločinaca predvodi Simo Drljača, ratni načelnik prijedorske policije, kojeg su ubili pripadnici SFOR-a 10. jula 1997. u Gradini kod Omarske prilikom pokušaja hapšenja. Slijede ga dr. Milan Kovačević, drugi čovjek Prijedora tokom rata, a umro je 1. avgusta 1998. godine u haškoj ćeliji od posljedica srčanog udara, i Slobodan Kuruzović, komandant logora Trnopolje, koji je umro krajem maja 2005. izbjegavši kaznu.

Momčilo Radanović Cigo, bivši taksista, koji se 1992. godine prekvalificirao i s najvećim ocjenama položio ispit za "zločinca A kategorije", vodio je probojne jedinice i sa svojim fašistima ubijao civile u prijedorskim naseljima, a nakon rata bio je potpredsjednik općine Prijedor.

Bivši kapetan JNA Radmilo Zeljaja predvodio je 23. maja 1992. Vojnu policiju 43. brigade Vojske Jugoslavije u napadu na Čarakovo, čije je stanovništvo masakrirano. Zeljaja je spalio i razorio mnoga mjesta u Potkozarju pa je zbog toga Stakić, u znak zahvalnosti za počinjena zlodjela, Kozarac krajem maja 1992. preimenovao u Radmilovo.

Zeljaji se lično 26. maja 1992. predao Osman Didović, komandir policije u Kozarcu, a nekoliko sati nakon predaje, prema svjedočenju Nihada Seferovića Kuje, ubijen je u porti pravoslavne crkve u Kozarcu zajedno s policajcem Edinom Bešićem.

Zašto je Haški sud zaboravio Zeljaju

Ostaje neshvatljivo zbog čega je Haški sud zaboravio Radmila Zeljaju. Ukazom br:1/2-01-0003/2001-30/01 Vojislava Koštunice, predsjednika Savezne Republike Jugoslavije, od 16. juna 2001. godine, zajedno sa zločincem Ratkom Mladićem i još 24 generala Vojske Republike Srpske, generalmajor Radmilo Zeljaja je skinut s evidencije Vojske Jugoslavije, što u praksi znači da je on otad penzioner države Srbije.

Preživjele prijedorske žrtve traže od Tužilaštva BiH da se utvrdi pojedinačna odgovornost za desetine isljednika ispitivača u logorima, kao i još stotine egzekutora koje redovno viđaju na poljima oko Sane ili se vješto kriju u Srbiji i na drugim bjelosvjetskim adresama.

Priču o strahotama prijedorskog genocida ponajbolje možda opisuje konstatacija rahmetli dr. Ese Sadikovića u kojoj, malo prije nego što je odveden iz logora Omarska i ubrzo pogubljen, reče: "Za ove ovdje Hitler je bio pravi amater".



Zalosno..

Mi Bosnje smo obicni beskicmenjaci....

http://www.klix.ba/vijesti/bih/cuvar-lo ... /120925058

A ovako srvi falsificiraju dokaze... i to je naravno ta istina i pravda o kojoj oni govore???

Zločinci broj ubijenih Bošnjaka u Kozarcu umanjili deset puta

Svjedok Tužilaštva Osman Selak izjavio je na suđenju Ratku Mladiću, optuženom za genocid počinjen u BiH, da je u ljeto 1992. komandant Prvog krajiškog korpusa VRS Momir Talić bio zvanično obaviješten da je u napadu na selo Kozarac kod Prijedora ubijeno 800 Bošnjaka, a da je, po Talićevom nalogu, u izvještaju Glavnom štabu VRS-a zatim napisano da je bilo 80 žrtava, prenosi BIRN.

Selak je u to vrijeme bio komandant pozadinske baze VRS-a u Banjoj Luci.

Objasnio je da je, kao dugogodišnji oficir Jugoslovenske narodne armije (JNA), podnio zahtjev za penzionisanje dan nakon formiranja VRS-a, 18. maja 1992., svjestan da u njoj neće moći da ostane kao musliman, ali da je na dužnosti ostao dok u julu te godine nije usvojen njegov zahtjev.

Svjedok je rekao je da je 27. maja 1992. bio na sastanku u komandi Korpusa, na kojem je pukovnik Dragan Marčetić, izvjestio Talića o napadu na Kozarac tog dana.

“Marčetić je rekao Taliću: ‘Druže generale, danas je u Kozarcu ubijeno 800 ljudi i zarobljeno 1.200.’ Talić je spontano pogledao prema meni, znajući da sam Bošnjak, a da su ubijeni bili muslimani. Uvidio je da je pogriješio, pa se okrenuo i rekao Marčetiću: ‘Dragane, valjda hoćeš da kažeš da je ubijeno 80 ljudi i tako obavijesti Glavni štab.’ Ta informacija je otišla u Štab”, ispričao je Selak.

Prema svjedokovom iskazu, Talić “nije bio za ratnu opciju”, ali je “provodio naređenja”.

“Znao je da je prekršio međunarodno ratno pravo i zato je naredio da se Glavni štab izvjesti da je bilo 80 ubijenih. Plašio se da će on odgovarati za to ubistvo”, kazao je Selak, označivši, kao počinioce ubistva u Kozarcu, pripadnike motorizovane brigade VRS-a iz Prijedora, koje Talić “nije kaznio”.

Talića je sud u Hagu optužio za ratne zločine počinjene u Bosanskoj krajini, ali je on 2003. umro, prije nego što je suđenje okončano.

Mladić, tadašnji komandant VRS-a, optužen je za progon Bošnjaka i Hrvata širom BiH, koji je u sedam opština, uključujući Prijedor, dosegao razmjere genocida.

Njemu je na teret stavljen i genocid počinjen u Srebrenici, teror nad civilima u Sarajevu te uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce, u periodu od 1992. do 1995. godine.

U svjedokovoj radnoj bilježnici, koju je tužilac Dermot Groome prikazao u sudnici, zabilježene su riječi pukovnika Marčetića da je “u Kozarcu, zbog rampe, 800 ljudi poginulo”.

“Navodno je neko stavio rampu da ljudi ne mogu proći”, prokomentarisao je svjedok.

On je izjavio da je kasnije Institut za ratne zločine u Sarajevu, u kojem je on angažovan, utvrdio da je u Kozarcu bilo ubijeno 1.200 mještana, a da je broj žrtava, uključujući prijedorsku i susjedne opštine Sanski Most i Bosanski Novi, dostigao 2.000.

Prvog dana juna 1992. godine, Selak je, prema sopstvenim riječima, bio prisutan i na sastanku na kojem je Talić naredio da se “pod hitno” formira logor za “cirka 2.500” ratnih zarobljenika na Manjači.

Nakon dva dana, on je, s Talićem i drugim oficirom, otišao u logor i tamo vidio “100 do 130 ljudi, od kojih su neki bili isprebijani i krvavi, kako čiste štalu u kojoj su bili smješteni”.

“Kasnije su, nažalost, mnogi umrli od prebijanja u tom logoru”, kazao je Selak, procjenjujući da je u objektima na Manjači prije rata moglo da se smjesti najviše 200 vojnika.

Tokom rata, kroz logor je prošlo skoro 5.000 Bošnjaka.

Na početku unakrsnog ispitivanja, Mladićev branilac Branko Lukić predočio je u sudnici izvještaj Prvog krajiškog korpusa u kojem se navodi da su Bošnjaci u Kozarcu bili ubijeni u borbama.

Svjedok je to odbacio kao “laž”, ocjenjući da je ona bila navedena upravo zbog straha generala Talića od “posljedica”.

Suđenje će biti nastavljeno sutra.

Vecina zrtava i njihovih sugradjana na zalost jesu zaboravili Prijedor i druge "Prijedore" po Bosni.