Alija i Armija, dva oka u glavi
"Sve sto sam dobio nakon cetiri godine rova je pravo da kazem: predsjednice, nismo se za ovo borili", rezignirano je pocetkom mjeseca u sasvim neformalnom, ali uzasno sumornom razgovoru ponavljao jedan, davno demobilizirani bosanski (ne i bosnjacki) vojnik. Tek koji dan kasnije, njegove su rijeci dobile potvrdu: od oficirskog kadra vojske u kojoj je bio, ali i covjeka kojeg on oslovljava sa "predsjednice", a generali sa "komandante". Alija Izetbegovic se pred povlacenje iz Predsjednistva BiH oprostio i od Armije BiH, vojske cije je casne namjere i herojske bitke sistematski devalvirao nepotistickim, stranackim i ideoloskim intervencijama, pretvorivsi jos 1994. "pozdrav domovini" u "esselamu alejkum"
Pise: Vildana Selimbegovic
Dvadeset petog novembra 1990. Alija Izetbegovic postao je predsjednik Predsjednistva BiH: sa nesto modificiranije funkcije - predsje davajuceg Predsjednistva - povlaci se ovih dana citavim nizom oprostajnih susreta. Najznacajniji i najznakovitiji je, uostalom kao i vladavina sama, onaj dio vojnog oprastanja: dogodio se u ponedjeljak, devetog oktobra, i sem po patetici rastajanja ostat ce upamcen i kao najveci poratni skup bosnjackih oficira. Nasem Vrhovnom komandantu od Pripadnika Armije BiH: pise na poklonu koji je Izetbegovicu urucio komandant Vojske Federacije, generalpukovnik Atif Dudakovic.
U moru svecanih uniformi toga dana nije bilo Rasima Delica: penzionirani armijski general koji je na kormilu Armije BiH, a potom Vojske Federacije proveo gotovo sedam godina, bio je u civilu, barem tako tvrdi sam Izetbegovic, i valjda ga zbog toga novinari nisu prepoznali?! Sefera Halilovica, prvog komandanta Armije BiH, uistinu nije bilo. Ne samo zato sto svecanu uniformu nema, sto i nije najbitnije, vec vjerovatno zato sto je svjestan da ni Armije BiH vise nema. Istine radi, i Izetbegovic je samoproglaseni Vrhovni komandant: po Ustavu zemlje koju je branila Armija BiH - vrhovna komanda je bilo Predsjednistvo (kojeg takodjer vise nema). No, sva prica o Aliji i Armiji nastala je upravo na toj relaciji - od Predsjednistva do vrhovnog komandanta.
Sabah hajrula, Zorane
"Armija nece okupirati Bosnu, nece izvrsiti drzavni udar." Ne, nije ovo Izetbegoviceva umirujuca poruka sa skupa bosnjackih oficira, ovo je njegova izjava od 17. marta 1992. I ne tice se ove, vec one armije, jnaovske, koja ce, samo 14 dana kasnije, tenkovima zaposjesti sarajevski rezervoar na Mojmilu. Armija od koje se netom oprostio tada je imala tek slutnju sebe same: puno kasnije saznat cemo da su Zelene beretke regrutirale svoje clanove i naoruzavale se jos 1991, a da se u selu Mehurici kod Travnika sedmog i osmog februara 1992. godine Glavni stab Patriotske lige BiH zajedno sa regionalnim stabovima bavio Direktivom za odbranu suvereniteta RBiH, zadacima, strategijom pa cak i temeljima namjenske industrije?!
Obicni gradjani i najveci dio branilaca Bosne i Hercegovine s ratom su se suocili istovremeno kada i sa granatama ispaljenim iz jna cijevi: u to doba, dakle pocetkom aprila 1992. godine, pred cijevi su izlazili branioci, teritorijalci, sarajevska raja i, ma sta o tome danas mislio komandant Dudakovic, ginuli duboko svjesni da su u misiji odbrane svega najmilijeg - porodice, grada, Bosne… Milinkladsku su zajedno branili i Vlado, i Eko, i Jasmin, i Vinko, i nije im smetalo sto nemaju mesdzid. Vapili su za puskama, municijom, uniformom, hranom…
Jedino u cemu nisu oskudijevali bila je hrabrost i prijateljstvo: na 63 kilometra zeljeznog obruca oko Sarajeva, u svojim su improviziranim rovovima prepricavali uistinu herojske podvige - tenkove su zaustavljali tijelima, u oklope obucene specijalce bombama nastalim u automehanicarskim radionicama… Kao vrhunsku dosjetku prepricavali Zoranov slucaj, kada je u tri sata ujutro sa jos jednim saborcem uspio da se vrati iz mrtvih i onda, zatecen, na strazarsko pitanje ko ide, odgovorio: "Sabahudin." Sam je Zoran objasnjavao: "I meni da je neko u to doba odgovorio 'Zoran', pucao bih. Ovo je Blekin potok, mi smo u spicu, a cetnici sa tri strane."
Ficini pakleni planovi
Taj prvi period nastajanja Armije prezivjeli prvoborci pamte po jos jednoj cinjenici: na linijama odbrane i u njihovim ratnim stabovima nije bilo cestih posjetilaca iz grada. Dolazio im je Jovan Divjak i povremeno Mustafa Hajrulahovic Talijan. Ostali su stvarali Armiju: odlukom Predsjednistva RBiH 27. maja formirano je prvih 13 brigada, 32 odreda, bataljon vojne policije, inzinjerijski bataljon i jedna prateca ceta za obezbjedjenje Predsjednistva. Vec pocetkom augusta 1992. BiH je branilo 28 brigada, 138 odreda, 16 samostalnih bataljona, jedan oklopni bataljon, dva artiljerijska diviziona… ukupno, oko 170.000 boraca. Niko nije tajio: mahom Bosnjaka, ali i sa znacajnih 25 procenata Hrvata, Srba i ostalih. Cinjenica da je Andjelko Makar bio uspjesan cinilac komandne strukture Drugog korpusa ni na koji nacin ne umanjuje herojstvo jednog Zaima Imamovica, legendu kapetana Hajre Mesica, hrabrost Midhata Hujdura Hujke ili Izeta Nanica: ona ih samo cini jos vecim i znacajnijim.
Fikret Muslimovic nije isao medju borce: paklene planove o jednonacionalnoj vojsci, direktive o zamjeni zdravo za selam i pogibiju s tekbirom na usnama osmisljavao je u jednoj od kancelarija. Dovoljno blizu Predsjednistva i barem isto tako blizu Centrali stranke koja se dosjetila da bosanske Muslimane preimenuje u Bosnjake, pa ih potom podijeli na one koji su vjernici i ostale koji su izdajice, prepoznajuci prve po iskaznici SDA i podrazumijevajuci pritom da su izdajice svi ostali. Armija je za podizanje morala dobila Ziju Ljevakovica, a imami sirom BiH ratni raspored: prvi do komandanata. Uglavnom na stapskim sastancima, vrlo rijetko na frontu. Front je zapravo i dalje ostao rezerviran za obicne borce: plejada sinova, sestrica, bratica i najblize familije takodjer je dobila ratne rasporede - jedni su savjetovali oceve, drugi su skupljali novac po bijelom svijetu, treci su naprosto bili direktori. Oni vazniji, imali su i po dva-tri ratna rasporeda.
Armija je brojcano rasla, a familijarno se dijelila: Cengici su neprikosnoveno logisticirali i sa svakom se zoljom kadrovski pojacavali u komandnim strukturama.
Mreza nepotizma kao pauk se provlacila korpusima i brigadama, a sve s istim ciljem: zadrzati sve pore odlucivanja u neformalnom najuzem mladomuslimanskom jezgru: onih koji su od patriotizma boraca gradili spomenik partiji i njenom Vodji. Sam Izetbegovic je, pravdajuci se nepovjerenjem ka kadrovima bivse JNA, u Sarajevu, ali i izvan podrzavao paralelni vojni sustav. Musan Topalovic Caco, Ramiz Delalic Celo, Ismet Bajramovic Celo, Jusuf Juka Prazina… na rjesenjima o imenovanju imali su Izetbegovicev potpis, javno se hvalili kako samo Njega slusaju, i isto tako javno porucivali: "Alija me postavio, samo me on moze smijeniti."
I nije da nije htio, ali je u medjuvremenu, potrebom da svoju osobnu harizmu demonstrira regularnim komandama, podrzavao njihova komandantska postojanja. Ne, nije Juka 5.000 cijevi i isto toliko ljudi sam okupio: oruzje je dobio zahvaljujuci esdeaovskoj dosjetljivosti da i Draganu Vikicu treba konkurencija?! Nesto kasnije, ista ce dosjetljivost sirom slobodne teritorije Bosne i Hercegovine instalirati mudzahedine kao pandan Armiji, onoj obicnoj i odbrambenoj, tako snalazljivoj u borbi protiv agresije, ali zato nedovoljno pripremljenoj za velike islamske podvige zaokruzivanja bosnjacke drzave.
Generali imaju kome da pisu
Juka je zavrsio u HVO-u, a potom skoncao u Belgiji: od svega sto su oslobodili, mudzahedini su uspjeli zaokruziti koloniju u Bocinji, i evo, i nju danas iseljavaju. U medjuvremenu su dobili drzavljanstva, samim tim i pasose, i onima koje su dosli oslobadjati podarili podozrivost na svemu sto se granicom zove. Nije pomoglo cak ni to sto se pet clanova Predsjednistva jos pocetkom 1995. godine oglasilo protestom protiv ideologizacije i islamizacije Armije BiH: kao kontraudar Nijazu Durakovicu, Tatjani Ljuic-Mijatovic, Ivi Komsicu, Mirku Pejanovicu i Stjepanu Kljuicu, uslijedilo je pismo Generalstaba Armije BiH, koji je javno otpisao pomenutu petorku promovirajuci Izetbegovica u svoga vrhovnog komandanta i Ganica u njegovog zamjenika. Pismo Generalstaba brze-bolje je prepisao i Kolegij MUP-a, pomazuci tako da se i pred svijetom i medju nama samima stvari iskristaliziraju.
Ne, nije proces ideologizacije i islamizacije Armije BiH poceo tada - u tom je periodu on zapravo okoncan, a sve izmedju Jovan Divjak danas zove vremenom ikebane. Veliko finale, ipak, promovirano je u Zenici, na godisnjici Treceg korpusa 14. aprila 1996. godine: nikad tokom rata vojnici Armije BiH nisu sreli vise zelenih zastava, pokrivenih suboraca sa porukama iz Kur'ana na celu, i nikad i ni na jednom mjestu vojska branilaca nije na takav nacin porazena. Od te promocije na kojoj je Izetbegovic rekao: "Da nije bilo SDA, BiH bi danas bila provincija Velike Srbije ili bi bila unistena", Armija BiH naprosto ne postoji. Ne zbog Daytona i ne zbog Federacije, vec zbog proste cinjenice sto se od tada u njoj vise ne mogu pronaci ni Bosnjaci sto ne stanuju u SDA, a o ostalima da se i ne govori.
Imala je Armija BiH velikih bitaka: mnoge je dobila, nekoliko najvecih i najvaznijih izgubila. Na Bilinom je polju izgubila sebe i karakter svoje borbe: diverzantskim upadom jedinica SDA predvodjenih Alijom Izetbegovicem, Armija BiH ostala je bez onog najvaznijeg - cilja borbe za drzavu Bosnu i Hercegovinu. Potucena do koljena, Armija BiH se danas moze naci samo u sjecanjima demobiliziranih boraca, prepustenih milosti i nemilosti raznih partijskih obecanja, i na grobljima i mezarjima sirom BiH. Sto se oficira tice, oni su se obezbijedili: iz stabova su, preko glavnih i inih odbora, listom postali profesionalni i apoliticni vojnici. Samo imaju male praznine u sjecanju i tek ih slika sa oprostaja poput ovog moze vratiti u stvarnost i podsjetiti na grb koji nose.
Uistinu nije sporno: uloga SDA i Alije Izetbegovica osobno ogromna je u nastanku i nestanku Armije BiH. I zasluzuje da bude do tancina izvagana i izmjerena na tasu historije - tek cemo tada saznati i spoznati sta je ova zemlja dobila a sta izgubila otimanjem Armije od nje same, njenim oblacenjem u nacionalno ruho i njenim pretvaranjem u vojsku partije. Upravo zato nije zgoreg i ovaj oprostaj smjestiti tamo gdje mu i dolikuje: medju svjedocanstva koja ce podmladak podsjecati da oni koji su mentalitetski odgajani da sluze jednom vodji ne mogu a da svoju bezgranicnu servilnost ne demonstriraju i svakom narednom, ma koliko se Josip B. i Alija I. medjusobno razlikovali. Samo se tako i moze objasniti istup komandanta Vojske Federacije: "Koliko je vojnika poginulo s usklikom Vaseg imena!" Cak i da je tako, poginuli borci Armije BiH, njihove kolege policajci i njihovi saborci ratni vojni invalidi zasluzuju da ih se ostavi bar na mezarjima i sa ranama dovoljno daleko od politickih terevenki.