price neudanih zena

[wewa]

da mi ga je vidjeti ko je mahali ugodio..

a sta cemo s udovica..? jel se i one moraju opet udati ili su amnestirane?

ako cemo socioloski - zena je pod pritiskom da bude u nekoj formi braka/formalne veze, jer je tako sigurno smjestena u svoju kutijicu i ne remeti ostatak drustva. a to sto se ljudi kurvaju na sve strane, sto zive jedno pored drugog a ne jedno s drugim - a Boze moj, sta ces. nek nisu sami.

[plain vanilla]

pa zbog tog pritiska i dolazi do losih brakova..ne uvijek, ali cesto

kako kazu-idi, dok zovu
i ti odes

[Mis mekinjas]

Hm....
Bila sam zaprošena.... nisam se udala, jer niti jednog trenutka se nisam vidjela sa njim do kraja života.... Nisam ga ni ostavila, on je mene kad sam ga odbila, pa se pitam, jel' me prosio da ne bude sam, ili jer me voli.... Ko zna, on, možda..... Ali sam sretna da nije moj....
Znam da može biti kako treba, odgojile su me dvije jedinke, koje su danas kao tinejdžeri, vole se jednako kao prvog dana.
O da, želim, nekog kome bih pala u nesvijest u rukama od sreće, nekog ko neće da papir bude dokaz ičega.
Našla sam ja takvog, činilo se da je i on, a ispalo je nešto potpuno drukčije.
Njega je opisao najbolje Mešin citati:
"Oprosti.
Bila je to najljepša riječ koju je moglo pronaći njegovo kukavičko poštenje. Tako me srećno skinuo sa savjesti i prijateljski ispratio u prošlost. "


Proživjela sam neke stvari, koje niko ne želi, jednu stvar, mimo svih koje se znaju, o kojoj nikad neću ništa reći. Umrijet će sa mnom...
Ne smatram se posebno sretnom osobom, ali ni krajnje nesretnom.
Nemam majčinske osjećaje, volim samo dva klinca, tačnije klinke, od prijatelja. Kad se poželim dodira ruke djeteta, odem tim prijateljima, doduše jedni su u Sarajevu, a ja nisam, pa ne mogu tako često, ići se igrati i čitati slikovnice.
Dijete sam u duši, funkcioniram kao odrasla osoba. Imam sve, stan, auto, dobar posao, podeblju povijest bolesti, ružna iskustva, lijepa iskustva, prijatelje, poznanike, svoje sitne zanimacije, koje me ispunjavaju, ali ne čine potpuno ispunjenom.
Ne prati me osjećaj usamljenosti. Zadovoljna sam sobom. Iza svake svoje riječi stojim. Imam mišljenje svemu, i ne mijenjam ga. Odlučujem se brzo. Sposobna sam voljeti, bezuvjetno. Ne želim biti samohrana majka, ako ću imati izbor. Nikada, ne bih dijete sama odgajala, osim ako život ne donese to u paketu. Nisam čak ni sigurna, da imam dijete i da moram biti samohrani roditelj, da ne bih dala dijete ocu ili baki. Po čemu to otac ne bi mogao biti i majka i otac? Nije nenormalno.
Postoje neke stvari, neki objektivni razlozi, zbog kojih se bojim biti sama, jer ne znam hoću moći sebi pomoći, vezano je za bolest.
I opet ću ja sa Mešom: "Navikao sam da tražim i ne nalazim, jedno je zavisilo do mene, drugo je zavisilo ne znam od koga... "

[Altsa]

kakvih ja zena imam u porodici..40 godina braka, i nijednom im muz nije skuhao kafu

Znaci, bile bi sretne da im je bar jednom skuhao kafu?

Jesam li ja rekla da su one sretne ili nesretne? To je njihov izbor..
Meni nije normalno da za 40 godina braka rodis troje djece, ides na posao, spremas po stanu, kuhas..a nikad se muz ne sjeti ni kafu skuhati..Ja ne bih bila sretna..jer nije poenta u kafi..poenta je u paznji..

e eto ja znam brakove gdje muz i kafu kuha i usisa po stanu i obrise prasinu i ode na pijacu...ali nije stvar u tome stvar je utome sto kada dodes u pozne godine nemas ti nikom kafu da skuhas...brak je kod nekog dobar kod nekog ne ali to i nije razlog da apriori odbijas brak zato sto neki muz nije nikad skuhao kafu zeni ili je vara (ne varaju samo muskarci), a sta cemo sa onim koji kuhaju i pomazu zaposlenoj zeni i u potpunosti ucestvuju u odgoju djece i funkcionisanju porodica...tesko je biti sam kad se ostari ne moras biti udata ali je bitno da imas nekog pored sebe s kim mozes popricat i progovorit koju rijec a ne pricat sama sa sobom i biti vuk samotnjak...prijatelja vidis na sat-dva i opet nazad u prazni stan...tome je sva poenta a ne u braku koji fakat nista ne znaci ali se ne moze reci da 90%brakova ne valja

[wewa]

pa zbog tog pritiska i dolazi do losih brakova..ne uvijek, ali cesto

kako kazu-idi, dok zovu
i ti odes

barem 50% njih se ozeni/uda jer je vakat, jer su se svi ostali jarani pozenili, jer bi nesto toplo da pojedu kad dodju kuci s posla. a onda nastaje la kukaraca... to su oni u divnim brakovima sto se taslace sa strane i sire vidike. ili mlade gospodje mame sto paradiraju u dopicnjacima jer ih gospodin zakoniti ne primjecuje dok ne vidi izvod kreditne kartice.

[Sitijevac2011]

Razmišlja li iko o potomstvu, ili je to zastarjeli način razmišljanja? Ne kažem po svaku cijenu, Bože sačuvaj, ali ne škodi malo poraditi na sebi prvo čisto da se uvjerite da dajete svoj pozitivni maksimum.

Evo da ti ja dam odgovor. Ne, ne razmisljam o potomstvu. Niti kao jedinka, niti kao stanovnik ove planete na kojoj ce 30 godina biti 9 milijardi ljudi, a i od ovih sadasnjih 7 vecina nema sta jesti. Napustene djece na sve strane, sirocadi, djevojcica koje od 10.-e godine prodaju po ulicnim kuplerajima pohotnim starcima, ratujemo oko nafte, ratovacemo uskoro i oko vode i plodne zemlje i ko zna cega. Ne smatram covjecanstvo nekakvim plusem za ovaj svijet, smatram nas rakom na tijelu ove lijepe planete.

Treba da donesem dijete na svijet da ga neko salje u rat, od njega pravi prostitku, roba, da ga ili ju unesrece kao sto su unesretili nas, kao sto su unesrecna djeca po Ugandi, Somaliji, Kongu, Indiji, Bangladesu ...

Ne osjecam potrebu da se razmnozavam da bi nesto ostalo iza mene, ako sta napravim (u kreativnom smislu) pa ostane, dobro ostane, ako ne ostane, nikom nista, prevelik je ovaj svemir da bi moji geni nesto u njemu znacili.

Oko mene ima puno djece koju volim, sto u mojoj familiji, sto djece mojih prijatelja, tako da se ne smatram uskracenom za divne, male ljude. Mozda sam uskracena za to iskustvo smirenja i ispunjenja koje imaju ljudi koji imaju djecu i koji svoj zivot u tom smislu smatraju ostvarnim, ali za to iskustvo nikad nisam bila i necu biti spremna iz gorenavedenih razloga (i jos poneki). Divim se ljudima koji imaju hrabrosti donositi djecu na svijet, jer svijet zaista nije u nekom super-pozitivnom stanju. A na stranu sto im se divim sto imaju hrabrosti da se prihvate takve vrste odgovornosti. Ja je nemam.

Inace, bila sam udata, vise nisam (svojom odlukom) .... bila sam i u vezama raznih tipova ... hmmm, sve ima svoje prednosti i mane. Brak je prije svega timski rad, a ako u njemu nema djece, onda je teze praviti kompromise jer taj tim cine dvoje individualaca koji moraju uskladiti svoje ciljeve i zelje.

U svakom slucaju, mislim da su ljudi sretni kad imaju 's kim da se igraju', ali to ne znaci da se van braka ne moze postici nesto slicno.

Zena je jos uvijek ijako cesto definisana u bioloskom smislu kao majka i socijalnom kao 'supruga', pa se drustvo slabo s njom snalazi kad nije ni jedno ni drugo. Kao da ne moze biti zena, ako nije supruga i majka. Kao da nema smisao, ni pravo na smisao. Zapravo zene prednjace u takvim kateogorizacijama koje znaju biti vrlo zlobne, cak i okrutne u nekakvom osjecaju bioloske superiornosti u tom smislu. Ne znam odakle to potice. Moze biti iz nemogucnosti da se sebe definise kao osobu, a ne kao funkciju.

Ne razumijem ovo naduravanje tipa 'kome je bolje', generalno vidim na ovim temama ogromno odsustvo empatije i nakane da se 'sazna' i 'razgovara', a ne ubijedi drugoga u to da li je sretan, ili nesretan, sta mu treba da bude sretan, i ciji je izbor bolji ... i to je sve onako ... malo degutantno. Nije nikome ni bolje ni gore, niti je jedan obrazac za svakog covjeka.

Neki ljudi biraju samocu jer ne znaju, ne vole, ne zele zivjeti s drugima, ima i ta. Koja je to vrsta ovisnickog odnosa u kojem 'moras' biti s nekim da bi bio sretan? Ne moras. A mozda bi bio. Ko zna. Ni do koga od nas nije da sudi o tome.

Jednom sam razgovarala sa svojim najblizim prijateljicama na temu starenja. Pa smo se dogovorile da cemo u starosti napraviti malu komunu zena, prijateljica, jer mislimo da bi to bila apsolutna preferenca svih nas. U njoj, zanimljivo, nije bilo muzeva, nije bilo djece (koji su tu ovdje i sada). To je bio jako zanimljiv razgovor. U smislu da i prijateljstva mogu imati tezinu i vaznost kakva im se obicno ne poklanja. A sto si stariji i zreliji, to ti postaje sve jasnije.

Kad bih se bas morala izjasniti, meni su najdraze komune ili koncept zajdnice (sire familije). To mi je nekako najprirodniji i najljepsi oblik dijeljenja zivota (ako je uredjen po principima ravnopravnosti i individualne slobode).

Eto, moje misljenje.

Vjerovatno nema potrebe, ali meni je tebe izuzetno žao takav rezon je "da se smrzneš".

Iskreno, volim više što sam ovako "zatucan" i što "nažalost" imam dugogodišnju vezu kroz koju smo zajedno prošli kroz fakultete, muke, zapošljavanja i slično, i što smo isplanirali svoj život. I što se "nažalost" ne uklapam u stereotip Blk. muškarca, što "nažalost" imam obrazovanu, jaku i otresitu ženu pored sebe, sa kojom i kad se posvađam frcaju varnice, sa kojom imam argumentovane rasprave. Koja mi kuha i koja voli da kuha, ali od koje ne zahtjevam toplo jelo svaki dan, koja je moj početak i kraj, kojoj sam "centerpiece" života. I što "nažalost" imamo takav život da pored svega toga, ja imam "svoje" vrijeme i "svoje društvo" kao što i ona ima "svoje" prijateljice sa kojima ispunjava svoje društvene potrebe. "Nažalost" imamo tako staromodan odnos, da kroz naredne tri godine planiramo proširiti porodicu, jer obadvoje smatramo da je to "normalan slijed okolnosti". Baš sam otužan i zatucan :/

[cindrlimindrli]

barem 50% njih se ozeni/uda jer je vakat, jer su se svi ostali jarani pozenili, jer bi nesto toplo da pojedu kad dodju kuci s posla. a onda nastaje la kukaraca... to su oni u divnim brakovima sto se taslace sa strane i sire vidike. ili mlade gospodje mame sto paradiraju u dopicnjacima jer ih gospodin zakoniti ne primjecuje dok ne vidi izvod kreditne kartice.

off topic..
sta su dopicnjaci?

[Mis mekinjas]

barem 50% njih se ozeni/uda jer je vakat, jer su se svi ostali jarani pozenili, jer bi nesto toplo da pojedu kad dodju kuci s posla. a onda nastaje la kukaraca... to su oni u divnim brakovima sto se taslace sa strane i sire vidike. ili mlade gospodje mame sto paradiraju u dopicnjacima jer ih gospodin zakoniti ne primjecuje dok ne vidi izvod kreditne kartice.

off topic..
sta su dopicnjaci?

mini suknje

[piupiu]

Hm....
Bila sam zaprošena.... nisam se udala, jer niti jednog trenutka se nisam vidjela sa njim do kraja života.... Nisam ga ni ostavila, on je mene kad sam ga odbila, pa se pitam, jel' me prosio da ne bude sam, ili jer me voli.... Ko zna, on, možda..... Ali sam sretna da nije moj....
Znam da može biti kako treba, odgojile su me dvije jedinke, koje su danas kao tinejdžeri, vole se jednako kao prvog dana.
O da, želim, nekog kome bih pala u nesvijest u rukama od sreće, nekog ko neće da papir bude dokaz ičega.
Našla sam ja takvog, činilo se da je i on, a ispalo je nešto potpuno drukčije.
Njega je opisao najbolje Mešin citati:
"Oprosti.
Bila je to najljepša riječ koju je moglo pronaći njegovo kukavičko poštenje. Tako me srećno skinuo sa savjesti i prijateljski ispratio u prošlost. "


Proživjela sam neke stvari, koje niko ne želi, jednu stvar, mimo svih koje se znaju, o kojoj nikad neću ništa reći. Umrijet će sa mnom...
Ne smatram se posebno sretnom osobom, ali ni krajnje nesretnom.
Nemam majčinske osjećaje, volim samo dva klinca, tačnije klinke, od prijatelja. Kad se poželim dodira ruke djeteta, odem tim prijateljima, doduše jedni su u Sarajevu, a ja nisam, pa ne mogu tako često, ići se igrati i čitati slikovnice.
Dijete sam u duši, funkcioniram kao odrasla osoba. Imam sve, stan, auto, dobar posao, podeblju povijest bolesti, ružna iskustva, lijepa iskustva, prijatelje, poznanike, svoje sitne zanimacije, koje me ispunjavaju, ali ne čine potpuno ispunjenom.
Ne prati me osjećaj usamljenosti. Zadovoljna sam sobom. Iza svake svoje riječi stojim. Imam mišljenje svemu, i ne mijenjam ga. Odlučujem se brzo. Sposobna sam voljeti, bezuvjetno. Ne želim biti samohrana majka, ako ću imati izbor. Nikada, ne bih dijete sama odgajala, osim ako život ne donese to u paketu. Nisam čak ni sigurna, da imam dijete i da moram biti samohrani roditelj, da ne bih dala dijete ocu ili baki. Po čemu to otac ne bi mogao biti i majka i otac? Nije nenormalno.
Postoje neke stvari, neki objektivni razlozi, zbog kojih se bojim biti sama, jer ne znam hoću moći sebi pomoći, vezano je za bolest.
I opet ću ja sa Mešom: "Navikao sam da tražim i ne nalazim, jedno je zavisilo do mene, drugo je zavisilo ne znam od koga... "

Lijepo, Miskice, hrabro i ljudski.

[otherside]

ja stvarno mislim da će u narednim desetljećima institucija braka doživjeti korjenite promjene. U tom smislu, mislim da pitanje da li je neko udat ili nije je danas manje važno nego juče, a važnije nego što će biti sutra.
I mislim da pravo pitanje nije zašto toliko žena nije udato, nego je pravo pitanje zašto je toliko žena samo. Mogu razumjeti odbojnost prema braku,želi se sačuvati neovisnost, strah od gubljenja identiteta, loša iskustva prethodnih generacija i slično. Ali zašto su same, ne moraju se udati, ali zašto nisu u vezi. Dugoročnoj, kratkoročnoj, bilo kakvoj. Odnos muškarca i žene je temelj postojanja ljudske civilizacije. Kroz veze koje imaš rasteš, učiš, shvataš ljude, bolje je razumjevaš, samu sebe bolje razumiješ, i ne postoji nikakav suvisao razlog da bježiš od veza. Govorim o vezi koja u sebi sadrži sve komponente prave veze, ljubav,osjećaj pripadnosti, stalo ti je do njega, njemu stalo do tebe itd.

Bježati od veze je bježanje od istinske prirode života.

absolutli

[wewa]

barem 50% njih se ozeni/uda jer je vakat, jer su se svi ostali jarani pozenili, jer bi nesto toplo da pojedu kad dodju kuci s posla. a onda nastaje la kukaraca... to su oni u divnim brakovima sto se taslace sa strane i sire vidike. ili mlade gospodje mame sto paradiraju u dopicnjacima jer ih gospodin zakoniti ne primjecuje dok ne vidi izvod kreditne kartice.

off topic..
sta su dopicnjaci?

samo im ime veli - suknje koje da su krace nazivale bi se kaisevima.

Razmišlja li iko o potomstvu, ili je to zastarjeli način razmišljanja? Ne kažem po svaku cijenu, Bože sačuvaj, ali ne škodi malo poraditi na sebi prvo čisto da se uvjerite da dajete svoj pozitivni maksimum.

Evo da ti ja dam odgovor. Ne, ne razmisljam o potomstvu. Niti kao jedinka, niti kao stanovnik ove planete na kojoj ce 30 godina biti 9 milijardi ljudi, a i od ovih sadasnjih 7 vecina nema sta jesti. Napustene djece na sve strane, sirocadi, djevojcica koje od 10.-e godine prodaju po ulicnim kuplerajima pohotnim starcima, ratujemo oko nafte, ratovacemo uskoro i oko vode i plodne zemlje i ko zna cega. Ne smatram covjecanstvo nekakvim plusem za ovaj svijet, smatram nas rakom na tijelu ove lijepe planete.

Treba da donesem dijete na svijet da ga neko salje u rat, od njega pravi prostitku, roba, da ga ili ju unesrece kao sto su unesretili nas, kao sto su unesrecna djeca po Ugandi, Somaliji, Kongu, Indiji, Bangladesu ...

Ne osjecam potrebu da se razmnozavam da bi nesto ostalo iza mene, ako sta napravim (u kreativnom smislu) pa ostane, dobro ostane, ako ne ostane, nikom nista, prevelik je ovaj svemir da bi moji geni nesto u njemu znacili.

Oko mene ima puno djece koju volim, sto u mojoj familiji, sto djece mojih prijatelja, tako da se ne smatram uskracenom za divne, male ljude. Mozda sam uskracena za to iskustvo smirenja i ispunjenja koje imaju ljudi koji imaju djecu i koji svoj zivot u tom smislu smatraju ostvarnim, ali za to iskustvo nikad nisam bila i necu biti spremna iz gorenavedenih razloga (i jos poneki). Divim se ljudima koji imaju hrabrosti donositi djecu na svijet, jer svijet zaista nije u nekom super-pozitivnom stanju. A na stranu sto im se divim sto imaju hrabrosti da se prihvate takve vrste odgovornosti. Ja je nemam.

Inace, bila sam udata, vise nisam (svojom odlukom) .... bila sam i u vezama raznih tipova ... hmmm, sve ima svoje prednosti i mane. Brak je prije svega timski rad, a ako u njemu nema djece, onda je teze praviti kompromise jer taj tim cine dvoje individualaca koji moraju uskladiti svoje ciljeve i zelje.

U svakom slucaju, mislim da su ljudi sretni kad imaju 's kim da se igraju', ali to ne znaci da se van braka ne moze postici nesto slicno.

Zena je jos uvijek ijako cesto definisana u bioloskom smislu kao majka i socijalnom kao 'supruga', pa se drustvo slabo s njom snalazi kad nije ni jedno ni drugo. Kao da ne moze biti zena, ako nije supruga i majka. Kao da nema smisao, ni pravo na smisao. Zapravo zene prednjace u takvim kateogorizacijama koje znaju biti vrlo zlobne, cak i okrutne u nekakvom osjecaju bioloske superiornosti u tom smislu. Ne znam odakle to potice. Moze biti iz nemogucnosti da se sebe definise kao osobu, a ne kao funkciju.

Ne razumijem ovo naduravanje tipa 'kome je bolje', generalno vidim na ovim temama ogromno odsustvo empatije i nakane da se 'sazna' i 'razgovara', a ne ubijedi drugoga u to da li je sretan, ili nesretan, sta mu treba da bude sretan, i ciji je izbor bolji ... i to je sve onako ... malo degutantno. Nije nikome ni bolje ni gore, niti je jedan obrazac za svakog covjeka.

Neki ljudi biraju samocu jer ne znaju, ne vole, ne zele zivjeti s drugima, ima i ta. Koja je to vrsta ovisnickog odnosa u kojem 'moras' biti s nekim da bi bio sretan? Ne moras. A mozda bi bio. Ko zna. Ni do koga od nas nije da sudi o tome.

Jednom sam razgovarala sa svojim najblizim prijateljicama na temu starenja. Pa smo se dogovorile da cemo u starosti napraviti malu komunu zena, prijateljica, jer mislimo da bi to bila apsolutna preferenca svih nas. U njoj, zanimljivo, nije bilo muzeva, nije bilo djece (koji su tu ovdje i sada). To je bio jako zanimljiv razgovor. U smislu da i prijateljstva mogu imati tezinu i vaznost kakva im se obicno ne poklanja. A sto si stariji i zreliji, to ti postaje sve jasnije.

Kad bih se bas morala izjasniti, meni su najdraze komune ili koncept zajdnice (sire familije). To mi je nekako najprirodniji i najljepsi oblik dijeljenja zivota (ako je uredjen po principima ravnopravnosti i individualne slobode).

Eto, moje misljenje.

Vjerovatno nema potrebe, ali meni je tebe izuzetno žao takav rezon je "da se smrzneš".

Iskreno, volim više što sam ovako "zatucan" i što "nažalost" imam dugogodišnju vezu kroz koju smo zajedno prošli kroz fakultete, muke, zapošljavanja i slično, i što smo isplanirali svoj život. I što se "nažalost" ne uklapam u stereotip Blk. muškarca, što "nažalost" imam obrazovanu, jaku i otresitu ženu pored sebe, sa kojom i kad se posvađam frcaju varnice, sa kojom imam argumentovane rasprave. Koja mi kuha i koja voli da kuha, ali od koje ne zahtjevam toplo jelo svaki dan, koja je moj početak i kraj, kojoj sam "centerpiece" života. I što "nažalost" imamo takav život da pored svega toga, ja imam "svoje" vrijeme i "svoje društvo" kao što i ona ima "svoje" prijateljice sa kojima ispunjava svoje društvene potrebe. "Nažalost" imamo tako staromodan odnos, da kroz naredne tri godine planiramo proširiti porodicu, jer obadvoje smatramo da je to "normalan slijed okolnosti". Baš sam otužan i zatucan :/

kad imas takav zivot, kazes elhamdulila, hvala Bogu, svemiru, sreci - pa ti se poslozilo. prihvati da nisu svi iste srece i da imaju pravo na drugacije misljenje.

[headbanger]

Hm....
Bila sam zaprošena.... nisam se udala, jer niti jednog trenutka se nisam vidjela sa njim do kraja života.... Nisam ga ni ostavila, on je mene kad sam ga odbila, pa se pitam, jel' me prosio da ne bude sam, ili jer me voli.... Ko zna, on, možda..... Ali sam sretna da nije moj....
Znam da može biti kako treba, odgojile su me dvije jedinke, koje su danas kao tinejdžeri, vole se jednako kao prvog dana.
O da, želim, nekog kome bih pala u nesvijest u rukama od sreće, nekog ko neće da papir bude dokaz ičega.
Našla sam ja takvog, činilo se da je i on, a ispalo je nešto potpuno drukčije.
Njega je opisao najbolje Mešin citati:
"Oprosti.
Bila je to najljepša riječ koju je moglo pronaći njegovo kukavičko poštenje. Tako me srećno skinuo sa savjesti i prijateljski ispratio u prošlost. "


Proživjela sam neke stvari, koje niko ne želi, jednu stvar, mimo svih koje se znaju, o kojoj nikad neću ništa reći. Umrijet će sa mnom...
Ne smatram se posebno sretnom osobom, ali ni krajnje nesretnom.
Nemam majčinske osjećaje, volim samo dva klinca, tačnije klinke, od prijatelja. Kad se poželim dodira ruke djeteta, odem tim prijateljima, doduše jedni su u Sarajevu, a ja nisam, pa ne mogu tako često, ići se igrati i čitati slikovnice.
Dijete sam u duši, funkcioniram kao odrasla osoba. Imam sve, stan, auto, dobar posao, podeblju povijest bolesti, ružna iskustva, lijepa iskustva, prijatelje, poznanike, svoje sitne zanimacije, koje me ispunjavaju, ali ne čine potpuno ispunjenom.
Ne prati me osjećaj usamljenosti. Zadovoljna sam sobom. Iza svake svoje riječi stojim. Imam mišljenje svemu, i ne mijenjam ga. Odlučujem se brzo. Sposobna sam voljeti, bezuvjetno. Ne želim biti samohrana majka, ako ću imati izbor. Nikada, ne bih dijete sama odgajala, osim ako život ne donese to u paketu. Nisam čak ni sigurna, da imam dijete i da moram biti samohrani roditelj, da ne bih dala dijete ocu ili baki. Po čemu to otac ne bi mogao biti i majka i otac? Nije nenormalno.
Postoje neke stvari, neki objektivni razlozi, zbog kojih se bojim biti sama, jer ne znam hoću moći sebi pomoći, vezano je za bolest.
I opet ću ja sa Mešom: "Navikao sam da tražim i ne nalazim, jedno je zavisilo do mene, drugo je zavisilo ne znam od koga... "

imam ja druga za zenidbe ako nista bit ce ti kuca cista, sve ispeglano i rucak ce te cekati

[HAVANA]

Ja nit skuham,nit usisam,nit popeglam,jesam pakshu?
Nemam kad sta mi je sve za vratom...
Ustvari lazem,kad sam slobodan napravim kafu...
Nema srece dok god se to nesta mjerka,broji,dijeli,vrijedja...
Nista mi nije tesko i nista joj nije tesko uciniti za ono sto imamo...

[otherside]

pa zbog tog pritiska i dolazi do losih brakova..ne uvijek, ali cesto

kako kazu-idi, dok zovu
i ti odes

barem 50% njih se ozeni/uda jer je vakat, jer su se svi ostali jarani pozenili, jer bi nesto toplo da pojedu kad dodju kuci s posla. a onda nastaje la kukaraca... to su oni u divnim brakovima sto se taslace sa strane i sire vidike. ili mlade gospodje mame sto paradiraju u dopicnjacima jer ih gospodin zakoniti ne primjecuje dok ne vidi izvod kreditne kartice.

a mislimo da nemamo predrasude...

[hadzinicasa]

Ja nit skuham,nit usisam,nit popeglam,jesam pakshu?
Nemam kad sta mi je sve za vratom...
Ustvari lazem,kad sam slobodan napravim kafu...
Nema srece dok god se to nesta mjerka,broji,dijeli,vrijedja...
Nista mi nije tesko i nista joj nije tesko uciniti za ono sto imamo...

jesi

[Mis mekinjas]

imam ja druga za zenidbe ako nista bit ce ti kuca cista, sve ispeglano i rucak ce te cekati

To je najmanji problem. Ne treba muško imati ta znanja, da bude moj.

[HAVANA]

Ja nit skuham,nit usisam,nit popeglam,jesam pakshu?
Nemam kad sta mi je sve za vratom...
Ustvari lazem,kad sam slobodan napravim kafu...
Nema srece dok god se to nesta mjerka,broji,dijeli,vrijedja...
Nista mi nije tesko i nista joj nije tesko uciniti za ono sto imamo...

jesi

UAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA

[plain vanilla]

e eto ja znam brakove gdje muz i kafu kuha i usisa po stanu i obrise prasinu i ode na pijacu...ali nije stvar u tome stvar je utome sto kada dodes u pozne godine nemas ti nikom kafu da skuhas...brak je kod nekog dobar kod nekog ne ali to i nije razlog da apriori odbijas brak zato sto neki muz nije nikad skuhao kafu zeni ili je vara (ne varaju samo muskarci), a sta cemo sa onim koji kuhaju i pomazu zaposlenoj zeni i u potpunosti ucestvuju u odgoju djece i funkcionisanju porodica...tesko je biti sam kad se ostari ne moras biti udata ali je bitno da imas nekog pored sebe s kim mozes popricat i progovorit koju rijec a ne pricat sama sa sobom i biti vuk samotnjak...prijatelja vidis na sat-dva i opet nazad u prazni stan...tome je sva poenta a ne u braku koji fakat nista ne znaci ali se ne moze reci da 90%brakova ne valja

odakle vadis te procente? ne znam kako, ali sve vrijeme fulas poentu onoga sto pisem
nisam ja protivnik braka, ali necu da se udam samo da bih imala kome kafu skuhati..Previse cijenim brak da bih se udala onako

ko mi garantuje da necu biti usamljena u takvom braku? ok, necu biti sama, ali usamljena?

smatram da imam pravo birati za sebe, i drugima ne nametati svoje izbore..zasto je to tesko prihvatiti?

[Arc_Angel]

Razmišlja li iko o potomstvu, ili je to zastarjeli način razmišljanja? Ne kažem po svaku cijenu, Bože sačuvaj, ali ne škodi malo poraditi na sebi prvo čisto da se uvjerite da dajete svoj pozitivni maksimum.

Evo da ti ja dam odgovor. Ne, ne razmisljam o potomstvu. Niti kao jedinka, niti kao stanovnik ove planete na kojoj ce 30 godina biti 9 milijardi ljudi, a i od ovih sadasnjih 7 vecina nema sta jesti. Napustene djece na sve strane, sirocadi, djevojcica koje od 10.-e godine prodaju po ulicnim kuplerajima pohotnim starcima, ratujemo oko nafte, ratovacemo uskoro i oko vode i plodne zemlje i ko zna cega. Ne smatram covjecanstvo nekakvim plusem za ovaj svijet, smatram nas rakom na tijelu ove lijepe planete.

Treba da donesem dijete na svijet da ga neko salje u rat, od njega pravi prostitku, roba, da ga ili ju unesrece kao sto su unesretili nas, kao sto su unesrecna djeca po Ugandi, Somaliji, Kongu, Indiji, Bangladesu ...

Ne osjecam potrebu da se razmnozavam da bi nesto ostalo iza mene, ako sta napravim (u kreativnom smislu) pa ostane, dobro ostane, ako ne ostane, nikom nista, prevelik je ovaj svemir da bi moji geni nesto u njemu znacili.

Oko mene ima puno djece koju volim, sto u mojoj familiji, sto djece mojih prijatelja, tako da se ne smatram uskracenom za divne, male ljude. Mozda sam uskracena za to iskustvo smirenja i ispunjenja koje imaju ljudi koji imaju djecu i koji svoj zivot u tom smislu smatraju ostvarnim, ali za to iskustvo nikad nisam bila i necu biti spremna iz gorenavedenih razloga (i jos poneki). Divim se ljudima koji imaju hrabrosti donositi djecu na svijet, jer svijet zaista nije u nekom super-pozitivnom stanju. A na stranu sto im se divim sto imaju hrabrosti da se prihvate takve vrste odgovornosti. Ja je nemam.

Inace, bila sam udata, vise nisam (svojom odlukom) .... bila sam i u vezama raznih tipova ... hmmm, sve ima svoje prednosti i mane. Brak je prije svega timski rad, a ako u njemu nema djece, onda je teze praviti kompromise jer taj tim cine dvoje individualaca koji moraju uskladiti svoje ciljeve i zelje.

U svakom slucaju, mislim da su ljudi sretni kad imaju 's kim da se igraju', ali to ne znaci da se van braka ne moze postici nesto slicno.

Zena je jos uvijek ijako cesto definisana u bioloskom smislu kao majka i socijalnom kao 'supruga', pa se drustvo slabo s njom snalazi kad nije ni jedno ni drugo. Kao da ne moze biti zena, ako nije supruga i majka. Kao da nema smisao, ni pravo na smisao. Zapravo zene prednjace u takvim kateogorizacijama koje znaju biti vrlo zlobne, cak i okrutne u nekakvom osjecaju bioloske superiornosti u tom smislu. Ne znam odakle to potice. Moze biti iz nemogucnosti da se sebe definise kao osobu, a ne kao funkciju.

Ne razumijem ovo naduravanje tipa 'kome je bolje', generalno vidim na ovim temama ogromno odsustvo empatije i nakane da se 'sazna' i 'razgovara', a ne ubijedi drugoga u to da li je sretan, ili nesretan, sta mu treba da bude sretan, i ciji je izbor bolji ... i to je sve onako ... malo degutantno. Nije nikome ni bolje ni gore, niti je jedan obrazac za svakog covjeka.

Neki ljudi biraju samocu jer ne znaju, ne vole, ne zele zivjeti s drugima, ima i ta. Koja je to vrsta ovisnickog odnosa u kojem 'moras' biti s nekim da bi bio sretan? Ne moras. A mozda bi bio. Ko zna. Ni do koga od nas nije da sudi o tome.

Jednom sam razgovarala sa svojim najblizim prijateljicama na temu starenja. Pa smo se dogovorile da cemo u starosti napraviti malu komunu zena, prijateljica, jer mislimo da bi to bila apsolutna preferenca svih nas. U njoj, zanimljivo, nije bilo muzeva, nije bilo djece (koji su tu ovdje i sada). To je bio jako zanimljiv razgovor. U smislu da i prijateljstva mogu imati tezinu i vaznost kakva im se obicno ne poklanja. A sto si stariji i zreliji, to ti postaje sve jasnije.

Kad bih se bas morala izjasniti, meni su najdraze komune ili koncept zajdnice (sire familije). To mi je nekako najprirodniji i najljepsi oblik dijeljenja zivota (ako je uredjen po principima ravnopravnosti i individualne slobode).

Eto, moje misljenje.

Zena mojih snova ))

emotivna inteligencija je podjednako bitna u zivotu kao i "standardizovana" logicka

malo je ljudi koji razmisljaju na nacin na koji ti to radis, i uvijek mi je drago kad vidim da ima neko kao ti.

[otherside]

@piupiu, cekamo tvoj odgovor

[wewa]

pa zbog tog pritiska i dolazi do losih brakova..ne uvijek, ali cesto

kako kazu-idi, dok zovu
i ti odes

barem 50% njih se ozeni/uda jer je vakat, jer su se svi ostali jarani pozenili, jer bi nesto toplo da pojedu kad dodju kuci s posla. a onda nastaje la kukaraca... to su oni u divnim brakovima sto se taslace sa strane i sire vidike. ili mlade gospodje mame sto paradiraju u dopicnjacima jer ih gospodin zakoniti ne primjecuje dok ne vidi izvod kreditne kartice.

a mislimo da nemamo predrasude...

ovo bi bila karikatura - ne sudim o pojedinacnim slucajevima jer ne znam njihove price.

[neupitan]

Cure moje drage,

ja nisam neudata zena ali imam mnogo takvih prijateljica a bogme i u familiji.

To me je natjeralo da se pozabavim ovim pitanjem.

I evo drage moje sta bih vam ja imao kasti.

Prvo i prvo brak je ipak jedino logicna situacija za svaku zenu i muskarca. Sad. ako se to ne desi, boze moj ima i gorih stvari. Najveci je zapravo problem od toga praviti frustraciju jer ja ne znam nikog da mu je sve potaman. Ima jedna dobra izreka - ko manje trazi manje mu nedostaje!
Ipak, kad je brak u pitanju nije lose da se on malkice tretira i nesto kao neka obaveza. Dakle i kad se naviknete da zivite neudate i kad vam je u takvom statusu sasvim OK, trebate imati na umu da SAMOZIVOST nije smisao covjekova postojanja. Svako se treba brinuti jos za nekoga osim za samoga sebe. To ne mora nuzno biti u formi braka i zato sam ja potpuno pristalica usvajanja djece, vjestackog zaceca, drugih oblika starateljstva...a pogotovo podrzavam ideju udaje za udovce i razvedene sa djecom. Znam osobu koja se u svojoj 55 godini vezala za udovca sa odraslom djecom i unucima. Ona je retroaktivno dobila sve i sad je jedna od sretnijih osoba u mom okruzenju!

A to joj se desilo samo zato sto se nikad nije opustila. Ona je i u svojim pedesetim pazila na svoj izgled i svoje ponasanje i to je sustina - neko vas uvijek gleda, cak i kada toga niste svjesni.
Zato trebate uvjek biti aktivne i ne zatvarati se u cetiri zida.

Ali u svemu tome je najvaznije sacuvati zdrav duh i vedrinu. Jedna druga neudata prijateljica je toliko isfrustrirana svojim statusom do te mjere da je postala potpuno nepodnosljiva. Steta, ona fizicki nije losa i sigurno bi nasla nekoga da je samo malo vise opustena.

I konacno joj jedan vazan detalj - primjetite granicu kada vasa ciljana grupa nisu vise momci & manekeni, vec ozbiljni srednjovjecni ljudi, pozeljno sa prethodnim bracnim iskustvom i djecom, jer cete tako "nadomjestiti sve propusteno".

Volio bih da se otvori i tema "neozenjeni momci" da se i njima nagovorim. S tim sto bih tu bio mnogo grublji. Posto medju poznanicima imam i takvih, mogu slobodno kazati da se radi o shupcima, kukavicama, neodraslim maminim sinovima...ako vam se i ukaze prilika da vam se ponudi neozenjen "momak" u svojim pedesetim godinama...bjezite od njega, da je valjo ozenio bi se ranije.

Toliko sad, zelim vam srecan susret sa osobom kakvu prizeljkujete.

[Landa]

Razmišlja li iko o potomstvu, ili je to zastarjeli način razmišljanja? Ne kažem po svaku cijenu, Bože sačuvaj, ali ne škodi malo poraditi na sebi prvo čisto da se uvjerite da dajete svoj pozitivni maksimum.

Evo da ti ja dam odgovor. Ne, ne razmisljam o potomstvu. Niti kao jedinka, niti kao stanovnik ove planete na kojoj ce 30 godina biti 9 milijardi ljudi, a i od ovih sadasnjih 7 vecina nema sta jesti. Napustene djece na sve strane, sirocadi, djevojcica koje od 10.-e godine prodaju po ulicnim kuplerajima pohotnim starcima, ratujemo oko nafte, ratovacemo uskoro i oko vode i plodne zemlje i ko zna cega. Ne smatram covjecanstvo nekakvim plusem za ovaj svijet, smatram nas rakom na tijelu ove lijepe planete.

Treba da donesem dijete na svijet da ga neko salje u rat, od njega pravi prostitku, roba, da ga ili ju unesrece kao sto su unesretili nas, kao sto su unesrecna djeca po Ugandi, Somaliji, Kongu, Indiji, Bangladesu ...

Ne osjecam potrebu da se razmnozavam da bi nesto ostalo iza mene, ako sta napravim (u kreativnom smislu) pa ostane, dobro ostane, ako ne ostane, nikom nista, prevelik je ovaj svemir da bi moji geni nesto u njemu znacili.

Oko mene ima puno djece koju volim, sto u mojoj familiji, sto djece mojih prijatelja, tako da se ne smatram uskracenom za divne, male ljude. Mozda sam uskracena za to iskustvo smirenja i ispunjenja koje imaju ljudi koji imaju djecu i koji svoj zivot u tom smislu smatraju ostvarnim, ali za to iskustvo nikad nisam bila i necu biti spremna iz gorenavedenih razloga (i jos poneki). Divim se ljudima koji imaju hrabrosti donositi djecu na svijet, jer svijet zaista nije u nekom super-pozitivnom stanju. A na stranu sto im se divim sto imaju hrabrosti da se prihvate takve vrste odgovornosti. Ja je nemam.

Inace, bila sam udata, vise nisam (svojom odlukom) .... bila sam i u vezama raznih tipova ... hmmm, sve ima svoje prednosti i mane. Brak je prije svega timski rad, a ako u njemu nema djece, onda je teze praviti kompromise jer taj tim cine dvoje individualaca koji moraju uskladiti svoje ciljeve i zelje.

U svakom slucaju, mislim da su ljudi sretni kad imaju 's kim da se igraju', ali to ne znaci da se van braka ne moze postici nesto slicno.

Zena je jos uvijek ijako cesto definisana u bioloskom smislu kao majka i socijalnom kao 'supruga', pa se drustvo slabo s njom snalazi kad nije ni jedno ni drugo. Kao da ne moze biti zena, ako nije supruga i majka. Kao da nema smisao, ni pravo na smisao. Zapravo zene prednjace u takvim kateogorizacijama koje znaju biti vrlo zlobne, cak i okrutne u nekakvom osjecaju bioloske superiornosti u tom smislu. Ne znam odakle to potice. Moze biti iz nemogucnosti da se sebe definise kao osobu, a ne kao funkciju.

Ne razumijem ovo naduravanje tipa 'kome je bolje', generalno vidim na ovim temama ogromno odsustvo empatije i nakane da se 'sazna' i 'razgovara', a ne ubijedi drugoga u to da li je sretan, ili nesretan, sta mu treba da bude sretan, i ciji je izbor bolji ... i to je sve onako ... malo degutantno. Nije nikome ni bolje ni gore, niti je jedan obrazac za svakog covjeka.

Neki ljudi biraju samocu jer ne znaju, ne vole, ne zele zivjeti s drugima, ima i ta. Koja je to vrsta ovisnickog odnosa u kojem 'moras' biti s nekim da bi bio sretan? Ne moras. A mozda bi bio. Ko zna. Ni do koga od nas nije da sudi o tome.

Jednom sam razgovarala sa svojim najblizim prijateljicama na temu starenja. Pa smo se dogovorile da cemo u starosti napraviti malu komunu zena, prijateljica, jer mislimo da bi to bila apsolutna preferenca svih nas. U njoj, zanimljivo, nije bilo muzeva, nije bilo djece (koji su tu ovdje i sada). To je bio jako zanimljiv razgovor. U smislu da i prijateljstva mogu imati tezinu i vaznost kakva im se obicno ne poklanja. A sto si stariji i zreliji, to ti postaje sve jasnije.

Kad bih se bas morala izjasniti, meni su najdraze komune ili koncept zajdnice (sire familije). To mi je nekako najprirodniji i najljepsi oblik dijeljenja zivota (ako je uredjen po principima ravnopravnosti i individualne slobode).

Eto, moje misljenje.

Lijep post. Volim procitati nesto "ispeceno pa receno". Iako se ne slazem sa tvojom vizijom zivota potpuno mogu razumjeti da imas taj stav. Ali to je sve do iskustva kroz koja je covjek prosao.
Slazem se sa dvoumicom da li imati djecu ili nemati. I sama sam razmisljala ako odlucim da dobijem dijete na kakav svijet ga to hocu staviti....

Da su ljudi rak na zemlji, mozda jesu ali ljudi su premali i preglupi da bi spasili svijet. Mozda to tako treba da bude. Mozda cinis uslugu planeti da rodis dijete, da nas bude sto vise sto brze da bi se postigla neka katastrofa da nas malo otrese pa hajmo jovo na novo

[zemo_online]

evo sta kaze zena sa prebogatim iskustvom:

http://www.gloria.com.hr/kolumne/zuzi.php?id=105

[piupiu]

Vjerovatno nema potrebe, ali meni je tebe izuzetno žao takav rezon je "da se smrzneš".

Iskreno, volim više što sam ovako "zatucan" i što "nažalost" imam dugogodišnju vezu kroz koju smo zajedno prošli kroz fakultete, muke, zapošljavanja i slično, i što smo isplanirali svoj život. I što se "nažalost" ne uklapam u stereotip Blk. muškarca, što "nažalost" imam obrazovanu, jaku i otresitu ženu pored sebe, sa kojom i kad se posvađam frcaju varnice, sa kojom imam argumentovane rasprave. Koja mi kuha i koja voli da kuha, ali od koje ne zahtjevam toplo jelo svaki dan, koja je moj početak i kraj, kojoj sam "centerpiece" života. I što "nažalost" imamo takav život da pored svega toga, ja imam "svoje" vrijeme i "svoje društvo" kao što i ona ima "svoje" prijateljice sa kojima ispunjava svoje društvene potrebe. "Nažalost" imamo tako staromodan odnos, da kroz naredne tri godine planiramo proširiti porodicu, jer obadvoje smatramo da je to "normalan slijed okolnosti". Baš sam otužan i zatucan :/

Niti razumijem zasto je tebi mene zao, niti razumijem sta je u mom rezonu 'da se smrznes', on samo nije baziran na bazicnom principu razmnozavanja, nego na razgledanju svijeta oko sebe.

Drugo, ne znam gdje si uopste nasao sve ove silne stereotipe u mom post-u, ja nikoga ne opisah ni staromodnim, ni otuznim, ni zatucanim ... upravo rekoh suprotno, da u ovom razgovoru fali empatije -- i, evo, ti mi to upravo dokazujes svojim 'zaljenjem' mene, i sarkatisticnim traktatom o superiornosti tvoga iskustva.

Ne znam sto si tako sarkastican, ja ti zelim sve najljepse i mislim da je to bas divno za vas dvoje.

Cudesno kako se ljudi osjecaju 'napadnuti' stavovima i iskustivma koji ih bacaju van njima prihvatljivog zivotnog iskustva i pogleda na svijet.