O plakanju

1906 · Post by **1906** » 15/05/2011 15:15

BJB wrote:Hocemo li se ovo sad igrati vjesala?

aj

al kroz plac

da ne ispadne da zacatavamo

hana_montana · Post by **hana_montana** » 15/05/2011 15:32

ja vise ne placem,al se drogiram depresivnim pjesmama

samo malo reloaded · Post by **samo malo reloaded** » 15/05/2011 16:22

ja nekad placem na reklame

Zlata M. · Post by **Zlata M.** » 15/05/2011 16:35

samo malo reloaded wrote:
ja nekad placem na reklame

I ja.

Na ovu, recimo :

samo malo reloaded · Post by **samo malo reloaded** » 15/05/2011 16:38

eh sad

jutarnja zvijezda · Post by **jutarnja zvijezda** » 15/05/2011 16:46

Imao sam jednu prijateljicu , nastavnicu Bosanskog jezika koja je preskakala lekciju u kojoj se obrađivala ova poema Skendera Kulenovića jer bi na samom početku čitanja počela nezaustavljivo plakati.

http://www.sarajevo-x.com/forum/posting ... &p=5718536#
NAD MRTVOM MAJKOM SVOJOM

Poljubi još jednom joj čelo, kojim te sada gleda
ispod kapaka mrtvih: usnom što stid ti je stinu
nevjerstva izmjeri svoja na tom čelu od leda,
i zapamti ih vjerno u svakom svome vinu.

Baci još jedan joj grumen zemlje koja je prima,
da vidiš kako se ona sahranjivala u te,
da čuješ kako će pasti tvoja zaludna rima
kao što pada sad zemlja na ta usta što ćute.

Zaustavi tu suzu što hoće da ti ispere
taj pelin u omči grla, taj kasni jauk vjere,

zasto objavi ovu pjesmu ????????????????? isplakah se kao sto odavno nisam. kao da je meni pisana. razumijem nastavnicu ! i ja ne mogu da pricam djeci neke bajke ,jer se silno rasplacem(djevojcica sa sibicama,kako su nastali dijamanti...pjesmu o kerusi,pismo majci .)ridam.a u "stvarnom zivotu"najtezi su mi rastanci sa sinom (zivi daleko).tada vec deset dana unaprijed placem a o filmovima ,da ne govorim.laka na suzi,sta cu

medvjed23 · Post by **medvjed23** » 15/05/2011 18:34

Ma.Le.Na · Post by **Ma.Le.Na** » 15/05/2011 18:40

nope
plakanje je slabost

Ma.Le.Na · Post by **Ma.Le.Na** » 15/05/2011 18:41

medvjed23 wrote:nisam odavno... razloga ima al ne funkcionišem više na taj način... prešalto sam se na psovanje/ravnodušno mirenje sa realnošću

hm isto

Ma.Le.Na · Post by **Ma.Le.Na** » 15/05/2011 19:37

jasta

medvjed23 · Post by **medvjed23** » 15/05/2011 20:07

medvjed23 · Post by **medvjed23** » 15/05/2011 20:14

bijela · Post by **bijela** » 15/05/2011 20:42

baby blue

Ahmmed · Post by **Ahmmed** » 15/05/2011 20:45

Baby Blue wrote:Bila sam s obje strane u zivotu... bio je period kad sam izgubila najvazniju osobu na svijetu, umislila si da sam jaca od svega, zeljela da drugi u to vjeruju (sad znam da je to bilo pretvaranje i nazor, al oprostila sam si jer sam bila odvec mlada) i zabranila si plakanje... nekih dvije godine nisam plakala... nije vise bilo suza, ali shvatila sam nije bilo vise ni iskrenih osmijeha... ravna crta. Bilo je trenutaka kad sam Boga molila da opet placem, i da me neko, bilo ko, vidi opet kako placem da bih si vratila neki osjecaj ljudskosti, obicnog covjeka koji hodi ovom planetom.
Sada placem kad god mi dodje, i sasvim mi je svejedno jesam li kuci, u kaficu, bilo gdje i nemam problem ko me moze vidjeti. Jer volim osjecati zivot, i kad placem volim osjetiti te suze, i kad se smijem volim se iskreno smijati i osjetiti svaki taj trenutak. Jedino ne volim PMS suze, jer ni sama sebi ne znam objasniti zasto placem niti sta taj hormonalni disbalans radi, a kamoli nekom drugom . Suze ne znace nuzno slabost, niti da nesto nije ok. I to je nesto sto me nervira u nasem mentalitetu, posebno u odgoju djecaka "nemoj plakati, ti si djecak, moras biti jak, sramota je da djecaci placu" . Yeah, gimme a break!
Suze su lijepe... tako ljudske, tako normalne... ispiru dusu...ciste nas... i tu su s razlogom. Da, nekad placem zbog nepravde, nekad jer mi neko nedostaje, nekad zbog razocarenja, ali nekad placem i od srece, i od neke silne ljubavi koja se nakupi... a najljepse mi je kad placem zbog Bozije milosti, ne znam to drugacije objasniti... u onim nekim trenucima kad se osjecas blagoslovljeno, zbog neceg ili zbog svega, kad se osjetis sasvim humble i zahvalno... i suze same poteku...
Jednom sam negdje procitala "Bjezi od covjeka koji ne zna plakati..."

Soul_Sista · Post by **Soul_Sista** » 15/05/2011 21:02

Heh, bas zanimljivo. Dok citam ovu temu na radiju vrti Stingova "Fragile".

Puno sam puta zaplakala, nekad mi se cini i previse ali mi je uvijek bilo lakse poslije. Desilo se i u javnom
prostoru da zaplacem. Zadnji se put desilo u podzemnoj. Sjetila sam se nekog momenta i suze su onako krenule
same od sebe. Okrenula sam glavu da malo sakrijem ali rijetko kad to ugusim u sebi jer mislim da nije dobro gusiti te
jake osjecaje. Nekako mora izaci..

Soul_Sista · Post by **Soul_Sista** » 15/05/2011 21:04

Desilo se da vidim i druge sa suzama u javnom prostoru ali nikad ne bih prisla i pitala sta im je. Jedino ako nisu ozlijedjeni ili na zemlji..

Centrocampista · Post by **Centrocampista** » 15/05/2011 23:40

Centrocampista · Post by **Centrocampista** » 15/05/2011 23:52

Centrocampista · Post by **Centrocampista** » 16/05/2011 00:20

mirz_a · Post by **mirz_a** » 16/05/2011 10:55

Svi placu ! Ako ne jer su dirnuti,ili tuzni onda zasigurno zbog fizickog bola !
Treba to izbaciti iz sebe bude lakse !

Mis mekinjas · Post by **Mis mekinjas** » 16/05/2011 10:58

Meni vazda suze same od sebe idu...

Evo ih sa'će...

AC_grom_DC · Post by **AC_grom_DC** » 16/05/2011 11:04

mmmmmm baš bih volio popiti tvoje suze

inače...kad imam para ne pada mi na pamet da plačem

samo malo reloaded · Post by **samo malo reloaded** » 18/05/2011 11:19

sjetio sam se kako da pokvarim ovo polusuncano majsko jutro... evo, placite, cmizdre

Voljeli smo maj

Domar je jutro jednog dana. Domar je moja prva ljubav, ovoje prica moga zivota. Odrasla sam u jednoj skromnoj muslimanskoj porodici u predgradju Sarajeva. Poslije zavrsene osnovne skole upisala sam se, u srednju ekonomsku skolu. Imala sam srecno djetinjstvo i sve je islo onako kako sam ja zeljela. I jednog prelijepog majskog dana pojavio se on u moj zivot. Domar tako su ga svi zvali. Bio je zgodan i vesele naravi. Upoznala sam ga slucajno na jednom izletu na Trebevic. Nisam nikada ni slutila da ce postati dio mene, da cu ga voljeti i da ce mi nedostajati.
Odrastao je u domu za nezbrinutu djecu, i cesto je,kada mu bude tesko, govorio; tesko je biti sam. Nikada nije zelio da prica o svome zivotu. Bili smo dva razlicita svjeta. Vise puta sam pokusavala da odem od njega , i da se razidjemo, i kada bi skoro uspjela, vracala bi se njemu. Moji roditelji nisu bili zato da izlazimo zajedno. Na sve moguce nacine pokusavali su da se razidjemo. Jedno vrijeme bio je odsutan dvije sedmice , nisam ga vidjala. Bilo mi je tesko.
Na odluku mojih roditelja, morala sam promjeniti, grad, skolu. Zeljeli su da me udalje od njega. Stanovala sam u Beogradu kod tetke, tamo sam nastavila skolu. U tom trenutku nista mi nije bilo interesantno, uvjek sam mislila na jedno. Zeljela sam da se vratim, ali nisam mogla pogaziti odluku mojih roditelja. Danima sam tugovala. U svakom covjeku trazila njegove crte lica. Prolazile su sedmice za sedmicom. Patila sam.
Sjecam se Kalemegdana , i jesenje kise, bila sam zamisljena i nesrecna. Odnekud iz daljine neko me je prozvao imenom. Nisam mogla ni zamisliti u toj monotoniji i bez smisla za zivot, Ponovo on Domar . Nasao sam te Jasmina tiho mi je saputao na uho. Mojoj sreci nije bilo kraja. Bila sam srecna i uzbudjena sto ga ponovo vidim. Dani su prolazili, Domar se zaposlio u Beogradu. Svaki dan smo bili zajedno. Nisam nikada vise ni pomisljala da budem bez njega.
Stanje u mojoj skoli se pogorsalo,nisam se ni trudila da ucim, svo svoje slobodno vrijeme provodila sam sa njim. Bili smo srecni .A onda sve po starom, njegove slabosti. Napustio je posao. Sve je krenulo niz brdo. Jednoga dana kada sam se vratila iz skole nije me cekao. Na kvaki vrata njegove iznajmljene sobe, bio je papiric za mene na kojem je pisalo - Mozda ces me shvatiti jednog dana , Volim te Jasmina!
Bila sam ocajna, plakala sam . Otisao je svojim zivotom da prezivi .Nisam smjela ni pomisliti da cu ponovo ostati sama .Mrzila sam sve, skolu, Beograd. Vratila sam se kuci.

Ponovo je jesen 1990, jesen je i u mome zivotu. Bila sam nesrecna, tuzna, povucena sama u sebe. Mojim roditeljima je bilo zao zbog svega. Napokon su svatili da sam odrasla djevojka, i da volim.Mozda bi mi i oprostili pustili me da izlazim, ali on nije tu. Dosla je i zima pada prvi snjeg. Krupne pahuljice kao da zele da zatrpaju grad. Gledala sam kroz prozor u daljinu i razmisljala o svemu. Prelistavala sam u sjecanju sve provedeno sa Domarom. A potom telefon je narusio tisinu, i sa druge strane dobro prepoznatljiv glas. Jasmina zelim da te vidim. U 5 na Principovom, vazi?
Nisam uspjela ni potvrditi veza se prekinula. Htjela sam da vristim od srece. Htjela sam da placem i pjevam. u 5 sam bila na Principovom, Hajdemo negdje na mirno mjesto zelim da razgovaram sa tobom- rekao mi je i gledao me pravo u oci.
Trebevickom zicarom smo otisli na Trebevic. Oprosti mi Jasmina -govorio je on i nastavio. Oprosti mi sto te nisam mogao zaboraviti. Htio sam da pobjegnem od svega. Htio sam da ti pomognem da me zaboravis. Mi nismo jedno za drugo, nezelim da propadas uz mene. Na tebe ceka zivot a samnom ga nema. Ja sam od danas do sutra bez zivotnog cilja, i bez volje za zivotom.Tuzno je pricao pricu o svom zivotu. U tom trenutku sam ga voljela jos jace. Prvi put sam ga shvatila i cula mnogo toga sto nisam znala, o njemu. Pricao mi je o svom zivotu, bez brata, sestre, oca, majke. Tek tada sam shvatila zasto su ga zvali Domar. Zagrlila sam ga cvrsto u zagrljaj i sve mu oprostila.Ti si moj ja imam tebe i ti mene. Volim te Domare. Shvati volim te.

Dugo smo stajali zagrljeni i stegnuti jedno uz drugo. Plakali smo oboje. Zakleli smo se na ljubav i vjernost do groba. Zakleli smo se i gazili snjeg dok nam noge nisu promrzle. Uskoro ce i mrak, a mi smo tu na Trebevicu. Svjetla u gradu su popaljena. Ponovo smo zajedno, srecniji nego ikada. Nikada te necu ostaviti Jasmina-Govorio je on. nikada vise bez tebe- pahuljice moja.Svaki dan smo bili zajedno. Bili smo srecni. Prosla je i zima 1991 godine. Voljeli smo se i odlucili smo da se vjencamo. Voljeli smo maj. U maju smo se i upoznali, u maju smo se htjeli i vjencati. A onda tog nesrecnog aprila pocelo je da se puca. Pocinje rat. Srbi su okupirali predgradje. Sjecam se te noci kada sam sa roditeljima otisla u Sarajevo. Ponovo smo se rastali jer te noci nisam mogla da pronadjem Domara. Ponovo sam bila nesrecna i tuzna.. Svaki dan je prosao u icekivanju. Telefonske veze su u prekidu. Neznam nista o svome Domaru. Htjela sam da se vratim ali nije bilo izbora. Morala sam ostati tu gdje i jesam. Prolazili su dani, mjeseci i godine. Mnogo mije nedostajao Voljela sam ga.

Dosao je i dan oslobodjenja mog mjesta. Srbi su se povukli, i sve srusili iza sebe. Vratila sam se medju prvima da saznam bilo sta o svojoj ljubavi. Nikoga nije bilo. Niko mi nista nije mogao da kaze. Grad iz filmova strave i uzasa.. Kuce bez prozora i vrata, a vjetar koji ozvanja, kao da prica istinu o ovom gradu. Prolazeci jednog dana kroz grad sasvim slucajno sam primjetila grafit na jednom zidu. Volicu te do groba Jasmina!
Bilo mi je drago bio je tu u mojoj blizini i nije me zaboravio? mislila sam sama u sebi. Ponovo moj grad polako ozivljava. I tog prokletog maja setajuci u blizini gradskog groblja, paznju mi je privuklo poljsko cvjece. Nisam mogla da odolim da ga ne uberem. kada sam prisla cvjecu primjetila sam nageti drveni krst, na kojem je pisalo: Domar 25. maj 1992. Neznam kako sam to prezivjela? Neznam kako sam ostala pametna? U ovom gradu niko mu ni ime nije znao. U ovom gradu je bio zbog mene..Uvjek mi je govorio samo me ti vezes za ovaj grad. Nisam ni ja u tom gradu. Ruze koje sam ostavila davno su uvele. A slova koja sam dopisala 10 MAJ 1971 DOMAR 25 MAJ 1992, mozda ce sprati kisa i vjetrovi. Vjetar i kisa ce to izbrisati. Ali volicu te Domare dok postojim! i nikada te niko nece izbrisati iz mog srca!

Park u Kanadi lisce opada sa drveca, sprema se jos jedna zima. Zima koja ce me podsjetiti na Trebevic. Gledam u daljinu . Dok suze mi izlaze na oci, a mala kcerkica me pita: Mama zasto places?

nevidljiva_ · Post by **nevidljiva_** » 21/05/2011 12:55

Plačem,ali ne volim plakati pred drugim osobama, jer ne volim dijeliti tugu, ali se desilo i to u nekim situacijama...bilo je jače od mene.

Felis · Post by **Felis** » 21/05/2011 12:59

nevidljiva_ wrote:Plačem,ali ne volim plakati pred drugim osobama, jer ne volim dijeliti tugu, ali se desilo i to u nekim situacijama...bilo je jače od mene.

Zar ne moze biti plakanje i radost? Veselje?

O plakanju

#76 Re: O plakanju

#77 Re: O plakanju

#78 Re: O plakanju

#79 Re: O plakanju

#80 Re: O plakanju

#81 Re: O plakanju

#82 Re: O plakanju

#83 Re: O plakanju

#84 Re: O plakanju

#85 Re: O plakanju

#86 Re: O plakanju

#87 Re: O plakanju

#88 Re: O plakanju

#89 Re: O plakanju

#90 Re: O plakanju

#91 Re: O plakanju

#92 Re: O plakanju

#93 Re: O plakanju

#94 Re: O plakanju

#95 Re: O plakanju

#96 Re: O plakanju

#97 Re: O plakanju

#98 Re: O plakanju

#99 Re: O plakanju

#100 Re: O plakanju