,, Muslinaima nikad ne smijes vjerovati ,, Kardinal Vinko Puljic ljeta gospodnjega negdje oko ikindije anno domini 1992
NA TUDJMANOVOM PUTU
Cinjenica da vrhbosanski nadbiskup nije bio prisutan na Saboru Hrvatskog narodnog vijeca, da nije poslao ni svoga izaslanika, te da je na uvijen i umiven nacin zapravo porucio kako nitko od prisutih svecenika njega ne predstavlja i kako on, eto bas sad, smatra kako svecenici moraju ostati izvan politike i politickih zbivanja, ta cinjenica i ne bi bila toliko vazna, jer ni skup Hrvatskog narodnog vijeca nije bas bio vazan i plodan, da nije beskrajno iritantne cinjenice da se Puljic sjeti da on, niti itko njegov, ne bi trebao sudjelovati u politici cim se pocne voditi neka politika koja je mimo HDZ-a
--------------------------------------------------------------------------------
Pise: Miljenko JERGOVIC
POSTOJE PRICE ZA KOJE COVJEK MISLI DA ih nikada nikome nece ispricati, a onda ih ipak nekome mora reci jer se, eto, situacija tako postavila i zivot tako izmijenio da bi dalja sutnja bila besmislena, te na neki nacin nepristojnija od ispricane price. S nelagodom, dakle, pocinjem: bilo je to 1992. godine, narucili su mi iz Nedjeljne Dalmacije da nacinim intervju s vrhbosanskim nadbiskupom Vinkom Puljicem. Stvar je bila visestruko delikatna: s Puljicem sam trebao razgovarati o buducnosti Bosne i Hercegovine, premda on nije politicar, niti sam ja bio upucen u teoloska pitanja. Razgovor je bio, vise ili manje, korektan - ja sam postavljao opca pitanja, a nadbiskup je davao ocekivane odgovore. Naravno, on je trazio tekst na autorizaciju. Dosao sam sutradan, bas u vrijeme kada je kod Puljica bio reporter Hrvatske televizije Smiljko Sagolj. Onako veseo, hercegovacki prostodusan i prisno familijaran, kakav je Sagolj uvijek bio kada se s nekim nade oko nacionalne stvari, tapsao je nadbiskupa po ramenu i, cini mi se, zvao ga po imenu. Puljic nas je ponudio rakijom, dobrom domacom posavskom, a Sagolj je, naravno, inzistirao da se razgovara o politici. Upravo je bio okoncan nekakav medunarodni skup o Bosni, je li bio Lisabon i Coutilhero ili nesto drugo - vise ne znam, ali je Sagolj svako malo ponavljao sto je o buducnosti mirovnih i drzavnih pregovora rekao Predsjednik. Mislio sam se - koji Predsjednik, iako sam znao, iako je iz konteksta bilo jasno tko je Predsjednik, a kada sam i sam progovorio, pa sam umjesto Predsjednik rekao Tudman, to je nekako djelovalo kao psovka. U svakom slucaju, ni Sagolj, a ni nadbiskup nisu pretjerano bili zainteresirani za ono sto ja imam za reci. U svemu sam bio samo neobavijestena budala.
Onda je Sagolj spomenuo Aliju i muslimane. Alija i muslimani bili su, naravno, bosanskohercegovacki predsjednik i bosanskohercegovacka delegacija na pregovorima. Naravno, Alija i muslimani su opet napravili neku pizdariju, ili su obecali nesto sto nece ispuniti. U svakom slucaju, tada je nadbiskup Puljic izgovorio recenicu zbog koje ovu pricu i pricam i zbog koje, evo, osjecam visegodisnju nelagodu:
"Muslimanima nikada ne smijes vjerovati."
Smiljko, nadbiskup i pamcenje
Bili smo sami u sobi: Smiljko, nadbiskup i ja, pa mi nitko danas ne mora vjerovati da govorim istinu, a pamcenje mi je svjedok da ne lazem niti jedne jedine rijeci i da sam punih sest godina navijao za nadbiskupa Puljica, radovao se svakoj njegovoj pametnoj rijeci i strepio zbog svake koja je nalicila Smiljku Sagolju, toj nasoj vjecno zivoj metafori. Radovao sam se kada je postao kardinal i kada je bosanska krv, katolicka, muslimanska i pravoslavna, grimizno obojila njegovu kapicu; radovao sam se kada je pozivao narod da ostane u svojim domovima i da se ne odaziva pozivima Kordica i drugova na iseljavanja prema jugu; radovao sam se kada je Puljic nastupao kao bosanski patriot i vjerovao sam da ona njegova recenica nije stvarna, da ju uopce nije izgovorio, da mi se pricinila ili da se radilo o nekoj, meni nerazumljivoj verbalnoj figuri ili andricevskoj literarnoj slobodi. Isto tako: s uzasom sam gledao Puljica kako sjedi u Banskim dvorima prekoputa Tudmanu i kako njegova saopcenja vise slice nacionalnom lamentu nego razracunu sa covjekom koji je po banovinskoj crti klao Bosnu; s uzasom sam gledao Puljica kako mu u prvom misnom redu sjedi Dario Kordic; s uzasom sam gledao Puljica kako na raznim hadezeovskim skupovima drzi govore i propovijedi u kojima, istina je, nije bilo nicega malignog, ali sto radi bosanski kardinal na skupovima ljudi koji od jedne zele naciniti najmanje dvije Bosne? U svakom slucaju, nije mi bio jasan princip po kojem vrhbosanski nadbiskup izmjenjuje diskurse: probosanski i antibosanski.
Onda sam procitao izjavu nekog juznobosanskog muderisa, iskljucivog i prilicno antibosanskog (sto znaci - antihrvatski i antisrpski) napaljenog koji je rekao da se Puljic uvijek zalaze za Bosnu kada se cini da Bosna nema nikakvih sansi, a cim Bosna postane izglednija, on daje sasvim suprotne izjave. Ne znam jesam li se s muderisom slozio, ali do danas ne prestajem razmisljati o njegovim rijecima.
Zabrana i politicka podrska
Pred prve poslijeratne izbore Katolicka je crkva u Bosni i Hercegovini podrzala HDZ. Zapravo, HDZ je podrzao vrh Katolicke crkve. Kako? Pa, na dva nacina: aktivno podgovarajuci vjernike da glasaju za Tudmanovu stranku (sto su cinili pojedini zupnici) i pasivno prepustajuci HDZ-u da narodu govori kako ima podrsku Crkve, cak i kada ju nije imao. Dva dana pred izbore fra Luki Markesicu je njegova hijerarhija zabranila da stane svojim imenom iza Zdruzene liste, a zgrada Bogoslovije u Sarajevu bila je sva oblijepljena plakatima HDZ-a. Naravno, plakate nisu zalijepili crkveni velikodostojnici, ali se nisu ni bunili, niti protestirali, kao sto bi, u to nema ama bas nikakve sumnje, protestirali da su im aktivisti SDA ili Zdruzene liste polijepili svoje plakate.
Vrhbosanski nadbiskup je tih izbornih dana davao uglavnom nacelne izjave. Medutim, vrlo skoro progovorio je o ugrozenim pravima Hrvata u dijelovima zemlje koji su pod kontrolom SDA, u cemu je cesto pretjerivao, kao na proslogodisnjim blagdanskim misama na Stupu. Uvijek je bio spreman kritizirati postupke bosnjackih vlasti, izjave Alije Izetbegovica i pojave islamskog radikalizma. O postupcima HDZ-a nakon izbora iz rujna 1996. nije rekao zapravo nista, osim sto je, onako nacelno i ofrlje, porucivao da se mora omoguciti povratak svih prognanih i izbjeglih.
Cinjenica da Vinko Puljic, vrhbosanski nadbiskup, nije bio prisutan na Saboru Hrvatskog narodnog vijeca, da nije poslao ni svoga izaslanika, te da je na uvijen i umiven nacin zapravo porucio kako nitko od prisutih svecenika njega ne predstavlja i kako on, eto bas sad, smatra kako svecenici moraju ostati izvan politike i politickih zbivanja, ta cinjenica i ne bi bila toliko vazna, jer ni skup Hrvatskog narodnog vijeca nije bas bio vazan i plodan, da nije beskrajno iritantne cinjenice da se Puljic sjeti da on, niti itko njegov, ne bi trebao sudjelovati u politici cim se pocne voditi neka politika koja je mimo HDZ-a. U odnosu na HNV nadbiskup Puljic je postupio isto kao i hrvatski veleposlanik u Bosni i Hercegovini Darinko Bago: i taj je vrlo rad biti protokolarni gost na skupovima koji se odrzavaju pod pokroviteljstvom Tudmanove filijale, a eto ga nema cim neki drugi Hrvati odrzavaju sijelo.
Put vjere i nacije
Naravno, niti je vazno kamo tko ide i gdje sijeli ili ne sijeli, kao sto ne mora biti vazno niti to je li neki svecenik, pa bio on i kardinal, politicki korektan u svojim izjavama, ali je jako vazno koliko je neki duhovnik, a pogotovu kardinal, na putu Vjere, a koliko na putu Nacije. Ako je na putu Vjere, tada vjeruje svima jednako, pa i muslimanima, ali ako je na putu nacije, ako je sitni provincijalni nacionalist, tada njegova Vjera, njegova misija i njegova duhovna utemeljenost ozbiljno dolaze u pitanje. Ruseci komunizam, vrh Katolicke crkve u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ozbiljno se spetljao s HDZ-om. Katolicki svecenici su bivali stranackim aktivistima, mahali su pistoljima, u Hrvatskoj postajali ministri, a antikomunizam zagrebackog i sarajevskog nadbiskupa nije bio duhovni, nego politicki stav. Stoga danas nije moguce iz svega toga izaci na nacin na koji to pokusava i Puljic: mi se, kao, ne bi bavili politikom jer to i ne smijemo, ali cemo ipak ponesto dosoliti cim Tudmanu i njegovima ponestane daha i cim vladavina HDZ-a dode u pitanje.
S druge strane, Puljic je sasvim skrajnuo i zaboravio na ono sto mu kao duhovnom pastiru lezi na dusi i sto je dio njegove misije: zaboravio je odrediti se prema konkretnim zlocinima koje su neki Hrvati cinili u Bosni i Hercegovini, pozivajuci se - ubijajuci, paleci i zatvarajuci - na vjeru u Isusa Krista. Nadbiskup Puljic zaboravio je da je bas njegova duznost da skine kriz s pociteljske kule, makar to platio zivotom i makar se sam verao uz njezine zidine. On bi to morao uciniti kao katolik, hijerarhijski najvise postavljen katolik u Bosni i Hercegovini, te covjek kojemu sitni provincijski nacionalizam i tapsanje Smiljka Sagolja nikako ne prilice, kako 1992. tako ni danas.
Dobro sam svjestan da vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljic danas moze sasvim fino reci da lazem pri prepricavanju naseg susreta iz 1992., kao sto moze ustvrditi da sam izmislio njegovu recenicu. Isto tako znam da u tom slucaju nemam nikakvoga nacina dokazati istinu, niti naci onoga koji bi potvrdio moje rijeci. No, pricu nisam ni ispricao da bi mi itko povjerovao, nego sam je ispricao zbog sebe i zbog sitne ljudske nade da oni kojima je u opisu poslanja nece lagati, cak ni u slucajevima kada im osjecaj copora ili kultivirani osjecaj nacije nadraste vjeru u Isusa Krista i vjeru da su svi ljudi bozja stvorenja.