psydelija wrote:nisu gori, naprotiv... problem u tome sto se kod tzv "vernika" svaka "greska" stavlja pod mikroskop, a kod tzv "nevernika" je to kao normalno. ko smo mi na kraju da odlucujemo ili slutimo ko je (ne)vernik?! Bog je jedini taj koji zna koliko su (ne)dela (ne)vernika ispravna!
Pogledaj, evo imaš ovde i konkretna istrživanja koja pokazuju da su religiozni u proseku gori od ateista, a imaš i razložna objašnjenja zašto su gori:
http://www.enlite.org/religija.pdf
Ukratko, postoje četiri razloga:
1) Zato što svoja dobra dela čine iz loših pobuda: gordosti, sebičnog sentimenta i krivice, umesto iz nesebične ljubavi.
2) Zato što imaju takvu predstavu o dobru i zlu koja ne zahteva da reformišu svoje pokretačke motive, već ih ona zavarava promenama u njihovim osećanjima i postupcima.
3) Zato što im kroz različite rituale i izvore osećanja religiozni sistem pruža umirenje savesti u njihovom nepokajanju, pa mogu slobodnije od osude savesti da čine zlo, nego oni koje takve mehanizme nemaju.
4) I zato što ih oslanjanje na religiozne vođe i na sopstvena osećanja oslobađa od odgovornosti da razumno preispitaju svoje motive i tako postanu svesni svoje samoobmane.
No, ateisti imaju isto iskušenje, iako ih ateizam ne oslobadja toliko od odgovornosti koliko kvazireligioznost:
PRVI PROBLEM ATEISTIČKE FILOZOFIJE ― NEMOĆ PROMENE POKRETAČKIH MOTIVA
Ateistička životna filozofija nije u stanju da reformiše motive ljudskog srca. Umesto unutrašnjeg rada na sebi i svom srcu, ona se oslanja na spoljašne pritiske koji čoveka strahom od kazne čuvaju da ne ispoljava zlo. Zato je svaki ateistički poredak obeležen represijom državnog aparata koji se meša u svaku poru ljudskog življenja da bi tako nadomestio odsustvo lične odgovornosti rada na sebi.
Srednjevekovni strah od osvetoljubivog Boga ateizam zamenjuje strahom od osvete države, koja umesto svevidećim Božjim okom, svojom službom bezbednosti snima i kontroliše ispravnost ljudskog ponašanja. Kako ateizam nije u stanju da reformiše ljudske motive, on pruža samo formalnu promenu ljudske ideologije, pa ono isto zlo koje se ranije činilo u ime religioznih ideala (dobrote, pravde, itd), sada se čini u ime ateizma i njegovih ideala (dobrote, pravde, itd).
DRUGI PROBLEM ATEISTIČKE FILOZOFIJE ― POVRŠNOST MORALNIH ZAHTEVA
Kako nije u stanju da reformiše motive ljudskog srca ateistička životna filozofija ima površne moralne zahteve koji ne ulaze u kvalitet ljudskih pobuda (jer je nemoćna da ih promeni), već se zadovoljava time da čovek svoje slabosti ne izražava na štetu drugog čoveka. Kako ne uspeva da iskoreni zlo iz samog ljudskog srca, ateistička životna filozofija se oslanja na ulogu države, tražeći od nje da ona obezbedi spoljašnji mir i sigurnost, da bi tako od čoveka uklonila iskušenje koje on u svom postojećem stanju nije u stanju da zrelo podnese. Raznim tabuima i zabranama ateistička ideologija i država uklanjaju povode za međusobne sukobe (verske, nacionalne u druge razlike), ali ne i samo zlo iz ljudskog srca.
TREĆI PROBLEM ATEISTIČKE FILOZOFIJE ― UGUŠIVANJE GLASA SAVESTI
Iako religiozni trikovi i mehanizmi koji oslobađaju čoveka od njegove odgovornosti svakako prevazilaze one koje koriste ateisti, ni sami ateisti nisu na njih imuni. Pojam religije kao opijuma naroda u ateizmu jeste adekvatan pojmu opijanja narkoticima, meditacijama, zloupotrebom muzike, filma, video igrica, itd od strane ateista. Pojam ispovednika koji u religiji pruža čoveku psihološku satisfakciju u rasterećenju od osećanja krivice, zamenjen je kod ateista ulogom psihoterapeuta koji takođe površno pomaže svom pacijentu, ne da reši svoje probleme u svom korenu, već da se prijatnije oseća. Razni religiozni rituali sa svojom psihološkom satisfakcijom su u ateizmu zamenjeni raznim sujevernim pravilima, strahovima i interesovanjima (zanimanjem za horoskop, itd).
ČETVRTI PROBLEM ATEISTIČKE FILOZOFIJE ― ODRICANJE OD ZDRAVORAZUMNIH KRITERIJUMA
Kao što se religiozni ljudi oslobađaju potrebe da razumno preispitaju smisao svojih motiva i postupaka, i umesto toga imaju potrebu da se oslanjaju na svoja osećanja i utiske, kao i na stavove svojih religioznih autoriteta, tako i ateisti pokazuju sklonost da se u prosuđivanju ispravnosti svojih motiva i postupaka više oslanjaju na kvalitet svojih osećanja (prijatnost hedonističkog užitka) i stavove svojih svetovnih autoriteta, nego da sami razumno analiziraju smisao svojih motiva i postupaka u prosuđivanju njihove ispravnosti.