Bio sam licno na utakmici i htio bih da prenesem utiske.
Atmosfera je bila odlicna na tribinama, bilo nas je dvjestotinjak, mada moram priznati da je Iranaca bilo sigurno 700-800, a iz nekog razloga njima su dali da sjede na donjoj tribini pored terena
, a nas su poslali na gornju tribinu. Inace Edmond, je malo mjesto pored Oklahome, koje je nazalost najudaljeniji grad od svih gradova bosanske imigracije. Od St.Louisa, odakle je vecina navijaca dosla, udaljen je 800 km, sto je 8 sati voznje. Ovo i jeste razlog sto je samo 200 uspjelo doci.
Pred pocetak utakmice, nasi su momci sjedili sa nama i osjetila se doza nervoze, koja je bila opravdana, jel je Iran stari rival sa kojim se nasi momci uvjek susrecu u finalima.
Mislim da je ta nervoza uticala na to da padnemo 0:2 u setovima, i nasi su poceli dobijati samopouzdanje pred kraj drugog seta, sto je i rezultiralo uzimanjem sljedeca 2 i izjednacenjem na 2:2.
Onda je krenuo odlucujuci set koji je bio prilicno izjednacen do pred kraj kad su iranci dobili momentum.
Ja licno sam vise nego zadovoljan srebrom, jel zlato nam je izmaklo za dlaku. Iran je igrao puno agresivnije i imali su jako dobar blok, koji je mozda i bio odlucujuci kod vecine poena. Nasi momci su pruzili lavovsku borbu i pokusavali da koriguju taktiku protiv onakve agresivne igre.
Drago mi je sto sam otisao da gledam utakmicu i predlazem svima koji u buducnosti imaju priliku da gledaju ovakav dogadjaj, da ga ni u kom slucaju nepropuste. To jedno super iskustvo gledati onakvu vrhunsku odbojku uzivo.
Razocaran sam nasim medijima, koji su ovo propratili kratim telefonskim izvjestajima, umjesto uzivo prenosom za cijelu zemlju.
Sve u svemu momci svaka cast, i samo gazite napred.
