Jessie B wrote:U Sarajevu ima nezaposlenih ljudi i većina onih koje ja poznajem su mi se smučili. Kad sam ja bila na početku, nisam znala za "ne isplati mi se, iskorištavaju me, ja sam bolja/kvalitetnija/imam više obrazovanja....da radim to za tako malo novca". Ilustracije radi, meni se isplatilo raditi posao koji je nužno završiti na računaru a ja računar nisam imala.
Isplatilo mi se pisati satima hemijskom na papiru i to ponovno prekucavati u nekom internet klubu i od toga sam plaćala krov nad glavom i hranu. Većina nezaposlenih ljudi koje ja poznajem u Sarajevu su razmaženi preko svake mjere. Najstrastveniji su u kuknjavi, u objašnjavanju kako je svaki konkurs namješten, u dočaravanju kako ih je neko maltretirao na testiranju za posao "zaboga šta će oni mene gnjaviti da pišem toliko kad je ionako sve namješteno".
Nakon početne faze zablude dok sam još imala suosjećanja za svoje nezaposlene prijatelje, počela sam izbjegavati te ljude jer svi žive na nečiji račun. Dok sam ja po 9 sati (jer često ne iskoristim pauzu) zatvorena u kutiji gdje ostavljam svoje zdravlje, ne vidim sunce, ne osjetim ljepotu stvarnosti vani, ti ljudi imaju mogućnost da spavaju do 9 ujutro, doručkuju kad žele, šetaju gradom do mile volje, uprate sve šta se prodaje i dešava po gradu i još mi objašnjavaju kako se ne isplati raditi pola norme, kako je 500 maraka manje nego ništa i slično.
Jessie B, tebi svaka čast. Vrijedna si, radišna i drago mi je da ti se to sve isplatilo, kao što kažeš. Ali, moram ti ipak kontrirati u nečemu. Radi se o tome da sve to šljaka - za tebe. Ti kažeš da ne vidiš sunca, da si zatvorena u kutiji i da ostavljaš svoje zdravlje. I ljutiš se na one koji to ne čine?!? Pa, ne žele svi biti robovi privatnog kapitala. Ja se slažem da smo polijena nacija. Ne volimo raditi. Ali, s druge strane, možda to i nije tako loše? Realno, u SA danas ljudi rade po 12 sati dnevno bez slobodnog dana i BEZ prijave i zdravstvenog a za 400 - 500 KM. Toliko košta samo hrana. U BiH cijene i troškovi života konstantno rastu a plate skoro nikad. Radnička prava su misaona imenica.
Mladi se javljaju godinama na konkurse i ne budu pozvani niti na razgovor. Posve je razumljivo da naposljetku zapadnu u rezignaciju i dignu ruke. Reći ću sad nešto što može zazvučati nevjerovatno - nije veća sramota iskati od roditelja pare nego ponižavati se kod privatnika i trpiti sve i svja za sitnu paru. Zašto je sramota ako mladi čovjek ne želi biti rob u 21. stoljeću? Roditelj mu je rod najrođeniji, i ako ima novca i za izdržavati radno sposobno dijete ( naravno, dok ovo ne pronađe posao vrijedan čovjeka ) ne vidim šta je tu loše. Neće ni roditelji da gledaju kako im eksploatišu djecu kojekakvi ''biznismeni'' i ''menadžeri'' sa često puta i manje obrazovanja i kulture od te djece i onda kažu: ''Dok ne nađeš normalan posao ja ću te finansirati''. To je lični izbor svakog ponaosob. Ovo je jako nehumano doba i korumpirano, nehumano društvo. Tu djecu i te mlade ljude štite samo roditelji i niko drugi. Ti isti roditelji su radili puno više od svoje djece, ali su bili lako zapošljivi, odmah su dobivali poslove a ne dreždali na birou godinama, bili su adekvatno nagrađeni, dobivali su i stanove od svojih preduzeća u DVADESETIM i TRIDESETIM godinama života, i iako sve u životu treba zaslužiti ( a to dijeljenje stanova nije uvijek bilo po zasluzi ) , činjenica je i da današnji mladi u BiH ne zaslužuju ovakav tretman od države, politike, poslodavaca jer su za njih samo meso za eksploataciju i statistički podatak, broj, smetnja čak. Zašto bi današnji mlad čovjek ostavljao svoje zdravlje radeći nizašta? Da bude rob ljudima koji su na sumnjiv način došli do kapitala? Ionako nije prijavljen, dakle, koja korist? Naravno, ima sretnika koji su se snašli, imaju fine poslodavce i sve to, ali je i mnogo onih koji ćute i trpe, samo za hranu.
Poslodavci su posebna priča, traže fakultet i za posao portira, maltene. Ali da je samo fakultet! Treba imati vozački, znati dva jezika ( helou, nismo u EU, čemu pretjerivanje, da se ispadne cool poslodavac? ) i imati još 10 - 20 drugih osobina tipa fleksibilnost, komunikativnost, spremnost na timski rad...
Nije problem u tome, nego je došlo dotle da se i za konobara čuda traže. Prateći sve te oglase, vidjela sam da se ponekad više toga zahtijeva od prodavačice nego od državnog službenika. A razlika u plati nevjerovatna. Jasno je da svako želi najbolje za svoj privatluk, ali treba onda i dati nešto tom radniku. Treba bolje obrazovati mlade i učiti ih te jezike i računare u srednjoj, a ne ih filovati glupostima i štancati nepotrebna zanimanja na tržištu rada. I šta je sa starijima, koji su se obrazovali za onaj sistem a gurnulo ih se u ovaj? Njima nisu trebali ni jezici ni računar, ni CV. Mogu se prekvalifikovati, naučiti na kursu, ali i to košta, a ako je neko hronično ili akutno nezaposlen i u 40-im, 50-im, onda ta osoba nema novca za novi nauk i svu snagu troši na golo preživljavanje. Zatim tu je i užasan starosni šovinizam, svi traže radnike do 35.te, neki i do 30.te
ispade da ljudi iza 40.te nisu nizašta a tad su zapravo najproduktivniji, ali žene su pogotovo za staro gvožđe iza 40.te u svakom smislu za naše ljude općenito, pa naravski i u poslu.
Poenta je da je opšta društvena klima takva da većina nezaposlenih nema više snage skupljati brda dokumentacije za svaki iznova jalovi konkurs. Nije rješenje ni sjediti kod kuće, svakako, ali ne treba osuđivati one koji čuvaju svoje dostojanstvo pa i po cijenu da nemaju tu famoznu samostalno zarađenu kintu. Ja sam kao klinka, dok nisam imala ni srednju završenu, ni faks, radila svašta i nije me bilo stid, ali ne možeš očekivati od ljudi sa završenim faksom da se ponižavaju za neki moždaćegabitmoždaineće procenat na ulici i bez stalnog radnog odnosa. Bolje da to vrijeme troše tražeći nešto trajno jer traženje posla je posao takođe, a pojede i živaca i novca, tako da ih ne treba ni trošiti na sumnjive oglase. Nisu mi jasni ni oni koji samodopadno kažu: Ne treba pitati za platu na razgovoru za posao, to je ko biva, nekulturno.
Pa za šta, majke ti, treba da pita? Broj prekovremenih? Radni odnos je razmjena: ti njemu radnu snagu on tebi novac. Ako on tebe pegla i analizira tvoje ponuđene radničke osobine i znanja, onda valjda i ti trebaš znati svoja prava i nagrade - platu, slobodne dane, mogućnosti napretka itd. Inače je to robovlasništvo. Ti ne pitaš ništa, samo ( se ) poslodavac pita.
Ne kažem da ne treba cijeniti poštene poslodavce koji pokreću našu slabašnu i skoro nepostojeću ekonomiju ali nisu svi oni cvjećke, većina su hulje i goniči robova, i prema takvima i ne treba biti fin.
rukfaš 
hadžialagić 
.. kad gradska raja skonta da vrijednost tržištu nije isto što i vrijednost babi, materi, crkvi, džamiji ili zajednici .. biće bolje 